Mr. Edis Selmanović

Ako vrijeme u kojem živimo uporedimo sa vremenom prvih generacija, vidjet ćemo da je danas dosta lakše postati poznat i steći popularnost. Nekada su ljudi iz želje da postanu poznati bili spremni da se i po lošem spomenu kako bi se čulo za njih. Tako se prenosi da je jedan učenjak, kada je čuo da je Hatib el-Bagdadi napisao knjigu Tarihul-bagdad, upitao jednog čovjeka da li je njega Hatib svrstao u lažove ili u povjerljive, pa kada su mu rekli da ga nikako nije spomenuo, ražalostio se i kazao: “Da me makar spomenuo među lažovima” (Es-Sijeru). S druge strane, danas vidimo da se ljudi preko društvenih mreža predstavljaju drugačije u odnosu na to kakvi su u stvarnosti i tako vješto prikrivaju svoje manjkavosti, a pokazuju pozitivnosti koje preko društvenih mreža uveličavaju.

Ova bolest nije specifična samo za određenu vrstu ljudi, ona može zadesiti i uspješnog i propalicu, i vjernika i nevjernika, i bogatog i siromašnog, i mladića i starca, i učenog i neznalicu.

Bogatstvo i sreća su pojmovi koje ljudi doživljavaju različito. Nekima je to pun novčanik, lijepa i prostrana kuća, novo auto, visoka primanja i ostali dunjalučki užici, dok su nasuprot njih oni kojima je bogatstvo u tome da prepoznaju ljepotu u svemu, pa makar bilo i malo. Šta je zapravo istinsko bogatstvo? Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu koji je prenio Ebu Hurejra obavijestio nas je “da bogatstvo nije u mnoštvu imetka, već da je bogatstvo u bogatstvu duše” (Buhari). To bogatstvo u duši je zadovoljstvo. Zadovoljstvo onim što nam je dodijeljeno, zadovoljstvo Allahovom odredbom i iskušenjima kroz koja prolazimo i koja su neizostavni dio naših života, kao što kaže Allah: “Mi ćemo vas u iskušenje dovoditi, malo strahom i gladovanjem, te gubljenjem imetka, života i ljetine. A ti obraduj strpljive, one koji, kada ih kakva nevolja zadesi, samo kažu: ‘Mi smo, doista, Allahovi i Njemu ćemo se, sigurno, vratiti” (El-Bekara, 155–156).

U životu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jedan od najtežih trenutaka bio je događaj potvore na Aišu, radijallahu anha. Uzvišeni Allah, opisujući bolesna srca, koja su sebi dozvolila da se bave onim što im nije poznato, kaže: “Zašto, čim ste to čuli, nisu vjernici i vjernice jedni o drugima dobro pomislili i rekli: ‘Ovo je očita potvora!’” (En-Nur, 12)

Kako se vremenski udaljavamo od najbolje generacije, tako se loše osobine sve manje smatraju lošim. Mnogi umisle kako su pronicljivi, pa tako sebi dozvole da o drugima misle onako kako im nalažu njihovi hirovi, pa ćemo tako sresti ljude čiji se životi vrte oko lošeg mišljenja o drugima. Ako neko nešto kaže – on pomisli loše, ako neko šuti – opet pomisli loše, ako ga neko posjeti – pomisli loše, ako ga ne posjeti – pomisli loše, ako ga neko poselami – pomisli loše, ako ga ne poselami – pomisli loše, ako mu se neko nasmije – pomisli loše, ako se ne nasmije – pomisli loše, ako ga neko posavjetuje – pomisli kako želi da ga predstavi lošim, ako mu donese poklon – misli da želi da ga potkupi, ako mu ponudi nešto da proda – posumnja da želi da ga prevari. Takvim je ljudima tegoba u prsima nezaobilazna, jer njihove osobine su ogledalo njihovih duša.

Put ibadeta je težak, pun prepreka, jer je to put ka Džennetu, baš onako kako ga je opisao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Zaista je Džennet okružen neugodnostima, a Vatra strastima” (Muslim). Na tom putu ka Allahu, čovjekovo srce će nailaziti na razne prepreke. Neke od tih prepreka prouzrokovat će bolesti, ali ne bolesti tijela, već bolesti srca.

Ono što najviše šteti čovjekovom srcu jeste da radi dobra djela ne želeći njima Allahovo zadovoljstvo. Čovjek spominje Allaha, uči Njegovu Knjigu, poziva Njemu jezikom, ali srce mu sa nekim drugim, na drugog se oslanja. Ono što pokazuje vanjštinom je lijepo, a ono što krije je ogavno. Onaj koji se pretvara ne radi dobra djela iz ljubavi prema njima, niti ostavlja loša iz prezira prema njima. Takvi se hrane pohvalama drugih, dok je njihova duša gladna istinskog imana.

U prirodi je čovjeka da se nalazi pod utjecajem okoline. Svoja ubjeđenja i svoje ponašanje čovjek izgrađuje pod utjecajem okoline u onolikoj mjeri koliko okolina na njega ostavlja traga. Nekada će od onih koji ga okružuju poprimiti osobine koje ga zadive, a nekada će iz averzije prema nečemu steći suprotna ubjeđenja o onome što mu se nudi. Neki su odrasli u nevjerstvu zbog okoline, a prihvatili su vjeru kada su uvidjeli da je ona jedina istina. S druge strane, postoje i one koji su svjesni istine, ali su pod utjecajem okoline razvili averziju prema vjeri. Kraljica od Sabe, kao što nam Kur’an prenosi, nije slijedila istinu jer je pripadala nevjerničkom narodu uz koji je i ona išla krivim putem, da bi nakon spoznaje istine krenula pravim putem.

