bitka

U današnjem vremenu kada se prave razne rang-liste, spiskovi i sastavi raznih zvijezda, sportaša, i drugih izuzetnih ljudi, zadovoljstvo je i čast znati ko su bili najbolji Allahovi robovi koji su kročili ovim svijetom, a koje je predvodio najbolji od svih, Allahov poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem. Oni su bili džennetlije a hodali su među ljudima, pronoseći istinu, ponosno i dostojanstveno nazivajući se muslimanima i ashabima -- drugovima Allahovog Poslanika.

Ashabi Allahovog poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, najbolja su generacija, sljedbenici i drugovi najboljeg čovjeka. I ne može ni biti drugačije nego da najbolji i najplemenitiji čovjek odgoji najbolju generaciju i najbolje ljude. Uzvišeni Allah kaže: "Vi ste najbolji narod koji se ikada pojavio..." (Alu Imran, 110). Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Najbolji ljudi jesu ljudi iz moje generacije." (Sahihul-Buhari, 2652; Sahihu Muslim, 2533)

Organiziranje prikupljanja zekata

Nakon povratka u Medinu, krajem mjeseca zul-ka’de, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pokrenuo je projekat izgradnje sistema uprave i naplate doprinosa. Nakon što je obavio umru, Poslanik je na funkciju upravnika Meke postavio Utaba b. Usejda, a uz njega je ostavio Muaza b. Džebela da podučava ljude Kur’anu i propisima vjere. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nastojao je da svako pleme koje primi islam dobije adekvatnu naobrazbu i odgoj, te im je određivao učitelje, jer je to neophodno radi usađivanja ispravne akide i zdrave ideologije u duše ljudi. Početkom devete godine Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao je svoje službenike u različite oblasti. Burejdu b. Husajba poslao je plemenu Eslem i Giffar, Abbada b. Bišra el-Ešhelija poslao je plemenima Sulejm i Muzejna, Rafia b. Mukajjisa poslao je plemenu Džuhejna, Amra b. Asa plemenu Fezara, Dahhaka b. Ša’bana el-Kilabija poslao je plemenu Benu Kilab, Busru b. Sufjana el-Ka’bija poslao je u Benu Ka’b, Ibn Lutebijja el-Ezdija poslao je Benu Zebjanu, a plemenu Benu Huzejm poslao je jednog njihovog saplemenika. U Sanau je poslao Muhadžira b. Ebu Umejju, Zijada b. Lebida poslao je u Hadramevt, plemenu Benu Sa’d poslani su Zuberkan b. Bedri Kajs b. Asim, Ala b. Hadremi poslan je u Bahrein, a Alija b. Ebu Talib poslan je u Nedžran da sakupi od njih zekat i džizju.

Vidjevši kako je ogromna muslimanska vojska, jedan ashab zadivljeno uzviknu: “Danas nećemo biti poraženi zbog malobrojnosti!” Ova zadivljenost brojnošću nije se svidjela Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a Allah je povodom tog slučaja objavio ajete u suri Et-Tevba: “Allah vam je na mnogim bojištima pomogao, a i onoga dana na Hunejnu kada vas je mnoštvo vaše zanijelo, ali vam ono nije ni od kakve koristi bilo, nego vam je zemlja, koliko god da je bila prostrana, tijesna postala, pa ste se u bijeg dali. Zatim je Allah na Poslanika Svoga i na vjernike smiraj Svoj spustio, i vojske koje vi niste vidjeli poslao, i one koji nisu vjerovali na muke stavio, i to je bila kazna za nevjernike. Allah je poslije toga onome kome je htio oprostio, a Allah prašta i milostiv je.” (Et-Tevba, 25–26)

Muslimani odabiru Halida b. Velida za zapovjednika

Nakon pogibije Abdullaha b. Revahe, radijallahu anhu, zastavu je uzeo ensarija Sabit b. Akrem b. Sa‘leba b. Adi b. Adžlan el-Belevi i povikao: “O muslimani, odredite jednog od vas za zapovjednika!” Vojnici rekoše: “Hoćemo tebe!” Međutim, on reče: “Odbijam! Odaberite nekog drugog!” Tada izabraše Halida b. Velida, radijallahu anhu.

