Abdullah Nasup

Hakim b. Hizam, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Gornja ruka bolja je od donje ruke." (Buhari, br. 1427; Muslim, br. 1033)

Uspješni ljudi nisu sebični; oni žele da i drugi učestvuju u njihovim postignućima, ali isto tako spremni su drugima pomoći na njihovom putu ka uspjehu. Zato ih krasi osobina davanja: gornja ruka je ona koja daje i samim time bolja je od donje ruke, one koja uzima.

Abdullah b. Abbas, radijallahu anhuma, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Dvije su blagodati u kojima su mnogi ljudi na gubitku: zdravlje i slobodno vrijeme." (Buhari, br. 6412)

Alija b. Ebu Talib, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Trudite se, a svakome je olakšano ono za što je stvoren." (Buhari, br. 494; Muslim, br. 2647)

Avn b. Ebu Džuhajfa prenosi od svoga oca Ebu Džuhajfe, radijallahu anhu, da je rekao: "Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, pobratimio je Selmana i Ebu Derdaa. Jednom prilikom Selman je posjetio Ebu Derdaa i, primijetivši da njegova supruga Ummu Derda nosi trošnu, radnu odjeću, upitao ju je: 'Što si takva?', a ona mu odgovori: 'Tvoj brat Ebu Derda nema nikakve želje za dunjalukom.' (U nekim drugim verzijama ove predaje navodi se da je Ummu Derda, radijallahu anha, rekla: "Tvoj brat Ebu Derda nema nikakve potrebe za ženama ovoga svijeta.")

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, rekao je: "Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zadužio me da čuvam sadekatul-fitr koji je sakupljen u mjesecu ramazanu, pa je došao neki pridošlica i počeo grabiti tu hranu. Uhvatio sam ga i rekao: 'Doista ću te odvesti Allahovom Poslaniku!'" U hadisu se dalje opisuje kako mu je čovjek rekao: "Kada pođeš na počinak, prouči Ajetul-Kursijju, Allahov čuvar bit će s tobom i sve do svanuća šejtan ti se neće moći približiti." Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "On je veliki lažov, ali ti je rekao istinu. To je bio šejtan." (Buhari, br. 5010)

Aiša, radijallahu anha, pričala je da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao kod nje nakon Bitke na Tebuku ili Hajberu, a ona je u svojoj sobi imala policu koja je bila pokrivena, i kada je Poslanik ušao, zapirio je vjetar i sklonio zastor sa police, na kojoj su se ukazale lutke i igračke kojima se igrala Aiša, radijallahu anha. Poslanik je upitao: "Šta je ovo, Aiša?" "Lutke kojima se igram", odgovorila je. Poslanik je među njima vidio igračku koja je ličila na konja s dva krila, pa je upitao: "A, šta je ovo među njima?" "To je konj", odgovorila je. "A šta je ovo na njemu?", upitao je, a ona je odgovorila: "To su krila." "Kako konj da ima krila?", upitao je Poslanik, a Aiša je odgovorila: "Zar nisi čuo da je Sulejman, alejhis-selam, imao krilate konje?" Na to se Poslanik nasmijao da su mu se ukazali kutnjaci. (Ebu Davud, br. 4924. Šejh Albani ga je ocijenio sahihom.)

U ovom simpatičnom porodičnom razgovoru između Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i Aiše, radijallahu anha, možemo pronaći veoma važne poruke na putu jačanja ličnosti i kreiranja vlastitog uspjeha.

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Jak vjernik bolji je i draži Uzvišenom Allahu od nejaka vjernika, a u svakom od njih je dobro. Teži za onim što će ti koristiti, traži pomoć od Allaha i nemoj malaksati! Ako te nešto zadesi, ne reci: 'Da sam uradio to i to, bilo bi to i to', nego reci: 'To je Allahova odredba i On radi šta hoće', jer 'da sam' otvara prostor za šejtansko djelovanje." (Muslim, 2664)

Posustajanje, malaksalost, osjećaj bespomoćnosti, ne pristaje uz iman u Allaha, i onaj ko se čvrsto pouzdaje u Allaha neće sebi dopustiti da se preda. Ako hoćeš da uspiješ, moraš odbaciti osjećaj bespomoćnosti, a pod time se misli na stečenu ili naučenu bespomoćnost.

Alija b. Ebu Talib, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Reci: 'Allahummehdini ve seddidni! -- Allahu, uputi me i usmjeri me k onom što je ispravno!' Neka te uputa podsjeti na tvoje pronalaženje puta, a usmjerenost neka te podsjeti na strijelu odapetu k cilju.'" (Muslim, br. 2725)

Ibn Malik el-Hanefi rekao je: "Riječi: 'Neka te uputa podsjeti', znače: Ako razmišljaš o uputi, imaj na umu 'tvoje pronalaženje puta', to jest, puta vjere, i moli Allaha da te učini postojanim na putu, a uz to budi oprezan da ne bi skrenuo u zabludu.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "U Džennet će ući neki ljudi čija su srca poput ptičijih srca." (Muslim, br. 2840)

Musliman svoj put uspjeha na ovome svijetu, kao i na budućem, trasira tevekulom -- čvrstim osloncem na Allaha. Štaviše, tevekul je temelj unapređenja i jačanja vjerničke ličnosti, jer čovjek je slab bez Allahove pomoći i podrške, dok sa svojim Gospodarom postaje snažan i uspješan.

Sirijski režim uvodi ruski jezik u škole

Prema državnoj Sirijskoj arapskoj novinskoj agenciji (SANA), sirijsko Ministarstvo obrazovanja primilo je pet hiljada novih knjiga za učenje ruskog jezika, što je donacija Ruske unije kršćanskog svijeta. Te su knjige navodno prva serija od ukupno deset hiljada primjeraka koji će biti podijeljeni učenicima sedmih razreda u zemlji, u eksperimentalnom programu uvođenja ruskog jezika u škole. Bassam Al-Tavil, prvi nadzornik Ministarstva obrazovanja za predmet ruski jezik, rekao je da će se ruski jezik ove godine eksperimentalno predavati u pokrajinama Damask, Homs, Tartus, Latakia, As-Suwayda i Daraa.

Uzimajući u obzir novonastalu pojavu u vezi sa ibadetom klanja kurbana, koja se najviše uvukla među muslimane koji žive izvan islamskih sredina, kao što su naprimjer muslimani Balkana koji žive u zapadnoj Evropi, odlučili smo po ovom pitanju da prenesemo mišljenje šejha Usejmina, rahmetullahi alejhi. Naime, radi se o zapostavljanju klanja kurbana u mjestu boravka i slanju novca za klanje kurbana u druge zemlje. Imajući u vidu da je Kurban-bajram pred nama, smatramo vrlo korisnim da se upoznamo sa ispravnim poimanjem ovog propisa, kako bismo imali dovoljno vremena da dobro razmislimo i ispravimo svoje shvatanje, te da ispravno postupimo u izvršavanju ovog uzvišenog ibadeta.

Većina Amerikanaca ne podržava slanje oružja Izraelu, dok Biden traži od Kongresa da odobri dodatnu pomoć Izraelu

Prema anketi koju je proveo CBS News, između 16. i 19. oktobra, 57 posto sudionika ankete podupire slanje pomoći Gazi; 56 posto Amerikanaca izrazilo je nezadovoljstvo politikom predsjednika Joea Bidena u vezi s izraelsko-palestinskim sukobom; 85 posto sudionika izrazilo je zabrinutost zbog opasnosti od širenja sukoba na Bliskom istoku, dok je 79 posto izrazilo zabrinutost zbog mogućnosti da Sjedinjene Države provode terorističke aktivnosti. Također, 52 posto Amerikanaca usprotivilo se slanju oružja i opreme iz Washingtona Izraelu, dok 24 posto smatra da Biden Izraelu daje mnogo oružja. S druge strane, američki predsjednik Joe Biden pozvao je u petak (20. 10. 2023.) Kongres da odobri "hitan i bez presedana" proračun za koji je rekao da će biti posvećen potpori Izraelu i Ukrajini. U televizijskom obraćanju Biden je najavio da će od Kongresa tražiti finansijsku podršku za Izrael i Ukrajinu, te je kazao da je "podupiranje Izraela i Ukrajine pametno ulaganje koje će uroditi plodom za američku sigurnost za generacije koje dolaze", istaknuvši da će njegova administracija "raditi na nastavku funkcioniranja Iron Domea kako bi se zaštitio Izrael". Biden je naglasio da su uspjeh i vojna nadmoć Izraela "vitalne stvari" za nacionalnu sigurnost Sjedinjenih Država, pozivajući na prevladavanje svih unutrašnjih (političkih) razlika u njegovoj zemlji, "kako bi se spriječila bilo kakva pobjeda" koju pokret Hamas može postići. "Imamo svoje unutrašnje razlike, ali ih moramo prevladati. Ne možemo dopustiti teroristima da postignu svoje ciljeve", kazao je Biden. Mediji su izvijestili da Biden namjerava od Kongresa zatražiti 14 milijardi dolara dodatne potpore Izraelu.

(Izvor: Anadolu Agency)

Gubitak Nigera jedan je od najtežih udaraca Francuskoj u Africi

Za razliku od desetaka državnih udara u Zapadnoj Africi, ovaj nije orkestrirala Francuska. Njen vojni vođa nije prijatelj, već vrlo jak neprijatelj Francuske. 

Poput drugih afričkih zemalja i bivših francuskih kolonija, Niger je glavni izvor uranija i ispunjava oko 20 posto francuskih potreba. Nevladine organizacije procjenjuju da se jedna od svake tri žarulje u Francuskoj napaja uranijem iz Nigera, dok 90 posto Nigeraca nema pristup električnoj energiji.

Putin odlučio: Oni koji su krivi za spaljivanje Kur'ana služit će kaznu u ruskim muslimanskim regijama

Ruski predsjednik Vladimir Putin rekao je da će svi koji budu proglašeni krivima za spaljivanje Kur'ana morati služiti kaznu u većinski muslimanskim regijama Ruske Federacije, prenosi agencija TASS. Ova izjava stavlja se u kontekstu slučaja Nikite Žuravela iz Volgograda koji je uhapšen u maju ove godine nakon što je osumnjičen da je spalio primjerak Kur'ana ispred džamije. Taj čin, koji je snimljen, izazvao je bijes u zemlji, posebno u većinski muslimanskoj republici Čečeniji, gdje je hiljade ljudi protestiralo protiv skrnavljenja svetog teksta. Žuravel je od tada odveden u istražni pritvor u Groznom, glavnom gradu Čečenije. Advokati i aktivisti upozorili su da odluka da se Žuravelov slučaj ustupi čečenskim istražiteljima dovodi u opasnost od mučenja ili čak smrti. Ranije ove godine, Rusija je osudila spaljivanje primjerka Kur'ana u glavnom gradu Švedske Stockholmu, koje je počinio Rasmum Paludan, čelnik krajnje desničarske stranke, u provokativnom potezu koji je također izazvao osude, pozive na bojkot i proteste širom muslimanskog svijeta. No, neki zapadnoevropski mediji optužili su upravo Rusiju da stoji iza tog slučaja.

"Dijalog između Teherana i Rijada ima pozitivan učinak na regiju"

Iranski ministar vanjskih poslova Hossein Amir Abdollahian izjavio je 25. aprila da dijalog između Teherana i Rijada ima "pozitivan učinak na regiju i Liban". 

Iranski ministar kazao je ovo tokom konferencije za novinare u Bejrutu, glavnom gradu Libana, na kraju trodnevne posjete tokom koje se sastao s nekoliko dužnosnika Libana. 

Iranski ministar dodao je da je njegova zemlja "otvorenost i komunikaciju sa zemljama regije općenito i susjednim zemljama posebno učinila prioritetom svoje vanjske politike".

Kako Turska zbrinjava više od dva miliona žrtava zemljotresa

U Turskoj je od katastrofalnog potresa u februaru 2023. do sada podignuto više od 350.000 šatora i 8.500 kontejnerskih kuća na 332 lokacije u jedanaest pogođenih provincija. Ukupno, uključujući sve vrste privremenih prihvatnih centara i hotela, zbrinuto je više od dva miliona ljudi. Najviše šatora nalazi se u Hatayu (97.419), a slijede Kahramanmaraš (77.188) i Gaziantep (49.795). Osim toga, završeno je planiranje 103.684 kontejnerske kuće koje će biti izgrađene u najkraćem mogućem roku. Postavljaju se i privremeni kontejnerski tržni centri, da ljudi mogu kupovati.

Više od pola miliona ljudi besplatno je evakuisano iz regiona koji je najviše pogođen i kojima je država obezbijedila privremeni smještaj širom Turske. Također jedan veliki dio otputovao je kod rodbine u druge gradove.

Uzvišeni Allah kaže: "A kad stiže do vode medjenske, zateče oko nje mnoge ljude kako napajaju stoku, a malo podalje od njih ugleda dvije žene koje su je od vode odbijale. 'Šta vi radite?', upita on. 'Mi ne napajamo dok čobani ne odu', odgovoriše one, 'a otac nam je veoma star.'" (El-Kasas, 23)

O riječima Musaa, alejhis-selam: "Šta vi radite?", Tahir b. Ašur rekao je: "Upitao ih je zašto čekaju pored vode i ne prilaze da napoje svoje stado." (Et-Tahriru vet-tenvir, 20/100)

Odšteta od 36 miliona dolara za pogrešno osuđene za ubistvo Malcolma X

Dvojica osuđenika, Muhammad Aziz i Khalil Islam, koji su godinama bili nepravedno zatvoreni zbog ubistva vođe u borbi za građanska prava Malcolma X-a zajedno će dobiti 36 miliona dolara odštete. U slučaju Khalila Islama novac se isplaćuje posthumno jer je već preminuo.

