Muhammed Ikanović, prof.

Čovjekov život regulisan je brojnim postavkama, neke su vjerske, a neke sekularne prirode, s obzirom na to da živimo u sekularnom društvu. Otuda, kao vjernici, možemo govoriti da se danas u našem životu prepliću neislamske i islamske norme. Sve ono što ne pripada islamu može biti grijeh, mali ili veliki, ili može da izvodi iz okvira islama. Postoje i stvari o kojima islam nije ništa precizno kazao, nego je ostavio ljudima širinu da se dogovaraju. U toj širini opet postoje opšti principi koje je islam definisao i koji se moraju zadovoljiti, što opet znači da je i to islam. Ono što je važno pojasniti i skrenuti pažnju na to jeste dio koji nije od islama, a u društvenom uređenje u kojem živimo je zakonski i legalan. Suprotan je islamskom učenju, ali je legalan i sekularnim zakonima omogućen, pa tako pojedincu daje mogućnost da to ostvaruje iako je u koliziji sa islamom.

Dunjaluk je u nekom stalnom kretanju. Konstantno se nešto dešava. Voda kruži u prirodi, godišnja doba se smjenjuju... Čovjek se rađa, odrasta, stari i na kraju umire. Dok na jednoj strani neko umire i napušta ovaj svijet, negdje se rađa novi život. Jedni odlaze u penziju, a drugi tek zasnivaju radni odnos, neki ljudi završavaju svoje školovanje, a neki se tek upisuju u prvi razred. I tako su stalno neke nove smjene. Ljudi se vraćaju s putovanja, a neki tek polaze na putovanje. Mi smo na jednom velikom putovanju s kojeg nema povratka. Idemo ka jasnom odredištu i cilju. Nema nekih novih pokušaja ili popravnih ispita.

Već nekoliko decenija zaredom nameću se određeni stereotipi za kojima se povodi veliki broj ljudi, jer medijske kampanje imaju jak utjecaj na mase. Tako, recimo, ukoliko se spomene terorista, to kod znatnog broja ljudi znači musliman duge brade u galabiji, pored njega žena u nikabu, koji jako žele da ubijaju nemuslimane i prolijevaju nevinu krv. Pored toga, islam se predstavlja kao ekstremistička vjera koja zagovara ubijanje i nasilje. S jedne strane tome je doprinijela jaka medijska kampanja, a s druge strane to je potpomogla pasivnost muslimana u pogledu organizovanih kampanja koje će razbijati te laži i izmišljotine koje se vežu za islam i muslimane. Možemo reći da još jedan stereotip postoji u našim zajednicama vezan za žene.

Obično se prilikom govora o ciljevima sklapanja braka ističu očuvanje čednosti i ostvarenje potomstva. Iako su to nesumnjivo važni ciljevi, nisu i jedini. Međutim, često se navode kao jedini i otuda je neophodno dodatno pojasniti određene pojedinosti kako bi se u potpunosti razumjela njegova suštinska uloga. Ograničavanje ciljeva braka isključivo na ove aspekte često dovodi do toga da se prema samoj instituciji braka pristupa olako i površno, često se mogu čuti i mišljenja da navedene potrebe nije nužno ostvarivati unutar bračne zajednice, već da se one mogu realizirati i izvan nje. Kao primjer možemo navesti nekoga ko je gladan, pa ako nije u mogućnosti da jede u jednom restoranu, može to uraditi u još dosta drugih. Podsvjesno se ozbiljnost pristupa braku umanjuje i daje se prostora poigravanju sa ovom institucijom. Da bi čovjek lakše odbacio nešto i riješio se toga, prvo treba da se umanji vrijednost te stvari ili omalovaži kako bi dalji koraci bili mnogo lakši i jednostavniji. Tako danas postoji sve više situacija gdje su dovoljne riječi: "Ja ne mogu da živim s tobom" i da se odmah teži razvodu, bez nekih ozbiljnijih koraka ka popravljanju stanja i unapređenju bračnih odnosa. Neko ko je živio u bračnoj zajednici 15 ili 20 godina smatra da više ne može živjeti zajedno. To jeste signal da su se određene promjene dogodile, ali to ne znači da stanje nije moguće popraviti i unaprijediti. Upravo ta temeljna spoznaja o vrijednosti nečega pomaže nam da jasnije shvatimo njegov značaj, kao i da odredimo kakav bi naš odnos prema tome trebao biti.

"O vjernici, brinite se o sebi; ako ste na Pravome putu, neće vam nauditi onaj ko je zalutao!..." (El-Maida, 105)

"O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od Vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti..." (Et-Tahrim, 6)

U vjerskim tekstovima, na više mjesta, nalazimo jasne naznake o tome da je čovjekov prioritet da prvenstveno vodi brigu o sebi, a potom o drugima. To znači da prvo treba da odgaja sebe i da popravlja sve ono što treba popraviti i poboljšati kod sebe prije nego što vrijeme i energiju usmjeri na druge. Taj poredak stvari jednostavno je pojasniti i logički. Naime, da bi čovjek bio u stanju da pomaže i pravilno usmjerava druge, odnosno da ih odgaja, on mora biti sposoban i spreman za to. Biti sposoban za jednu takvu ulogu znači biti odgojen i upućen prije nego što želimo da odgajamo i usmjeravamo druge. Ovo je posebno važno ako o tome govorimo u kontekstu braka i porodice. Kada je riječ o supružnicima, možemo primijetiti da se svaki supružnik trudi ostvariti utjecaj na drugog i nametnuti svoje liderske vještine. Ako stvari analiziramo u praksi, to je lahko zapaziti. Ljudi razumiju da su uspješni ukoliko znaju da ostvare utjecaj na druge i da oni imaju glavnu ulogu u okolini u kojoj žive. Ovo se posebno odnosi na brak. Bračni život dobrim dijelom se otežava ovakvim načinom organizovanja bračnog života. Sa bilo koje strane da se počne pojavljivati ovakav pristup braku, u većini slučajeva to će pokrenuti i drugu stranu ka takvom načinu ophođenja, što u najmanju ruku komplikuje bračni život, a nerijetko završava i razvodom. Kada ljudi uče raznorazne vještine, to pokušavaju da vježbaju u braku. Te vježbe znaju završiti kao očita želja za manipulacijom i "držanjem u šaci" svog bračnog saputnika. Tako se shvata da je misija uspješna i da će život teći u onom smjeru koji se jako priželjkuje. Manipulaciju je lahko prepoznati, posebno u današnje vrijeme kada se o tome mnogo govori i kada o tome pišu stručni ljudi, čija se izlaganja ili tekstovi mogu vrlo lahko naći na internetu i tako saznati najosnovnije metode manipulacije. Dodatni problem je što se pokušava manipulisati i šerijatskim tekstovima. Ovo je jedna krajnost, a druga je što se želi umanjiti vrijednost nekih tekstova i islamskih principa zbog toga što se oni ne uklapaju u neke tzv. moderne tokove društva u kojem se živi. I jedno i drugo neće uroditi dobrim rezultatom.