U djelu Imtaul-esma navodi se da je Sabit b. Akrem pogledao u Halida i rekao: “Ebu Sulejmane, uzmi zastavu!”, a Halid je rekao: “Neću je uzeti! Ti si preči da je poneseš: stariji si i učestvovao si u Bitki na Bedru.” Sabit je rekao: “Uzmi zastavu, čovječe! Tako mi Allaha, ja sam je uzeo samo da bih je predao tebi!” Tada je Halid prihvatio zastavu. Osnovni Halidov zadatak u tim trenucima bio je kako izvući vojsku iz ove nezavidne situacije. Precizno je proučio situaciju i procijenio da je najbolje povući se i spasiti vojsku od većih žrtava, jer je neprijatelj bio šezdeset šest puta brojniji od muslimana. Jedino što je muslimanima preostalo bilo je organizirano povlačenje, te je stoga Halid, radijallahu anhu, pripremio plan da odvrati bizantijsku vojsku od muslimanske vojske.

Razlozi i vrijeme pohoda

Arapska plemena u Šamu potpaljivala su plamen sukoba između Bizantinaca i muslimana. Pleme Kelb, ogranak plemena Kudah, koje je nastanjivalo Devmetul-Džendel, konstantno je vršilo pritisak na muslimane. Pokušavali su da ih stave u neku vrstu ekonomske izolacije napadajući trgovce koji su iz Šama prevozili neophodne namirnice za Medinu. Iz tih razloga, pete hidžretske godine, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, organizirao je pohod na pleme Kelb u mjestu Devmetul-Džendel, ali su se oni razbježali. U mjestu Hasma pripadnici plemena Džuzam i Lahm napali su Dihju b. Halifu el-Kelbija, radijallahu anhu, koji je bio na putu izvršenja zadatka koji mu je povjerio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, te su mu oteli sve što je imao sa sobom.

Ibn Ishak navodi da se Bitka na Hajberu odigrala u mjesecu muharremu sedme godine po Hidžri. Ibn Hadžer preferira stav Ibn Ishaka, a Ibn Kajjim je rekao da većina učenjaka smatra kako se Bitka na Hajberu odigrala sedme godine po Hidžri. (Ibrahim el-Ali, Sahihus-siretin-nebevijja)

Stigavši nadomak Hajbera, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je ashabima da se zaustave, a potom je proučio dovu: “Allahu naš, Gospodaru nebesa i onoga što pokrivaju, Gospodaru zemalja i onoga što nose, Gospodaru šejtana i onih koje su u zabludu odveli, Gospodaru vjetrova i onoga što nose, molimo Te za dobro ovoga mjesta i dobro njegovih stanovnika i dobro koje je u njemu, a utječemo se od zla ovoga mjesta, i njenih stanovnika, i svakog zla u njemu.” Ovu dovu učio je prilikom ulaska u svako naseljeno mjesto. Potom je rekao: “Krenite u ime Allaha!” (Ali, Sahihus-siretin-nebevijja)

Pala je noć i Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio je vojsci da spava na ulazu u Hajber. Probudili su se vrlo rano, podigli su šatore i ulogorili se u dolini Er-Redži‘, koja se nalazi između Hajbera i plemena Gatafan, da bi na taj način spriječili da židovima stigne pomoć od tog plemena. (Rizkallah, Es-Siretun-nebevijje fi dav’il-mesadiril-aslijja)

Ujutro su stanovnici Hajbera s lopatama i korpama izašli na svoja imanja, pa kada ugledaše muslimansku vojsku, počeše vikati: “Muhammed, tako nam Boga! Dolazi Muhammed sa svojom vojskom!”