Malcolm X bio je važan pokretač borbe protiv neravnopravnog položaja crnih Amerikanaca. U 23. godini života, prilikom izdržavanja zatvorske kazne, prelazi na islam i priključuje se organizaciji Nation of Islam ili Black Muslims, kako se ova organizacija još zvala. Nakon izlaska iz zatvora zamijenio je svoje prezime dobro poznatim X (nepoznat), za razliku od svog "ropskog imena" Little (Mali). Kasnije je uzeo muslimansko ime El-Hajj Malik El-Shabazz. Bio je vrlo aktivan na polju dave i u borbi protiv segregacije crnaca u Americi. Malcolmova dava i aktivizam inspirisala je mnoge crnce da pređu na islam. Jedan od njih bio je tada mladi i vrhunski bokser Cassius Clay, kasnije poznat kao Muhammed Ali. Malcolm X postao je njegov prijatelj i mentor. U početku je Malcolm X bio radikalan i nije isključivao borbu silom. Kasnije je postao umjeren, na ljutnju svojih bivših saradnika iz Nation of Islam sa kojima se 1964. godine razišao. Malcolm X ubijen je 21. februara 1965. godine u 39. godini života dok je držao govor u njujorškom crnom kvartu Harlem. Motiv ubistva nikada nije razjašnjen, jedna od verzija jeste da se X posvađao sa političko-vjerskom organizacijom Nation of Islam, s kojom je postao poznat i da neko iz te organizacije stoji iza ubistva.

Stogodišnjica Velike džamije u Parizu

Velika džamija u Parizu najstarija je džamija u glavnom gradu Francuske i jedna od najvećih u zemlji. Svečano je otvorena dvadesetih godina prošlog vijeka u čast sedamdeset hiljada muslimanskih boraca poginulih na strani Francuske u Prvom svjetskom ratu.

Kamen temeljac za izgradnju ove džamije položio je 22. oktobra 1922. tadašnji marokanski sultan Moulay Youssef, zajedno s tadašnjim francuskim predsjednikom Gastonom Doumergueom.

Turci svake godine 29. oktobra slave godišnjicu utemeljenja Republike koju je 1923. godine proglasio Mustafa Kemal Ataturk, no rijetko obraćaju pažnju na deklaraciju koja je tome prethodila gotovo godinu dana. Naime, 1. novembra 1922. vlada u Ankari, na čelu s Mustafom Kemalom, ukinula je vlast osmanske vlade u Istanbulu. 

Odluka vlade u Ankari, koja je vodila oslobodilački rat protiv saveznika nakon Prvog svjetskog rata, imala je goleme posljedice, počevši od političkog sloma Osmanskog Carstva, preko proglašenja Ankare novim glavnim gradom, umjesto Istanbula, i transformacije Ataturkovih snaga u jezgro turskih oružanih snaga, sve do ukidanja većine onoga što se odnosi na historiju osmanske Turske, odnosno njenog društvenog, kulturnog i vjerskog naslijeđa.

Turska završila izgradnju 57.000 domova u Idlibu

Turska je završila izgradnju 57.000 novih domova u sirijskoj sjevernoj provinciji Idlib, u novoizgrađenom gradu za izbjeglice. Oko 52.000 porodica sirijskih izbjeglica sada je dobilo nove domove. U novom gradu gradi se još 9.000 kuća.

Nova regija dobila je ime Kemmune Recep Tayyip Erdogan i novi stanovnici izuzetno su zahvalni turskom narodu.

Rođen sam kao najmlađe od petero djece, u porodici punoj ljubavi. Kako bi uzdržavao svoju porodicu, moj je otac radio dva posla: predavao na medicinskom fakultetu i radio na klinici. Moj brat bio je trinaest godina stariji od mene, tako da su me veći dio djetinjstva odgajale majka i sestre. Kako je vrijeme prolazilo, bilo mi je sigurnije biti sa ženama jer je to bio moj jedini poznati svijet. U školi se nisam mogao povezati s dječacima i još od prvog dana škole osjećao sam se drugačije od njih: smatrao sam da su previše grubi i da imamo različite interese, tako da mi je bilo teško stvarati muška prijateljstva.

Saudijska Arabija: Hadžije iz Evrope, Amerike i Australije više neće moći rezervirati hadž putem turističkih agencija

Saudijska Arabija donijela je odluku da se muslimani iz Evrope, Amerike i Australije, koji žele obaviti hadž sada moraju prijaviti putem vladine web-stranice, čime se ukida uloga turističkih agencija u tom procesu.

Saudijsko ministarstvo hadža potvrdilo je sredinom juna da muslimani hadžije iz Evrope, Amerike i Australije za hadžsku vizu moraju aplicirati putem vladine web-stranice Motawif. Nakon što apliciraju, odabir će se vršiti sistemom "automatizirane lutrije", nakon čega će prijevoz i smještaj, kao i kompletan aranžman hadža moći kupiti direktno od saudijske vlade. Ova odluka označava veliku promjenu koja se dešava praktično preko noći. U suštini, ova odluka ukida desetljećima star sistem korištenja odobrenih turističkih agencija za registraciju, rezervaciju i plaćanje hadžskog aranžmana, smještaja i dozvola.

Hadž je jedan od pet stubova islama, pored svjedočanstva da nema istinskog boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov poslanik, obavljanja namaza, davanja zekata i posta ramazana. Dok su namaz i post tjelesni ibadeti, a zekat finansijski, hadž je važan ibadet koji je obuhvatio tjelesno i materijalno. Valja, pak, imati na umu, da islam postavlja neke uslove za one koji žele obaviti obavezni hadž, kao da je onaj koji ide na hadž dobrog zdravlja, da svojoj porodici osigura troškove života za vrijeme svoje odsutnosti, sigurnost na putovanju.

FIFA vrši pritisak na Katar da dopusti prodaju alkohola na stadionima tokom Svjetskog prvenstva

Svjetsko prvenstvo u nogometu 2022. bit će 22. po redu svjetsko prvenstvo u nogometu, a održat će se u Kataru od 21. novembra do 18. decembra. Ovo će biti prvo svjetsko prvenstvo koje će se održati u arapskom svijetu i u jednoj muslimanskoj zemlji. A, čini se da je upravo to gorući problem FIFA-e kada je u pitanju ovo prvenstvo. Naime, svjetska nogometna asocijacija FIFA vrši pritisak na Katar da dopusti prodaju alkohola na stadionima tokom Svjetskog prvenstva 2022., koje će se održati u ovoj zemlji.

216.000 žrtava pedofilije u Rimokatoličkoj crkvi u Francuskoj

Procjenjuje se da je između 1950. i 2020. godine, 216.000 djece i mladih bilo žrtva seksualnog zlostavljanja svećenika i drugih članova Rimokatoličke crkve u Francuskoj, zaključila je Nezavisna komisija za seksualno zlostavljanje u Crkvi (CIASE) u svom izvještaju, koji je 6. oktobra 2021. prezentirala javnosti.

Ako se uračunaju žrtve zlostavljanja koje su počinili ljudi bez službenog položaja u Crkvi, moglo bi biti i do 330.000 žrtava, saopćila je ista komisija.

Uoči predstavljanja izvještaja na skoro 2.500 stranica, objavljeno je da su od 115.000 katoličkih klera i crkvenih službenika u Francuskoj od 1950. godine njih 2.900 do 3.200 bili pedofili. Njihove žrtve uglavnom su bili dječaci.

Kako je moguće da su se talibani nakon 20 godina vratili na vlast u Afganistanu?

Britanski The Guardian objavio je zanimljiv osvrt svoga novinara Jonathana Steelea na ponovno talibansko osvajanje vlasti u Afganistanu.

Steele podsjeća na to da je Afganistan nakon stjecanja nezavisnosti od Britanije 1919. godine prolazio kroz "tragediju neprestano ponavljajućih ciklusa poraza afganistanske modernističke manjine kad god bi ova pokušala slomiti temelje konzervativnog ruralnog patrijarhata. To se dogodilo s prvim vođom nakon osamostaljenja, Amanullahom Hanom, koji je preuzeo vlast na valu popularnosti, ali ju je izgubio nakon što je uveo miješane škole i zabranio ženama da nose hidžab, a kamoli burke. Konzervativci su krenuli na Kabul 1929., vojska je dezertirala, a Amanullah abdicirao. Otpor novom valu reformi ponovio se 1980-ih godina kada su afganistanski komunisti, Narodna demokratska stranka Afganistana (PDPA) proširili obrazovanje za djevojčice i povećali mogućnosti za rad žena izvan kuće... Kad je Moskva 1992. povukla svoju pomoć (poput Trumpa i Bidena danas), režim je brzo pao. Sada vidimo kako se po treći put okreće kolo konzervativaca koji zbacuju reformatore".

Steele, potom, navodi tri ključna faktora koja su talibanima omogućila da se vrate na vlast.

Kao prvi faktor ističe da su "talibanski konzervativni pogledi" popularni u ruralnim dijelovima i manjim gradovima te naglašava da talibani "nikada ne bi mogli postići svoj zapanjujući vojni napredak bez lokalne podrške". 

"Ljudi su također izgubili vjeru u korumpiranu centralnu vladu i vojsku za koje je Pentagon dobro znao da je neučinkovita i nemotivirana -- kako je otkriveno u 'Afganistanskim dokumentima', stotinama povjerljivih intervjua s američkim vojnim i diplomatskim čelnicima do kojih je došao Washington Post", objašnjava autor i nastavlja: "Mnogi Afganistanci smatrali su da su talibani osiguravali brža i poštenija suđenja u seoskim sporovima između porodica. Vlada Velike Britanije to je trebala znati. Ankete naručene za Odjel za međunarodni razvoj u Helmandu 2010. pokazale su da su ljudi više voljeli talibanske sudove od onih koje je imenovao Kabul, gdje su morali podmićivati ​​tužitelje i suce." 

"Afganistanci ne vole osvajače, bez obzira na njihove motive, a talibani su uspjeli iskoristiti narativ patriotskog otpora", zaključio je Steele.

(Izvor: The Guardian)

Sevda bint Zema, radijallahu anha, Kurejšijka, majka vjernika kojom se Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, oženio nakon smrti Hatidže, a prije nego što se oženio Aišom, radijallahu anhuma, ubraja se među prve koji su primili islam, a sa svojim tadašnjim mužem učinila je drugu hidžru u Abesiniju, gdje joj je muž umro. Sevda se ubraja u prenosioce hadisa, a od nje hadise prenose Abdullah b. Abbas i Jahja b. Abdurrahman b. Sa’d b. Zurara. (Ibn Hadžer Askalani, Tehzibut-tehzib)

Sevda je umrla krajem vladavine Omera b. Hattaba, radijallahu anhu. Za Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, isprosila ju je Havla bint Hakim. (Ibn Hadžer, El-Isaba)

Hatidža bint Huvejlid bila je bogata udovica, poznata i kao ugledan trgovac. Kako bi održala svoj uspješan trgovački posao, Hatidža je zapošljavala muškarce da trguju njezinim imetkom. Čuvši da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, cijenjen kao čovjek koji govori istinu i s velikom pažnjom brine o povjerenom emanetu i odlikuje se plemenitim moralnim osobinama, predložila mu je da otputuje u Šam i trguje njenim imetkom ponudivši mu naknadu veću nego što je nudila bilo kojem drugom trgovcu. Pošto je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, prihvatio ponudu, Hatidža je sa njim na taj put poslala svoga slugu Mejseru. Po povratku sa puta Mejsera joj je ispričao kako je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, uvećao profit.

“Samo Tebe obožavamo i samo od Tebe pomoć tražimo”, treba biti naš životni moto kojeg bismo trebali biti svjesni u svakoj životnoj prilici, naročito u svom “ibadetskom životu”, jer se pred nama mogu naći prepreke koje nas mogu teško pogoditi i upropastiti naše dobro djelo. Jedna od najopasnijih prepreka jeste naša duša, za koju je Allah kazao da naređuje zlo – osim onome kome se Allah smilovao i koji Ga je zamolio da ga sačuva od njenog zla, Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, koji je kazao: “Utječemo se Tobom od zla naših duša i naših ružnih djela!”

Prošli bajram-namaz u Teheranu održan je na musali imama Homeinija, a predvodio ga je vrhovni vođa iranskog režima Ali Hamenei.

Hamenei je iskoristio priliku da govori o političkim prilikama unutar i izvan zemlje. Oslanjajući se na ruski snajper Dragunov, Hamenei je, u svjetlu eskalacije odnosa između Irana i država u regiji, Irancima i ostatku svijeta odašiljao poruke iz kojih se može razumjeti da je spreman na rat.

No, govoreći o snazi svog režima i prijeteći i optužujući “vanjskog neprijatelja”, vrhovni vođa nije našao za shodno da iranskom narodu, koji živi u bijedi i neimaštini, progovori ni jednu jedinu riječ o budućnosti koja ih čeka, niti o njihovom teškom ekonomskom stanju. Umjesto toga, govorio je o potrebi da budu strpljivi i postojani i, kao i obično, govorio o velikoj obmani koju naziva “dolazećom pobjedom”.

Libijski general Halifa Hafter započeo je 4. aprila vojnu operaciju s ciljem zauzimanja Tripolija. Glasovi osude i protivljenja operaciji bili su poprilično “tihi”, a neki i licemjerni. Dok su ga pozivale da obustavi napad, neke zemlje su istovremeno Hafteru potajno dostavljale naoružanje i pružale logističku podršku kako bi odnos snaga prevagnuo u njegovu korist. I tu se ne radi samo o nekim arapskim zemljama, nego i o nearapskim, poput Francuske, Rusije i SAD-a. To su zemlje koje, očito je, pokreću njihovi interesi u Libiji. Pored želje da unište grupacije tzv. političkog islama, ove zemlje žele libijsku naftu. Osim toga, svaka od tih zemalja ima svoje posebne razloge koje ćemo pokušati rasvijetliti u nastavku.

U vrijeme halife Omera, radijallahu anhu, Iran je postao zemlja islama. Iz te zemlje poteklo je mnogo islamskih učenjaka koji su autoriteti u različitim islamskim naučnim disciplinama, poput hadisa, tefsira, fikha, usuli fikha, kao i u domenu historije islama i arapskog jezika, medicine, geografije i drugih naučnih oblasti. Dovoljno je spomenuti neki od iranskih gradova, popur Nejsabura, Džurdžana, Istahra, Belha, Reja, Kazvina, Serhasa itd., i u tvojoj memoriji pojavit će se ime nekog islamskog učenjaka ili naučnika iz tog grada.

