Senad Muhić, prof.

Uzvišeni Allah kaže: “Allahovom milošću, ti si blag prema njima, a da si grub i tvrda srca bio, sigurno bi pobjegli na sve strane od tebe. Zato im praštaj i moli da im bude oprošteno, i dogovaraj se s njima. A kada se odlučiš, na Allaha se osloni; Allah, doista, voli one koji se na Njega oslanjaju.” (Alu Imran, 159)

Allahovom je Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ukazao Svoju milost i podario mu da se odlikuje blagošću i da bude uzor u lijepom ponašanju. Upravo zbog toga, ashabi su mu se odazvali, zavoljeli ga i u praksu sproveli njegove naredbe.

Hvala Allahu, Uzvišenom Gospodaru, koji daje mir i obilno nagrađuje, Posjedniku ponosa i plemenitosti, koji nas je uputio u islam, i kroz namaz i post, ukazao nam veliku počast.

Kada bi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio mlađak, govorio bi: “Allahu moj, učini ga mjesecom blagoslova i imana, sigurnosti i islama. Moj i tvoj Gospodar je Allah.” (Tirmizi, a hadis je hasen)

Uzvišeni Allah kaže: “Zar mislite da ćete ući u Džennet, a još niste iskusili ono što su iskusili oni koji prije vas minuše?! Njih je pogađala neimaština i bolest, i toliko su bivali potresani da bi i poslanik i oni koji su s njim vjerovali govorili: ‘Kada će doći Allahova pomoć!?’ Eto, Allahova je pomoć, doista, blizu!” (El-Bekara, 214)

Uzvišeni Allah ovim ajetom ukazuje na to da Njegovi robovi neminovno bivaju iskušavani raznim nedaćama i neprilikama, što je bio slučaj i sa prijašnjim generacijama. Iskušenja koja Allah daje Svojim robovima Njegov su nepromjenjivi zakon. Svako ko prakticira vjerske propise neminovno će zapasti u nedaće i iskušenja. Onaj ko strpljivo podnese neprilike koje se nađu na putu kojim hodi, iskrena je osoba koja je ostvarila potpunu sreću i ugodnost, a ko bude smatrao da su iskušenja ljudima poput Allahove kazne, te ga ona spriječe od ostvarenja cilja kojem teži, takav je neiskren u svom vjerovanju. Vjerovanje nije puka želja i isprazno nadanje, nego se ono djelima potvrđuje ili negira.

Uzvišeni Allah kaže: “I nije dobročinstvo u tome da sa stražnje strane u kuće ulazite, nego je pravo dobročinstvo ono što čini onaj koji se Allaha boji. U kuće ulazite na vrata njihova i Allaha se bojte da biste uspjeli.” (El-Bekara, 189)

Ensarije i drugi Arapi, kada bi ušli u ihramske obrede, ne bi u kuće ulazili na njihova vrata, smatrajući to ibadetom – pokornošću Allahu, i vjerujući da je takav postupak vid dobočinstva. Uzvišeni Allah u Objavi im kazuje da to djelo nije vid dobročinstva, jer im nije propisano takvo nešto. Zato, svako onaj ko čini određeni ibadet koji On i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nisu propisali, smatra se osobom koja obožava Allaha putem novotarije. Upravo zbog toga, Uzvišeni Allah naređuje im da u kuće ulaze na njihova vrata, jer to je lakši način za ulazak u njih i ovo predstavlja jedno od šerijatsko-pravnih pravila i principa.