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Allahu ekber! Opustošen bio Hajber! Kada mi izađemo na megdan nekom narodu, loše će jutro osvanuti onima koji su opomenuti!” (Buhari, Sahih, br. 4197 i 4198, Muslim, Sahih, br. 1365)

U suri El-Feth, Kur’an o ovom veličanstvenom događaju govori na poseban način nazivajući hudejbijski mirovni sporazum veličanstvenom pobjedom. Ova sura objavljena je poslije sklapanja sporazuma dok se Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, vraćao u Medinu nakon što je zajedno sa ashabima prošao jedno veliko iskustvo, od nade u obavljanje umre, preko sukoba sa mnogobošcima i zakletve Er-Ridvan, do sporazuma o miru, kojim neki ashabi nisu bili zadovoljni. Kao kruna svih ovih događanja dolazi kur’anska objava koja muslimanima objašnjava da je hudejbijski sporazum veličanstvena pobjeda i koja potvrđuje da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, bio u pravu kada je prihvatio sporazum. Allah je ovom surom želio umiriti vjernike i uvjeriti ih da su postupili ispravno. Allah je obavijestio da je vjernicima pružio potporu i pomogao ih da budu strpljivi uz Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i da se slože s njegovom namjerom da potpiše sporazum o miru. To se desilo zato što je Allah u njihova srca, čak i u srca onih koji su bili protiv nekih tačaka sporazuma, ulio smirenost, pa su, iako nerado, ipak prihvatili taj sporazum, tako da niko od muslimana nije odbio sporazum, nego su svi prihvatili Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, naredbe, i to zahvaljujući smiraju koji je Allah spustio u njihova srca. Allah je rekao: “On je Onaj koji je smiraj u srca vjernika spustio da bi vjerovanje na vjerovanje svoje povećali, a vojske nebesa i Zemlje jesu Allahove; Allah sve zna i mudar je.” (El-Feth, 4) 

U šestoj godini po Hidžri Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poduzeo je dva pohoda i odaslao četrnaest ophodnji, ne računajući akcije koje je poduzeo krajem pete godine po Hidžri. Ove akcije imale su za cilj dodatno slabljenje kurejšijskih snaga, pojačavanje njihove izolacije i slabljenje njihovog utjecaja kroz pridobijanje njihovih saveznika koji su im pružali podršku. (Eš-Šudža, Dirasat fi ahdin-Nubuvve, str. 139.) Vojne aktivnosti muslimana u ovom periodu ogledaju se u sljedećih nekoliko ophodnji i pohoda:

Ophodnja pod vođstvom Muhammeda b. Mesleme na pleme Benu Karta

Početkom mjeseca muharrema šeste godine po Hidžri, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao je skupinu od trideset ashaba kojima je zapovijedao Muhammed b. Meslema sa ciljem napada na Benu Karta, ogranak plemena Benu Bekra b. Kilaba. (Ez-Zehebi, Tarihul-islami, El-Megazi, str. 351) Napali su ih iznenada i ubili desetericu, a ostali su pobjegli, dok su muslimani zaplijenili njihova stada ovaca, deva i stoke. (Sahihu Muslim, 3/1386, br. 1764)