"I jedan od znakova Njegovih jeste to što vam je, od vas samih, parice stvorio da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost. U tome, zbilja, ima znakova za ljude koji razmišljaju." (Er-Rum, 21)

U našim životnim aktivnostima i saradnji sa drugim ljudima svi imamo određena očekivanja i uglavnom se baziramo na to šta očekujemo od drugih, a malo razmišljamo o tome šta možemo dati da bismo i mi od tih međuljudskih odnosa uspjeli da uzmemo više. Često tako biva i u braku. Oba supružnika imaju očekivanja, a malo se pripremaju da više ulažu u brak. Tako i supružnici misle da je uspješan brak onaj koji njima omogućava lagodan i fin život bez zahmeta, ulaganja truda i davanja, što je jednostrano rezonovanje i egoistično gledanje na instituciju braka. Brak je institucija koju grade oba supružnika i o kojoj se konstantno brinu, stoga je nerealno očekivati da se samo uzima, a ne daje ništa ili vrlo malo. Da bi plodno drvo davalo dobar plod u većim količinama traži da ga konstantno njegujemo, a onda taj naš trud biva nagrađen kvalitetnim i sočnim plodovima i dobrim rodom.

Jedno od važnih životnih pravila jeste način definisanja našeg pristupa onome što se dešava oko nas. Na osnovu našeg pristupa životnim situacijama dolazi i naša reakcija na sve to. Tako, ukoliko imamo nelimitirano povjerenje koje bude iznevjereno, mi ćemo se duboko razočarati. Ako pristupamo situaciji svjesni da možemo očekivati određene neugodnosti, onda se spremimo na to, pa i ako se dese, mi smo već pripremljeni za takvu situaciju. Onda kada očekujemo provokaciju, mi držimo samokontrolu na nivou i ne reagujemo na to, jer znamo da ćemo samo zakomplikovati stanje svojim žustrim reagovanjem.

Uspostavljanje pravde jedna je od intencija šerijata: "Mi smo izaslanike Naše s jasnim dokazima slali, i po njima knjige i terazije objavljivali, da bi ljudi pravedno postupali." (El-Hadid, 25)

Nemimet -- prenošenje tuđih riječi s ciljem zavađanja ljudi bolest je jezika, koja je vrlo bliska bolesti gibeta. Naša svakodnevnica preplavljena je nemimetom koji kao svoju efikasnu metodu koristi i šejtan kako bi narušio skladan život društva. Ono što možemo zapaziti, a što je posebno bolno, jeste da u ljudskim zajednicama kao da postoji takmičenje u ovom poroku, kao da ljudi ustvari nemaju ličnih problema pa imaju dovoljno vremena i snage da brigaju tuđu brigu.

Imam Šafija, rahimehullah, čitao je pred imamom Malikom, rahimehullah, pa ga je zadivio, i Malik mu reče: "Doista vidim da je Allah obasjao tvoje srce svjetlošću, nurom, pa ga nemoj zagasiti tminom grijeha."

Obično prilikom govora o odgoju djece roditelji shvataju da je početna tačka direktan rad sa djecom ili uključivanje stručne osobe u rad sa djetetom. Često smatraju da odgoj počinje kada dijete već napuni nekoliko godina. Ali, roditelji zaboravljaju da proces odgoja djece počinje mnogo ranije, a njegov početak je odgoj roditelja prije odgoja djece. Ukoliko osoba nije pripremljena da odgaja kvalitetno, ona neće biti u stanju da radi sa svojim djetetom. Ili, da budemo precizniji, takva osoba će uspjeti da u svoje dijete usadi neke dobre stvari, ali isto tako će činiti greške koje na dijete mogu da ostave trajne posljedice. Jedna od njih može biti da dijete zakorači u svoje životne procese nepripremljeno dovoljno da se kvalitetno nosi sa svim onim s čime će se suočavati tokom svog života.

Okolnosti u kojima živimo nekada imaju utjecaja na redanje prioriteta, kao i organizaciju određenih aktivnosti i djelovanja kako u privatnom životu, tako i u društvenim kretanjima. Islamska djela u nekim oblastima opširnija su zbog potrebe da se neki propisi detaljnije pojasne i da se upozori na određene devijacije koje su se pojavljivale u različitim periodima kroz koje je prolazila ljudska zajednica. Tako i samo pitanje porodice, njene organizacije, bračne zajednice i odgoja djece prolazi kroz različite faze shodno uređenjima društvene zajednice određenog doba i samih trendova života i ponašanja koji se pojavljuju u društvenim zajednicama.

Adeti mogu da postanu ibadeti ukoliko se nanijete radi pokornosti Allahu. Tako odmor, spavanje i slično tome, mogu da budu ibadeti ukoliko time čovjek cilja odmor da bi mogao nastaviti svoju pokornost Uzvišenom Allahu. Time kažemo da bi politika života vjernika trebala da bude da maksimalno iskoristi sve ono što radi i pretvori u ibadet, pa tako da objedini dunjalučku i ahiretsku korist. U tom smislu želimo da i u ovom tekstu prezentujemo ideju koja bi mogla da postane adet našoj dijaspori, kao i onima koji žive u domovini da iskoriste potencijale koji su dostupni i time još više, zajedničkim trudom, unaprijede rad za islam i zajednicu muslimana.

