iskušenje

Čovjekov život regulisan je brojnim postavkama, neke su vjerske, a neke sekularne prirode, s obzirom na to da živimo u sekularnom društvu. Otuda, kao vjernici, možemo govoriti da se danas u našem životu prepliću neislamske i islamske norme. Sve ono što ne pripada islamu može biti grijeh, mali ili veliki, ili može da izvodi iz okvira islama. Postoje i stvari o kojima islam nije ništa precizno kazao, nego je ostavio ljudima širinu da se dogovaraju. U toj širini opet postoje opšti principi koje je islam definisao i koji se moraju zadovoljiti, što opet znači da je i to islam. Ono što je važno pojasniti i skrenuti pažnju na to jeste dio koji nije od islama, a u društvenom uređenje u kojem živimo je zakonski i legalan. Suprotan je islamskom učenju, ali je legalan i sekularnim zakonima omogućen, pa tako pojedincu daje mogućnost da to ostvaruje iako je u koliziji sa islamom.

U današnjem vremenu ummet se nalazi u nezavidnoj situaciji i ta situacija izgleda bezizlazna. Muslimanska čast, život i imetak postali su bezvrijedni. Javno vrijeđati islamske vrijednosti za neke je postao (pohvalan) hobi, a za neke čak i profitabilan biznis. U velikoj većini medija, laž i subjektivna selekcija vijesti zauzele su mjesto istine i objektivnosti. Ali, ta situacija nije bezizlazna, jer unatoč ovim krizama kroz koje ummet prolazi, pobjeda opet pripada islamu i vjernicima. Muslimanima je, posebno u ovom vremenu, potrebna čvrsta veza sa Allahom, čvrsta veza sa Gospodarom svjetova i pouzdanje u Njega kako bi ih On pomogao.

Život je težak i nepredvidiv, i to je činjenica dobro poznata svakom čovjeku. Svaki dan života ispunjen je nekom borbom: borbom sa svojom dušom, borbom sa šejtanom i borbom za egzistenciju, a nekima i borbom za goli život. I tako je svim ljudima, bez obzira na to da li bili vjernici ili ne. Ali, postoji jedna razlika -- vjernik u životnim teškoćama vidi i ljepotu života, koja zasjeni svaku dunjalučku teškoću. Vjernik je svjestan svoga Gospodara i da je On odredio i iskušenja i teškoće, ali i blagodati i trenutke užitaka. Najveća ljepota života za vjernika ogleda se u pokornosti Allahu. Kada vjernik spusti čelo na tlo pred svojim Stvoriteljem i tiho Ga dozove, tada sa njegovog srca, poput lišća sa grane u jesen, počnu otpadati tegobe, brige, tuge... Svaka skrušena suza na sedždi Jedinome nadilazi svaku teškoću i kušnju. U trenucima iskušenja, briga, tuge vjernik je svjestan prolaznosti -- sve što nas danas lomi, sutra će biti samo sjećanje ako smo se zahvalili Allahu i Njemu predali svoje stanje. Takav je život -- putovanje na kojem se smjenjuju stanice kušnji i stanice blagostanja. Na kraju, sve prođe, ali ostaju naša djela -- kako smo se ponijeli i u kušnjama i u blagostanju. Budi svjestan prolaznosti života i ne dozvoli da te kušnje slome, a ni da te blagostanje odvede na put nemarnih, oholih i nezahvalnih, jer svi neumitno putujemo svome Gospodaru pred Kojim ćemo račun polagati.