Rat u Siriji za Iran je vrlo važan, jer ako ga izgubi, izgubit će pozicije i utjecaj koji ima u Iraku, Libanu, Jemenu i nekim zaljevskim zemljama. Iransko vodstvo nemilice žrtvuje ljude i sredstva, jer oni taj rat moraju dobiti pod svaku cijenu. Prema informacijama sirijskih aktivista u zemlji, iranski režim mjesečno izdvaja milijardu dolara za funkcioniranje Asadovog režima. Iz tih sredstava izdvajaju se plate državnim službenicima i vojnicima. Ako bude potrebno, smatraju aktivisti, Iran će plaćati i dvostruko više, samo da bi sačuvali vlast Baššara el-Asada, jer je to ključno za održavanje iranskog sektaškog projekta. U vojnom domenu, Iran direktno komanduje Asadovim snagama na terenu preko general-majora Kasema Soleimanija (zapovjednika korpusa El-Kuds u sastavu Iranske revolucionarne garde, op. prev.) i drugih vojnih stručnjaka. Sve svoje paravojne formacije koje je oformila u Iraku i Libanu, poslao je na sirijska ratišta. Naprimjer, libanski Hezbollah primoran je da s najelitnijim jedinicama učestvuje na sirijskim ratištima, također i šiijske milicije iz Iraka, prije svega brigada Ebu Fadl el-Abbas, ali i niz drugih, manje eksponiranih.

Zatim je došao ovaj naučni i materijalistički napredak koji se rodio s “renesansom”, a čije je temelje Evropa uzela od muslimana predstavljajući ljudima u njihovom savremenom džahilijetu da je nauka Bog i sudbina koja sve pokreće i svime vlada. Savremeni evropski džahil odbacio je vjeru sa svim njenim značenjima i inspiracijama i u svojoj svijesti nije vidio nikakvu povezanosti između Allaha i njegove životne realnosti na Zemlji. U njegovoj svijesti ustalilo se da je on, čovjek, taj koji oblikuje svoj život kako on sam želi; on je taj koji piše svoju sudbinu i on je taj koji gradi povijest i događaje. Pored njegove samoobmanutosti, do ove granice istovremeno je došla i njegova obmanutost vanjskim uzrocima. Njemu je “nauka” rekla da tu postoje nepromjenjivi zakoni koje su u Evropi nazvali “zakoni prirode” jer su oni – a već su odbacili crkvenog boga – odbili da svemirske zakone pripišu Allahu te su ih pripisali novom božanstvu koje nema ni crkve ni obaveza. Nazvali su ga “priroda” i pripisali mu stvaranje i uređivanje. I sve dok su ti zakoni, u njihovoj svijesti, nepromjenjivi, u njihovom poimanju nema prostora za sudbinu!

Propisano je činjenje idžtihada u ograncima (sekundarnim pitanjima) vjere, te nema smetnje da se u tim pitanjima dešavaju razilaženja u stavovima. Ashabi su činili idžtihad po pitanju razumijevanja riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Neka niko od vas ne klanja ikindiju sve dok ne stignete kod Benu Kurejze.” To ih je dovelo do dva različita stava, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije ukorio nijednu skupinu. Ovaj slučaj je dokaz da je nemoguće iskorijeniti razilaženje u pitanjima koja se tiču ogranaka vjere, a koji se temelje na relativnim dokazima. Pokušaj iskorjenjivanja tog razilaženja predstavlja suprotstavljanje Božijoj mudrosti u propisivanju. Pored toga, to je suludo, jer kako možemo očekivati okončanje razilaženja u stvarima koje se temelje na relativnim dokazima koji se mogu shvatiti na različite načine? Da je to moguće u nekom vremenu, bilo bi najpreče da se dogodi u vremenu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer ashabi su najpreči da se ne razilaze ni u čemu.

Kako se opsada odužila, ne polučivši nikakve rezultate, borbeni duh savezničkih boraca počeo je slabiti. Savez mušričkih plemena postajao je sve labaviji jer su njihovi ciljevi bili različiti. Dok su se Kurejšije vodile željom za uništenjem muslimana i uzdizanjem svojih paganskih božanstva, uz želju da oslobode trgovački put između Mekke i Šama, dotle su beduinska plemena predvođena plemenom Gatafan u ovaj pohod došla misleći da će napraviti brzi upad u Medinu, nabrzinu je opljačkati te se sa ratnim plijenom vratiti u svoja područja. Pleme Gatafan bilo je spremno povući se iz ove bitke u zamjenu za dio plodova, ali muslimani nisu pristali na to smatrajući taj dogovor ponižavajućim za njih. Ako ovome dodamo i neodlučnost židovskog plemena Benu Kurejza koje, iako je prekršilo sporazum sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, nije bilo spremno otvoreno ući u rat, možemo zaključiti da su neprijatelji Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bili pred još jednim porazom.