Kada islamski učenjaci govore o određenim mudrostima propisivanja naredbi ili zabrana, o koristima koje nose neki ibadeti, možemo da, između toga, vidimo da se kao jedna od mudrosti hadža i namaza u džematu spominje zbližavanje muslimana. Time se govori kako se kroz te ibadete zbližava, jača i bolje upoznaje zajednica, odnosno njeni pojedinci. Neki čak za hadž koriste termin "godišnje konferencije muslimana", u čemu vide veliki potencijal u međusobnom zbližavanju i upoznavanju muslimana.

Ne odustati i ne posustati

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao na mezarje i rekao: "Kako bih samo želio da možemo vidjeti svoju braću." Ashabi upitaše: "Pa zar mi nismo tvoja braća, Allahov Poslaniče?", a on odgovori: "Vi ste moji ashabi, a moja su braća oni koji se još nisu pojavili." Oni opet upitaše: "Allahov Poslaniče, kako ćeš na Sudnjem danu prepoznati pripadnike svoga ummeta koji se još nisu pojavili?", a on odgovori: "Šta mislite, kada bi neki čovjek imao konje s bijelom pjegom na čelu i bijelim biljegom na nogama, da li bi ih prepoznao među potpuno crnim konjima?" "Svakako da bi ih prepoznao, Allahov Poslaniče!" Na to Poslanik reče: "Oni će na Sudnji dan doći bijelih i svijetlih lica, i bijelih i svijetlih udova, što su tragovi od uzimanja abdesta. Ja ću ih predvoditi ka Havdu." (Muslim)

Kada god se aktualizira pitanje Palestine, odnosno kada se nanovo počne prolijevati muslimanska krv, u ummetu se aktualizira i pitanje izdaje. Nadugo i naširoko se analizira ko je od muslimana izdao, šta neko nije odradio, a trebao je itd. Naravno, uvijek je neko drugi zakazao i izdao, a ti "analitičari" pretežno krivicu vide u nekome drugom, i rijetko se nađu oni koji razmišljaju o sebi i pitaju sebe gdje su oni zakazali, i šta su konkretno krenuli da urade da bi dali svoj doprinos poboljšanju situacije. Za druge su oštre analize i konkretni prijedlozi, a za sebe imaju riječi opravdanja, da je situacija takva i trenutno se ništa ne može uraditi. Da, možda trenutno poboljšanje nije moguće, ali to ne znači da je nemoguće uraditi bilo šta.

"Džine i ljude sam stvorio samo zato da Me obožavaju." (Ez-Zarijat 56)

Ovo je jasan cilj koji je definisao svrhu dunjalučkog života. Čovjek je tu da bi Allahu robovao. Svako ko je ozbiljno shvatio cilj, tako je razumio i ovaj život, tj. odgovornost prema njemu i onome što radi. Teži ka svemu onome što mu pomaže da ostvari ovaj cilj, a kloni se svega onoga što mu biva preprekom na putu njegovog ostvarenja. Veoma mu je jasno da je gubljenje vremena sve ono što mu ne pomaže na tom putu, i da je bespotrebno prosipati energiju na stvari koje ne pomažu ispunjenju cilja. Da bi čovjek uspio u svojoj namjeri, za to mu je potreban plan i strategija, a islam je sve te detalje veoma precizno razjasnio, tako da svako ko želi da bude istinski Allahov pokorni rob, zna šta treba da radi svaki dan. Taj plan sadrži detalje za one koji žele biti na jednom nižem ili višem nivou, sve je prepušteno ambicijama samog pojedinca.

Na mnogim mjestima u Kur'anu i sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ukazuje se na važnost lijepog odnosa i brige prema ljudima, ne samo u pogledu kulture ponašanja, nego i iskazivanja poštovanja.

Kada god govorim ili pišem na ovu temu, nikako se načuditi ne mogu muslimanskom ummetu kako olako pada u zamke, koju mu Zapad vješto postavlja, a koje vode ka rasulu i propasti. Naravno, treba napraviti razliku između tehnološkog i naučnog napretka i moralnog odgoja pojedinca i zajednice. Baš u tome se ponekad neki izgube i srljaju iz jedne krajnosti u drugu. Na mnogo mjesta pripadnicima muslimanskog ummeta jasno je naznačeno da osnova uspjeha leži u islamu i njegovim smjernicama i načelima.

Gotovo svakodnevno govori se o mezhebima, pravcima, grupacijama u islamu, kao i načinu pristupa i razumijevanja vjerskih tekstova kada je u pitanju shvatanje i praktikovanje vjere. Nerijetko je to i razlog verbalnih sukoba među muslimanima, a počesto je delicija gurmanima koji vole da konzumiraju teme sa menija društvenih mreža. I tako to traje i traje već dugo i uvijek je nekako aktuelno.

I gotovo pa uvijek dođe do toga da se suoče dvije krajnosti koje malo pokazuju volje za fleksibilniji pristup drugoj strani, pa makar to bilo u vidu razumijevanja zašto neko ima takav pogled na stvari.

Zadovoljiti poglede Allahovom srdžbom

Najkraću hutbu u islamskoj historiji održao je poznati tuniski muftija Tahir b. Ašur, rahimehullah, rekavši: "Nema nikakva dobra u vašim namazima dok vam žene hodaju otkrivene. Uči ikamet!"

Uzvišeni Allah objavio je u Svojoj plemenitoj Knjizi: "A reci vjernicama neka obore poglede svoje i neka čuvaju stidna mjesta svoja; i neka ne pokazuju ukrase svoje osim onoga što je ionako spoljašnje, i neka vela svoja spuste na grudi svoje; neka ukrase svoje ne pokazuju drugima, to mogu samo muževima svojim, ili očevima svojim, ili očevima muževa svojih, ili sinovima svojim, ili sinovima muževa svojih, ili braći svojoj, ili sinovima braće svoje, ili sinovima sestara svojih, ili prijateljicama svojim, ili robinjama svojim, ili muškarcima kojima nisu potrebne žene, ili djeci koja još ne znaju koja su stidna mjesta žena; i neka ne udaraju nogama svojim da bi se čuo zveket nakita njihova koji pokrivaju. I svi se Allahu pokajte, o vjernici, da biste postigli ono što želite." (En-Nur, 31)