Trumpov “ekonomski rat”, koji je objavio Turskoj zbog američkog pastora Brunsona, nije polučio željene rezultate. Nada u pad vrijednosti lire izjalovila se, a turska valuta polahko se stabilizira.

Sa’d b. Ebu Vekkas, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ti nećeš potrošiti nešto želeći time Allahovo lice, a da za taj trošak nećeš biti nagrađen, pa čak i za zalogaj koji staviš u usta svojoj supruzi.”

Nakon obavljenog hadža, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vratio se u Medinu. Krajem mjeseca safera jedanaeste godine po Hidžri, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, počeo je osjećati bolove i ubrzo se bolest pogoršala. Tražio je od svojih supruga dopuštenje da za vrijeme bolesti boravi u sobi Aiše, radijallahu anha, na što su one pristale.

U sedmom hidžretskom vijeku, nakon što je dugo vremena bila potisnuta od strane različitih novotarskih akida u koje su zapali i obični muslimani i učenjaci, akida dobrih prethodnika ponovo je obasjala islamski ummet.

U to vrijeme islamski je ummet bio duboko podijeljen na različite devijantne pravce, poput ilmul-kelama, filozofije, kulta obožavanja kabura, vahdeti-vudžuda, na razne šiijsko-rafidijske grupacije, batinijske sekte. O mezhepskoj pristranosti i taklidu – slijepom slijeđenju, da i ne govorimo.

Šejhul-islam Ibn Tejmijja rodio se i odrastao u takvom ambijentu. Također, u vrijeme Ibn Tejmijje islamski ummet još se nije bio oporavio od udara Tatara i krstaša.

Smrt Abdullaha b. Ubejja b. Selula, vođe licemjera

Vođa licemjera Abdullah b. Ubejj b. Selul razbolio se krajem mjeseca ševvala, a umro je u mjesecu zul-ka’de devete godine po Hidžri.

Kada je umro, njegov sin koji se također zvao Abdullah, došao je Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, i zatražio je njegovu košulju da u njoj zakopa svoga oca i zamolio ga da mu klanja dženazu. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pošao je da mu klanja dženazu pa ga je Omer, radijallahu anhu, uhvatio za odjeću i upitao: “Allahov Poslaniče, zar ćeš mu klanjati dženazu a Allah ti je to zabranio?”

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Allah mi je dao pravo izbora. Allah je rekao: ‘Molio ti oprosta za njih ili ne molio, molio čak i sedamdeset puta, Allah im neće oprostiti – zato što u Allaha i Njegovog Poslanika ne vjeruju. A Allah neće ukazati na Pravi put nevjernicima’” (Et-Tevba, 80). Zatim je rekao: “Molit ću za njega više od sedamdeset puta.”

Nakon što je na Tebuku proveo dvadeset dana, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, vratio se u Medinu. Po povratku je naredio da se sruši mesdžid razdora koji su izgradili licemjeri. Kada se približio Medini, dječaci su izašli u Senijetil-Vedaa da ga dočekaju. Ušao je u Medinu, klanjao dva rekata u svom mesdžidu, potom je sjeo te su počeli dolaziti oni koji su izostali iz pohoda pravdajući svoj izostanak. Bilo ih je četiri vrste:

● oni koji su imali validno opravdanje,

● oni koji nisu imali validno opravdanje, ali im je Allah oprostio,

● licemjeri iz reda beduina koji su živjeli oko Medine,

● licemjeri iz Medine.

U mjesecu redžebu 9. h. g., Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio je muslimanima da se pripreme za Pohod na Tebuk. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kad god bi polazio u neki pohod, običavao bi prikriti trag krećući iz Medine u nekom pravcu koji ne želi, a kad bi odmakao, vraćao bi se na pravac u kojem je želio ići. Međutim, ova bitka bila je specifična: put je bio dalek i uvjeti teški, pa je bilo potrebno da borci znaju šta ih tačno očekuje kako bi se adekvatno pripremili za taj tegobni put, stoga je bio jasan da želi napasti Bizantince.

Razlog pokretanja pohoda je vijest koju je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, primio od Nabatejaca, koji su iz Šama dovlačili ulje u Medinu, o tome da Bizantinci pripremaju veliku vojsku protiv njega, u kojoj su, osim Bizantinaca, učestvovala i pokrštena arapska plemena: Lahm, Džuzzam i drugi.

Organiziranje prikupljanja zekata

Nakon povratka u Medinu, krajem mjeseca zul-ka’de, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pokrenuo je projekat izgradnje sistema uprave i naplate doprinosa. Nakon što je obavio umru, Poslanik je na funkciju upravnika Meke postavio Utaba b. Usejda, a uz njega je ostavio Muaza b. Džebela da podučava ljude Kur’anu i propisima vjere. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nastojao je da svako pleme koje primi islam dobije adekvatnu naobrazbu i odgoj, te im je određivao učitelje, jer je to neophodno radi usađivanja ispravne akide i zdrave ideologije u duše ljudi. Početkom devete godine Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao je svoje službenike u različite oblasti. Burejdu b. Husajba poslao je plemenu Eslem i Giffar, Abbada b. Bišra el-Ešhelija poslao je plemenima Sulejm i Muzejna, Rafia b. Mukajjisa poslao je plemenu Džuhejna, Amra b. Asa plemenu Fezara, Dahhaka b. Ša’bana el-Kilabija poslao je plemenu Benu Kilab, Busru b. Sufjana el-Ka’bija poslao je u Benu Ka’b, Ibn Lutebijja el-Ezdija poslao je Benu Zebjanu, a plemenu Benu Huzejm poslao je jednog njihovog saplemenika. U Sanau je poslao Muhadžira b. Ebu Umejju, Zijada b. Lebida poslao je u Hadramevt, plemenu Benu Sa’d poslani su Zuberkan b. Bedri Kajs b. Asim, Ala b. Hadremi poslan je u Bahrein, a Alija b. Ebu Talib poslan je u Nedžran da sakupi od njih zekat i džizju.

Nakon Bitke na Hunejnu i pretrpljenog poraza, pripadnici plemena Sekif i Hevazin razbježali su se: jedna grupa, na čelu sa vojskovođom Malikom b. Avfom, pobjegla je u Taif i tu se dobro utvrdili i pripremili za eventualno opsadno stanje; drugi dio pobjegao je u mjesto zvano Evtas, a treći dio pobjegao je u mjesto Nahla.

Za onima koji su pobjegli u Evtas i Nahlu, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao je odrede da ih napadnu, a lično je predvodio skupinu koja je krenula na Taif, te je ovaj grad stavio pod opsadu. Tokom opsade Taifa, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, koristio je nova oružja koja prije nije koristio. Od tih oružja su: katapult; debbaba – dobro zaštićena pokretna kućica koja se koristila da zaštiti vojnike od neprijateljskih strijela i drugih borbenih sredstava, tokom prilaska zidovima utvrđenja, bodljikavi kočići – to je odbrambeno sredstvo koje se sastoji od dva unakrsno postavljena bodljikava kočića učvršćena u zemlju tako da bodljikavi dio bude na površini i pravi ozljede na kopitima konja i stopalima vojnika onemogućavajući im brzo kretanje.

Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, uputio je proglas taifskim robovima da će svako od njih ko napusti utvrdu i priđe muslimanima postati slobodan. Dvadeset tri roba izašla su, među njima i Ebu Bekra es-Sekafi, radijallahu anhu, te su primili islam. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dao im je slobodu i nije ih vratio Sekifu nakon što su primili islam.

Vidjevši kako je ogromna muslimanska vojska, jedan ashab zadivljeno uzviknu: “Danas nećemo biti poraženi zbog malobrojnosti!” Ova zadivljenost brojnošću nije se svidjela Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a Allah je povodom tog slučaja objavio ajete u suri Et-Tevba: “Allah vam je na mnogim bojištima pomogao, a i onoga dana na Hunejnu kada vas je mnoštvo vaše zanijelo, ali vam ono nije ni od kakve koristi bilo, nego vam je zemlja, koliko god da je bila prostrana, tijesna postala, pa ste se u bijeg dali. Zatim je Allah na Poslanika Svoga i na vjernike smiraj Svoj spustio, i vojske koje vi niste vidjeli poslao, i one koji nisu vjerovali na muke stavio, i to je bila kazna za nevjernike. Allah je poslije toga onome kome je htio oprostio, a Allah prašta i milostiv je.” (Et-Tevba, 25–26)

U noći sa petka na subotu 15. jula 2016. godine, u Turskoj je došlo do pokušaja vojnog udara i rušenja demokratski izabrane vlade. Pučisti su zauzeli zgradu državne televizije TRT, blokirali važne komunikacije u Ankari i Istanbulu. U to vrijeme Erdogan se nalazio na odmoru u Marmarisu. Pučisti su poslali specijalnu jedinicu sa zadatkom da ga uhapse ili likvidiraju, ali je blagovremena dojava komandanta Prve armije Umita Dundara omogućila Erdoganu da na vrijeme napusti hotel. Kada su pučisti napali hotel u Marmarisu, Erdogan je već bio na putu za Istanbul, a uskoro se putem televizije obratio građanima i pozvao narod da izađe na ulice. Odmah nakon njegovog obraćanja pučisti su počeli gubiti tlo pod nogama: narod je izlazio na ulice, policijske snage su oslobodile zgradu državne televizije. Za svega nekoliko sati puč je doživio krah.

Slanje Halida b. Velida u pleme Benu Džuzejma

U mjesecu ševvalu osme godine po Hidžri, prije Bitke na Hunejnu, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na čelu odreda vojske sastavljene od tri stotine i pedeset ljudi iz plemena Sulejm, Mudledž, te od ensarija i muhadžira, poslao je Halida b. Velida u pleme Benu Džuzejma, da ih pozove u islam. Kada su ljudi iz plemena Benu Džuzejma vidjeli Halida kako dolazi s vojskom, latili su se oružja. Halid im reče: “Ostavite oružje, drugi su ljudi već primili islam!” Jedan od njih po imenu Džahder povika: “Teško vama, o Benu Džuzejme! To je Halid! Allaha mi, ako odložite oružje, bit ćete zarobljeni, a zatim pobijeni! Ja neću odložiti svoje oružje!” Oni su ga smirivali dok konačno i on nije odložio oružje. Nakon toga, Halid je naredio da ih povežu, a onda ih je pozvao u islam. Oni nisu znali reći: “Primili smo islam”, nego su počeli govoriti: “Promijenili smo vjeru!” Halid je naredio da neki budu ubijeni, a neke je zadržao u zarobljeništvu. Tome su se usprotivili neki ashabi, pa je podijelo zarobljenike među borcima koji su bili s njim. Sljedećeg dana naredio je da svako ubije svoga zarobljenika, ali neki ashabi poput Abdullaha b. Omera i drugih, to su odbili, a neki su izvršili Halidovu naredbu. Nakon povratka u Medinu, o Halidovom postupku obavijestili su Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji se razljutio, podigao ruke i rekao: “Allahu moj, ja se odričem onoga što je uradio Halid!”

U vezi sa nastalom situacijom u plemenu Benu Džuzejma, između Halida i Abdurrahmana došlo je do žučne rasprave. Abdurrahman se bojao da je razlog Halidovog postupka osveta za amidžu Fakiha b. Mugiru, kojeg je u pagansko doba ubilo pleme Džuzejma. Možda na ovu svađu ukazuje hadis koji bilježi Muslim, a u kojem se navodi da su se Halid i Abdurrahman posvađali, pa je Halid uvrijedio Abdurrahmana, a Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tim je povodom rekao: “Nemojte vređati moje ashabe! Kada bi jedan od vas udijelio zlata koliko je brdo Uhud, ne bi dostigao pregršt, čak ni pola pregršta koji oni udijele!”

Nakon toga, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao je Aliju da im vrati njihove sužnje i da ih daruje kako bi ih udobrovoljio i iskupio se za pogibiju njihovih saplemenika.

Ovo je bio Vjerovjesnikov, sallallahu alejhi ve sellem, način da pruži utjehu i ublaži tugu plemena Benu Džuzejma.

Historija ne bilježi da je postojala grupa postojana na Allahovoj uputi kojoj Allah nije podario snagu, zaštićenost i, u konačnici, vlast, nakon što su pripremljeni da nose emanet upravljanja životom na Zemlji. Mnogi ljudi nisu u stanju slijediti Allahovu uputu, nisu u stanju trpjeti neprijateljstvo Allahovih neprijatelja prema sljedbenicima Njegove upute, plaše se neprijateljskih spletki i stalnog okupljanja protiv njih, strahuju od ekonomskih i drugih sankcija. Sve to su samo opsjene poput onih kurejšijskih onda kada su Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem kazali: ‘Ako s tobom budemo Pravi put slijedili, bit ćemo brzo iz rodnog kraja protjerani’, jer, kada su prihvatili Allahovu uputu On im je dao da za manje od četvrt vijeka zavladaju zemaljskim prostranstvima na istoku i na zapadu.

U današnjem vremenu kod jednog dijela muslimanskih intelektualaca primjećujemo podložnost neislamskim vrijednostima, moralnim načelima i ideološkim pravcima, koje pokušavaju nametnuti muslimanskom društvu, nerijetko umanjujući značaj islamskog naslijeđa i nipodaštavajući islamske učenjake. Pod utjecajem neosnovanih kritika koje se izriču o islamu i koje dolaze iz zapadnjačkog kulturološkog kruga, ova grupa ljudi, pod plaštom modernizacije i preporoda, zagovara vesternizaciju muslimanskog društva i prilagođavanje islama zapadnjačkim vrijednostima. Nevolja je u tome što ovoj grupi ljudi mediji daju ogroman prostor i predstavljaju ih javnosti kao muslimanske mislioce i intelektualce, dajući im na taj način legitimitet da o islamu i u ime islama iznose pogubne ideje. Ovakvi intelektualci ustvari su teret za islamski ummet, a nikako njegova intelektualna uzdanica. Ummetu su potrebni muslimanski intelektualci čija se ličnost odlikuje čvrstim islamskim karakterom, nepokolebljivi branioci islamskih vrijednosti. Takvi su kadri da se uhvate ukoštac sa problemima ummeta i da iznađu ispravno rješenje, rješenje koje poštuje islamske norme, umjesto postavljanja novih normi i načela.