Prema mišljenju većine islamskih učenjaka, ova bitka se odigrala pete godine po Hidžri, uz razilaženje među njima oko mjeseca i dana u kojem se desila. Imam El-Buhari u svom Sahihu bilježi da je Nafi’ rekao da ga je Abdullah ibn Omer, radijallahu anhuma, obavijestio da ga je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, vratio prilikom smotre na dan Uhuda, a imao je tada četrnaest godina. Na dan Hendeka ga je, prilikom smotre, prihvatio (da učestvuje u borbi), a imao je tada petnaest godina. (Sahihul-Buhari, broj 4098) El-Bejheki, Ibnul-Kajjim, Ez-Zehebi i Ibn Hadžer to objašnjavaju time da je Ibn Omer, radijallahu anhuma, prilikom Bitke na Uhudu bio na početku četrnaeste godine, a prilikom Bitke na Hendeku na kraju petnaeste godine, iz čega proizlazi da se Bitka na Hendeku odigrala pete godine po Hidžri, jer se, po konsenzusu uleme, Bitka na Uhudu desila treće godine po Hidžri. (El-Umeri, Es-Siretun-Nebevijjetus-sahiha)

Ibn Ubejj je imao sina, iskrenog vjernika, koji se zvao Abdullah. Kada je čuo šta je uradio njegov otac i da je o njemu objavljena sura, došao je Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: “Allahov Poslaniče, čuo sam da namjeravaš ubiti moga oca zbog onoga što je uradio, a ako to zaista želiš, onda naredi meni i ja ću ti donijeti njegovu glavu. Allaha mi, sav Hazredž zna da nema mladića koji je bolji od mene prema svome ocu, i bojim se da ga ubije neko drugi pa da ja ne mognem gledati da čovjek koji mi je ubio oca hoda među ljudima i tako možda ubijem vjernika zbog nevjernika i uđem u Vatru.” Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ne, nego ćemo biti blagi i lijepo se družiti s njim dok je s nama.” Kada je vojska stigla pred Medinu, Abdullah se ispriječio ispred svoga oca i rekao: “Stani! Tako mi Allaha, nećeš ući u Medinu dok to Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne dozvoli!” Kada je stigao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, Ibn Ubejj je zatražio dozvolu da uđe i Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu je dozvolio. (Ibn Hišam, Sira)

Enes b. Malik, radijallahu anhu, prenosi da je Omer b. El-Hattab, radijallahu anhu, rekao: „Podudario sam se sa odlukom svoga Gospodara u tri slučaja. Rekao sam: ‘Allahov Poslaniče, kad bismo uzeli Mekami-Ibrahim kao mjesto za namaz’, i objavljeno je: ‘...Uzmite Mekami-Ibrahim kao prostor za namaz...!’ O propisu pokrivanja (žena), rekao sam: ‘Allahov Poslaniče, kad bi naredio svojim ženama da se pokrivaju, jer s njima razgovara i čestiti i prijestupnik’, pa je objavljen propis o pokrivanju žena, i Vjerovjesnikove, sallallahu alejhi ve sellem, supruge su se udružile u ljubomori na njega, pa sam im rekao: ‘Možda će mu njegov Gospodar, ako vam da razvod braka, dati u zamjenu bolje od vas’, pa je i o ovome objavljen ajet.“ (Sahihul-Buhari, broj 402)

Neki učenjaci smatraju da se bitka protiv Benu Nadira odigrala šest mjeseci nakon Bedra, ali većina historičara i poznavalaca sire Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, smatra da se desila u mjesecu rebiul-evvelu četvrte godine po Hidžri. (El-Ali, Sahihus-sire) Što se tiče povoda, historijski izvori ukazuju da su za ovu bitku postojala tri povoda:

