Broj 58

Studenti uče, kako u našoj domovini BiH, tako i širom svijeta, da su evropski kršćanski naučnici jedini i isključivi autori naučnog napretka, a da je islam religija koja potiskuje svaki vid dobra i sputava ljudski um. Tužno je konstatovati da je ovakav trend samo produžena ruka davnih (i nikada prekinutih) krstaških težnji Zapada, stereotipa i duboko ukorijenjene mržnje i borbe protiv svjetla islama. Stoga ne treba da nas čudi što je naučni rad islamskih naučnika na Zapadu rijetko priznat. Zapadni naučnik Morowitz ovaj fenomen opisuje kao “crnu rupu historije”, navodeći da se renesansa kao “ptica Feniks” podigla iz pepela u kojem je tinjala cijeli milenij od “klasičnog doba Grčke i Rima”. (H. J. Morowitz, History's Black Hole, Hospital Practice (May 1992), str. 25–31) Ovo je samo mit i jasna obmana javnosti kojom se pruža iskrivljena slika stvarnih historijskih činjenica, s ciljem marginalizacije i krađe rada i truda islamske uleme i naučnika. Uprkos tome, određeni broj istaknutih zapadnih historičara i naučnih istraživača (kao što su John Williams, E. A. Myers, Max Meyerhof, Phillip K. Hitti, George Sarton, M. Ullman, E.G. Brown i Savage Smith) u potpunosti su priznali ulogu koju su muslimanski srednjovjekovni naučnici odigrali ne samo na polju očuvanja znanja prijašnjih generacija, već i dajući vlastiti originalni doprinos nauci.

Vrlo slikovit primjer za blagost, savladavanje srdžbe i oprost nalazimo u poznatom kazivanju o jednom robu koji je često griješio prema svome vlasniku, pa ga je on zbog toga htio kazniti bičevanjem. Našavši se u toj naizgled bezizlaznoj situaciji i želeći izbjeći kaznu, rob, u trenutku kada je vlasnik podigao ruku da mu zada prvi udarac, dosjetljivo reče: “...koji srdžbu savlađuju”, a na to vlasnik reče: “Savladao sam srdžbu”, a rob odmah dobaci: “...i ljudima praštaju”, a vlasnik reče: “Oprostio sam ti”, ali se rob ne zaustavi na tome, nego reče: “...a Allah voli one koji dobra djela čine”, na što vlasnik uzvrati: “Idi, slobodan si, puštam te u ime Allaha!” Ugled na dunjaluku neće uživati osim onaj koji je strpljiv, blag, i koji ne žuri sa osvetom, onaj koji je čedan, skroman, a kod koga se nađu sve ove osobine, on je na velikom stepenu morala. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Na Sudnjem danu meni će od vas biti najbliži onaj koji ima najljepši moral.” (Bilježi Tirmizi, hadis je hasen)

Sva hvala pripada samo Allahu, Onome koji je Svome robu objavio Furkan da svim ljudima bude opomena! Svjedočim da nema istinskog boga dostojnog obožavanja osim Allaha, Jednog, Jedinog, koji nema sudruga, Onoga koji je smjenu noći i dana učinio poukom za onoga koji hoće pouku da primi i da bude zahvalan. I svjedočim da je Muhammed Allahov rob i poslanik, kojeg je Allah poslao kao upućivača, onoga koji je donosio radosne vijesti i opomene, koji je Allahovom voljom pozivao Allahu i bio svjetionik budućim pokoljenjima, neka je Allahov salavat i selam na njega, njegovu časnu porodicu, njegove ashabe i sve one koji ga slijede do Sudnjega dana.