No, čime se čovjek treba odlikovati da bi mogao postati muslimanski intelektualac kakav predstavlja snagu ummeta? Ovaj članak pokušaj je da se daju makar djelimični odgovori na ovo pitanje i da se barem malo rasvijetli put ka kulturnom i intelektualnom preporodu ummeta.

Ključevi Kabe bili su u Osmana b. Talhe prije nego što je primio islam, pa je Alija htio da njemu pripadnu ključevi i napajanje hadžija. Prije nego što je učinio hidžru, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tražio je od Osmana b. Talhe ključeve od Kabe, ali ga je Osman na grub način odbio i izvrijeđao. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tada mu je rekao: “Osmane, jednog ćeš dana vidjeti ove ključeve u mojoj ruci. Tada ću ih dati kome ja hoću”, a Osman je uzvratio: “Taj dan će biti propast i poniženje za Kurejšije!” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao mu je: “Ne! Bit će to za njih uspjeh i ponos.” Njegove riječi ostale su Osmanu u sjećanju i sada je mislio da će Poslanik ključeve dati nekome drugom, ali je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dao ključeve njemu i rekao: “Danas je dan dobročinstva i odanosti. Uzmite ključeve Kabe, zauvijek će ostati u vašoj porodici, ko vam ih oduzme, nasilnik je!”

Čovjeka mogu pogoditi neke teške nevolje, bolna iskušenja i nedaće, prema Allahovoj odredbi, koje mu neće biti drage. Možda će mu one donijeti tugu i duševne tegobe, možda će pomisliti da je iskušenje koje će ga koštati života, koje će ga potpuno uništiti, možda će izgubiti nadu, a onda iz tih iskušenja izađe sa ogromnim dobrom. Dakle, možda se u kušnji krije Božiji dar za tebe, možda ti je u nedaći pripremljena nagrada. Koliko li je dobra koje je ljude snašlo odakle su se najmanje nadali! Također, ispravno je i obrnuto: čovjek voli neke stvari i uporno želi postići nešto jer mu se čini da je u tome veliko dobro za njega, a u stvarnosti se to završi vrlo loše i negativno za njega

Pleme Benu Bekr napalo je pleme Huzaa kod vode zvane El-Vetir i ubilo više od dvadeset muških pripadnika ovog plemena. Nakon toga, Amr b. Salim, zajedno sa četrdeset ljudi iz plemena Huzaa, došao je Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, u Medinu i obavijestio ga o postupku plemena Benu Bekr, o svojim poginulima i o pomoći koju su kurejšijski mušrici pružili plemenu Benu Bekr. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Bit ćeš pomognut, Amre, sine Salimov! Allah mi ne pomogao ako ne pružim pomoć Benu Ka‘bu! Zaista se i ovaj oblak na nebu priprema da pruži pomoć Benu Ka‘bu!”

Nakon što se uvjerio u istinitost vijesti koje su mu stigle, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao je Kurejšijama pismo u kojem je, između ostalog, pisalo: “Prekinite savez sa Benu Bekrom ili isplatite plemenu Huzaa krvarinu, ili ću vam objaviti rat!” Kada im je stiglo ovo pismo, Muavijin zet Kurza b. Nevfel b. Abdumenaf rekao je: “Ako platimo krvarinu za pleme Benu Bekr, nama neće ostati ništa od imetka, a nećemo se ni odreći saveza s njima jer su oni jedino pleme koje je ostalo u našoj vjeri, nego objavimo rat!”

Ova predaja dokazuje da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije napao Kurejšije iznenada, nego im je dao da izaberu jedno od troje, pa su oni sami izabrali rat.

Tokom posljednjih decenija šiijska se ideologija uvukla u mnoge sunnijske zemlje zloupotrebljavajući miroljubivost sunnijskog stanovništva i želju za međusobnim razumijevanjem i mirnim suživotom, i iskoristili su to za širenje šiizma i vlastitog utjecaja u zemljama regije. Ovo su postigli zahvaljujući dogmi tekijje (hipokrizije) koja im dopušta laganje i varanje oponenata, i zahvaljujući populističkoj retorici neprijateljstva prema Izraelu uz tobožnju brigu za palestinsko pitanje. Međutim, posljednjih godina, kada je šiijsko-rafidijski projekat ekspanzije u sunnijskim zemljama dostigao vrlo opasnu fazu, određeni događaji i previranja u arapskim zemljama nagnali su ih da pokažu svoje pravo lice. Zločini koje čine nad muslimanima, sunnijama, u arapskim zemljama vidljivi su svakome ko želi vidjeti istinu.

Nakon svega nekoliko dana od povratka muslimanske vojske iz Bitke na Mu’ti, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, opremio je vojsku pod komandom Amra b. Asa, radijallahu anhu, i poslao je na Zatus-Selasil, kako bi očitali lekciju plemenu Kudaa koji su, zaneseni događajima na Mu’ti, gdje su učestvovali na strani Bizantinaca, počeli okupljati vojsku za napad na Medinu.

Amr b. As, radijallahu anhu, kazuje: “Allahov Poslanik, salallahu alejhi ve sellem, poslao je po mene poručivši: ‘Obuci svoju odjeću, uzmi svoje oružje i dođi kod mene.’ Kada sam došao, on se abdestio. Podigao je glavu i odmjerio me pogledom, a potom je oborio pogled i rekao: ‘Želim te poslati na čelu vojske u jedan pohod. Allah će te sačuvati, a zaplijenit ćeš mnogi plijen i uzeti mnogo dobrog imetka.’ Na to sam rekao: ‘Allahov Poslaniče, nisam primio islam zbog želje za imetkom, nego iz želje za samim islamom, i da budem uz Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘O Amre, pošteno stečen imetak u rukama dobrog čovjeka je blagodat!’”

Muslimani odabiru Halida b. Velida za zapovjednika

Nakon pogibije Abdullaha b. Revahe, radijallahu anhu, zastavu je uzeo ensarija Sabit b. Akrem b. Sa‘leba b. Adi b. Adžlan el-Belevi i povikao: “O muslimani, odredite jednog od vas za zapovjednika!” Vojnici rekoše: “Hoćemo tebe!” Međutim, on reče: “Odbijam! Odaberite nekog drugog!” Tada izabraše Halida b. Velida, radijallahu anhu.

U djelu Imtaul-esma navodi se da je Sabit b. Akrem pogledao u Halida i rekao: “Ebu Sulejmane, uzmi zastavu!”, a Halid je rekao: “Neću je uzeti! Ti si preči da je poneseš: stariji si i učestvovao si u Bitki na Bedru.” Sabit je rekao: “Uzmi zastavu, čovječe! Tako mi Allaha, ja sam je uzeo samo da bih je predao tebi!” Tada je Halid prihvatio zastavu. Osnovni Halidov zadatak u tim trenucima bio je kako izvući vojsku iz ove nezavidne situacije. Precizno je proučio situaciju i procijenio da je najbolje povući se i spasiti vojsku od većih žrtava, jer je neprijatelj bio šezdeset šest puta brojniji od muslimana. Jedino što je muslimanima preostalo bilo je organizirano povlačenje, te je stoga Halid, radijallahu anhu, pripremio plan da odvrati bizantijsku vojsku od muslimanske vojske.

Na osnovu prvih vojnih udara ruskog zrakoplovstva i napada iranskih snaga možemo zaključiti da se rusko-iranska vojna intervencija poklapa sa Asadovom strategijom koja počiva na zadržavanju vojnog prisustva na području koje naziva “korisnom Sirijom”, a to su pokrajine Lattakija i Tartus, dijelovi pokrajina Homs i Hama te glavni grad Damask. Ovo zaključujem na osnovu činjenice da su ruske vojne snage (48 borbenih aviona, 6 tenkova i 35 oklopnih vozila) smještene u zrakoplovnoj bazi Hamimin kod Lattakije i mornaričkoj bazi u Tartusu, i s obzirom na to nisu u stanju izvesti kopnene operacije na područjima udaljenim od tih baza. Pored toga, ograničene ekonomske mogućnosti onemogućavaju Rusiji poduzimanje bilo kakve kopnene operacije širih razmjera na teritoriju udaljenom od njenih granica, naročito zbog međunarodnog pritiska i sankcija međunarodne zajednice kojima je Rusija izložena nakon aneksije Krima, pada cijena nafte, pada vrijednosti rublje i poskupljenja određenih živežnih namirnica za čak 30%.

Historija svjedoči da je nerazumna pristranost dovela do mnogih smutnji i velikih krvoprolića među muslimanima, stoga se s pravom pitamo kako možemo prevazići nerazumnu pristranost u našem ponašanju, kako možemo usvojiti islamski edeb ponašanja prilikom fikhskih razilaženja, da bismo bili pravedni i ispoštovali prava svoje braće u vjeri, a udaljili se od nepravde i nekorektnog ponašanja.Najvažniji korak na tom putu je upoznavanje s uzrocima pojave nerazumne pristranosti i kako se ona razvija kod čovjeka do te mjere da obuzme njegov um, zamrači mu pogled na istinu i dovede ga u nepravdu.Neznanje je glavni uzrok pojave nerazumne pristranosti. Neupućenost u različito mišljenje u pogledu određenog fikhskog pitanja, nepoznavanje intencija šerijata, olakšica, stepenovanja djela, općeg interesa i slično, dovode do pojave nerazumne pristranosti. Isto tako, neupućenost u realnost, stanja ljudi i njihovih običaja, uzrokuje pogrešne procjene i dovodi do pogrešnih odluka.

Razlozi i vrijeme pohoda

Arapska plemena u Šamu potpaljivala su plamen sukoba između Bizantinaca i muslimana. Pleme Kelb, ogranak plemena Kudah, koje je nastanjivalo Devmetul-Džendel, konstantno je vršilo pritisak na muslimane. Pokušavali su da ih stave u neku vrstu ekonomske izolacije napadajući trgovce koji su iz Šama prevozili neophodne namirnice za Medinu. Iz tih razloga, pete hidžretske godine, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, organizirao je pohod na pleme Kelb u mjestu Devmetul-Džendel, ali su se oni razbježali. U mjestu Hasma pripadnici plemena Džuzam i Lahm napali su Dihju b. Halifu el-Kelbija, radijallahu anhu, koji je bio na putu izvršenja zadatka koji mu je povjerio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, te su mu oteli sve što je imao sa sobom.

Ibn Abbas, radijallahu anhuma, govori o tome: “Odjenuo sam najbolji jemenski ogrtač, uredio sam kosu i zaputio se kod njih. U podnevnim satima došao sam u njihovo mjesto i ušao u jednu od njihovih kuća.” Ibn Abbas, radijallahu anhuma, bio je čovjek lijepog stasa i glasa. Oni mu rekoše: “Dobro došao, Ibn Abbase! Ali, zašto nosiš takav ogrtač?” Ibn Abbas kazuje: “Na čemu mi zamjerite? Zaista sam na Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, vidio najljepše ogrtače, a Allah je objavio: ‘Reci: Ko je zabranio Allahove ukrase, koje je On za robove Svoje stvorio, i ukusna jela?’ (El-A‘raf, 32), rekoh im, a oni onda upitaše: ‘Zašto si došao?’ ‘Dolazim vam od Vjerovjesnikovih, sallallahu alejhi ve sellem, ashaba, od njegovog amidžića i zeta, od onih u čijem je vremenu objavljen Kur’an i koji bolje od vas poznaju njegovo značenje, a među vama nema nijedan od njih, da vam prenesem ono što govore i da njima prenesem šta vi kažete’, kazao sam, pa je pred mene istupilo nekoliko njih. Rekao sam im: ‘Recite šta zamjerate ashabima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovom amidžiću.’ ‘Zamjeramo mu tri stvari’, rekoše. ‘Koje?’, upitah.

Amr b. As prima islam

Amr b. As kazuje o svom primanju islama: “Vraćajući se iz Bitke na Hendeku, okupio sam nekoliko Kurejšija koji su cijenili moje mišljenje i slušali me. Rekao sam im: ‘Tako mi Allaha, mislim da će Muhammedova vjera doseći velike visine. To je moje mišljenje, a vi recite šta mislite.’ Oni rekoše: ‘Šta predlažeš da učinimo?’ Rekao sam: ‘Smatram da bismo trebali otići u Nedžašijinu zemlju i ostati tamo. Ako Muhammed pobijedi naš narod, bit će nam draže da živimo pod Nedžašijinom nego pod Muhammedovom vlašću, a ako naš narod pobijedi Muhammeda, oni znaju ko smo i od njih ćemo vidjeti samo dobro.’ Odgovoriše: ‘To je dobro mišljenje.’ Rekao sam: ‘Onda sakupite nešto da mu poklonimo.’ Nedžaši je najviše volio da mu iz naše zemlje poklanjaju kože, pa smo sakupili dosta koža i krenuli. Kada smo stigli, rekao sam svojim drugovima: ‘Ovdje je Amr b. Umejja ed-Damri. Ući ću kod Nedžašija i zatražiti da mi dozvoli da ga ubijem. Ako to učinim, Kurejšije će biti veoma zadovoljni, jer ću ubiti Muhammedovog izaslanika.’ Potom sam ušao kod njega i poklonio mu se kao što sam obično činio, a on mi je rekao: ‘Dobro došao, prijatelju! Nosiš li mi poklone iz svoje zemlje?’ Rekao sam: ‘Kralju, donosim ti mnogo koža.’ Stavio sam pred njega poklone koji mu se veoma svidješe. Zatim sam rekao: ‘Kralju, vidio sam da od tebe odlazi jedan čovjek. On je izaslanik našeg neprijatelja, predaj mi ga da ga ubijem, jer je on ubio mnoge naše prvake i ugledne ljude.’ Nedžaši se žestoko naljutio te je snažno udario svojom rukom po svom nosu da sam pomislio da ga je slomio te sam poželio da propadnem u zemlju bojeći se kako će dalje postupiti. Rekao sam: ‘Kralju, da sam znao da će te ovo rasrditi, ne bih to tražio.’ Rekao je: ‘Zar misliš da ću ti dopustiti da ubiješ čovjeka koji je došao kao glasnik onoga kojem dolazi Veliki izaslanik, koji je dolazio i Musau!?’ Upitao sam: ‘Kralju, zar je on, doista, takav?’, a on je odgovorio: ‘Teško tebi, Amre! Bolje ti je da mi se zakuneš da ćeš ga slijediti, jer je on na istini i Allah će ga uzdići nad onima koji mu se suprotstavljaju, kao što je uzdigao Musaa nad faraonom i njegovom vojskom!’ Rekao sam: ‘Hoćeš li uzeti od mene zakletvu da ću slijediti islam?’ Rekao je: ‘Hoću’, i pružio ruku te sam mu dao zakletvu da ću slijediti islam. Od svojih drugova krio sam da sam primio islam. 