Allah Uzvišeni dao je da živimo u kući nedaća i iskušenja: "Mi ćemo vas, sigurno, u iskušenje dovoditi, malo strahom i gladovanjem, te gubljenjem imetka, života i ljetine. A ti obraduj strpljive, one koji, kada ih kakva nevolja zadesi, samo kažu: 'Mi smo, doista, Allahovi i Njemu ćemo se, sigurno, vratiti.' To su oni kojima pripadaju blagoslovi od Gospodara njihova i milost; oni su na Pravom putu" (El-Bekara, 155--157). A to je opet iz Njegove potpune i savršene mudrosti, da bi svako pokazao svoju iskrenost, ispravnost i ustrajnost na Putu istine: "Onaj Koji je stvorio smrt i život da bi iskušao koji će od vas bolja djela imati; On je Silni, Oprostitelj grijeha" (El-Mulk, 2). Allah je El-Hakim, Mudri, Njegova volja neodvojiva je od Njegove savršene mudrosti i upravo proizlazi iz nje. Svi Njegovi postupci, radnje i djela proizlaze iz Njegove savršene, potpune i apsolutne mudrosti. Zato je iz Svoje mudrosti poslao Svoga najboljeg roba, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem da dostavi Njegovu vjeru, pojasni je i bude svima uzor. Uzvišeni kaže: "Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onome svijetu" (El-Ahzab, 21). A Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, imao je sva moguća iskušenja i zadesile su ga mnoge nedaće, da bismo mi slijedili najbolju uputu na živim primjerima, u njima našli utjehu, razumijevanje, ispravnost, da bismo se ugledali na Allahovog Poslanika i da bi nam on bio uzor u svemu.

Dunjaluk je kuća iskušenja, a ne kuća nagrade ili kazne, kako mnogi ljudi pogrešno misle. Ne razumijevajući ovu činjenicu, oni steknu pogrešan dojam o dunjaluku i onome što se na njemu dešava, kako u vezi sa ovosvjetskim uspjehom i blagodati, tako i u vezi sa teškim životnim situacijama, nedaćama lii uskraćivanjem određenih blagodati. Istina je da sve ono što nam se dešava na ovome svijetu, bilo dobro ili zlo, samo su različiti oblici iskušenja, kojima naš Gospodar stavlja na ispit Svoje robove, kako bi vidio ko će se od njih ljepše vladati. Iskušenja, kao pojam, u Kur'anu se spominju u mnogobrojnim ajetima, u različitim situacijama i značenjima.

Bogatstvo i sreća su pojmovi koje ljudi doživljavaju različito. Nekima je to pun novčanik, lijepa i prostrana kuća, novo auto, visoka primanja i ostali dunjalučki užici, dok su nasuprot njih oni kojima je bogatstvo u tome da prepoznaju ljepotu u svemu, pa makar bilo i malo. Šta je zapravo istinsko bogatstvo? Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu koji je prenio Ebu Hurejra obavijestio nas je “da bogatstvo nije u mnoštvu imetka, već da je bogatstvo u bogatstvu duše” (Buhari). To bogatstvo u duši je zadovoljstvo. Zadovoljstvo onim što nam je dodijeljeno, zadovoljstvo Allahovom odredbom i iskušenjima kroz koja prolazimo i koja su neizostavni dio naših života, kao što kaže Allah: “Mi ćemo vas u iskušenje dovoditi, malo strahom i gladovanjem, te gubljenjem imetka, života i ljetine. A ti obraduj strpljive, one koji, kada ih kakva nevolja zadesi, samo kažu: ‘Mi smo, doista, Allahovi i Njemu ćemo se, sigurno, vratiti” (El-Bekara, 155–156).

Uzvišeni Allah kaže: “Zar mislite da ćete ući u Džennet, a još niste iskusili ono što su iskusili oni koji prije vas minuše?! Njih je pogađala neimaština i bolest, i toliko su bivali potresani da bi i poslanik i oni koji su s njim vjerovali govorili: ‘Kada će doći Allahova pomoć!?’ Eto, Allahova je pomoć, doista, blizu!” (El-Bekara, 214)

Uzvišeni Allah ovim ajetom ukazuje na to da Njegovi robovi neminovno bivaju iskušavani raznim nedaćama i neprilikama, što je bio slučaj i sa prijašnjim generacijama. Iskušenja koja Allah daje Svojim robovima Njegov su nepromjenjivi zakon. Svako ko prakticira vjerske propise neminovno će zapasti u nedaće i iskušenja. Onaj ko strpljivo podnese neprilike koje se nađu na putu kojim hodi, iskrena je osoba koja je ostvarila potpunu sreću i ugodnost, a ko bude smatrao da su iskušenja ljudima poput Allahove kazne, te ga ona spriječe od ostvarenja cilja kojem teži, takav je neiskren u svom vjerovanju. Vjerovanje nije puka želja i isprazno nadanje, nego se ono djelima potvrđuje ili negira.