“I kad on stasa do svoje mladosti, Mi ga mudrošću i znanjem obdarismo; tako Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine.” (Jusuf, 22) Djetinjstvo je najljepši dio života za koji se kaže da je ispunjen punim zdravljem i bezbrižnošću, živahnošću i razigranošću. Ipak, to je životno doba kada se čovjek vrlo rijetko zapita za ono što čini ili ne čini. Na drugom kraju života je starost. To je životno doba u kojem, obično, imamo ono što u prvom nismo imali, a to je životno iskustvo – mudrost. Kada čovjek stekne mudrost, obično izgubi životnu snagu i energiju, a time i želju da nešto čini i mijenja svijet koji ga okružuje i u kojem egzistira. Zato ćemo često čuti starije kako govore mladima: “Eh, da su mi sada tvoje godine i energija, a ova pamet i iskustvo...!” Ipak, ima jedan period u našem životu u kojem gotovo da imamo sve što nam je neophodno da budemo sretni i pametni. To je doba mladosti.

Novi zakon o zabrani održavanja protesta u Egiptu – najnoviji adut vojnog puča

Zakon o zabrani održavanja protesta u Egiptu, koji je nedavno donio privremeni predsjednik Adli Mensur, izazvao je raskol u redovima onih koji podržavaju vojni puč. Protiv tog zakona svoje su protivljenje iskazale i nevladine organizacije koje podržavaju puč. U prvoj primjeni novog zakona o zabrani održavanja protesta, egipatska policija rastjerala je na desetine demonstranata koji su se okupili ispred parlamenta u Kairu, izražavajući svoje nezadovoljstvo sa odredbom u novom ustavu koja dozvoljava suđenje civilima pred vojnim sudom, i tražeći ukidanje zakona o zabrani održavanja protesta. Tom prilikom policija je uhapsila jedan broj demonstranata iz redova revolucionarnih pokreta. Koordinator pokreta Temerrud (što znači pobuna), koji je igrao ogromnu ulogu u svrgavanju Mursija i pripremio je teren za vojni puč, iz Aleksandrije Halid el-Kadi smatra da je novi zakon jedan od najizrazitijih i najvažnijih razloga za povećavanje srdžbe kod naroda protiv vlasti nakon 30. juna, pogotovo nakon što je vlada odbila da ukine taj zakon ili da povede raspravu o njegovoj promjeni, u vremenu kad se ne donose zakoni iz oblasti socijalne pravde i sprečavanja diskriminacije. Koordinator Halid zaprijetio je demonstracijama s ciljem ukidanja zakona o zabrani održavanja protesta, ističući da taj zakon podstiče represiju i ponovno uvođenje policijske države te odricanje od slobode za koju se izborilo u revoluciji 25. januara 2011.

(Izvor: Al-Jazeera)

U Abdullahovoj mahali osvanuo je još jedan zimski dan, ali nesvakidašnji. Ovo je bitan dan za Abdullaha jer će danas učestvovati na turniru u malom fudbalu. Ni slutio nije da bi se ovaj turnir mogao igrati po snijegu. Nekako im se odavno nije dalo da igraju po bijelom, klizavom terenu po kojem se može slobodnije igrati pa i po koji klizeći start uraditi bez rana na koljenima. Abdullah je spremio stvari i, dok je čekao Zejda i Hasana, učio je Kur’an. Dok je učio posljednji ajet stranice, trgnu ga i uplaši grudva snijega koja jako udari u njegov prozor i razli se na sve strane. Abdullah je shvatio da su Zejd i Hasan stigli pa uze torbu, obuče jaknu, šal i rukavice, i istrča napolje.

Iako smo se i u prethodnim brojevima susretali sa temama koje se odnose na važnosti pravilne prehrane, iznova ćemo joj se vratiti jer ulazimo u zimski period kad je pravilna prehrana, uz unos vitamina i održavanje imunog sistema na nivou, od krucijalnog značaja za ljudski organizam. U ovom broju podsjetit ćemo se na združeno dejstvo vitamina i minerala, apostrofirajući namirnice u kojima se nalaze, kao i njihovo najpovoljnije dejstvo.

