"O skupino mladića, ko je od vas u mogućnosti da se oženi, neka se ženi, to će mu pomoći u obaranju pogleda i čuvanju stidnog mjesta. A ko nije u mogućnosti, neka posti, jer će mu to umanjiti strasti." (Buhari i Muslim)
"I prije tebe smo poslanike slali, i supruge i potomke im davali." (Er-Ra'd, 38)
U ovim ajetima i hadisu jasno se ukazuje na ciljeve braka -- brakom čuvamo svoju čednost, širimo potomstvo i zadovoljavamo svoje potrebe, čime dolazimo do smiraja. Ovo su temeljne ljudske potrebe koje ostvarujemo putem braka i tome u osnovi treba da težimo, i da to pokušamo i ostvariti brakom. Bračnu sreću treba da gradimo na tim temeljima. Iako nekada supružnici ne dobiju potomstvo, u mogućnosti su da ostvare druge velike ciljeve koji su vjerniku i vjernici važni u životu. To znači da supružnici imaju dovoljno razloga da budu sretni u braku ukoliko i izostanu neki od ciljeva braka, kao što je, naprimjer, potomstvo. Pomoći jedno drugome u očuvanju čednosti i izgradnji harmonične komunikacije dovoljno je da se ostvari bračna sreća. Međutim, najčešće brak sa sobom donosi i bereket i zadovoljavanje osnovnih materijalnih potreba, tako da to bude i dodatni razlog da se još više ulaže u brak.
Ako se vratimo prirodnim stvarima i potrebama čovjeka, možemo jasno da vidimo da je brak prirodno stanje kojem ljudi teže i zdrav način života. Brak se uklapa u životne tokove i upotpunjuje čovjeka kao ličnost. Za njegovo održavanje i funkcionisanje potrebno je vrlo malo i ne traži neke posebne i dodatne vještine ili uslove. Međutim, razlog mnogih nestabilnosti i narušavanja harmonije leži u nametnutim komplikacijama od samih ljudi. Mi ljudi sve više sebi otežavamo životne procese uopšteno, a brak posebno. Nerijetko zaboravljamo na osnovne postulate života, na one osnovne ljudske potrebe, na našu životnu misiju i ciljeve kojima treba da težimo. Mnogim drugim sporednim stvarima narušavamo ove temelje i otežavamo sebi zadatak zbog kojeg smo na dunjaluku i zbog čega ćemo da odgovaramo na Sudnjem danu. Lutamo u moru nametanja nekih standarda i težnji za ostvarivanjem nebitnih ili manje bitnih stvari u životu. Gubimo energiju i snagu koja nam je potrebna za našu misiju zbog nečeg što nam ništa posebno ne doprinosi u tome. Ratujemo i svađamo se zbog nevažnih stvari i dokazujemo neku veličinu i lažnu sreću drugima. Istinska sreća gradi se na onim stvarima kojima nas islam uči da težimo, a pokušati izgraditi sreću narušavajući islamom definisane prioritete je pogrešno i to se pretvara u lažnu sreću koja je kratkog daha i koja nam ne omogućava da zadovoljimo svoju potrebu.
Dom je mjesto smiraja za čovjeka i ukoliko to izgubi, ni mnoge druge stvari neće mu biti na zadovoljavajućem nivou. Ondje gdje bi trebao da se imanski izgrađuje i jača, uči vjeru i dodatno ibadeti, on odatle počinje da bježi jer osjeća da se guši. Tako i imanski slabi i pravi uslove za unutarnju prazninu.
Dom je i mjesto gdje se odgajaju buduće generacije i gradi porodična sreća. Gubitkom doma zapostavljamo jednu veliku zadaću koja je vezana za buduće naraštaje i time slabimo ummet u globalu.
Jedan od velikih uzroka ovih neželjenih dešavanja jeste i materijaliziranje institucije braka. Pod ovim mislim na klasiranje braka u uspješne ili neuspješne na osnovu materijalnih parametara. U tome se bračna sreća gradi na čisto materijalnim stvarima: koliko se zarađuje i da li oboje rade, koliku kuću ili stan imamo, koliko i kakva auta vozimo, koliko puta i gdje idemo na odmore. Možda to ne bi bilo toliko izraženo kod ljudi da nije lažiranja sreće putem društvenih mreža, na grupnom ili individualnom nivou. Društvo se pretvara u jednu javnu scenu gdje svi nešto drugima dokazuju. Sve manje se bavimo sobom i svojim pravim potrebama, a više vremena i snage trošimo na dokazivanje drugima. Zato nam je i sve teže prihvatiti savjet kojim se ukazuje na manjkavost ili neki propust u našim osnovnim životnim pitanjima, našem ponašanju, ponašanju naše djece ili nečemu drugome, jer se time "sabotira" naša životna predstava pokazivanja i dokazivanja superiornosti, lažne sreće i uspješnosti. Dešava se da roditelji kroz brak svoje djece pokušavaju da žive neke svoje neostvarene snove ili da pokažu drugima kako njihova djeca žive život punim plućima. Tako majka koja nije imala priliku da u svome braku putuje i zadovoljava neke svoje materijalne potrebe, to nameće kćerki da traži od svog supružnika. Ili, nekada roditelji mladića žele da traži od svoje tazbine više materijalnih satisfakcija jer su imućni i mogu to da priušte. A da ne spominjemo roditelje koji imaju namjeru da hajruju u materijalnom smislu preko leđa svoje djece. Sve navedeno sasvim su dovoljni razlozi da se brak pretvori u noćnu moru i da se odvede na neki sasvim drugi životni put koji nije prirodni put i tok jedne bračne zajednice. Pokušavati silom ostvariti određene ciljeve uzrokuje nervozu, napetost i nezadovoljstvo, što se svakako odražava na odnose među supružnicima. Na taj način supružnici mogu da se pretvore u izvor brige i glavobolje jedno za drugo, i spas pokušavaju pronaći u udaljavanju. Počinju da se plaše dublje komunikacije jer to može da odvede do eskalacije stanja i ponovnog otvaranja vrata novim svađama i nelagodama, i zato rješenje nalaze u površnoj komunikaciji i držanju jedno drugog na sigurnoj distanci. To se svakako održava na njihov intimni život gdje se otvaraju vrata djelovanju šejtana kroz druge osobe. Odgoj djece je naredna instanca koja trpi takvo stanje i djeca sve više nalaze prazan prostor koji mogu da iskoriste za one stvari koje često ostavljaju loš trag na njih i njihov vjernički identitet.
U suštini, u velikom postotku sami ljudi otežavaju sebi životne okolnosti, a ne životni zadaci. Čovjek se stalno suočava sa šejtanskim djelovanjem i mora da prevazilazi prepreke koje mu on postavlja u životu, ali velika je razlika kada čovjek zna da su to šejtanove metode u zavođenju ljudi, i kada on sam nameće stvari koje šejtan upotrebljava protiv čovjeka. Na taj način čovjek ne samo da se ne bori protiv takvog stanja nego sve više potencira i ustrajava u onim stvarima za koje misli da su ispravne, a ustvari sam sebe sve dublje ukopava u jamu iz koje, ponekad, nije u mogućnosti da se sam izbavi i spasi. To dodatno narušava i čovjekovo zdravlje čime sebe tranformiše u djelimičnog invalida koji sve teže samostalno funkcioniše i sve više počinje da ovisi o drugim ljudima, da li u smislu materijalne pomoći ili u smislu potpore da ostane priseban u donošenju ispravnih životnih odluka.