Oko je prozor srca, te kada se pruži pogled, u srcu se rađa želja. Kada čovjek obori pogled, time će obuzdati svoje prohtjeve i želje, a kada pruži pogled, i srce će otvoriti put svojim strastima. Kada čovjek nadvlada svoje porive, osjetit će slast veću od one koju bi našao udovoljavajući svojim hirovima i požudama, jer koga prohtjevi nadvladaju, biva ponižen i poražen, dok onaj ko njih nadvlada potvrđuje svoju snagu, odlučnost i ponos te uživa u žaru pobjede u bitki koju je izvojevao. Svevišnji Allah poziva vjernike, muškarce i žene, da kontrolišu svoje poglede, jer će tako sačuvati svoju čednost i udaljiti se od nemorala: “Reci vjernicima neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim; to im je bolje, jer Allah, uistinu, zna ono što oni rade. A reci vjernicama neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim...” (En-Nur, 30–31)

Ummet danas živi u velikim iskušenjima. Neprijatelji su se okupili sa svih strana, a oni koji su spremni da se odupru malobrojni su i nedovoljno snažni. Politička vođstva muslimana udaljavaju od sebe mudre savjetnike, a oslanjaju se na nezrele i površne saradnike. Štaviše, oslanjaju se na pokvarenjake koji im se dodvoravaju slatkorječivom pričom o patriotizmu, napretku i sličnim parolama. U isto vrijeme Allahova Knjiga, koja prokazuje ovu kategoriju pokvarenjaka, zapostavljena je.

Vjerniku koji proučava Allahovu Knjigu jasan je put, a onaj ko se okrenuo od Allahove Knjige, teškim i tjeskobnim će životom živjeti.

Allahov je zakon da se promjene dešavaju postepeno. Iza svakog događaja nalaze se uzroci i svakoj promjeni prethode određene pripreme. Takvo je stanje i sa promjenama vlasti i stanja u državama. Ovo je i razlog što mnogi ono što se oko njih dešava shvate tek onda kada bude kasno, kada se više ništa ne može učiniti.

Brojni vrijedni prosvjetitelji, shvatajući to stanje ljudi, brzo se razočaraju i obeshrabre, pa odustanu od aktivnog djelovanja, a neki, nažalost, učine krupne greške, pa ne samo da ne rade za dobrobit ummeta nego mu još nanesu štetu. Naša je dužnost da napravimo balans.

Zatim je došao ovaj naučni i materijalistički napredak koji se rodio s “renesansom”, a čije je temelje Evropa uzela od muslimana predstavljajući ljudima u njihovom savremenom džahilijetu da je nauka Bog i sudbina koja sve pokreće i svime vlada. Savremeni evropski džahil odbacio je vjeru sa svim njenim značenjima i inspiracijama i u svojoj svijesti nije vidio nikakvu povezanosti između Allaha i njegove životne realnosti na Zemlji. U njegovoj svijesti ustalilo se da je on, čovjek, taj koji oblikuje svoj život kako on sam želi; on je taj koji piše svoju sudbinu i on je taj koji gradi povijest i događaje. Pored njegove samoobmanutosti, do ove granice istovremeno je došla i njegova obmanutost vanjskim uzrocima. Njemu je “nauka” rekla da tu postoje nepromjenjivi zakoni koje su u Evropi nazvali “zakoni prirode” jer su oni – a već su odbacili crkvenog boga – odbili da svemirske zakone pripišu Allahu te su ih pripisali novom božanstvu koje nema ni crkve ni obaveza. Nazvali su ga “priroda” i pripisali mu stvaranje i uređivanje. I sve dok su ti zakoni, u njihovoj svijesti, nepromjenjivi, u njihovom poimanju nema prostora za sudbinu!