Abdullah b. Omer, radijallahu anhuma, govorio je: “Znanje se nalazi u tri stvari: Kur’anu, sunnetu i reći ‘ne znam’.” (Džamiul-bejanil-ilm, 2/423) Ebu Menhel prenosi da je sjedio sa Zejdom b. Erkamom i El-Beraom b. Azibom i da im je tom prilikom postavljao pravna pitanja, pa kada god bi jednog upitao, taj bi rekao: “Pitaj njega, on je bolji od mene.” (Džamiul-bejanil-ilm, 2/432) Rekao je Muhammed b. Menkeder: “Doista je učenjak na položaju između Allaha i Njegovih stvorenja, stoga neka pripazi kako će se ponašati.” (Bedaiul-fevaid, 3/793–794) Abdurrahman b. Ebu Lejla rekao je: “Zatekao sam stotinu dvadeset ashaba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Kada bi jedan od njih bio upitan nešto, izbjegao bi da odgovori tražeći da neko drugi dâ odgovor. Tako bi radio i sljedeći sve dok se pitanje ponovo ne bi postavilo onom prvom.” (Bedaiul-fevaid, 3/792–794) Rekao je Husejn El-Esedi: “Doista vi odgovarate na pitanja koja kada bi se postavila Omeru b. Hattabu, radijallahu anhu, on bi zbog toga sazvao učesnike Bedra.” (Bedaiul-fevaid, 3/792–794) Ebu Omer spominje da je neki čovjek došao Kasimu b. Muhammedu i postavio mu neko pitanje, na što je ovaj odgovorio da ne zna. Potom je čovjek rekao: “Ja sam tebi došao. Ne znam nikog drugog osim tebe”, pa je Kasim rekao: “Ne gledaj u dužinu moje brade, niti u ove ljude oko mene. Tako mi Allaha, ne znam.” Tada je ustao neki čovjek od Kurejšija i zamolio Kasima da mu odgovori, pa je El-Kasim rekao: “Tako mi Allaha, draže mi je da mi neko odsiječe jezik nego da govorim o Allahu bez znanja.” (Bedaiul-fevaid, 3/792–794)

Klasični učenjaci murabehom nazivaju kupoprodaju pri kojoj prodavač otkriva stvarnu cijenu koju je platio za nabavku robe, te na tu cijenu dodaje određeni profit, kao naprimjer, da prodavač kaže kupcu: “Ovo odijelo kupio sam za deset dirhema, a tebi ga prodajem za dvanaest.” Ovakva murabeha odvijala se između dvije stranke: prodavača i kupca, i takva kupoprodaja dozvoljena je po konsensuzu islamskih pravnika. U tom kontekstu hanefijski učenjak Kasani, o murabehi i sličnim oblicima kupoprodaje, kaže sljedeće: “Svijet je, iz generacije u generaciju, nasljeđivao ovakve načine kupoprodaje, bez ičijeg prigovora, što znači da su konsenzusom dozvoljene.” (Bedaius-sanai, 5/220) Moderna murabeha je ugovor pri kojem klijent, odnosno kupac, zahtijeva od banke ili drugog finansijera da kupi konkretnu robu ili stvar određenih specifikacija, dajući obećanje da će je nakon toga kupiti uz određeni profit, koji se može izraziti u vidu fiksne sume ili procenta, a cijenu će plaćati odgodno, u ratama, prema dogovoru i shodno svom materijalnom stanju.

Propisano je činjenje idžtihada u ograncima (sekundarnim pitanjima) vjere, te nema smetnje da se u tim pitanjima dešavaju razilaženja u stavovima. Ashabi su činili idžtihad po pitanju razumijevanja riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Neka niko od vas ne klanja ikindiju sve dok ne stignete kod Benu Kurejze.” To ih je dovelo do dva različita stava, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije ukorio nijednu skupinu. Ovaj slučaj je dokaz da je nemoguće iskorijeniti razilaženje u pitanjima koja se tiču ogranaka vjere, a koji se temelje na relativnim dokazima. Pokušaj iskorjenjivanja tog razilaženja predstavlja suprotstavljanje Božijoj mudrosti u propisivanju. Pored toga, to je suludo, jer kako možemo očekivati okončanje razilaženja u stvarima koje se temelje na relativnim dokazima koji se mogu shvatiti na različite načine? Da je to moguće u nekom vremenu, bilo bi najpreče da se dogodi u vremenu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer ashabi su najpreči da se ne razilaze ni u čemu.