● Nakon Bitke na Bedru, pleme Benu Nadir je, po nagovoru Kurejšija, pokušalo ubiti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Prvi pokušaj se desio nakon Bitke na Bedru kada su Kurejšije zaprijetile Benu Nadiru da će započeti rat protiv njih ako ne stupe u borbu protiv Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Poglavari plemena su se tada odlučili na zavjeru. Pozvali su Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da dođe sa trideset ashaba kako bi razgovarao sa trideset njihovih vjerskih učenjaka, obećavši da će pleme primiti islam ako uvjeri njihove učenjake. Kada su se približili, židovi su predložili da se odvoji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i trojica njegovih ashaba sa trojicom židovskih učenjaka, a ova trojica su imali pripremljene noževe, ali je jedna židovka, čiji je brat bio musliman, saznala šta spremaju i obavijestila o tome brata koji je obavijestio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa se vratio ne sastavši se sa židovskim poglavarima. Potom ih je stavio pod opsadu sa vojnim odredima i borio se protiv njih te su se sporazumjeli da odu u izgon i da mogu sa sobom ponijeti sve svoje stvari koje mogu ponijeti deve, osim oružja i oklopa.

Put da've je izuzetno težak. Daija se često suočava sa teškim zlostavljanjima pa i smrću, ali onaj ko je iskreno predan Allahu, njegova pogibija na tom putu je najveći lični uspjeh koji može postići jer će ga Allah primiti kao šehida, a šehidi kod Njega uživaju posebno mjesto. Mikdam b. Ma'd Jekrib, radijallahu anhu, kazuje: ''Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: 'Allah će odlikovati šehida sa šest stvari: oprostit će mu grijehe sa prvom kapi krvi koju pusti, vidjet će svoje mjesto u Džennetu, bit će pošteđen kaburske patnje, bit će siguran od straha na Velikom danu, odjenut će ga odjećom imana, bit će oženjen hurijama, i dozvolit će mu se da se zauzima za sedamdeset svojih rođaka.'' (El-Albani, Sahihus-Sunenit-Tirmizi, 2/129)

Nakon pogibije svog brata Hamze, došla je na Uhud. Pošto je Hamza bio izmasakriran, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je njenom sinu Zubejru b. El-Avvamu: ''Stigni je i vrati je da ne vidi šta su uradili sa njenim bratom.“ Zubejr joj je rekao: ''Majko, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naređuje ti da se vratiš.“ Upitala je: ''A zašto? Već sam čula da mi je brat izmasakriran radi Allahove vjere. Zadovoljni smo Njegovom odredbom, osaburit ćemo i nadati se Njegovoj nagradi, ako Bog da!“ Kada je Zubejr prenio Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ove riječi, Poslanik je rekao: ''Skloni joj se s puta!“ Došla je kod njega, klanjala mu dženazu, dovila da mu Allah oprosti grijehe i govorila: ''Allahovi smo i Njemu ćemo se svi vratiti!“ (Ibn Hišam, Es-Sira) Sa'd b. Ebu Vekkas kazuje: ''Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prolazio je pored jedne žene iz plemena Benu Dinar kojoj su na Uhudu poginuli muž, brat i otac. Kada su joj javili za njihovu pogibiju, upitala je: ''A šta je sa Allahovim Poslanikom?“ Rekoše joj: ''On je, hvala Allahu, dobro kao što želiš!“ Rekla je: ''Pokažite mi ga! Hoću da ga vidim!“ Pokazali su joj ga, pa kada ga je vidjela, rekla je: ''Svaka nevolja je mala ako si ti dobro!“ (Ibn Hišam, Es-Sira; dr. El-Ali Sahihus-sire)