Ako razmislimo o glavnim karakteristikama današnjeg društva, primijetit ćemo jedno stanje moralne krize. Sve je više zastupljen materijalizam, a sve manje etičke vrijednosti. Mnogi se “okite” moralnim osobinama ako u tome vide korist, što je samo po sebi suprotno moralnom. Biti moralan je obaveza, makar izostao rezultat. U tome se i ogleda vrijednost čovjekove namjere da čini dobro, za što će, čak iako bude spriječen da učini dobro, biti nagrađen.

Čovjekova potreba za drugima ne prekida sve do njegove smrti. Kao dijete, ovisan je o svojim roditeljima. Oni ga uvode u društveni život odgajajući ga da bude zdrava jedinka. Ako je njegov dom socijalno osviješten, to će mu biti kvalitetna odskočna daska za socijalni razvoj koji će se kasnije nadograđivati kroz njegov život.

S obzirom na to da se kroz socijalni razvoj oblikuju karakteristike pojedinca, onda je bitno ispravno odabrati društvo sa kojim će druženje rezultirati pohvalnim ponašanjem. To društvo treba da bude džemat koji, između ostalog, počiva na bratstvu, gdje pojedinac nikada neće biti ostavljen sam. U takvom društvu čovjek će napredovati i biti od pomoći drugima, što će na kraju rezultirati jedinstvom i čvrstinom koji podsjećaju na čvrstu građevinu.

Uzvišeni Allah kaže: “Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali; dali smo im da kopnom i morem putuju, i opskrbili ih ukusnim jelima, i dali im velike prednosti nad mnogima koje smo stvorili.” (El-Isra, 70)

Uzvišeni Allah razumom je odlikovao čovjeka nad drugim stvorenjima i razum je ono što nas uzdiže i omogućava nam da ostvarujemo svoje ciljeve.

Ako se osvrnemo na izvore islama, naći ćemo da itekako afirmišu intelektualni napredak. Prve riječi objavljene Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, bile su: “Ikre! – Uči!”, kojima se kako njemu tako i cijeloj muslimanskoj zajednici naređuje stjecanje znanja, a i u drugim kur’anskim ajetima ukazuje se na vrijednost onih koji vjeruju i koji su učeni. U hadisima ćemo naći da su učenjaci nasljednici poslanika, da su oni poput blistavog Mjeseca u odnosu na zvijezde, i još mnogo toga što upućuje na vrijednost stjecanja znanja.

Čovjek, svjestan sebe u materijalnom smislu, vodi brigu o svom tijelu, o čistoći, hrani i odjeći. Ali, malo je onih koji vode brigu o svom srcu, njegovoj čistoći, hrani i odjeći. Uspjet će samo onaj koji svoje srce očisti i ogrne ga ogrtačem bogobojaznosti, “a odjeća takvaluka, to je ono najbolje”.

Kako očistiti svoje srce i ojačati iman, naći ćemo, pored Kur’ana i sunneta, u riječima učenjaka ovog ummeta. Jedna od najbitnijih grana islamske pedagogije jeste imanski odgoj, jer on veže čovjeka za Allaha, dželle šanuhu, a ovaj je odgoj poput srca spram ostatka tijela: ako je ono zdravo – zdravo je i cijelo tijelo. Učenjaci ovu vrstu odgoja definiraju kao odgoj čovjeka onim što jača njegov iman, čisti srce, pomaže da osjeti slast imana i ostavi griješenje.

Na bosanskoj vjetrometini smjenjivale su se razne ideološke i političke strukture, a malo ih je bilo dobronamjernih prema Bosni i Bošnjacima.

Od odlaska Osmanlija svoju politiku i ideologiju nametali su svi, od Austro-Ugarske do komunista, a ovi drugi su, po svemu sudeći, nanijeli najviše zla Bošnjacima. Komunizam, kao jedno od najvećih zala čovječanstva, oštetio je sve društvene strukture, a ono o čemu ćemo govoriti tiče se vjerskog života. U tom vremenu vjera je spala na jedan najniži nivo i svela se uglavnom na običaje. Oni koji su bili čvrsti osjetili su gorčinu komunističke vladavine, dok su oni koji su se povinovali njihovim idejama uživali dunjalučke privilegije.

Istražujući po riznicama islamske misli, naći ćemo da je ovaj ummet iznjedrio dragulje čiji sjaj ne prestaje da obasjava islamski svijet. Njihova su pera obnavljala islamske nauke, koje su nam u amanet ostavile prve generacije, kako bi, Allahovom dozvolom, slijedili Njegovo svjetlo. Čitajući o njihovim životima, trudu i ostavštini, često sebe dovedemo u situaciju da posumnjamo u istinitost njihove biografije. Ili se zapitamo, da li su oni zaista bili ljudi? Za razliku od nas, oni su bili dragulji! Naša domovina iznjedrila je mnogo takvih dragulja, ali jedan se posebno ističe jer je blistao u vremenu kada je vladala tama.