U medijima se daje veliki prostor učenjacima i intelektualcima koji šire novotarska učenja, a vodi se prljava kampanja protiv učenjaka i intelektualaca koji zagovaraju vraćanje autentičnom islamu. Neviđeni pritisci kojima su izloženi muslimani općenito, a posebno bezočne potvore na selefijski menhedž, koji na najljepši način predstavlja islam, doveli su do popuštanja nekih selefija. Da li zbog nedovoljnog znanja, ljudske slabosti, slabog pridržavanja vjere, straha za vlastiti život, imetak i porodicu, da li zbog neke ovosvjetske koristi, tek, pojedinci napuštaju selefijski menhedž koji su do jučer slijedili, preobražavajući se u njegove ljute protivnike i kritičare, predstavljajući svoje nečasno ponašanje kao naučnu kritiku i povratak utemeljen na spoznaji. To se dešavalo u prošlosti i nastavit će se dešavati. To je iskušenje sljedbenicima Istine, jer je Allah, dželle šanuhu, odredio da će biti iskušavani neprijateljstvom izvana i izdajstvom iznutra: “...da propadne nesretnik poslije očiglednog dokaza, i da uspije sretnik poslije očiglednog dokaza...” (El-Enfal, 42) Ispravno je kritizirati skupine koje su skrenule s ispravnog menhedža, kao što je prihvatljivo ukazati na grešku nekog učenjaka u određenom pitanju, ali napadati nekoga samo zato što je kao svoj put izabrao da slijedi Kur’an i sunnet prema shvatanju selefa, to je destruktivno i ono je odraz slijeđenja devijantnih ideja.

Ibn Ishak navodi da se Bitka na Hajberu odigrala u mjesecu muharremu sedme godine po Hidžri. Ibn Hadžer preferira stav Ibn Ishaka, a Ibn Kajjim je rekao da većina učenjaka smatra kako se Bitka na Hajberu odigrala sedme godine po Hidžri. (Ibrahim el-Ali, Sahihus-siretin-nebevijja)

Stigavši nadomak Hajbera, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je ashabima da se zaustave, a potom je proučio dovu: “Allahu naš, Gospodaru nebesa i onoga što pokrivaju, Gospodaru zemalja i onoga što nose, Gospodaru šejtana i onih koje su u zabludu odveli, Gospodaru vjetrova i onoga što nose, molimo Te za dobro ovoga mjesta i dobro njegovih stanovnika i dobro koje je u njemu, a utječemo se od zla ovoga mjesta, i njenih stanovnika, i svakog zla u njemu.” Ovu dovu učio je prilikom ulaska u svako naseljeno mjesto. Potom je rekao: “Krenite u ime Allaha!” (Ali, Sahihus-siretin-nebevijja)

Pala je noć i Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio je vojsci da spava na ulazu u Hajber. Probudili su se vrlo rano, podigli su šatore i ulogorili se u dolini Er-Redži‘, koja se nalazi između Hajbera i plemena Gatafan, da bi na taj način spriječili da židovima stigne pomoć od tog plemena. (Rizkallah, Es-Siretun-nebevijje fi dav’il-mesadiril-aslijja)

Ujutro su stanovnici Hajbera s lopatama i korpama izašli na svoja imanja, pa kada ugledaše muslimansku vojsku, počeše vikati: “Muhammed, tako nam Boga! Dolazi Muhammed sa svojom vojskom!”

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Allahu ekber! Opustošen bio Hajber! Kada mi izađemo na megdan nekom narodu, loše će jutro osvanuti onima koji su opomenuti!” (Buhari, Sahih, br. 4197 i 4198, Muslim, Sahih, br. 1365)

Mnogo je terminoloških izraza koji u svojoj srži i suštini imaju mjesto u Allahovoj vjeri, ali ih neznalice među muslimanima i nemuslimani često koriste u pogrešnom značenju, pa se termin koji izvire iz srži islama koristi kao oružje za razbijanje temelja Allahove vjere.

Sintagma vesatijjetul-islam – sredina, odmjerenost islama, jedan je od najfrekventnijih izraza putem kojeg neprijatelji islama žele da poruše jedan od najvažnijih specifikuma i atributa islama. Zloupotreba ovog termina otišla je toliko daleko da se može reći kako ga, u većini slučajeva, oni koji ga upotrebljavaju koriste kao “riječ istine kojom žele poduprijeti neistinu”.

Zapadni intelektualci pogrešnim tumačenjem ove sintagme nastoje unakaziti ovu lijepu karakteristiku kojom je Allah, dželle šanuhu, odlikovao ovaj ummet, ali oni nisu jedini koji zloupotrebljavaju ovaj termin.

Ummet danas živi u velikim iskušenjima. Neprijatelji su se okupili sa svih strana, a oni koji su spremni da se odupru malobrojni su i nedovoljno snažni. Politička vođstva muslimana udaljavaju od sebe mudre savjetnike, a oslanjaju se na nezrele i površne saradnike. Štaviše, oslanjaju se na pokvarenjake koji im se dodvoravaju slatkorječivom pričom o patriotizmu, napretku i sličnim parolama. U isto vrijeme Allahova Knjiga, koja prokazuje ovu kategoriju pokvarenjaka, zapostavljena je.

Vjerniku koji proučava Allahovu Knjigu jasan je put, a onaj ko se okrenuo od Allahove Knjige, teškim i tjeskobnim će životom živjeti.

Allahov je zakon da se promjene dešavaju postepeno. Iza svakog događaja nalaze se uzroci i svakoj promjeni prethode određene pripreme. Takvo je stanje i sa promjenama vlasti i stanja u državama. Ovo je i razlog što mnogi ono što se oko njih dešava shvate tek onda kada bude kasno, kada se više ništa ne može učiniti.

Brojni vrijedni prosvjetitelji, shvatajući to stanje ljudi, brzo se razočaraju i obeshrabre, pa odustanu od aktivnog djelovanja, a neki, nažalost, učine krupne greške, pa ne samo da ne rade za dobrobit ummeta nego mu još nanesu štetu. Naša je dužnost da napravimo balans.

U suri El-Feth, Kur’an o ovom veličanstvenom događaju govori na poseban način nazivajući hudejbijski mirovni sporazum veličanstvenom pobjedom. Ova sura objavljena je poslije sklapanja sporazuma dok se Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, vraćao u Medinu nakon što je zajedno sa ashabima prošao jedno veliko iskustvo, od nade u obavljanje umre, preko sukoba sa mnogobošcima i zakletve Er-Ridvan, do sporazuma o miru, kojim neki ashabi nisu bili zadovoljni. Kao kruna svih ovih događanja dolazi kur’anska objava koja muslimanima objašnjava da je hudejbijski sporazum veličanstvena pobjeda i koja potvrđuje da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, bio u pravu kada je prihvatio sporazum. Allah je ovom surom želio umiriti vjernike i uvjeriti ih da su postupili ispravno. Allah je obavijestio da je vjernicima pružio potporu i pomogao ih da budu strpljivi uz Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i da se slože s njegovom namjerom da potpiše sporazum o miru. To se desilo zato što je Allah u njihova srca, čak i u srca onih koji su bili protiv nekih tačaka sporazuma, ulio smirenost, pa su, iako nerado, ipak prihvatili taj sporazum, tako da niko od muslimana nije odbio sporazum, nego su svi prihvatili Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, naredbe, i to zahvaljujući smiraju koji je Allah spustio u njihova srca. Allah je rekao: “On je Onaj koji je smiraj u srca vjernika spustio da bi vjerovanje na vjerovanje svoje povećali, a vojske nebesa i Zemlje jesu Allahove; Allah sve zna i mudar je.” (El-Feth, 4) 

“Vojska Islamske Republike i Revolucionarna garda nisu samo zadužene da čuvaju granice, nego je njihova dužnost i da širom svijeta pronose akidetsku poslanicu vodeći džihad na Allahovom putu i šireći područja na kojima se primjenjuje Allahov hakimijjet.” Ovaj dio iz Ustava Islamske Republike Iran, odlično je tumačenje razloga zbog kojih šiijske skupine kontinuirano proizvode krize, izazivaju nerede i smutnje u različitim arapskim i nearapskim muslimanskim zemljama, pod mentorstvom rigidnog sektaškog režima u Iranu.

Nakon Homeinijeve revolucije, neke šiijske dogme pretrpjele su potpuni preobražaj. Sektaški režim postavio je sebi zadatak da širi nasilje i nered u islamskim zemljama, nazvavši to izvozom revolucije, a džihad, koji prethodno nije bio dozvoljen osim pod vođstvom imama, postao je sveta dužnost. Nažalost, svjedoci smo da svoj “džihad” sljedbenici ove sekte vode jedino protiv ehli-sunneta, dok su prema drugima izrazito pacifistički nastrojeni.

Nepravdu ove sekte na svojoj koži najintenzivnije osjećaju sunije u Iranu, koji su svakodnevno izloženi njihovom nasilju i nepravdi. No, uprkos ugnjetavanju kojem su izloženi, kod svoje braće iz drugih zemalja ne nalaze podršku, niti dobijaju pomoć. Štaviše, zagovornici zbližavanja sa šiijama ne samo da ignoriraju šiijsku nepravdu prema sunijama u Iranu, nego svojim djelovanjem nerijetko učestvuju u kreiranju lažne slike o šiijskom režimu.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dao je sve od sebe da uvjeri Kurejšije kako ne želi rat s njima, nego da samo želi posjetiti Bejtul-haram i izvršiti obrede, što je pravo muslimana kao i mnogobožaca. Kada su se Kurejšije uvjerili u to, poslali su pregovarača da s njim pregovara i istovremeno ispita s kakvom snagom raspolažu muslimani i koliko su odlučni da se bore u slučaju da budu primorani na to. Kurejšije su, kroz pregovore, željeli na miran način odvratiti muslimane od obilaska Bejtullaha. (Es-Siretun-Nebevijje fi duil-Mesadiril-aslijja) 

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pozvao je Osmana i rekao mu: “Otiđi Kurejšijama i obavijesti ih da nismo došli da se borimo, nego da smo došli da obiđemo ovu Kuću iskazujući joj poštovanje. Poveli smo sa sobom kurbane i kada ih zakoljemo, vratit ćemo se.'' Osman je Kurejšije sreo u mjestu Belda u blizini Meke. Kurejšijski mnogobošci upitali su ga: “Gdje si se zaputio?”, a Osman odgovori: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao me da vas pozovem da prihvatite jedno od dvoje: pokorite se Allahu i primite islam svi zajedno, jer Allah će Svojoj vjeri dati pobjedu, a Svome Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, ponos, a ako to ne želite, onda nemojte biti prepreka između njega i ostalih ljudi. Ako ga ostali ljudi pobijede, to je ono što želite, a ako on pobijedi njih, imat ćete izbor ili da primite islam kao svi ostali ljudi, ili da se borite protiv njega. Vidite da vas je rat iscrpio i već ste ostali bez mnogih svojih prvaka.” Osman je nastavio govoriti, pa kada su čuli ono što im se nije dopalo, rekli su mu: “Čuli smo to što govoriš, ali to se nikako neće desiti i nećemo dopustiti da uđe u Meku. Vrati se ti svome drugu i prenesi mu da ne može ući!”

Pojava ovog pokreta seže u osamdesete godine prošlog vijeka. Naime, 1986. godine skupina zejdijskih učenjaka na čelu sa velikim zejdijskim autoritetima, šejhovima Ahmedom Flitom i Medžduddinom el-Muejjidijem te drugim šejhovima, među kojima je bio i šejh Bedruddin el-Husi, osnovali su organizaciju Ittihaduš-šebabil-mu’min (Savez mu’minske omladine), čiji je cilj bio vjersko obrazovanje omladine zejdijskog-šiijskog pravca. Ujedinjenjem dva Jemena 1990. godine i tranzicijom iz jednopartijskog u višepartijski sistem, ova organizacija postaje Hizbul-hakk (Stranka istine) i predstavlja šiije-zejdije u političkom životu.

Buhari prenosi da je Abdullah b. Atik zatekao kod Ebu Rafie neke njegove prijatelje s kojima je sijelio u sobi na spratu. Abdullah se pritajio dok sijeldžije nisu otišle, a onda se popeo na sprat. Kad god bi ušao na neka vrata, zaključao bi ih za sobom iznutra, kako ga niko ne bi omeo u izvršenju kazne nad Ebu Rafiom. Zatekao ga je u mračnoj prostoriji sa članovima njegove porodice, tako da nije znao gdje je, pa ga je zovnuo: “O, Ebu Rafia!” Ebu Rafia je upitao: “Ko je to?” Abdullah b. Atik kazuje: “Skočio sam prema mjestu odakle je dopirao glas i počeo ga udarati sabljom, ali nije bilo koristi jer ništa nisam vidio. On je počeo vikati pa sam izašao iz sobe i vratio se nakon kraćeg vremena i upitao: ‘Kakvi su ono povici, Ebu Rafia?’, a on je odgovorio: ‘Teško li tvojoj majci, neki čovjek me malo prije udario sabljom!’ Tada sam ga opet udario sabljom i teško ga ranio, ali ga nisam ubio, pa sam zabio vrh sablje u njegov trbuh tako da je izašao na leđa.