U Surinamu je nasilje iz vjerske netrpeljivosti potpuno strano. Unatoč ogromnim razlikama u kulturi i vjeri, različite grupe sarađuju u razvoju države. U ovome bi ova zemlja mogla biti primjer mnogim državama. Međutim, ovo ne znači da se muslimani u ovoj zemlji ne suočavaju sa određenim izazovima i problemima. Osnivanje udruženja na osnovu pripadnosti određenom mezhebu uzrokuje pristrasnost i razjedinjenje, čak i sukob, i smatra se najvećom preprekom za muslimane, jer fanatizam i pristrasnost mezhebu predstavljaju velike prepreke za misionarske napore. Jedan od primjera koji to jasno pokazuju jeste primjer određivanja smjera kible. Naime, geografski položaj Surinama takav je da je moguće okrenuti se prema istoku ili zapadu i razdaljina do Mekke ostaje ista. Kada Hindustanci-muslimani prave mesdžide, oni se u određivanju smjera kible okreću prema istoku, a Indonežani-muslimani prema zapadu, i tako se muslimani razilaze oko onoga što je u osnovu propisano radi njihovog jedinstva.

Nama muslimanima u većini slučajeva ne nedostaje znanje ili teorija o islamskom bratstvu. Ko to ne zna da su mu’mini braća? Ko ne zna prava muslimana kod drugog muslimana? Ko to ne zna da treba nazvati bratu muslimanu selam, nasmijati mu se prilikom susreta, zagrliti ga, posjetiti ga kada je bolestan, pomoći mu kada treba našu pomoć? Ko to ne zna da su muslimani kao jaka građevina koja se međusobno podupire? Međutim, kakva je korist od teorije bez praktične primjene? Kakva je korist znanja o selamu bez nazivanja selama? Da li spoznaja o vrijednosti pomaganja brata muslimana, bez praktičnog djelovanja, ima ikakav utjecaj na bratske veze? Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pohvalio je pripadnike jemenskog plemena Eš‘arija iz kojeg je plemeniti ashab Ebu Musa Eš‘ari koji prenosi sljedeći hadis: “Kada pripadnicima plema Eš‘arija tokom nekog vojnog pohoda uzmanjka hrane ili kada njihovi ukućani osjete nedostatak hrane, tada oni sakupe svu hranu koju imaju, stave na jedno platno i ravnomjerno podijele između sebe. Oni su od mene, ja sam od njih.” ( Buhari i Muslim).

Šiitski militanti na jugu Iraka provode najveći sektaški progon domicilnog stanovništva, dok lokalne i centralne vlasti šute. Šiitske milicije su, putem prijetnji i ubistva, progon prvo započele u području grada Ez-Zubejr, potom su proširili svoje djelovanje na Ebul-Husajb i druga mjesta u pokrajini El-Basra. Polovinom septembra 2013. godine dvojica braće, vlasnika prodavnice povrća u Basri, nađeni su ubijeni nakon što su dan prije toga oteti. Njihova otmica i ubistvo na svirep način samo je jedan u nizu brojnih sličnih slučajeva ubistva na osnovu identiteta, koji imaju za cilj progon pripadnika ehli-sunneta sa područja Basre. Šiitski ekstremisti ove zločine selektivno čine naočigled lokalnih vlasti Basre i centralne vlade u Bagdadu kojoj redovno stižu izvještaji o stotinama hiljada pripadnika ehli-sunneta koji ostavljaju svoje domove i ostalu imovinu u pokrajini Basra i sele u zapadni dio Iraka, kao i u zaljevske zemlje bježeći od prijetnji smrću.