Nijedan čovjek ne zna šta je u konačnici za njega istinsko dobro. Ponekad će čovjek žudjeti za nečim što će na koncu po njega biti loše ili će nešto prezirati da bi se na kraju to što prezire pokazalo za njega vrlo korisnim. Niko osim Uzvišenog Allaha ne zna kako će se određena stvar okončati i kakve će posljedice imati: dobre ili loše. Ibn Kajjim, Allah mu se smilovao, kaže: “Allahova je odredba poklon vjerniku, pa makar se manifestirala kroz određenu zabranu. Ona je, u suštini, blagodat, bez obzira što izgleda kao patnja. Iskušenje koje Allah dadne čovjeku donosi mu zdravlje i pored toga što se čini da se radi o nevolji. Međutim, zbog čovjekovog neznanja, ograničenosti i nepravde prema samome sebi, on ništa od spomenutog, dakle, ni poklon, ni blagodat, ni zdravlje, ne smatra dobrim, jer on dobrim smatra samo ono s čime se naslađuje još na dunjaluku i ono što odgovara njegovoj duši, a u skladu je sa njegovim ovosvjetskim težnjama. Kada bi kojim slučajem bio upoznat sa konačnicom stvari, shvatio bi da se u određenoj zabrani krije blagodat i da je iskušenje milost, pa bi u nevoljama uživao više nego što uživa u blagostanju, u siromaštvu više nego u bogatstvu, te bi (Allahu) bio zahvalniji na oskudici nego na izobilju.”

Život na dunjaluku neodvojiv je od iskušenja i nema čovjeka a da nije stavljen na kušnju. Uzvišeni Allah o toj nepobitnoj činjenici prejasno kaže: “Onaj koji je stvorio smrt i život da bi vas ispitao (provjerio, iskušao) koji će od vas bolje činiti djela.” (Prijevod značenja El-Mulk, 2) Jedan je iskušan bolešću, drugi siromaštvom, treći gubitkom voljene osobe, jedna se žena žali na djecu, nema mira od njih, zbog njih nema vremena za sebe, a druga je nerotkinja i sve bi to s radošću podnosila samo da ima dijete, treća se žali na svoga muža jer je zapostavlja i ne brine se o njoj... To je dunjalučki život! Nema nijednog od nas a da ne proživljava određene kušnje. Stoga i sebi i vama upućujem nekoliko savjeta kako da se nosimo sa svim dunjalučkim iskušenjima, kako da ih ispravno razumijemo i u njima ostanemo postojani.

Ibn Mes'ud je rekao: ''Vi ste u zemanu u kojem je mnogo uleme, a malo govornika (hatiba), a doći će vrijeme u kojem će biti malo uleme, a mnogo govornika.'' Stoga, onome ko se u ovom vremenu bude odlikovao velikim i opsežnim znanjem i uz to bude malo pričao, takav je za svaku pohvalu, a onaj ko bude puno pričao, a imao malo znanja, takav je za svaku osudu (ponižen je). Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, posvjedočio je stanovnicima Jemena vrsno poznavanje imana i fikha (razumijevanja vjere), a stanovnici Jemena su narod s najmanje govora i s najobimnijim naukama. No, njihovo znanje je korisno znanje u njihovim srcima gdje svojim jezicima izražavaju samo onu potrebnu količinu. E, to je taj fikh i korisno znanje... Od znakova korisnog znanja jeste da se njegov posjednik ne predstavlja kao učenjak, da se ne hvališe i da nikoga ne optužuje za neznanje osim onih koji se suprotstavljaju sunnetu i njegovim sljedbenicima.

Demokratski obrazovane osobe (bez obzira na njihovo zanimanje i vjeroispovijest) zakazale su kad je u pitanju mahrama jer “mahrama krši kodeks kojim se zabranjuje isticanje vjerskih i nacionalnih simbola u pravosudnim (a samim tim i državnim) institucijama“. (Dnevni avaz, rijaset.ba) Slobodno možemo reći da jedna pokrivena muslimanka vrlo teško može da nađe zaposlenje, bez obzira na stručnu spremnost i bez obzira da li će taj posao biti u državnom ili nekom drugom sektoru. Demokrate koji tako zdušno zagovaraju ''ljudska prava'' izgleda nisu savladali onaj dio o ljudskim pravima o vjeroispovijesti, kao i to šta mahrama  predstavlja za jednu muslimanku. “Komad platna“, kako ga nazva jedan Bošnjak (ne znam  da li se ismijavao ili ozbiljno tako tretira hidžab), predstavlja sastavni dio vjere. Mahrama je, poput namaza, obavezna svakoj punoljetnoj muslimanki i kao takvoj farz (stroga obaveza) joj je da prilikom izlaska iz kuće nosi taj ''komad platna'' na glavi.