Allahova, dželle šanuhu, mudrost ogleda se i u tome što je u ovom muhammedanskom ummetu, čiji je šerijat trajan i nepromjenjiv, nadahnuo jednu grupu ljudi da čvrsto vjeruju, revnosno izvršavaju šerijatske propise i tako postaju živi dokaz da je praktična primjena islamskih propisa moguća na svakom mjestu i u svakom vremenu, da je to vjera koja ne slabi i čiji sljedbenici ne zapadaju u očaj. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “U mome ummetu neprestano će biti skupina koja će postupati po Allahovim odredbama; neće im nauditi oni koji ih ostave na cjedilu niti oni koji im se suprotstave.” (Hadis bilježi Buhari u svom Sahihu pod brojem 3369) Hadis ukazuje na to da je ova skupina koja će postupati po Allahovim propisima sačuvana od štete koja proizlazi iz dvije stvari: iz toga da budu ostavljeni na cjedilu i iz toga da budu napadnuti od drugih ljudi. Razlika između prvog i drugog ogleda se u tome što ostavljanje na cjedilu dolazi od ljudi iz vlastitih redova, a napad od strane neprijatelja izvana. (Vidjeti: Fetava šejhul-islam, 28/416) Dakle, to su dvije opasnosti koje vrebaju svaki pokret ili vjeru koja se nastoji nametnuti i uzdići.

Ehli-sunnet je poznat po baštinjenju džihada i odbrani vjere. Sunnije su ti koji su se suprotstavili nevjerničkim pohodima i oslobađali zemlje. Omer, radijallahu anhu, uništio je Perziju i Bizantiju. On je osvojio Jerusalem, a kada su ga zauzeli krstaši, oslobodio ga je sunnijski vojskovođa Salahuddin el-Ejjubi. Kada su Tatari poharali istočne dijelove islamske države, njihovo napredovanje zaustavio je sunnijski vojskovođa Sejfuddin Kutuz. Sunnijske vojske su te koje su granicu islamske države pomjerile do Kine, koje su osvojile Sind, Indiju, Afriku, Andalus, i proširile islam na sve krajeve svijeta. Nasuprot tome, islamskom ummetu šiije nisu dale ništa osim brojnih izdaja, ubijanja, atentata na velike vođe islamskog ummeta i kolaboriranja sa svakim neprijateljem koji bi nasrnuo na muslimane. Čitajte historiju njihovih sekti i država koje su osnovali, kao što su keramiti, fatimije (ubejdije), safevije, nusajrije (alevije). Njihova saradnja sa nevjernicima u borbi protiv sunnija je općepoznata, a fetve o obaveznosti borbe protiv sunnija “ukras” su brojnih knjiga izašlih iz pera njihovih autoriteta. U čitavoj historiji islama nećete naći da je neki šiijski vojskovođa osvojio barem jedan pedalj zemlje od nevjernika ili da je oslobodio makar jedno okupirano muslimansko selo.

Još uvijek nije jasno šta se stvarno desilo na području Mosula i Kirkuka i ko su sunijske oružane grupe koje predvode borbu protiv Malikijevih snaga. Naravno, organizacija IDIŠ je planetarno poznata i njena ambicija da uspostavi svoju državu na tlu Iraka i Sirije je općepoznata. Ali, glavninu sunijskih snaga čine druge skupine od kojih je najistaknutije Vojno vijeće revolucionara iza kojeg stoje pobunjena sunijska plemena. Iako premijer iračke vlade Nuri el-Maliki nastoji iskoristiti činjenicu da je IDIŠ jedna od skupina koja se bori protiv njegove vlade, da bi sukob predstavio kao sukob između demokratske vlade i fanatičnih sunijskih terorista, dio analitičara upućenih u stanje u Iraku potvrđuje da postoje brojne sunijske oružane grupe koje su jednako snažne ili snažnije od IDIŠ-a i čija je uloga u posljednjim sukobima koji, sve je jasnije, prerastaju u pravi sektaški rat, kudikamo značajnija. Svjetski mediji, nažalost, potpuno su nezainteresirani za njih i za razloge njihove pobune kao i za njihove političke vizije i stremljenja. Stoga je ovaj članak pokušaj da se predstave vojne i političke snage sunija koje vode borbu protiv šiitske vlade Nurija el-Malikija, kao i da se ukaže na stav kurdskog vođstva kao i na njihove poteze vezano za posljednja događanja i političku situaciju u Iraku.

U šestoj godini po Hidžri Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poduzeo je dva pohoda i odaslao četrnaest ophodnji, ne računajući akcije koje je poduzeo krajem pete godine po Hidžri. Ove akcije imale su za cilj dodatno slabljenje kurejšijskih snaga, pojačavanje njihove izolacije i slabljenje njihovog utjecaja kroz pridobijanje njihovih saveznika koji su im pružali podršku. (Eš-Šudža, Dirasat fi ahdin-Nubuvve, str. 139.) Vojne aktivnosti muslimana u ovom periodu ogledaju se u sljedećih nekoliko ophodnji i pohoda:

Ophodnja pod vođstvom Muhammeda b. Mesleme na pleme Benu Karta

Početkom mjeseca muharrema šeste godine po Hidžri, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao je skupinu od trideset ashaba kojima je zapovijedao Muhammed b. Meslema sa ciljem napada na Benu Karta, ogranak plemena Benu Bekra b. Kilaba. (Ez-Zehebi, Tarihul-islami, El-Megazi, str. 351) Napali su ih iznenada i ubili desetericu, a ostali su pobjegli, dok su muslimani zaplijenili njihova stada ovaca, deva i stoke. (Sahihu Muslim, 3/1386, br. 1764)

Rat u Siriji za Iran je vrlo važan, jer ako ga izgubi, izgubit će pozicije i utjecaj koji ima u Iraku, Libanu, Jemenu i nekim zaljevskim zemljama. Iransko vodstvo nemilice žrtvuje ljude i sredstva, jer oni taj rat moraju dobiti pod svaku cijenu. Prema informacijama sirijskih aktivista u zemlji, iranski režim mjesečno izdvaja milijardu dolara za funkcioniranje Asadovog režima. Iz tih sredstava izdvajaju se plate državnim službenicima i vojnicima. Ako bude potrebno, smatraju aktivisti, Iran će plaćati i dvostruko više, samo da bi sačuvali vlast Baššara el-Asada, jer je to ključno za održavanje iranskog sektaškog projekta. U vojnom domenu, Iran direktno komanduje Asadovim snagama na terenu preko general-majora Kasema Soleimanija (zapovjednika korpusa El-Kuds u sastavu Iranske revolucionarne garde, op. prev.) i drugih vojnih stručnjaka. Sve svoje paravojne formacije koje je oformila u Iraku i Libanu, poslao je na sirijska ratišta. Naprimjer, libanski Hezbollah primoran je da s najelitnijim jedinicama učestvuje na sirijskim ratištima, također i šiijske milicije iz Iraka, prije svega brigada Ebu Fadl el-Abbas, ali i niz drugih, manje eksponiranih.

Unazad nekoliko mjeseci režim Baššara el-Asada intenzivnim bombardiranjem iz zraka ruši grad Halep i gradove i sela u istoimenoj pokrajini, kao i oblast El-Gute, pored glavnog grada. Na taj način nastoje pojačati opsadu tih područja koja su pod kontrolom opozicionih boraca. Režim se vodi politikom “spržena zemlja”, nastojeći maksimalnim razaranjem ubiti što više ljudi, a onima koji prežive onemogućiti dolazak do sredstava potrebnih za život. U tu svrhu režim koristi uglavnom barel-bombe koje imaju ogromnu razornu moć, izuzetno ih je lahko i jeftino napraviti, a istovremeno štedi rakete koje su vrlo skupe. Može se slobodno reći da je sprečavanje opozicije da dođe do naoružanja za protuzračnu odbranu od strane SAD-a, indirektan krivac za trenutno stanje u Siriji, jer je uzrok produžavanja agonije civilnog stanovništva, a time se istovremeno onemogućava izjednačavanje snage zaraćenih strana koje bi natjeralo režim i njegove sponzore da preispitaju svoju politiku prema sirijskoj krizi.

Ibn Hadžer je rekao: “Vrlo je impresivno da prosac bude njen bivši muž, a to je zato da neko ne bi pomislio da se on od nje razveo pod prisilom, a ne svojom voljom. Istodobno, ovo je bio ispit da li on osjeća nešto prema njoj ili ne.'' (Ibn Hadžer, Fethul-bari Šerhu Sahihil-Buhari, 8/524) Ovo nas, također, uči da razmirice i nesporazumi koji su uzrokovali razvod braka ne smiju biti razlog da bivši supružnici ne savjetuju jedno drugo. Pogledaj kako je Zejd, i pored toga što se desilo između njega i Zejnebe i što je ona bila uzrok razvoda, otišao da je isprosi za Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i obratio joj se riječima: “Raduj se, Zejneb!”

Helikopteri sirijske vojske samo u Halepu dnevno bace 40 do 50 bačvi (barel-bombi) na teritoriju pod kontrolom pobunjenika, zbog čega je spomenuto područje pretvoreno u ruševine, a većina građana izbjegla u mjesta sigurnija za život, javlja Anadolija. Ulice Halepa, na kojima su se nekada igrala djeca i okupljao veliki broj trgovaca, sada su puste jer je većina stanovnika izbjegla. Veliki broj zgrada u potpunosti je uništen, prodavnice su zatvorene, dok se povremeno mogu vidjeti samo slučajni prolaznici. S druge strane, preostali građani su svakodnevno na meti snajperista, zbog čega ne izlaze iz svojih domova bez velike potrebe. Inače, Assadova vojska već 45 dana svakodnevno baca barel-bombe na područje pod kontrolom pobunjenika u Halepu. (Izvor: AlJazeera.net)

“Allahov Poslaniče, nikada nismo nosili mejjita lakšeg od Sa‘da!” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “A kako i ne bi bio lahak kada je sišlo toliko i toliko meleka, koji nikada do danas nisu sišli na Zemlju, i nosili su ga sa vama!” (Tirmizi, Sunen, br. 3938, a hadis je sahih. Vidjeti: Sahihus-siretin-Nebevijje) U predaji koju bilježi Nesai od Ibn Omera, radijallahu anhuma, navodi se broj meleka koji su prisustvovali Sa‘dovoj dženazi: Govoreći o Sa‘du, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ovo je dobri rob radi kojeg se potresao Arš i njegovoj dženazi prisustvovalo je 70.000 meleka, koji nikada prije nisu sišli na Zemlju, i stisnut je jednim stiskom u kaburu, a zatim je pušten.” (Nesai, Sunen, a sened hadisa je sahih)

Propisano je činjenje idžtihada u ograncima (sekundarnim pitanjima) vjere, te nema smetnje da se u tim pitanjima dešavaju razilaženja u stavovima. Ashabi su činili idžtihad po pitanju razumijevanja riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Neka niko od vas ne klanja ikindiju sve dok ne stignete kod Benu Kurejze.” To ih je dovelo do dva različita stava, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije ukorio nijednu skupinu. Ovaj slučaj je dokaz da je nemoguće iskorijeniti razilaženje u pitanjima koja se tiču ogranaka vjere, a koji se temelje na relativnim dokazima. Pokušaj iskorjenjivanja tog razilaženja predstavlja suprotstavljanje Božijoj mudrosti u propisivanju. Pored toga, to je suludo, jer kako možemo očekivati okončanje razilaženja u stvarima koje se temelje na relativnim dokazima koji se mogu shvatiti na različite načine? Da je to moguće u nekom vremenu, bilo bi najpreče da se dogodi u vremenu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer ashabi su najpreči da se ne razilaze ni u čemu.

Šiitski militanti na jugu Iraka provode najveći sektaški progon domicilnog stanovništva, dok lokalne i centralne vlasti šute. Šiitske milicije su, putem prijetnji i ubistva, progon prvo započele u području grada Ez-Zubejr, potom su proširili svoje djelovanje na Ebul-Husajb i druga mjesta u pokrajini El-Basra. Polovinom septembra 2013. godine dvojica braće, vlasnika prodavnice povrća u Basri, nađeni su ubijeni nakon što su dan prije toga oteti. Njihova otmica i ubistvo na svirep način samo je jedan u nizu brojnih sličnih slučajeva ubistva na osnovu identiteta, koji imaju za cilj progon pripadnika ehli-sunneta sa područja Basre. Šiitski ekstremisti ove zločine selektivno čine naočigled lokalnih vlasti Basre i centralne vlade u Bagdadu kojoj redovno stižu izvještaji o stotinama hiljada pripadnika ehli-sunneta koji ostavljaju svoje domove i ostalu imovinu u pokrajini Basra i sele u zapadni dio Iraka, kao i u zaljevske zemlje bježeći od prijetnji smrću.

Kako se opsada odužila, ne polučivši nikakve rezultate, borbeni duh savezničkih boraca počeo je slabiti. Savez mušričkih plemena postajao je sve labaviji jer su njihovi ciljevi bili različiti. Dok su se Kurejšije vodile željom za uništenjem muslimana i uzdizanjem svojih paganskih božanstva, uz želju da oslobode trgovački put između Mekke i Šama, dotle su beduinska plemena predvođena plemenom Gatafan u ovaj pohod došla misleći da će napraviti brzi upad u Medinu, nabrzinu je opljačkati te se sa ratnim plijenom vratiti u svoja područja. Pleme Gatafan bilo je spremno povući se iz ove bitke u zamjenu za dio plodova, ali muslimani nisu pristali na to smatrajući taj dogovor ponižavajućim za njih. Ako ovome dodamo i neodlučnost židovskog plemena Benu Kurejza koje, iako je prekršilo sporazum sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, nije bilo spremno otvoreno ući u rat, možemo zaključiti da su neprijatelji Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bili pred još jednim porazom.