Prijevod Kur’ana od strane Miće Ljubibratića Hercegovca pojavio se 1895. godine. Njegovoj pojavi oštro se suprotstavila ulema iz Bosne i Hercegovine, Sandžaka i Crne Gore, ocijenivši ga antiislamskim. Dr. Hadžijahić navodi da ideja o tome da se Kur’an prevede datira još iz 1868. godine. “Po svemu se čini da je ovaj poduhvat bio motiviran prije svega političkim razlozima s tendencijom da se izdanjem prijevoda Kur’ana postignu kod Bosanskih muslimana određeni nacionalno-politički efekti...”. (Ibid., str. 44) Isti autor navodi da su listovi Srbija i Vila obavještavali o ovom poduhvatu. U listu Vila iznosi se inicijativa “da Ujedinjena Omladina Srpska izda taj prevod” i “ona bi tim putem najjasnije pokazala svoje mišljenje o svojoj isturčenoj braći”. To je bio i povod njegovog prevodilačkog poduhvata, kao i razlog zbog kojeg je u svom prijevodu koristio hrišćansku teološku terminologiju, te se kroz čitav njegov prijevod nalaze takvi izrazi poput: Gospod, Djevica, prozba, slava, prorok, Milosrdni itd. Bitno je napomenuti da je Mićo Ljubibratić bio pravoslavni sveštenik, te da nije poznavao islamsko učenje, kao ni arapski jezik. Kur’an je preveo sa ruskog, a ruska verzija prijevoda prevedena je sa francuskog. (Dž. Latić, “Prevođenje najljepšeg govora”, str. 829., Glasnik, br. 9–10, 2003.)

Prvi muslimani vjerovali su da sve što se dešava njima ili u svemiru, da se dešava po Allahovom određenju i da ništa ne može promijeniti ono što je Allah još u prapočetku (el-ezel) odredio i zapisao u Levhi-mahfuzu. Rezultat takvog njihovog vjerovanja ogledao se u sljedećim riječima: Zar ću, ako odem na front, biti ubijen zbog svog odlaska tamo? Ili će mi se desiti ono što mi je Allah odredio? Pa, ako mi je odredio pogibiju na Njegovom putu (šehadet), onda ću svakako – s Allahovim određenjem – biti ubijen, a ako mi je odredio da se ponovo vratim, vratit ću se. Zatim, ako mi je Allah propisao smrt, ja ću umrijeti pa makar to bilo i na ovom mom mjestu i makar ne otišao u borbu...

Neki su ljudi Amiru b. Abdulkajsu spomenuli nedostatak koncentracije u namazu, pa je rekao: “Vi to osjećate? Tako mi Allaha, draže mi je da se vrhovi kopalja zabodu u moju utrobu nego da osjetim nedostatak koncentracije u svom namazu.” (Vidjeti: Hil’jetul-evlija, 2/92) Kada je Amir b. Abdulkajs bio na samrti, zaplakao je, pa su ga upitali: “Zašto plačeš?”, a on je odgovorio: “Ne plačem iz straha od smrti, niti zbog čežnje za dunjalukom, već plačem iz čežnje za žeđi koju sam osjećao u vrelim podnevnim satima (zbog posta) i za noćnim namazom.” (Vidjeti: Sijeru a‘lamin-nubela, 4/19, i Hil’jetul-evlija, 2/88) Amir b. Abdulkajs rekao je: “Da nas Allah nije iskušao time da moramo jesti, a da kada jedemo moramo izgubiti abdest, vidio bi me moj Gospodar da sam Mu stalno na rukūu i na sedždi.” (Vidjeti: Sifetus-safve, 3/205) Amir b. Abdulkajs klanjao je po osam stotina rekata u toku jednog dana i noći, a i pored toga, korio je samog sebe govoreći: “Doista malo ibadetim”. (Vidjeti: Sifetus-safve, 3/205)