Uzvišeni Allah kaže: "Allah želi da vam olakša -- a čovjek je stvoren kao nejako biće" (En-Nisa, 28). U čovjekovoj prirodi je da griješi. Kao što se kaže u ovom ajetu, čovjek je nejako i slabo biće, a njegova slabost ogleda se i u tome da pada na ispitima i iskušenjima, i da često čini greške. "Kad vi ne biste griješili, Allah bi vas uklonio i doveo narod koji bi griješio i zatim tražio oprosta, pa bi im Allah opraštao" (Muslim). Međutim, onaj ko je svjestan toga i svjestan svoga Gospodara, dužan je da se iskreno kaje i moli za oprost. "Svaki čovjek je grešnik, a najbolji su oni grešnici koji se kaju." (Tirmizi)

Pored svih tih slabosti, čovjek ne smije dozvoliti da ga obuzme osjećaj razočarenja i gubljenja nade. "Reci: 'O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti. On, doista, mnogo prašta i on je milostiv'" (Ez-Zumer, 53). Čovjek ima priliku da se kaje sve dok mu tijelo ne napusti duša.

Optimizam i pesimizam suprotstavljeni su pogledi na život kojima se u današnjem sve stresnijem vremenu poklanja posebna pažnja. Čovjekova sreća i nesreća, životni uspjeh i neuspjeh uveliko zavise od optimističnog, odnosno pesimističnog pogleda na samog sebe i na svijet. Otuda se sve više govori o važnosti optimizma i sve se više promovira optimističko razmišljanje i podstiče se na usvajanje tehnika koje će čovjeka dovesti u stanje da se u svakoj situaciji postavlja optimistički. S druge strane, sve se više upozorava na negativnost pesimizma i na njegove pogubne posljedice, kako na pojedinca tako i na njegovu zajednicu, pa i na muslimanski ummet u cjelini.

"I požurite oprostu Gospodara vašega, i Džennetu širokom kao nebesa i Zemlja, pripremljenom za bogobojazne!" (Alu Imran, 133)

Vjernik i vjernica čitav svoj život žude za Allahovim zadovoljstvom i oprostom. Svakodnevno na tom putu ulažu ogroman trud, a i mnogo je odricanja. Potreban je veliki trud da bi se ustrajavalo u činjenju dobrih djela. Pored svih ovosvjetskih obaveza koje ima jedan insan, u dnevni plan treba kvalitetno uvrstiti i činjenje Allahu dragih djela. Uz dunjalučke obaveze, tu je briga o namazu, posebno namazu u džematu, učenju Kur'ana i drugim vrstama ibadeta. I tako se svakodnevno odvaja vrijeme za ibadete, koji se na poseban način njeguju u svakodnevnom životu.

Život vjernika i vjernice možemo podijeliti na dva velika perioda: period ramazana, jer je to posebno vrijeme, ili ramazanizam, i period između dva ramazana ili postramazanizam. Tako su nekako to gledale i prve generacije: pola perioda poslije ramazana dovili su da im se prime ibadeti mjeseca ramazana, a drugu polovicu dovili su da budu počašćeni sljedećim ramazanom. Što bismo mi jednostavno i rekli: Sve se nekako vrti oko ramazana. Mnogi vjerski tekstovi govore o posebnosti tog mjeseca i svih ibadeta u njemu, a posebno posta, tako da sve navedeno ima jake osnove. I mi smo ispratili ramazan ove godine i već smo se dobro vratili u onaj uobičajeni režim života koji živimo većinu vremena tokom godine.

Naša vrijedna dijaspora širom dunjaluka pokreće sve više inicijativa za kupovinu prostorija i objekata u kojima će biti smješteni islamski centri i u kojima će se učiti vjera, ali i čuvati islamski identitet. Neki džemati uspjeli su ostvariti taj cilj, neki su djelimično uspjeli i još se trude da vrate dugove za kupovinu prostorija, a neki još teže ka tome i uporno rade na skupljanju sredstava za ostvarenje tog cilja. Vjerujem da smo svi sretni i da su naša srca ispunjena radošću kada slušamo ovakve vijesti. Također, širom Balkana niču sve ljepša od ljepše džamije i islamski centri koji se grade po savremenim standardima koji ispunjavaju zahtjeve i potrebe vjerničke populacije. I to nije ni čudno, jer vjernička srca vezana su za džamije i svjesna su veličine ovih objekata i njihove važnosti i vrijednosti za muslimansku zajednicu.

"...pitajte učenjake ako to vi ne znate." (En-Nahl, 43)

Ovaj kur'anski ajet dao je jasnu smjernicu kada je u pitanju rješavanje određenih dilema i nejasnoća onima koji dovoljno ne poznaju tematiku kojom se bave ili imaju potrebu da saznaju kako da pravilno postupe. Prije svega, ovo je pravilo u vjeri, a potom važna smjernica u životu za sve one koji žele da što više postupaju ispravno i da što manje griješe. Važno nam je i osvrnuti se na ovo pravilo kada je u pitanju naš društveni aktivizam. S obzirom na to da sve svoje pokrete želimo uskladiti sa islamskim načelima, i naš aktivizam treba da bude utemeljen na istim načelima i vrijednostima.

Ljudi žive u različitim društvenim zajednicama: neke su naprednije i razvijenije, neke slabije i manje razvijene.

"O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa." (El-Hudžurat, 13)

U ovom ajetu postavljeno je jasno univerzalno pravilo: ugled se kod Allaha postiže bogobojaznošću, a ne nečim drugim. Također, ajet govori da ljudi, i pored različitosti, treba da se bolje upoznaju, jer samo će tako uspostaviti dobre međusobne odnose i otkloniti brojne barijere i predrasude.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Svi ste vi pastiri i svi ste odgovorni za svoje stado. Vođa je pastir i odgovoran je za svoje stado. Čovjek je pastir u svojoj porodici i odgovoran je za svoje stado. Žena je pastirica u kući svoga muža i odgovorna je za svoje stado. Sluga je pastir u imetku svoga gazde i on je odgovoran za svoje stado. Svi ste vi pastiri i svi ste odgovorni za svoje stado." (Muttefekun alejhi)

Uzvišeni Allah kaže: "O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od Vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti, i o kojoj će se meleki strogi i snažni brinuti, koji se onome što im Allah zapovjedi neće opirati, i koji će ono što im se naredi izvršiti." (Et-Tahrim, 6)

I navedeni hadis i ajet jasno govore o odgovornosti svake osoba koja ima određeno zaduženje, a posebno o odgovornosti roditelja u pogledu djece, kao i o odgovornosti oca i supruga u pogledu njegove porodice. Ovdje ćemo se osvrnuti na samo jednu od tih odgovornosti, a to je odgovornost roditelja u pogledu djece.