Ugledavši neke ashabe koji su odustali od borbe, Enes b. Nadr, radijallahu anhu, upitao je: ''Zašto ste stali?“, a oni su odgovorili: ''Ubijen je Allahov Poslanik!“ Na to im on reče: ''Šta će vam onda život kada njega nema? Ustanite i umrite za ono za što je umro Allahov Poslanik.“ Pogledao je ashabe kako se povlače pa je kazao: ''Allahu moj, ispričavam Ti se zbog postupka ovih.“ Potom je pogledao mušrike i dodao: ''A odričem se onoga što rade ovi.“ Zatim je krenuo prema neprijateljima sa sabljom u ruci. Ugledavši Sa'da b. Muaza kako se povlači, povikao je: ''Gdje ćeš, o Sa'de!? Aaah, zaista osjećam miris Dženneta podno Uhuda!“ Potom je napao na neprijatelje i borio se do smrti. Poslije bitke je pronađen sa preko osamdeset rana, što od sablje, što od koplja i strijela. Jedino po čemu ga je sestra uspjela prepoznati su jagodice prstiju, ili mladež. 

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na Uhudu je izvršio smotru mudžahida i vratio one koje je smatrao premladima da bi učestvovali u boju, a ostavio je one koje je smatrao sposobnima za borbu. Među onima koje je vratio bili su Abdullah b. Omer i Berra' b. Azib, a ostavljeni su Rafi' b. Džudejdž i Semura b. Džundub. Bilježi Ebu Davud u Sunenu da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na dan Uhuda postavio pedeset strijelaca (na brdo Ajnejn pored Uhuda, op. a.) odredivši im Abdullaha b. Džubejra za komandira i dao im striktna uputstva: „Ako vidite da nam ptice grabljivice kidaju komade mesa, ne napuštajte položaje ako ne pošaljem po vas, i ako vidite da pobjeđujemo i da smo razbili neprijatelja, ne napuštajte položaje ako ne pošaljem po vas!“ (El-Ali, Sahihus-sire)

Kada je jedna muslimanka došla na pijacu Benu Kajnuka da proda neku robu, a potom otišla kod zlatara da kupi nakit, ukazala im se prilika. Muslimanka je sjela da sačeka svoj red i ljudi iz ovog plemena počeše je nagovarati da otkrije lice. Ona je to odbijala, i dok su se tako prepirali, zlatar joj priđe iza leđa i priveza njen veo u čvor i zakači ga za nešto. Kad je muslimanka ustala, otkrio joj se dio tijela pa su joj se okupljeni pripadnici plemena Benu Kajnuka počeli smijati. Žena je počela zapomagati i dozivati u pomoć, a jedan musliman pritrča i ubi zlatara, nakon čega njegovi saplemenici ubiše muslimana. Porodica ovog muslimana počela je dozivati muslimane da priteknu u pomoć protiv židova; slučaj je rasrdio muslimane i tako se desila tuča između njih i Benu Kajnuka. (Ibn Hišam, Es-Sira) Čuvši šta se desilo, Allahov Poslanik je donio odluku o raskidanju ugovora s njima kao što mu je Allah naredio: ''Čim primijetiš od nekog plemena vjerolomstvo, i ti njemu isto tako otkaži ugovor – Allah uistinu ne voli vjerolomnike.“ (Sura El-Enfal, 58.)

Nakon poraza na Bedru, mekkanski mnogobošci počeli su tražiti alternativni put za njihovu trgovačku razmjenu sa Šamom. Neki su predložili put preko iračkih brda, i zaista su i pošli tim putem. Predvodili su ih Ebu Sufjan, Safvan b. Umejje i Huvejtib b. Abdul-Uzza; nosili su sa sobom srebro i raznu robu, ukupna vrijednost svega toga isnosila je 100.000 dirhema. Informacije o tome Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, primio je od jednog islamskog obavještajca po imenu Selit b. En-Nu'man. (Et-Terbijetul-Kijadijje, 3/132) Po dobijanju ovih obavještajnih podataka, Poslanik,sallallahu alejhi ve sellem, poslao je Zejda b. El-Harisa na čelu stotine jahača da napadnu karavanu. Zejd ih je sreo kod vode zvane El-Karede u području Nedžda. Prestravljeni pratioci karavane su pobjegli, a muslimani su zaplijenili karavanu i robu koju je nosila te su zarobili vodiča koji se zvao Furat b. Hajjan.