Nijedan čovjek ne zna šta je u konačnici za njega istinsko dobro. Ponekad će čovjek žudjeti za nečim što će na koncu po njega biti loše ili će nešto prezirati da bi se na kraju to što prezire pokazalo za njega vrlo korisnim. Niko osim Uzvišenog Allaha ne zna kako će se određena stvar okončati i kakve će posljedice imati: dobre ili loše. Ibn Kajjim, Allah mu se smilovao, kaže: “Allahova je odredba poklon vjerniku, pa makar se manifestirala kroz određenu zabranu. Ona je, u suštini, blagodat, bez obzira što izgleda kao patnja. Iskušenje koje Allah dadne čovjeku donosi mu zdravlje i pored toga što se čini da se radi o nevolji. Međutim, zbog čovjekovog neznanja, ograničenosti i nepravde prema samome sebi, on ništa od spomenutog, dakle, ni poklon, ni blagodat, ni zdravlje, ne smatra dobrim, jer on dobrim smatra samo ono s čime se naslađuje još na dunjaluku i ono što odgovara njegovoj duši, a u skladu je sa njegovim ovosvjetskim težnjama. Kada bi kojim slučajem bio upoznat sa konačnicom stvari, shvatio bi da se u određenoj zabrani krije blagodat i da je iskušenje milost, pa bi u nevoljama uživao više nego što uživa u blagostanju, u siromaštvu više nego u bogatstvu, te bi (Allahu) bio zahvalniji na oskudici nego na izobilju.”

Marokanski Univerzitet “El-Karavijjin” zvanično najstariji univerzitet na svijetu

Mnogi zapadni studenti i intelektualci smatraju da je Evropa kolijevka modernog obrazovanja, a da su univerziteti u Bolonji i Parizu najstariji na svijetu. Međutim, istina je nešto drugačija. Historijska je činjenica da se čak tri najstarija univerziteta na svijetu nalaze izvan Evrope i sva tri nalaze se u islamskom svijetu. Marokanski grad Fes, Kairo i iračka metropola Bagdad imali su razvijene obrazovne institucije čak 200 godina prije nego što je u Bolonji 1089. godine osnovana prva evropska visokoškolska ustanova. S obzirom na to da su obrazovne ustanove osnivane uz vjerske ustanove, poput džamija, i vođene po drugačijem modelu, Evropljani su im osporavali status ravnopravan ustanovama sa Starog kontinenta.

UNESCO je 1963. godine donio uredbu u kojoj se navodi da je nekadašnja medresa “El-Karavijjin” u marokanskom Fesu imala status univerziteta od samih svojih početaka 859. te da zbog toga zaslužuje titulu najstarijeg univerziteta na svijetu. Titulom najstarijeg univerziteta ovjenčala ga je i Guinnessova knjiga rekorda. Univerzitet “El-Karavijjin” osnovan je u sklopu džamije u Fesu, a za njegovo utemeljenje zaslužna je Fatima el-Fihri, kćerka bogatog trgovca Muhammeda koji je iz tuniškog grada Kajrevana preselio u Fes. Nakon očeve smrti, Fatima je, zajedno s braćom i sestrama, naslijedila veliko bogatstvo te nastavila razvijati zajednicu koja je rasla oko džamije koja je s vremenom postala najveća u Africi. Uporedo s džamijom rasla je i škola koja je uz vjersku poduku nudila instrukcije iz mnogih drugih područja poznatih u to vrijeme. Posebno su bile razvijene prirodne znanosti, retorika i filologija.

Univerzitet “El-Karavijjin” nastavio se razvijati i s vremenom je postalo edukacijski i duhovni centar muslimanskog svijeta. Neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata, 1947. godine, ova je institucija uključena u regularni obrazovni sistem u Maroku. Šesnaest godina kasnije na osnovu kraljevog dekreta proglašen je državnim univerzitetom i time stavljen pod jurisdikciju ministra obrazovanja. Promjene koje su uslijedile nakon tog dekreta bile su temeljite, te je došlo do detaljnog restrukturiranja kurikuluma i modernizacije programa.

Reforme i glas o najstarijem univerzitetu na svijetu duboko su pogodili evropske naučnike koji su počeli širiti neosnovane glasine da je to bila obična vjerska škola prije restrukturiranja. Njihovo osporavanje okončao je UNESCO priznavši

“El-Karavijjinu” status univerziteta još od 9. stoljeća.

Ono što je neosporno jeste da je ova institucija iznjedrila brojne učenjake i znanstvenike koji su imali golem utjecaj na arapsku i svjetsku kulturu. Među najslavnijima su Ibn Haldun, historičar, sociolog i ekonomist iz 14., te Leo Afrički, pisac i geograf iz 15. vijeka. “El-Karavijjin” i danas djeluje u sklopu marokanskog obrazovnog sistema.