Okončana je Bitka na hendeku i pošto je ispratio poraženi mušrički savez, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vratio se svojoj kući. Odložio je oružje, raspremio se i okupao. Utom mu je došao Džibril, alejhis-selam, i kazao: “Vidim da ste odložili svoje oružje, ali mi (meleki) svoje oružje još nismo odložili! Ustani i pođi tamo!” – pokazao mu je u pravcu naselja Benu Kurejze. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, skočio je i izašao. Naredio je ashabima da krenu u pohod na Benu Kurejzu izričito naređujući: “Neka niko od vas ne klanja ikindiju sve dok ne stignete kod Benu Kurejze.” Zastavu je predao Aliji, radijallahu anhu, i naredio mu da pođe ka odredištu, da bi nedugo nakon toga i sam krenuo za njim. Ashabi su se latili oružja i žurno krenuli prema naselju plemena Benu Kurejza. Neki od njih, vidjevši da će stići tek nakon zalaska sunca, klanjali su ikindiju vjerujući i nadajući se nagradi od Allaha, dželle šanuhu, za svoj postupak, jer su smatrali da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, samo htio da im ukaže kako se od njih traži da što prije stignu do naselja Benu Kurejza, a ne doslovno da ne klanjaju ikindiju. Druga skupina je, vjerujući i nadajući se Allahovoj, dželle šanuhu, nagradi za svoj postupak, odlučila da se dosljedno drži naredbe Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer je izričito naznačio da niko ne klanja ikindiju sve dok ne stigne do njihovog naselja, stoga su je klanjali tek po dolasku na odredište, u akšamsko vrijeme. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nikoga od njih nije ukorio. (dr. Ibrahim el-Ali, Sahihus-siretin-nebevijje)
Povod ove bitke
Bitka ili pohod protiv Benu Kurejze desila se odmah po okončanju Bitke na hendeku vođene protiv mnogobožačkog saveza kojima je ovo pleme pružalo svesrdnu pomoć i djelovalo protiv muslimana iznutra. Na taj način ovo pleme prekršilo je ugovor i počinilo djelo izdajstva, i to onda kada su muslimani bili u najtežoj mogućoj situaciji, te je napad na njih sasvim opravdan i razumljiv. (dr. Ekrem el-Umeri, Es-Siretun-nebevijjetus-sahiha)
Opsada i predaja
Pripadnici plemena Benu Kurejza zabarikadirali su se u svojim utvrdama te je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, otpočeo opsadu koja je trajala dvadeset pet dana, prema prevladavajućem mišljenju. Ibn Sa‘d navodi da je opsada trajala petnaest dana, a Ibn Ukbe je, kako prenosi Ibn Hadžer, smatrao da je opsada trajala nešto više od deset dana, ne precizirajući koliko. Pozivani su da se predaju i prihvate presudu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Oni su se o tome posavjetovali sa Ebu Lubabom b. Abdulmunzirom, radijallahu anhu, koji im je dao znak da će biti pobijeni ako se predaju. On se ubrzo pokajao, shvativši šta je uradio, a kako im se stanje veoma pogoršalo, pleme Benu Kurejza odlučilo je da se preda uvjetujući predaju time da im presudi Sa‘d b. Muaz, radijallahu anhu, jedan od poglavara plemena Evs s kojim su bili saveznici, nadajući se da će zbog tog starog savezništva biti blaži prema njima. (dr. Mehdi Rizkallah, Es-Siretun-nebevijje fi du‘il-mesadiril-aslijje)
Sa‘d se ne obazire ni na čiji prijekor
Sa‘d, radijallahu anhu, doveden je na nosilima postavljenim na magarca, jer je bio teško ranjen tokom Bitke na hendeku i još je bolovao. Kada se pojavio među ashabima, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao im je: “Ustanite prema svom sejjidu (gospodinu, odličniku, velikodostojniku)!” Dok je hodao prema mjestu na kojem je trebao donijeti presudu, obraćali su mu se pripadnici plemena Benu Kurejza podsjećajući ga na stari savez i moleći da bude blag. On je hodao ne odgovarajući im ništa i ne obazirući se na njihove riječi. Prolazeći pored ensarija, kazao je: “Došlo je vrijeme da pokažem kako radi Allaha ne marim ni za čiji prigovor!” Potom je presudio da vojno sposobni muškarci budu pobijeni, njihove žene, djeca, robinje i imovina podijeljeni. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na to mu je kazao: “Presudio si po Allahovom sudu.” (dr. Ali, Sahihus-sire)
Imetak koji su ashabi zaplijenili od Benu Kurejze
Zaplijenjeni imetak sastojao se od 1.500 sablji, 2.000 kopalja, 300 oklopa, 500 štitova, i imanje zvano Džuhfa. Osim toga, iza plemena Benu Kurejza ostalo je mnogo ovaca, deva, kućnog namještaja i posuđa, te bačvi s vinom.