Opozicione političke stranke u Tunisu već dva mjeseca (tj. od jula ove godine, op. prevodioca) vode žestoku kampanju protiv vladajuće koalicije koju predvodi islamistički pokret En-Nehda, s ciljem rušenja mlade tuniske demokratije. Opozicija je iskoristila “pobunu” protiv egipatskog predsjednika Mursija i njegove vlade na čelu sa Hišamom Kindilom da bi 8. jula osnovali front Tamarrud po uzoru na istoimeni egipatski pokret, objavljujući da je njihov glavni cilj raspuštanje Nacionalne ustavotvorne skupštine i rušenje vlade i predsjednika drž‍ave.

Ovi napadi počeli su nedugo nakon što je vlada, predvođena pokretom En-Nehda, uspjela prevazići negativne posljedice atentata na ljevičarskog političara Šukrija Bel-Ida u februaru ove godine, a u kontekstu priprema za okončanje prijelaznog perioda. U periodu u kojem je vlada poručivala kako je spremna na dijalog sa opozicijom i voljna saslušati njihove zahtjeve, u jutarnjim satima 25. jula desio se atentat na člana ljevičarskog Narodnog pokreta i zastupnika u Nacionalnoj ustavotvornoj skupštini Muhammeda el-Berahimija. Tuniska opozicija iskoristila je ovaj događaj kako bi dala novi zamah pozivima na “pobunu” i “zapaljenje” narodnih masa protiv vlade. Pojavili su se zahtijevajući nemoguće i tako uveli zemlju u novi val političke krize čiji su rezultati neizvjesni i nakon mjesec dana od njenog nastanka.

Nevjernici su stegli obruč oko Medine kontinuirano pokušavajući da se probiju u njenu unutrašnjost dok su im se muslimani junački suprotstavljali ostavljajući muslimanskim pokoljenjima zadivljujuće primjere junaštva i požrtvovanosti u odbrani vjere i domovine. Muslimani su bili u vrlo nezavidnoj situaciji, a Allah, dželle šanuhu, ovako opisuje njihovo stanje u tim kritičnim trenucima: “Kad su vam došli i odozgo i odozdo, kad su vam oči razrogačene bile, a duša došla do grkljana, i kad ste o Allahu svašta pomišljali. Tada su vjernici bili u iskušenje stavljeni i ne mogu biti gore potreseni.” (El-Ahzab, 10-11) Oni koji su im došli odozgo su savezničke vojske, oni koji su im došli odozdo su pleme Beni Kurejza, a oni koji su o Allahu svašta pomišljali su munafici. Vjernici, pak, iako su bili potreseni iskušenjem, ostali su postojani i suočili se sa ovim teškim ispitom. (Es-Siretun-nebevijje fi duil mesadiril-aslijje)

Prve sedmice nakon vojnog udara u Egiptu pokazale su da tzv. revolucija, 30. juna 2013., nije ništa drugo do “lažna trudnoća”. U suštini, to je jak udarac procesu promjena i reformi u arapskom svijetu te unazađivanje demokratskog napretka kroz vraćanje na vlast snaga bivšeg režima “odjenutog u novo ruho”.

Nema sumnje da su demonstracije 30. juna bile masovne i da su odraz nezadovoljstva velikog broja građana politikom predsjednika Muhammeda Mursija i Muslimanske braće, što se ne može zanemariti. Te demonstracije pokazale su da pokret Muslimansko bratstvo nije uspio pridobiti druge političke opcije, niti formirati širok patriotski savez koji bi štitio stečevine revolucije kojom je svrgnut Mubarak. S druge strane, pokazale su uspjeh pristalica bivšeg režima u uspostavljanju saveza sa vojskom te liberalnim, nacionalnim i ljevičarskim snagama, što je rezultiralo stvaranjem krize općeg nepovjerenja prema islamistima, naročito prema Muslimanskom bratstvu, unatoč tome što se taj savez nije zasnivao na bilo kakvom programu osim na zajedničkom cilju svrgavanja Mursija i uklanjanja islamista sa vlasti.

Prema mišljenju većine islamskih učenjaka, ova bitka se odigrala pete godine po Hidžri, uz razilaženje među njima oko mjeseca i dana u kojem se desila. Imam El-Buhari u svom Sahihu bilježi da je Nafi’ rekao da ga je Abdullah ibn Omer, radijallahu anhuma, obavijestio da ga je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, vratio prilikom smotre na dan Uhuda, a imao je tada četrnaest godina. Na dan Hendeka ga je, prilikom smotre, prihvatio (da učestvuje u borbi), a imao je tada petnaest godina. (Sahihul-Buhari, broj 4098) El-Bejheki, Ibnul-Kajjim, Ez-Zehebi i Ibn Hadžer to objašnjavaju time da je Ibn Omer, radijallahu anhuma, prilikom Bitke na Uhudu bio na početku četrnaeste godine, a prilikom Bitke na Hendeku na kraju petnaeste godine, iz čega proizlazi da se Bitka na Hendeku odigrala pete godine po Hidžri, jer se, po konsenzusu uleme, Bitka na Uhudu desila treće godine po Hidžri. (El-Umeri, Es-Siretun-Nebevijjetus-sahiha)

Islam podstiče vjernike da budu iskreni u riječima i djelima, da zauzimaju jasne stavove i budu postojani u principima. Allah, dželle šanuhu, rekao je: “O vi koji vjerujete, bojte se Allaha i budite sa iskrenima (istinoljubivima).” (Prijevod značenja Et-Tevbe, 119) S druge strane, upozorava na prevrtljivost i mijenjanje stavova shodno dunjalučkim interesima i ličnim prohtjevima, ubrajajući to u osobine munafika. Uzvišeni Allah kaže: “Uistinu, munafici nastoje prevariti Allaha, ali On vara njih. Kada ustaju da namaz obave, lijeno ustaju, i to samo da bi se pred svijetom pokazali, a Allaha samo malo spominju. Neodlučni su uz koga će pristati: uz ove ili uz one. A onome koga Allah u zabludi ostavi, ti nećeš naći načina da ga na Pravi put uputiš.” (Prijevod značenja En-Nisa, 142-143) Šejh Ibn Sa‘di kaže: “Ova negativna svojstva skreću nam pažnju na to da se vjernici, kako svojom vanjštinom tako i nutrinom, odlikuju njihovom suprotnošću, odnosno, osobinama istinoljubivosti i iskrenosti.”

Nakon što nisu uspjeli izazvati međumuslimanski sukob pokretanjem neznabožačkih trzavica, u ovom pohodu licemjeri su se pojavili sa potvorom. Okomili su se na Vjerovjesnikov, sallallahu alejhi ve sellem, dom želeći nauditi Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovoj časnoj porodici. Historičari, mufessiri i muhaddisi slažu se da se događaj potvore desio po okončanju Bitke protiv Benul-Mustalika, a Buhari i Muslim u svojim Sahihima opširno bilježe taj događaj koji je bio povod objave sure En-Nur. Sam događaj kao i sadržaj sure En-Nur obiluju poukama i korisnim lekcijama te sam zbog dužine hadisa odlučio navesti sažetak događaja potvore kako bih se skoncentrirao na navođenje pouka pri čemu skrećem pažnju da su islamski učenjaci iz ovog događaja izvukli preko stotinu pouka jer svaki njegov detalj je lekcija za sebe.

Ibn Ubejj je imao sina, iskrenog vjernika, koji se zvao Abdullah. Kada je čuo šta je uradio njegov otac i da je o njemu objavljena sura, došao je Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: “Allahov Poslaniče, čuo sam da namjeravaš ubiti moga oca zbog onoga što je uradio, a ako to zaista želiš, onda naredi meni i ja ću ti donijeti njegovu glavu. Allaha mi, sav Hazredž zna da nema mladića koji je bolji od mene prema svome ocu, i bojim se da ga ubije neko drugi pa da ja ne mognem gledati da čovjek koji mi je ubio oca hoda među ljudima i tako možda ubijem vjernika zbog nevjernika i uđem u Vatru.” Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ne, nego ćemo biti blagi i lijepo se družiti s njim dok je s nama.” Kada je vojska stigla pred Medinu, Abdullah se ispriječio ispred svoga oca i rekao: “Stani! Tako mi Allaha, nećeš ući u Medinu dok to Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne dozvoli!” Kada je stigao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, Ibn Ubejj je zatražio dozvolu da uđe i Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu je dozvolio. (Ibn Hišam, Sira)

Posredstvom muslimanskih trgovaca u doba halife Haruna er-Rešida, 172. h.g. / 788., islam stiže u Burmu i ubrzo se širi zemljom jer su ljudi obasjani svjetlom tevhida u velikom broju hrlili u islam oslobađajući se tame paganstva, nevjerstva i širka. Sultan Sulejman-šah na području Arakana osnovao je islamsku državu koja se održala oko tri i po vijeka – postojala je od 1430. do 1784. godine. Tokom tog perioda njom je vladalo 48 kraljeva, muslimana, a posljednji je bio Selim-šah tokom čije se vladavine država Arakan proširila na područja nekih susjednih država. Imenica Arakan sastavljena je od riječi ara – Arapi, i kan – zemlja, i znači zemlja Arapa, jer je to bila slobodna i nezavisna islamska država u jugoistočnoj Aziji. Međutim, nakon što je okupirana od strane Burme – Mijanmara, postala je jedna od deset pokrajina Unije Burma. U Burmi egzistiraju brojne religije, a većina stanovnika ispovijeda budizam, a sama Burma je epicentar budizma i stjecište budista iz cijelog svijeta koji tokom čitave godine hodočaste njene hramove i kipove svojih božanstava.

Enes b. Malik, radijallahu anhu, prenosi da je Omer b. El-Hattab, radijallahu anhu, rekao: „Podudario sam se sa odlukom svoga Gospodara u tri slučaja. Rekao sam: ‘Allahov Poslaniče, kad bismo uzeli Mekami-Ibrahim kao mjesto za namaz’, i objavljeno je: ‘...Uzmite Mekami-Ibrahim kao prostor za namaz...!’ O propisu pokrivanja (žena), rekao sam: ‘Allahov Poslaniče, kad bi naredio svojim ženama da se pokrivaju, jer s njima razgovara i čestiti i prijestupnik’, pa je objavljen propis o pokrivanju žena, i Vjerovjesnikove, sallallahu alejhi ve sellem, supruge su se udružile u ljubomori na njega, pa sam im rekao: ‘Možda će mu njegov Gospodar, ako vam da razvod braka, dati u zamjenu bolje od vas’, pa je i o ovome objavljen ajet.“ (Sahihul-Buhari, broj 402)

Neki učenjaci smatraju da se bitka protiv Benu Nadira odigrala šest mjeseci nakon Bedra, ali većina historičara i poznavalaca sire Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, smatra da se desila u mjesecu rebiul-evvelu četvrte godine po Hidžri. (El-Ali, Sahihus-sire) Što se tiče povoda, historijski izvori ukazuju da su za ovu bitku postojala tri povoda:

● Nakon Bitke na Bedru, pleme Benu Nadir je, po nagovoru Kurejšija, pokušalo ubiti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Prvi pokušaj se desio nakon Bitke na Bedru kada su Kurejšije zaprijetile Benu Nadiru da će započeti rat protiv njih ako ne stupe u borbu protiv Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Poglavari plemena su se tada odlučili na zavjeru. Pozvali su Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da dođe sa trideset ashaba kako bi razgovarao sa trideset njihovih vjerskih učenjaka, obećavši da će pleme primiti islam ako uvjeri njihove učenjake. Kada su se približili, židovi su predložili da se odvoji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i trojica njegovih ashaba sa trojicom židovskih učenjaka, a ova trojica su imali pripremljene noževe, ali je jedna židovka, čiji je brat bio musliman, saznala šta spremaju i obavijestila o tome brata koji je obavijestio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa se vratio ne sastavši se sa židovskim poglavarima. Potom ih je stavio pod opsadu sa vojnim odredima i borio se protiv njih te su se sporazumjeli da odu u izgon i da mogu sa sobom ponijeti sve svoje stvari koje mogu ponijeti deve, osim oružja i oklopa.

Od odjeće isticanja je i to da je stil odjeće neobičan za njegovu zemlju, kao što neki momci danas nose afganistansku odjeću u svojim zemljama ili skraćuju odjeću do pola potkoljenice u zemljama u kojima je to čudno i sl. Prenosi se da je Ebu Ejjub es-Sahtijani pazio da mu odjeća bude poduža (tj. ispod pola potkoljenice, a iznad članaka), pa kada je upitan o tome, rekao je: ''Nekad se isticanje ogledalo u tome da čovjek nosi dugu odjeću, a sada je u tome da je previše skraćuje.“ (Musannefu Abdurrezzak, br. 19992. Sened ove predaje je sahih.) Imam Ahmed vidio je nekog čovjeka odjevenog u burd (vrsta ogrtača za gornji dio tijela) crno-bijelih pruga, pa mu je rekao: ''Ostavi to i odijevaj se kao narod u tvom kraju. To nije haram – zabranjena odjeća i ne bih ti zamjerio što je odijevaš da si u Mekki ili Medini.“ (Giza'ul-elbab šerhu menzumetil-adab, 2/126.)