"Ja sam bolji od njega..." (El-A'raf 12), bile su riječi Iblisa, neka je na njega Allahovo prokletstvo. To su riječi koje su napravile mnogo razdora i razilaženja u brakovima, prijateljskim odnosima, rodbinskim vezama i raznim projektima od opće koristi. Čovjek je po prirodi sklon da bude subjektivan, kao i da sebi daje određene privilegije i sebe smatra boljim od nekoga drugoga, a ako to bude izraženo u takvom stepenu da se može smatrati narcizmom, to može dovesti do katastrofalnih posljedica kako za tu osobu, jer može biti osnova za razvijanje mnogih drugih bolesti srca, ali i za zajednicu u kojoj djeluje, posebno ako se radi o osobi koja je društveno aktivna i učesnik u realizaciji projekata koji su od društvene koristi.

U zadnje vrijeme u više sam navrata imao priliku da slušam i čitam o Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, kao vrlom ekonomisti i njegovim ekonomskim potezima, kao i o nekim ashabima koji su posjedovali imetka čija bi vrijednost u današnje vrijeme iznosila milijarde. Naravno, poznato je da su Arapi bili i ostali iskusni trgovci i da je od davnina među njima bilo bogatih ljudi. Ono što mi je u tome privuklo posebnu pozornost jeste da se dosta poteza koje je povlačio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, veže za materijalnu pozadinu i što se pokušava preferirati ta materijalna strana kao osnovni faktor uspjeha. Imetak ima svoju ulogu i bitan je faktor u životu čovjeka, ali ukoliko se "posadi" na mjesto koje mu pripada. Da bi slika o svemu tome bila jasnija onome ko čita i sluša na tu temu, mislim da je potrebno dati bitna pojašnjenja.

Sve češće se dešava da se jasno naglašava isključivost u tumačenju određenih vjerskih propisa. "Jedino ispravno je ovako i nikako drugačije", "Onaj ko ne uradi ovako džaba je radio i od toga nema nikakve koristi", ovo su riječi koje često čujemo u javnosti. Praksa pokazuje da isključivost nerijetko ima interesnu pozadinu, jer tada kod ljudi nestaje širokogrudnosti i milosti. Ako govorimo o različitim stavovima i pogledima, pa čak i u vjeri, uvijek se pozivalo na širokogrudnost i samilost, a ne na isključivost. Otuda su neki islamski učenjaci imali običaj da kažu da je mišljenje koje zastupaju ispravno, ali da postoji i mogućnost da se dokaže da nije tako, a da je mišljenje drugog pogrešno uz mogućnost da bude ispravno.

Radni vijek, mandat i smjena generacija neke su od stvari koje ukazuju na prirodni proces ovosvjetskog života, kretanje i promjene. Govore nam da produktivnost, kreativnost i inicijativa čovjeka imaju svoj vijek trajanja i da vremenom mogu da oslabe. Inače, ljudi su po prirodi skloni promjenama jer to ukazuje na neka nova dešavanja, da se “nešto dešava”. Naravno, postoje i one funkcije koje traže dugogodišnje iskustvo i osobe koje iza sebe imaju dosta godina rada. S obzirom na to da se u tematici koju obrađujemo bavimo društvenim aktivizmom, pažnju ćemo posvetiti tom segmentu ljudskog rada i djelovanja.

Žena se uči da bude jaka i da trpi sve ljude oko sebe, a u porodici ne treba da trpi nikoga ni za najmanju sitnicu. Nije spremna da udovolji potrebama svoga muža, a onda ostavljena sama udovoljava mnogim “zvijerima” oko sebe koji joj za bilo kakvu pomoć ili napredak često postavljaju nemoralne uvjete. Očuvati porodicu i učiniti je snažnom najveći je doprinos zajednici i najveći društveni aktivizam. Šta bi mnogi mogli reći za osobu koja ide gasiti neki drugi požar dok njegova čeljad i kuća gore?!

Nikada nisam imao priliku da čujem da neko obilježava jubilej svog ljenčarenja, nerada i nepostignutih rezultata. Nisam imao ni priliku da vidim da neko u svojoj biografiju navodi vrijeme ljenčarenja, nerada i gubljenja vremena. Ljudi su se uvijek ponosili svojim radom na dunjaluku, a time će se ponositi i na ahiretu.

Jedna od temeljnih stvari vezanih za rad NVO sektora jeste finansiranje, jer ih osnivaju pojedinci koji žele da djeluju organizirano, u skladu sa zakonskim normama, i sva odgovornost pada na te pojedince, pa i pitanje finansiranja. Vrlo često su to osobe koje nisu toliko imućne da finansiraju potrebe udruženja i aktivnosti koje žele da realiziraju, stoga je veoma bitno da svako udruženje ima dobro postavljenu osnovnu finansijsku konstrukciju. To je neophodno uraditi prije samog osnivanja udruženja i planiranje finansiranja treba raditi za svaku narednu godinu, kako se ne bi desilo da osnivači udruženja budu primorani da ugase udruženje. Naravno, nije veliki problem ukoliko udruženje ne bude u stanju da realizira sve projekte, ili da jedan dio godine bude pasivno, stvar je vezana za one osnovne troškove opstojanja udruženja.

Bosna i Hercegovina ima veoma brojnu i jaku dijasporu u odnosu na ukupan broj stanovnika, naročito ako uzmemo u obzir sve one koji su i prije zadnje agresije napustili BiH i bili primorani da se nastane negdje drugo. Poznato nam je da samo u Turskoj živi više od pet miliona onih koji vode porijeklo iz BiH, a među njima je veliki broj onih koji su do dana današnjeg uspjeli da očuvaju bosanski jezik i običaje. Mnoge zemlje jaku dijasporu smatraju svojom snagom, jer dijaspora je put priliva sredstava u matičnu zemlju, potencijalna snaga lobiranja za interese svoje zemlje i način da se više čuje i sazna u svijetu o samoj zemlji.