Pokretni plijen, poput namještaja, oružja i drugog, podijeljen je borcima iz reda ensarija i muhadžira, po principu da konjaniku pripadaju dva udjela, a pješaku jedan. Tako konjanik uzima tri dijela (tj. tri petine) – dvije petine na ime učešća konja, a jednu na ime svog, dok pješak uzima jednu petinu samo na ime svog učešća. Preostali dio, odnosno peta petina, prema Allahovoj Knjizi, dio je koji pripada Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Vino koje su našli, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i muslimani prolili su i nisu se ni na koji način njime okoristili. Što se tiče nepokretne imovine, poput zemljišnih parcela i kuća, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dodijelio ih je muhadžirima, a ensarijama nije dodijelio ništa od toga, ali je naredio muhadžirima da vrate ensarijama sve palmovike i zemljišne posjede koje su dobili od njih na korištenje. (dr. Sallabi, Život i djelo posljednjeg Vjerovjesnika)
Pouke, poruke i propisi
● Islamska država ima pravo osuditi na smrt svakog ko učini djelo izdaje. Također, i mnoge savremene nemuslimanske države za djela izdaje propisuju smrtnu kaznu.
● Dozvoljeno je prihvatiti arbitražni sud u općedruštvenim pitanjima koja se tiču zajednice, kao što je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prihvatio arbitražu Sa‘da b. Muaza, radijallahu anhu, po pitanju sudbine Benu Kurejza.
● Propisano je činjenje idžtihada u ograncima (sekundarnim pitanjima) vjere, te nema smetnje da se u tim pitanjima dešavaju razilaženja u stavovima. Ashabi su činili idžtihad po pitanju razumijevanja riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Neka niko od vas ne klanja ikindiju sve dok ne stignete kod Benu Kurejze.” To ih je dovelo do dva različita stava, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije ukorio nijednu skupinu. Ovaj slučaj je dokaz da je nemoguće iskorijeniti razilaženje u pitanjima koja se tiču ogranaka vjere, a koji se temelje na relativnim dokazima. Pokušaj iskorjenjivanja tog razilaženja predstavlja suprotstavljanje Božijoj mudrosti u propisivanju. Pored toga, to je suludo, jer kako možemo očekivati okončanje razilaženja u stvarima koje se temelje na relativnim dokazima koji se mogu shvatiti na različite načine? Da je to moguće u nekom vremenu, bilo bi najpreče da se dogodi u vremenu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer ashabi su najpreči da se ne razilaze ni u čemu.
● Židovi plemena Benu Kurejza zatražili su od svog saveznika Ebu Lubabe b. Abdulmunzira savjet da li da se predaju i prihvate Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, sud, pa im je dao znak – pokazujući na svoje grlo – da će, ako to učine, biti pobijeni. Ali, ubrzo se pokajao zbog toga i otišao u Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, mesdžid i zatražio da ga privežu za jedno palmino deblo dok mu Allah ne oprosti. Ostao je tako privezan šest noći, a u vrijeme namaza dolazila je njegova supruga i odvezivala ga da bi klanjao u džematu, zatim bi ga ponovo vezivali za palmino deblo. Ebu Lubaba je rekao: “Neću napustiti ovo svoje mjesto sve dok mi Allah ne oprosti za ono što sam uradio!” Ummu Selema kazuje: “Jedno jutro čula sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako se smije od dragosti. Upitala sam: ‘Allahov Poslaniče, zašto se smiješ, Allah te poživio u radosti?’ Odgovorio je: ‘Oprošteno je Ebu Lubabi!’ Upitala sam: ‘Mogu li ga obradovati time?’ Kazao je: ‘Možeš, ako želiš.’ Ummu Selema je stala na vrata svoje sobe, a bilo je to prije nego što je propisan hidžab, i rekla: ‘Raduj se, Ebu Lubabe! Allah ti je oprostio!’” Ummu Selema kaže: “Ljudi su ustali da ga odvežu, ali je rekao: ‘Ne, tako mi Allaha, dok ne dođe Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i ne odveže me svojom rukom!’ Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ušao u mesdžid da klanja sabah-namaz, prišao mu je i odvezao ga.” Poslanik je ovako postupio jer je Ebu Lubaba priznao grijeh i iskreno se pokajao. Nakon što je odao važnu vojnu tajnu, on nije pokušao prikriti svoj postupak od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i muslimana, pretvarajući se da je čovjek koji je uspješno obavio svoj zadatak i da nije učinio ništa pogrešno. Također, mogao je židovima reći da ga ne odaju i sakriti svoj postupak od muslimana, ali je bio svjestan da Allah dobro poznaje šta on radi, i javno i tajno, i znao je da je pravo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji mu je povjerio tu tajnu, veliko, zato se prestravio zbog ovog propusta. Ebu Lubaba je priznao svoj grijeh i požurio da se lično kazni, ne čekajući nikakvu istragu i potpisivanje službene kazne. To je divan primjer provođenja u djelo Allahovih riječi: “Allah prima pokajanje samo od onih koji učine kakvo hrđavo djelo iz neznanja, a potom se ubrzo pokaju. Njima će Allah oprostiti, a Allah sve dobro zna i mudar je.” (En-Nisa, 17) Ovo je jedinstven slučaj da čovjek sam sebi potpisuje kaznu. To se može očekivati samo od vjernika jer je to odraz dubokog imana, koji ne dozvoljava da njegov nosilac živi u grijehu. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i ashabi radovali su se što je Allah oprostio Ebu Lubabi i požurili su da mu čestitaju. Prva je to učinila Ummu Selema, nakon što joj je njen muž, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, to dozvolio, i obradovala je Ebu Lubabu da je Allah primio njegovo pokajanje. Povodom Ebu Lubabine greške, Allah je objavio: “O vjernici, Allaha i Poslanika ne varajte i svjesno emanete ne proigravajte” (El-Enfal, 27), a o njegovom pokajanju je objavljeno: “A ima i drugih koji su grijehe svoje priznali, i koji su djela dobra s drugim, koja su hrđava, izmiješali, njima će, može biti, Allah oprostiti – jer Allah mnogo prašta i milostiv je” (Et-Tevba, 102).
● Prema predaji koju bilježi Buhari, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: “Neka niko ne klanja ikindiju sve dok ne stignete na teritoriju Benu Kurejze”, dok Muslim navodi da je kazao: “Neka niko ne klanja podne...” Islamski učenjaci ove predaje ne smatraju kontradiktornim tumačeći to time da je jednoj skupini rečeno da ne klanjaju podne jer nisu još bili klanjali podne, a onima koji su klanjali podne rečeno je da ne klanjaju ikindiju osim kad stignu kod Benu Kurejze. Moguće je da je jedna skupina krenula u vrijeme podne ili nešto prije nastupanja njenog vremena pa joj je rečeno da ne klanjaju podne, a da je druga krenula u vrijeme ikindije ili pred ikindiju pa im je naređeno da ne klanjaju ikindiju dok ne stignu do naselja Benu Kurejze. (dr. Umeri)
● U komentaru Muslimovog Sahiha imam Nevevi navodi da većina uleme iz riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Ustanite prema svom odličniku”, uzima dokaz da je pohvalno (mustehab) ukazati poštovanje uglednim osobama tako što će ustati pred njima, i da to ne spada u zabranjenu vrstu ustajanja pred ljudima. (Vidjeti: Šerhun-Nevevi) Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: “Ko voli da ljudi stoje oko njega, neka se pripremi za mjesto u Vatri.” (Bilježe Ebu Davud i Ahmed, hadis je vjerodostojan) Neki učenjaci su razliku između dozvoljenog i zabranjenog po ovom pitanju pojasnili time da se zabrana odnosi na onoga koji voli da, dok on sjedi, ljudi oko njega stoje uzdižući se na taj način nad njima, dok ustajanje pred uglednom osobom koja se pojavila u skupu da bi je na taj način pozdravili i ukazali poštovanje, ne znači da se onaj koji je ustao time ponižava pred ovim koji je došao, niti da se ovaj koji je došao oholi i da uživa u tome što se pred njim ustaje. Jer, nakon toga, svi će ponovo sjesti, tako da nema smetnje za takav postupak.