Allah Uzvišeni kaže: “O vi koji vjerujete, jedite dobra kojim smo vas opskrbili i Allahu zahvaljujte ako, doista, samo Njemu ibadet činite.” (El-Bekara, 172) Naredba u ovom ajetu upućena je samo vjernicima, a u 168. ajetu iste sure, ova naredba upućuje se svim ljudima, općenito: “O ljudi, jedite od onoga što ima na Zemlji, što je dozvoljeno i lijepo, i ne slijedite šejtanove stope! On vam je, zaista, neprijatelj očevidni.” (El-Bekara, 168)

Naredba je upućena posebno vjernicima, jer oni, ustvari, primaju pouku, i zbog svog vjerovanja, sprovode naredbe, a ostavljaju zabranjena djela. Vjernicima je naređeno isto ono što je naređeno i poslanicima: “O poslanici, lijepim – dozvoljenim jelima se hranite i dobra djela činite; Ja, zaista, dobro znam šta vi radite!“ (El-Mu’minun, 51)

Zahvalnost koja se spominje u 172. ajetu sure El-Bekara odnosi se na dobra djela i u njemu nije rečeno “što je dozvoljeno”, kao što se to spominje u 168. ajetu, iz razloga što vjernika njegovo vjerovanje sprečava da posegne za onim što nije dopušteno (dok to nije slučaj sa ostalim ljudima).

Allahove riječi: “...ako, doista, samo Njemu ibadet činite”, ukazuju na to da Allaha istinski ne obožava onaj ko Mu se ne zahvaljuje, te da konzumiranje lijepih i dozvoljenih jela vodi ka činjenju dobrih djela, i biva uzrokom njihove ispravnosti.

Zahvalnost na blagodatima koje su nam ukazane obavezno je djelo, jer ta zahvalnost održava blagodati trajnim i povećava ih, dok nezahvalnost prouzrokuje njihov nestanak i gubitak. (Sa’di, Tejsirul-kerimir-rahman)

Zbog toga su učenjaci kazali da je šukr – zahvalnost, ustvari, zadržavanje prisutnog i dolazak do izgubljenog. (Nesefi, Medarikut-tenzil)

Ovim ajetom Uzvišeni Allah obraća se vjernicima koji su potvrdili svoje vjerovanje u Njega i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji samo Njega obožavaju i Njemu se pokoravaju. Spominjući posebno vjernike, Uzvišeni Allah ukazuje im počast i odlikovanost mimo drugih. (Ibn Džerir et-Taberi, Džamiul-bejan; Kurtubi, El-Džamiu li ahkamil-Kur'an)

Uzvišeni Allah kaže: “Oni koji, kada ih kakva nevolja zadesi, samo kažu: Mi smo, doista, Allahovi i Njemu ćemo se, sigurno, vratiti. To su oni kojima pripadaju blagoslovi od Gospodara njihova i milost; oni su na Pravom putu.” (El-Bekara, 156–157)

Pod nevoljom spomenutom u ajetu označava se svaka bolest, nevolja i nedaća, bez obzira na to da li ona bila vezana za srce ili tijelo, ili pak za oboje. U njemu Uzvišeni Allah opisuje vjernike koje zadesi nešto od tih nedaća i kaže da je njihovo svojstvo da tom prilikom govore: “Mi smo u Allahovoj vlasti i pod Njegovom upravom. Sve što imamo, bilo da se radi o životima ili imecima nije naše, nego pripada Allahu. Kada nas Allah iskuša, to je samo sprovođenje Njegove volje nad onim što je u Njegovoj vlasti, a Njegovoj volji ne smije se i ne može suprostavljati.”

Uzvišeni Allah kaže: “I kada smo od sinova Israilovih zavjet uzeli da ćete se jedino Allahu klanjati, i roditeljima, i bližnjima, i siročadi, i siromasima dobročinstvo činiti, a ljudima lijepe riječi govoriti i molitvu obavljati i zekat davati, vi ste se poslije, izuzev vas malo, izopačili i zavjet iznevjerili.” (El-Bekara, 83)

U lijepe riječi se, između ostalog, ubraja: savjetovanje ljudi da čine dobra djela i da se klone onoga što je ružno, podučavanje onome što će im koristiti, nazivanje selama, veselost i vedrina lica prilikom susreta sa njima i sl.