Kada se govori o društvenom aktivizmu, neizostavno je govoriti o aktivizmu žene muslimanke jer je to jedan od temeljnih faktora društvenog aktivizma, s obzirom na to da muškarac i žena čine dva stuba društvene zajednice. U pogledu nagrade islam nije zapostavio ni jedno ni drugo, niti je jednome dao prednost u odnosu na drugo:

“Ko uradi dobro – bio muškarac ili žena – a bude vjernik, pa sigurno ćemo dati da proživi lijep život, i sigurno ćemo ih nagraditi nagradom boljom nego što su zaslužili” (En-Nahl, 97);

“Muslimanima i muslimankama, i vjernicima i vjernicama, i poslušnim muškarcima i poslušnim ženama, i iskrenim muškarcima i iskrenim ženama, i strpljivim muškarcima i strpljivim ženama, i poniznim muškarcima i poniznim ženama, i muškarcima koji dijele zekat i ženama koje dijele zekat, i muškarcima koji poste i ženama koje poste, i muškarcima koji o svojim stidnim mjestima vode brigu i ženama koje o svojim stidnim mjestima vode brigu, i muškarcima koji često spominju Allaha i ženama koje često spominju Allaha – Allah je, doista, za sve njih oprost i veliku nagradu pripremio” (El-Ahzab, 35).

Razlika je u tome što je islam u nekim stvarima odredio da put do nagrade bude različit.

“Džine i ljude nisam stvorio ni zbog čega drugog do da Mi ibadet čine (da Mi se klanjaju).” (Ez-Zarijat, 56)

Ovo je polazna tačka svih naših govora o osnovnoj misiji čovjekovog boravka na dunjaluku. Sve čovjekove aktivnosti treba da idu u ovom smjeru. Početak i kraj svakog čovjekovog plana treba da bude vezan za razlog njegovog postojanja. Čovjek je Allahov rob, koji je obavezan da tokom svog dunjalučkog života slijedi smjernice koje su mu objavljene od njegovog Gospodara i da se pridržava granica koje mu je On postavio, kao i da ispunjava obaveze prema Njemu.

Jedan od načina sazrijevanja i učenja je i tzv. životna škola. U njoj učimo lekcije koje teško da možemo naći u školskim udžbenicima. To je jedan način školovanja koji je mnogo duži i naporniji od formalnog školovanja, čije lekcije znaju biti mnogo teže, a ispiti naporni i iscrpljujući. Takav je slučaj kada govorimo o životnim lekcijama kroz koje prolazi jedan pojedinac živeći prosječan životni vijek. Pa šta bismo tek mogli reći o životnim lekcijama kroz koje prolazi jedan narod i koje se uče stotinama godina?!

Kada je pojedinac u pitanju, svi savjetujemo jedni druge da učimo od onih koji imaju više završene životne škole od nas. Tako se zna reći da iskoristimo prisustvo osobe koja je “svašta prodeverala u životu” ili onoga koga je “život samljeo”. Time se želi reći da učimo iz tuđih iskustava kako i sami ne bismo prolazili kroz iste probleme i trpjeli ono što je neko prije nas trpio.

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, rekao je: “Nisam vidio da se iko više savjetovao sa svojim prijateljima, ashabima, nego što se Poslanik savjetovao sa ashabima.” (Tirmizi)

“...i koji se o poslovima svojim dogovaraju...” (Eš-Šura, 38)

Jedan od principa islama jeste međusobno savjetovanje. To je praksa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao i smjernica koja je objavljena u Kur’anu u imperativnoj formi. Koristi toga su mnogobrojne, kako za pojedinca tako i za društvo. Svako ko istinski želi da bude što bolji i uspješniji, i koji želi dobro svojoj zajednici, pridržava se ovog pravila. Međutim, današnja društva sve manje teže ka tome ili, bolje rečeno, oni koji žele da imaju dominaciju nad ljudima i društvenom zajednicom.

Iako se u ovoj rubrici fokusiramo na aktivizam, nezaobilazna je tema i politika, ne zato što nam je cilj i želja da govorimo o politici, nego što se to pitanje nameće bez naše volje. Davno je rečeno da se politika bavi nama iako mi ne želimo da se bavimo njom. U društvenom aktivizmu o svakom je pitanju neophodno govoriti ukoliko se ono na bilo koji način dotiče samog aktivizma, na direktan ili indirektan način.

U uređenju u kojem živimo politička scena ima izrazito jak utjecaj na društvena kretanja i dešavanja, pa i na društveni aktivizam, stoga je važno da nešto kažemo i na ovu temu kako ne bismo napravili neke pogrešne poteze koji bi mogli ugroziti rad na tom polju.

Uzvišeni Allah kaže: “Mi smo te poslali svim ljudima da radosne vijesti donosiš i da opominješ, ali većina ljudi ne zna” (Sebe, 28); “Reci: ‘O ljudi, ja sam svima vama Allahov poslanik…’” (El-A’raf, 158).

Biti društveno aktivan i koristan svojoj zajednici ima posebnu draž. Raditi na širenju islamskih vrijednosti, što je bila poslanička misija, čovjeka ispunjava i pruža mu neopisivo zadovoljstvo. Onaj ko zaplovi tim vodama svjestan je da su njima plovili najbolji ljudi – Allahovi poslanici, alejhimus-selam, i zbog toga osjeća zadovoljstvo i ponos što može biti dio jednog takvog projekta. Upuštajući se u društveni aktivizam i društvene tokove koji za sobom ostavljaju veoma dobre rezultate i šire pozitivnu energiju, pojedinac svakim danom postaje sve veći “ovisnik” o takvim aktivnostima. Uz to dolaze razna poznanstva, i to nisu bilo kakva poznanstva, nego su to opet osobe pune optimizma i volje da budu od koristi svojoj zajednici. Ako na to dodamo želju za samousavršavanjem, edukovanjem, školovanjem, izgradnjom karijere i dr., onda imamo osobu koja je sve svoje vrijeme usmjerila na aktivnosti van kruga svoje porodice, pa tako članovi njene porodice postaju veći stranci nego prijatelji, radne i školske kolege.