Džihad je vrhunac islama i nema bolje smrti od šehidske smrti. Allah je mudžahidima i šehidima pripremio posebne nagrade i stepene u Džennetu i zato će samo šehidi željeti da se vrate na dunjaluk pa da ponovo poginu kao šehidi. Došao je neki čovjek Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i upitao: ''Ko je najbolji čovjek?“ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio je: ''Čovjek koji se bori na Allahovom putu zalažući svoj život i svoj imetak!“ Upitao je: ''A nakon njega?“ Poslanik je odgovorio: ''Mu'min koji na osamljenom mjestu ibadeti Allahu i ne čini zlo ljudima!“ (Muhtesaru Sahih Muslim, br. 1072)

Kada se približio mušricima, Poslanik uzviknu ashabima: ''Pođite u Džennet koji je prostran kao nebesa i Zemlja!“ Umejr reče: ''Allahov Poslaniče, Džennet je prostran kao nebesa i Zemlja?“ ''Da'', odgovorio je Poslanik. Umejr uzviknu: ''Oh, oh!“ Kad ga je Poslanik upitao zašto to kaže, Umejr je odgovorio: „Ništa drugo nego želja da budem od stanovnika Dženneta.“ Poslanik mu reče: ''Ti si od stanovnika Dženneta.“ Tada Umejr izvadi šaku datula iz torbe, pogleda ih i reče: „Ako budem čekao da pojedem ove datule bit će to dug život.“ Zatim je bacio datule i jurnuo na neprijatelja, i borio se dok nije bio ubijen. (Sahihu Muslim, br. 1901) Pored mnogih drugih junaka na Bedu se posebno istakao Auf b. El-Haris, radijallahu anhu. On je pitao: ''Allahov Poslaniče, koji postupak roba raduje Gospodara?“ Poslanik je odgovorio: ''Da se baci među neprijatelja bez oklopa.“ Auf je istog trena skinuo sa sebe oklop, bacio ga, uzeo sablju i jurnuo na neprijatelje s kojima se borio sve dok nije bio ubijen. (Sahihus-Sire, str. 245)

Mikdad je rekao: “O Allahov Poslaniče, izvrši ono što ti Allah naređuje, mi smo uz tebe! Mi tebi nećemo reći kao što su Musau rekli Izraelćani: ‘Idite ti i tvoj Gospodar pa se borite, a mi ćemo ovdje čekati’, nego ti kažemo: ‘Idite ti i tvoj Gospdar pa se borite, a mi ćemo poći s vama u borbu!’” Vjerovjesnik mu uputi lijepe riječi i dovu da mu Allah podari svako dobro, ali je i ovaj put htio čuti mišljenje ensarija jer su oni činili glavninu vojske, a na Akabi su dali zavjet da će braniti Vjerovjesnika u Medini, i nije bilo spomena o borbi izvan nje. To su prozreli ensarijski prvaci pa se javi Sa'd b. Muaz. Sa'd između ostalog reče: “Mi smo povjerovali u tebe i posvjedočili da si došao sa istinom, dali smo ti o tome zavjete i ugovore na vjernost i pokornost, stoga nas povedi gdje želiš! Mi smo s tobom, Allahov Poslaniče!” Vjerovjesnika obradovaše ove riječi pa reče: “Krenite i radujte se, jer Allah mi je obećao jednu od dvije skupine. Tako mi Allaha, kao da vidim mjesta pogibije njihovih poglavara.” (Muhtesaru Siret-Ibn Hišam, str. 125-126)