Put da've je izuzetno težak. Daija se često suočava sa teškim zlostavljanjima pa i smrću, ali onaj ko je iskreno predan Allahu, njegova pogibija na tom putu je najveći lični uspjeh koji može postići jer će ga Allah primiti kao šehida, a šehidi kod Njega uživaju posebno mjesto. Mikdam b. Ma'd Jekrib, radijallahu anhu, kazuje: ''Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: 'Allah će odlikovati šehida sa šest stvari: oprostit će mu grijehe sa prvom kapi krvi koju pusti, vidjet će svoje mjesto u Džennetu, bit će pošteđen kaburske patnje, bit će siguran od straha na Velikom danu, odjenut će ga odjećom imana, bit će oženjen hurijama, i dozvolit će mu se da se zauzima za sedamdeset svojih rođaka.'' (El-Albani, Sahihus-Sunenit-Tirmizi, 2/129)

Nakon pogibije svog brata Hamze, došla je na Uhud. Pošto je Hamza bio izmasakriran, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je njenom sinu Zubejru b. El-Avvamu: ''Stigni je i vrati je da ne vidi šta su uradili sa njenim bratom.“ Zubejr joj je rekao: ''Majko, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naređuje ti da se vratiš.“ Upitala je: ''A zašto? Već sam čula da mi je brat izmasakriran radi Allahove vjere. Zadovoljni smo Njegovom odredbom, osaburit ćemo i nadati se Njegovoj nagradi, ako Bog da!“ Kada je Zubejr prenio Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ove riječi, Poslanik je rekao: ''Skloni joj se s puta!“ Došla je kod njega, klanjala mu dženazu, dovila da mu Allah oprosti grijehe i govorila: ''Allahovi smo i Njemu ćemo se svi vratiti!“ (Ibn Hišam, Es-Sira) Sa'd b. Ebu Vekkas kazuje: ''Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prolazio je pored jedne žene iz plemena Benu Dinar kojoj su na Uhudu poginuli muž, brat i otac. Kada su joj javili za njihovu pogibiju, upitala je: ''A šta je sa Allahovim Poslanikom?“ Rekoše joj: ''On je, hvala Allahu, dobro kao što želiš!“ Rekla je: ''Pokažite mi ga! Hoću da ga vidim!“ Pokazali su joj ga, pa kada ga je vidjela, rekla je: ''Svaka nevolja je mala ako si ti dobro!“ (Ibn Hišam, Es-Sira; dr. El-Ali Sahihus-sire)

Ugledavši neke ashabe koji su odustali od borbe, Enes b. Nadr, radijallahu anhu, upitao je: ''Zašto ste stali?“, a oni su odgovorili: ''Ubijen je Allahov Poslanik!“ Na to im on reče: ''Šta će vam onda život kada njega nema? Ustanite i umrite za ono za što je umro Allahov Poslanik.“ Pogledao je ashabe kako se povlače pa je kazao: ''Allahu moj, ispričavam Ti se zbog postupka ovih.“ Potom je pogledao mušrike i dodao: ''A odričem se onoga što rade ovi.“ Zatim je krenuo prema neprijateljima sa sabljom u ruci. Ugledavši Sa'da b. Muaza kako se povlači, povikao je: ''Gdje ćeš, o Sa'de!? Aaah, zaista osjećam miris Dženneta podno Uhuda!“ Potom je napao na neprijatelje i borio se do smrti. Poslije bitke je pronađen sa preko osamdeset rana, što od sablje, što od koplja i strijela. Jedino po čemu ga je sestra uspjela prepoznati su jagodice prstiju, ili mladež. 

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na Uhudu je izvršio smotru mudžahida i vratio one koje je smatrao premladima da bi učestvovali u boju, a ostavio je one koje je smatrao sposobnima za borbu. Među onima koje je vratio bili su Abdullah b. Omer i Berra' b. Azib, a ostavljeni su Rafi' b. Džudejdž i Semura b. Džundub. Bilježi Ebu Davud u Sunenu da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na dan Uhuda postavio pedeset strijelaca (na brdo Ajnejn pored Uhuda, op. a.) odredivši im Abdullaha b. Džubejra za komandira i dao im striktna uputstva: „Ako vidite da nam ptice grabljivice kidaju komade mesa, ne napuštajte položaje ako ne pošaljem po vas, i ako vidite da pobjeđujemo i da smo razbili neprijatelja, ne napuštajte položaje ako ne pošaljem po vas!“ (El-Ali, Sahihus-sire)

Kada je jedna muslimanka došla na pijacu Benu Kajnuka da proda neku robu, a potom otišla kod zlatara da kupi nakit, ukazala im se prilika. Muslimanka je sjela da sačeka svoj red i ljudi iz ovog plemena počeše je nagovarati da otkrije lice. Ona je to odbijala, i dok su se tako prepirali, zlatar joj priđe iza leđa i priveza njen veo u čvor i zakači ga za nešto. Kad je muslimanka ustala, otkrio joj se dio tijela pa su joj se okupljeni pripadnici plemena Benu Kajnuka počeli smijati. Žena je počela zapomagati i dozivati u pomoć, a jedan musliman pritrča i ubi zlatara, nakon čega njegovi saplemenici ubiše muslimana. Porodica ovog muslimana počela je dozivati muslimane da priteknu u pomoć protiv židova; slučaj je rasrdio muslimane i tako se desila tuča između njih i Benu Kajnuka. (Ibn Hišam, Es-Sira) Čuvši šta se desilo, Allahov Poslanik je donio odluku o raskidanju ugovora s njima kao što mu je Allah naredio: ''Čim primijetiš od nekog plemena vjerolomstvo, i ti njemu isto tako otkaži ugovor – Allah uistinu ne voli vjerolomnike.“ (Sura El-Enfal, 58.)

Ovaj pjesnik je svojom poezijom i djelovanjem nanosio veliku štetu islamskoj državi čiji je građanin bio i pravo te države bilo je da ga kazni za kršenje njenih zakona i vrijeđanje njenih svetinja. Džabir b. Abdullah pripovijeda: ''Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: 'Ko će se pobrinuti za Ka'ba b. El-Ešrefa? Zaista je on uvrijedio Allaha i Njegovog Poslanika!' Ustao je Muhammed b. Mesleme i rekao: 'Allahov Poslaniče, hoćeš li da ga ubijem?' Poslanik je odgovorio: 'Hoću.' Muhammed b. Mesleme reče: 'Dozvoli mi da pred njim kažem neke neistinite riječi.' Poslanik je odgovorio: 'Reci.' Nakon toga Muhammed b. Mesleme i Ebu Naila su otišli Ka'bu b. El-Ešrefu i rekli: 'Ovaj čovjek stalno od nas traži imetak i već nas je iscrpio.'

Nakon poraza na Bedru, mekkanski mnogobošci počeli su tražiti alternativni put za njihovu trgovačku razmjenu sa Šamom. Neki su predložili put preko iračkih brda, i zaista su i pošli tim putem. Predvodili su ih Ebu Sufjan, Safvan b. Umejje i Huvejtib b. Abdul-Uzza; nosili su sa sobom srebro i raznu robu, ukupna vrijednost svega toga isnosila je 100.000 dirhema. Informacije o tome Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, primio je od jednog islamskog obavještajca po imenu Selit b. En-Nu'man. (Et-Terbijetul-Kijadijje, 3/132) Po dobijanju ovih obavještajnih podataka, Poslanik,sallallahu alejhi ve sellem, poslao je Zejda b. El-Harisa na čelu stotine jahača da napadnu karavanu. Zejd ih je sreo kod vode zvane El-Karede u području Nedžda. Prestravljeni pratioci karavane su pobjegli, a muslimani su zaplijenili karavanu i robu koju je nosila te su zarobili vodiča koji se zvao Furat b. Hajjan.

Džihad je vrhunac islama i nema bolje smrti od šehidske smrti. Allah je mudžahidima i šehidima pripremio posebne nagrade i stepene u Džennetu i zato će samo šehidi željeti da se vrate na dunjaluk pa da ponovo poginu kao šehidi. Došao je neki čovjek Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i upitao: ''Ko je najbolji čovjek?“ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio je: ''Čovjek koji se bori na Allahovom putu zalažući svoj život i svoj imetak!“ Upitao je: ''A nakon njega?“ Poslanik je odgovorio: ''Mu'min koji na osamljenom mjestu ibadeti Allahu i ne čini zlo ljudima!“ (Muhtesaru Sahih Muslim, br. 1072)

Kada se približio mušricima, Poslanik uzviknu ashabima: ''Pođite u Džennet koji je prostran kao nebesa i Zemlja!“ Umejr reče: ''Allahov Poslaniče, Džennet je prostran kao nebesa i Zemlja?“ ''Da'', odgovorio je Poslanik. Umejr uzviknu: ''Oh, oh!“ Kad ga je Poslanik upitao zašto to kaže, Umejr je odgovorio: „Ništa drugo nego želja da budem od stanovnika Dženneta.“ Poslanik mu reče: ''Ti si od stanovnika Dženneta.“ Tada Umejr izvadi šaku datula iz torbe, pogleda ih i reče: „Ako budem čekao da pojedem ove datule bit će to dug život.“ Zatim je bacio datule i jurnuo na neprijatelja, i borio se dok nije bio ubijen. (Sahihu Muslim, br. 1901) Pored mnogih drugih junaka na Bedu se posebno istakao Auf b. El-Haris, radijallahu anhu. On je pitao: ''Allahov Poslaniče, koji postupak roba raduje Gospodara?“ Poslanik je odgovorio: ''Da se baci među neprijatelja bez oklopa.“ Auf je istog trena skinuo sa sebe oklop, bacio ga, uzeo sablju i jurnuo na neprijatelje s kojima se borio sve dok nije bio ubijen. (Sahihus-Sire, str. 245)

Mikdad je rekao: “O Allahov Poslaniče, izvrši ono što ti Allah naređuje, mi smo uz tebe! Mi tebi nećemo reći kao što su Musau rekli Izraelćani: ‘Idite ti i tvoj Gospodar pa se borite, a mi ćemo ovdje čekati’, nego ti kažemo: ‘Idite ti i tvoj Gospdar pa se borite, a mi ćemo poći s vama u borbu!’” Vjerovjesnik mu uputi lijepe riječi i dovu da mu Allah podari svako dobro, ali je i ovaj put htio čuti mišljenje ensarija jer su oni činili glavninu vojske, a na Akabi su dali zavjet da će braniti Vjerovjesnika u Medini, i nije bilo spomena o borbi izvan nje. To su prozreli ensarijski prvaci pa se javi Sa'd b. Muaz. Sa'd između ostalog reče: “Mi smo povjerovali u tebe i posvjedočili da si došao sa istinom, dali smo ti o tome zavjete i ugovore na vjernost i pokornost, stoga nas povedi gdje želiš! Mi smo s tobom, Allahov Poslaniče!” Vjerovjesnika obradovaše ove riječi pa reče: “Krenite i radujte se, jer Allah mi je obećao jednu od dvije skupine. Tako mi Allaha, kao da vidim mjesta pogibije njihovih poglavara.” (Muhtesaru Siret-Ibn Hišam, str. 125-126)

Abdurrahman b. Šumasa prenosi da je Fukajm el-Lahmi rekao Ukbetu ibn Amiru, radijallahu anhu: ''Kako to da uporno vježbaš gađanje mete a već si ostario i teško ti je to?“ Ukbe reče: ''Da nije riječi koje sam čuo od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ne bih se mučio.“ Na upit: ''A šta si čuo?'', odgovorio je: ''Ko nauči streljaštvo, a zatim ga zapostavi, nije od nas.“ Ili je rekao:''...učinio je grijeh.“ (Sahih Muslim, br. 1919) Bilježe Ahmed, Nesai i Ibn Madže, u vjerodostojnoj predaji, od Amra b. Abese da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ''Čija strijela na Allahovom putu dosegne neprijatelja, bilo da pogodi ili promaši, imat će nagradu kao da je oslobodio roba.“

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, po dolasku u Medinu sačinio je dokument kojim su uređeni međusobni odnosi stanovnika Medine. Ovaj dokument spominje se u različitim historijskim izvorima, a njegov cilj bilo je preciziranje obaveza i prava svih etničkih i vjerskih skupina koje su živjele u Medini. Savremeni autori nazvali su ovaj dokument Medinskim ustavom ili Medinskom poveljom. U nastavku ću koristiti termin Medinska povelja ili samo Povelja.

Židovi su s mržnjom i neprijateljstvom gledali na pojavu Poslanika, alejhisselam. Prenosi se da je Safijja bint Hujejj ibn Ahtab rekla: ''Bila sam najdraže dijete svome ocu Hujejju ibn Ahtabu i svome amidži Ebu Jasiru. Kad god bih ih srela, uzimali bi me u naručje iako bi s njima bilo neko drugo njihovo dijete. Kad je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao u Medinu, odsjeo je u Kubau u mahali Beni Amr b. Auf. Moj otac Hujejj ibn Ahtab i amidža Ebu Jasir poranili su da ga vide. Izašli su prije zore, a vratili su se tek nakon zalaska sunca. Vratili su se premoreni, iscrpljeni i klonuli, jedva hodajući. Kao i uvijek, obradovala sam se što ih vidim, ali, tako mi Allaha, nijedan od njih dvojice nije se ni okrenuo prema meni od silne zabrinutosti. Čula sam amidžu Ebu Jasira kako pita moga oca: 'Je li to zaista on?' Moj otac je odgovorio: 'Boga mi, jest.' Amidža je ponovo pitao: 'Jesi li ga prepoznao, jesi li siguran?' Odgovorio je: 'Da.' 'Pa šta osjećaš prema njemu?', pitao je amidža. Otac odgovori: 'Tako mi Allaha, neprijateljstvo dokle god sam živ.'“

Pokušaj rušenja autoriteta, kao sredstva za rušenje vjere, je stara politika koju od davnina slijede neprijatelji vjere. Jedan od prvih pokušaja jeste potvora majke vjernika, iskrene, čedne, čestite Aiše, radijallahu anha, za blud, o čijoj nevinosti su objavljeni ajeti. Ova potvora je, prije svega, bila pokušaj diskreditiranja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao nosioca Objave, zatim Ebu Bekra – Aišinog oca, koji je najvredniji ashab, pa tek onda diskreditiranja Aiše koja je prenijela oko jednu četvrtinu šerijatskih propisa.

U mjesecu Ševvalu prve hidžretske godine Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, stupio je u bračni odnos s Aišom, radijallahu anha, i nastanio se s njom u sobi koja je za nju izgrađena s istočne strane mesdžida, a drugu suprugu Sevdu nastanio je u drugoj sobi. Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, ženidba Aišom, radijallahu anha, bila je Allahova naredba. Poslanik je dva puta usnio da mu je to supruga te je shvatio da je to Allahova volja koju će On provesti. Aiša, radijallahu anha, pripovijeda da joj je Vjerovjesnik,  sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Dva puta si mi pokazana u snu. Bila si pokrivena svilom te mi je rečeno: 'Otkrij je, to je tvoja žena.' Kad sam otkrio bila si to ti, pa sam pomislio: Ako je to Allahova volja, tako će biti.“ (Sahihul-Buhari, Kitabun-Nikah, br. 5078.)