“O vjernici, bojte se Allaha i neka svaka duša pogleda šta je za sutra pripremila.” (El-Hašr, 18)

Omer, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Musliman je brat muslimanu, ne nanosi mu nepravdu niti ga predaje neprijatelju; ko pomogne bratu u nevolji, Allah će mu pomoći u nevolji, ko otkloni nedaću muslimana, Uzvišeni Allah otklonit će mu nedaću na Sudnjem danu, a ko sakrije sramotu muslimana, Uzvišeni Allah sakrit će njegovu sramotu na Sudnjem danu.” (Muttefekun alejhi)

Hasan el-Basri, Allah mu se smilovao, kaže: “Da ispunim potrebu svoga brata muslimana draže mi je nego da klanjam hiljadu rekata, i da ispunim potrebu brata muslimana draže mi je nego da budem u itikafu dva mjeseca.”

Ibn Abbas, radijallahu anhuma, imao je običaj reći: “Da izdržavam jednu muslimansku porodicu mjesec dana, ili sedmicu, ili onoliko koliko Uzvišeni Allah hoće, draže mi je nego da obavim hadž. A da svome bratu muslimanu poklonim tanjir hrane u vrijednosti jednog dirhema draže mi je nego da udijelim jedan dinar na Allahovom putu (u džihadu).”

U poslijeratnom periodu naše se društvo sve više počelo okretati društvenom aktivizmu. Razlog je poznat: zbog samog uređenja koje je vladalo u bivšoj Jugoslaviji nije bilo moguće da se veće mase društveno aktiviraju na polju edukacije i drugih oblasti, osim aktivnosti koje je vodila KP, poput radnih akcija i sl. Posebno je to bilo teško za muslimansku populaciju, kojoj su se često uskraćivala i osnovna prava. A stanje vjerničke populacije bilo je izrazito teško, tako da se nije moglo baviti nekim aktivizmom ni unutar samih vjerskih institucija, posebice Islamske zajednice. Sjećamo se situacije Mladih Muslimana koji su zbog svog aktivizma prošli raznorazne azabe i patnje o kojima je dosta toga napisano.

Ljudi se razlikuju po mnogo čemu i te razlike nekada su korisne, a nekada i štetne za pojedinca i zajednicu. Kada je u pitanju društveni angažman i hizmet vjeri islamu, te raznolikosti mogu se manifestirati u vidu demotivacije, opstrukcije i neiskorištavanja dostupnih kapaciteta i mogućnosti. U mnogim segmentima društvenog aktivizma primjetno je da nailazimo na pojedince koji većinu tereta nose na svojim plećima i zbog toga ponekad osjećaju zasićenost ili razočarenje, kao i bol što su prepušteni sebi i što ne dobijaju potporu od onih koji su dovoljno educirani o vrijednosti rada za islam i koji imaju više mogućnosti za djelovanje.

Ti pojedinci koji nose teret aktivnosti su zlatni rudnici, neprocjenjivo blago i nešto što bi trebalo dodatno gajiti i čuvati, jer broj takvih prilično je mali i uz njih se otvaraju mnoge prilike da čovjek uradi dobro ili bude dio takvog dobra. S njima vrijeme ne prolazi u besmislicama, uvijek se nađe nešto korisno za razgovor ili za praktično djelovanje. Možda je to i ponekad razlog što neki izbjegavaju takve ljude, jer duše vole rahatluk i lagan tempo bez napora i žrtvovanja.

Mladi su podložniji iskušenjima

Savremeni život pun je raznoraznih izazova, koji postaju sve više raznovrsniji i brojni uz napredak tehnologije i pojave novih trendova. Ljudi postaju sve više inovativniji u zadovoljavanju strasti, sve se više okreću onim trendovima koji urušavaju moralne vrijednosti i ruše porodicu.

Posljedica svega toga niko nije sačuvan. Nerijetko su mladi upravo ciljana grupa svih tih izazova. Zbog nezrelosti i neshvatanja ozbiljnosti problema i opasnosti određenih pojava, mladi ljudi se upuštaju u njih i povode se za njima pravdajući se da to nije tako kako im roditelji i stariji govore, da oni pretjeruju i da im uskraćuju ljepotu mladalačkog života.

Islam je živa i aktivna vjera. Islam je način života. On nam daje pravila i praktične smjernice rada i djelovanja, podržava i podstiče na aktivnost, a ne odobrava pasivnost. Priroda živi u jednom skladu koji je zasnovan na kretanju i kruženju. Pa i sam čovjek, da bi se uskladio i opstao u toj prirodi, treba da se kreće i da bude aktivan, da bi sustigao prirodne cikluse i imao direktnu korist od njih. Vjera nas podstiče da aktiviramo svoja stanja i mogućnosti, podstiče na razmišljanje, na učenje, na tjelesne ibadete i na obrtanje imetka kako bi što više ljudi imalo korist od njega. Zbog svega navedenog, ljudi često i kažu da je bereket u pokretu, kretanju, djelovanju i radu. Uvidjevši korist aktivizma, i nemuslimanske zajednice sve više jačaju i razvijaju duh volontiranja, od čega direktnu korist ima zajednica, a i sam pojedinac koji kroz volontiranje stječe nova iskustva, prijateljstva i njegove radne sposobnosti zapažaju oni kojima su potrebni uposlenici i vrijedni radnici.

Čovjek je društveno biće, tako kažu društvene nauke. Islam nas je naučio da je Adem, alejhis-selam, tražio sebi društvo i u Džennetu. Dobrovoljna djela od kojih korist imaju drugi ljudi i zajednica vrednija su od onih od kojih ima korist samo onaj ko ih čini. Neki ibadeti su vredniji ako se obave u džematu, poput namaza, dok neki ibadeti nisu ispravni osim u džematu, poput džuma-namaza. Jedna od koristi zajedničkih ibadeta jeste približavanje ljudskih srca, dnevni namazi okupljaju komšiluk oko džamije, džuma-namaz malo širi krug ljudi, a hadž je godišnja skupština muslimana. Sve navedeno čini muslimana dijelom njegove društvene zajednice.

