"O vjernici, uđite u islam potpuno i ne idite stopama šejtanovim; on vam je doista neprijatelj otvoreni!" (El-Bekara, 208)
Generalno pravilo koje važi za svakog muslimana i muslimanku jeste da su obavezni pridržavati se svih načela vjere islama i u potpunosti praktikovati islam u svom životu. Što se tiče tih islamskih načela i jasnih propisa, tu nema prostora za neko individualno filozofiranje, po nekom svom viđenju. Jedina stvar jeste pokornost Uzvišenom Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.
"Ni vjernik ni vjernica nemaju izbora da, kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, po svom nahođenju postupe. A ko Allaha i Njegova Poslanika ne posluša, taj je sigurno skrenuo s Pravog puta." (El-Ahzab 36)
Danas neki ne kažu da se suprotstavljaju tim načelima, nego je to tumačenje kojeg se oni pridržavaju, ili barem je to neka vrsta vraćanja na određena opšta načela koja su opet preciznije definisana za određene situacije, poput toga da islam štiti ljudska prava, a osoba misli da je nešto njeno pravo i to sebi prisvaja na osnovu toga. Važno je imati na umu da stvari ne bivaju onako kako mi mislimo, nego kako ih islam definiše. Nije ni širina u tumačenjima stvar prepuštena svakome da tumači i odabire po volji. Širina ne postoji u svemu i ta širina je ograničena. U našem vremenu nailazimo na određene specifičnosti koje se prije i nisu dešavale, a omogućilo ih je sekularno uređenje sistema i zakona koje su neki vjernici i vjernice razumjeli da imaju pravo uzeti i raditi po tome, ne obazirući se na islamske norme. Naša obaveza i pravo jednih kod drugih jeste da se upozorimo na pogrešne stvari i prakse, kako bismo sačuvali svoj dunjaluk i ahiret. Sve što se čini mimo islamskih propisa to neće nikako donijeti korist i dobro za počinioca, koliko god to u određenom trenutku izgledalo lijepo ili kao vid pobjede i uspjeha. Ovakve stvari znaju se dešavati u braku, preciznije mislim na razvod. Nekako se stječe dojam da to postaju sve češće pojave i sve prisutnije u svakodnevnom životu. Do te mjere su zastupljene da nam razvodi brakova među vjerničkom populacijom izgledaju identični razvodima nevjernika ili skoro identični ljudima koji imaju sekularni svjetonazor. Svjesni smo da tako ne bi trebalo biti i da nas islam ne usmjerava u tom pravcu, nego od nas traži da svaki segment svoga života uredimo po njegovim načelima. Pravda se uspostavlja i zadovoljava onda kada nama i nije baš po volji da tako postupimo. Upravo u tim trenucima mi i pokazujemo svoju potpunu pokornost Uzvišenom Allahu.
Ebu Zerr, radijallahu anhu, rekao je: "Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, oporučio mi je da čuvam rodbinske veze, makar oni ne uzvraćali, i da kažem istinu makar ona bila gorka." (Ahmed)
U svakodnevnom životu sve češće možemo vidjeti situacije kada se bivši supružnici natječu ko će kome više zagorčati život nakon razvoda. To je toliko postalo izraženo da se čak podižu optužnice i prijave policiji, nastoji se nelegalno uzeti imovina od supružnika i pokušavaju se ostvariti mnogi neki drugi zahtjevi bez obzira na šerijatsku legitimnost. Jedna od najgnusnijih stvari jeste osveta putem djece. Jedna strana pokušava da našteti drugoj i da je uznemirava koristeći kao sredstvo upravo djecu. Jedan roditelj otima ih od drugog, uskraćuje susrete i boravak kod drugog roditelja, podučava djecu kako da unose nemir u život drugog roditelja i još mnogo toga. Djeca u svemu tome bivaju kolateralna šteta i takvi postupci na njih ostavljaju negativan trag: na njihovu ličnost, njihov odnos prema roditeljima i drugim ljudima. Uglavnom, oni nemaju nikakve koristi od toga. Dešava se da jedna strana nakon razvoda radi sve da bi uništila brak bivšeg supružnika sa drugom osobom, pa se koriste raznorazne šerijatski nelegitimne metode da se uništi brak drugoj osobi. Sve navedeno možemo da svrstamo među šejtanske metode djelovanja i unošenje nereda i nemira među ljude, što je veoma daleko od stvari koje su drage Uzvišenom Allahu. Onda možemo da se zapitamo -- čemu sve to? Ljudi teže da obavljaju neke nafile, da ustrajavaju u ibadetu i izvršavanju propisa, a onda otimaju imetak drugog na osnovu nekog svog mišljenja da to može, uznemiravaju drugu osobu, gibete i mnogo toga čine kako bi ciljano nanijeli zlo. Ukoliko ustanovimo da nema mogućnosti nastavka života s tom osobom, dovoljno je da se ljudski raziđemo i zaboravimo jedno na drugo tako što ćemo nastaviti svoj život daleko od te osobe. Ali, u isto vrijeme ne smijemo zaboraviti da je to roditelj naše djece koja su dužna da mu čine dobročinstvo. Ukoliko mi zamrzimo tu osobu, pa u većini slučajeva djeca je vole i teško im je da se rastanu sa svojim roditeljem. U toj situaciji treba biti podrška djeci i podstaći ih da održavaju vezu sa drugom stranom, da imaju lijepo mišljenje i da čine dobročinstvo svom roditelju. To je pitanje koje je vezano za njihov ahiret. Iz kojeg razloga ih treba pomagati da budu nepokorni roditelju i da se od njega udaljavaju i da ga mrze? Neslaganja se dešavaju, razvodi se dešavaju i sve je to sastavni dio ljudskog života, ali ne treba zaboraviti da islamske norme ostaju da se ispune i u onim teškim situacijama. Islam nije ostavio čovjeka da rješava probleme na svoj način i da radi kako je njemu po volji, nego upravo da i u tim trenucima pokaže svoju pokornost Uzvišenom Allahu i da traga za Njegovim zadovoljstvom. Tako je i kad smo sretni i kad smo tužni i razočarani.
Enes b. Malik, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Oči plaču, a srce je tužno, ali ne govorimo osim ono čime je zadovoljan naš Gospodar, a mi smo žalosni zbog rastanka sa tobom, o Ibrahime." (Buhari)
"Ja tugu svoju i jad svoj pred Allaha iznosim, a od Allaha znam ono što vi ne znate." (Jusuf, 86)