Veza pojedinca i zajednice temelji se na principu uzajamne koristi, a to znači da se uspjesi pojedinca smatraju uspjesima zajednice i obrnuto, kao što se greške i negativnosti odražavaju na jednu ili na drugu stranu.

S koljena na koljeno prenosi se izreka da u Bosni mogu sve da ti halale osim uspjeha. Slična tome jeste i situacija u kojoj se poželi da komšiji crkne krava makar poslije toga crkla i onome koji je to poželio da se desi komšiji. Siguran sam da ovo nije naslijeđe muslimanskog društva i da je to jedan od ubačenih virusa u muslimansko tijelo. Musliman je onaj koji želi dobro bratu muslimanu. Naša historija nas pamti kao takve. Kur’an muslimansko društvo opisuje riječima: “...i više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno...” (El-Hašr, 9). Ovako je opisana prva generacija muslimana, ona generacija na koju se ugledaju svi ostali muslimani.

Na samu spomen riječi uspjeh, odmah formiramo sliku postignutog rezultata. Najčešće uspjehom smatramo neke veće korake koje načinimo. Da bismo uspjeli u nečemu, moramo uložiti određeni trud. Međutim, uloženi trud ne daje uvijek rezultat, odnosno ne postigne se uvijek ono što se željelo niti se naplati svaki trud u onoj mjeri koliko je uloženo. Pa da li da taj “uzaludni” trud svrstamo u polje uspjeha ili neuspjeha?

“Oni koji govore: ‘Naš Gospodar je Allah!’ – i istraju na pravom putu, neka se ničega ne boje, i ni za čim nek ne tuguju.” (El-Ahkaf, 13)

“Onima koji govore: ‘Gospodar naš je Allah’, pa poslije ostanu pri tome – dolaze meleki: ‘Ne bojte se i ne žalostite se, i radujte se Džennetu koji vam je obećan!’” (Fussilet, 30–32)

“Ti ustraj, kao što ti je naređeno, i oni koji su uz tebe, i ne prelazite mjeru, jer On vidi ono što radite.” (Hud, 112)

“Kur’an je samo pouka svjetovima, onome od vas koji hoće da je ustrajan.” (Et-Takvir, 27–28)

Sufjan b. Abdullah, radijallahu anhu, upitao je Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Allahov Poslaniče, reci mi nešto o islamu, za što nikoga drugog neću pitati.” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče mu: “Reci: ‘Vjerujem u Allaha, a zatim ustraj u tome!’” (Muslim)

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ustrajte, blago li se vama ako ustrajete!” (Ibn Madža)

Onog momenta kada čovjek čvrsto stane na put islama nerijetko se preda vjetru entuzijazma koji ga vine visoko i ponese brzo. Svjestan šta je dobra u životu propustio i koliko na svojima plećima nosi odgovornosti, ta osoba želi da to što brže nadomjesti i što više učini dobra koje će neutralizirati posljedice prije učinjenih loših djela. Međutim, to često zna biti pogrešan pristup, jedna od šejtanskih zamki i otežavajuća okolnost na samom početku pozitivnih promjena.

Danas se mnogo priča i mnogo piše. U tom moru riječi pronađemo nešto za sebe. Svako od nas nađe sebi neku inspiraciju, iskru poleta i buđenja entuzijazma. Posebno je interesantan taj mladalački entuzijazam koji čovjeka za kratko vrijeme podiže sa zemlje među oblake. Ali, na veliku žalost, taj let među oblacima ponekad zna da vrlo kratko traje. Da nam se to ne bi dešavalo, potrebno je da govorimo o jednom razlogu tog kratkog leta.

Uvijek kada želimo da se motiviramo i podstaknemo na neko dobro, mislimo na sva ona djela za koja ćemo biti nagrađeni kod Allaha. Mi takva djela nazivamo ibadetom. Ibadet je opširan pojam koji podrazumijeva sva bogougodna djela, a među koja u prvom planu ulazi hizmet vjeri i svojoj zajednici, tj. ljudima oko sebe – općekorisna društvena djela. Uglavnom se ovakvi projekti zasnivaju na dobrovoljnoj, volonterskoj osnovi. A da bismo ustrajali u tome i dali svoj doprinos, ne smijemo se tek tako pokolebati.

Naš Gospodar je Svemogući Allah, u čijim je rukama sve što postoji. Naša nafaka je kod Njega i niko nam je ne može uskratiti. Kada se ljudi urote protiv nas nisu u stanju da urade ništa više od onoga što On dozvoli. Smrtni čas nam dolazi onda kada On odredi, a ne kada bi to ljudi htjeli. Dao nam je dovu kao univerzalno rješenje za sve naše probleme. Njemu ništa nije nemoguće. Ovo su pitanja koja često kod čovjeka probude neraspoloženje ili strah, tj. bojazan za nafaku, strah od ljudskih spletki, strah za život itd. Samo ubjeđenje da ima Neko Ko to sve kontroliše, ljudskoj duši daje smiraj. A kada nas zadese nepravde i iskušenja, svjesni smo da opet ne gubimo i ne treba da se žalostimo, jer će nam to sve biti nadoknađeno.

Razmišljajući koju temu da obradim u ovom tekstu, odnosno o kojoj rubrici bi trebao da redovnije pišem, u nekom opuštenijem stilu, shvatih da mi vrlo malo razmišljamo ozbiljnije ili, bolje rečeno, studioznije o svemu onome što se tiče nas i zajednice muslimana. Naravno, ne bih da svoje pisanje otpočnem u nekom kritičkom tonu, obojeno pesimizmom niti izraženo jezikom frustracija, ali realnost je pravo lice stanja. Uvijek je bitno da na prvo mjesto, ili možda preciznije rečeno, u prioritet našeg razmišljanja svrstamo imansko stanje. Ako ćemo baš još jednostavnije reći, mislim na sve ono što se tiče našeg duhovnog stanja, same misionarske vizije nas muslimana, ili kako to često volimo reći: svjesnijeg dijela zajednice – onih muslimana koji su islam shvatili kao generator ideja dobra, pokretački motor i pravilnik po kojem se realiziraju životni ciljevi.