Elvir Čamdžić, prof.

“I kad on stasa do svoje mladosti, Mi ga mudrošću i znanjem obdarismo; tako Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine.” (Jusuf, 22) Djetinjstvo je najljepši dio života za koji se kaže da je ispunjen punim zdravljem i bezbrižnošću, živahnošću i razigranošću. Ipak, to je životno doba kada se čovjek vrlo rijetko zapita za ono što čini ili ne čini. Na drugom kraju života je starost. To je životno doba u kojem, obično, imamo ono što u prvom nismo imali, a to je životno iskustvo – mudrost. Kada čovjek stekne mudrost, obično izgubi životnu snagu i energiju, a time i želju da nešto čini i mijenja svijet koji ga okružuje i u kojem egzistira. Zato ćemo često čuti starije kako govore mladima: “Eh, da su mi sada tvoje godine i energija, a ova pamet i iskustvo...!” Ipak, ima jedan period u našem životu u kojem gotovo da imamo sve što nam je neophodno da budemo sretni i pametni. To je doba mladosti.

Laž je potreba izazvana željom koju diktira duša, a dopunjuje je šejtan svojom vesvesom. Laž je nastala kako bi se istina mogla prepoznati i kako bi mogla preuzeti ulogu dobra i koristi. Najveća istina jeste da je samo Allah Bog. Međutim, duša, kako želi neovisnost i nesputanost, zapada u zamku da bude sama sebi bog, što, po slovu Kur’ana, predstavlja uzimanje svoje strasti za božanstvo, čime čovjek otupljuje svoje organe spoznaje: sluh, srce i vid. Naravno, ovdje i zavidnik šejtan traži svoj prostor za djelovanje, pa nudi savez najvećom laži, a to je uzimanje drugog za Boga. Otuda je glavni zadatak poslanika bio pozivanje ljudi u obožavanje samo Uzvišenog Allaha, te da sva svoja djela usmjeravaju i vezuju za istinskog Gospodara, Allaha. Poslanici su s revnosnom dušom i istinom poslati među ljude od Uzvišenog Allaha i ova činjenica mijenja situacije i prilike. Neki ljudi shvataju ovu istinu i iskreno se povode i slijede poslanike, dok drugi ih negiraju i lažno tvrde da i oni posjeduju poslaničke osobine. Tu nastaje kur’ansko kazivanje o poslanicima i njihovim narodima. Svako kur’ansko kazivanje potpuno je istinito, a istina se zrcali kroz riječi poslanika upućene ljudima i njihove odgovore poslanicima, koji su opisani u detalje u svakom događaju i kazuju kako se završio poziv u istinu i otklanjanje laži. Sâmo slanje poslanika ljudima sa porukom od Uzvišenog Allaha pokazuje koliko je ljudima potrebna nebeska smjernica i ukazuje na njihovu nesposobnost da sami iznalaze ispravan životni put i njegov smisleni završetak. Kada čovjek osjeti sposobnost da nešto postigne uz ulaganje velikog truda i napora, tada se u potpunosti posveti ostvarenju svoga cilja i često na tom putu pomisli da sve može i zna i da mu više nije potreban nikakav savjetnik. Ovo je prva, ali i najveća opasnost za slabašno biće, čovjeka. Zaboravio je pripisati, sa zahvalnošću, svoj uspjeh Gospodaru svih svjetova. Zaboravio je na Uzvišenog Allaha, pa je On dao da zaboravi svoj razlog dolaska na ovaj svijet.

Kvalitetnim odgojem i obrazovanjem dobijamo kvalitetne osobe, koje zatim kvalitetnim i organiziranim djelovanjem grade zdravo, moralno, kompaktno i uspješno društvo. Da bi se izgradilo takvo društvo, potrebno je aktivirati faktore uspjeha koji su sastavni dio zdravog pojedinca i zajedno čine suštinu čovjeka. U prošlom broju govorili smo upravo o kvalitetima pojedinaca koji zajedničkim djelovanjem grade zdravu i prosperitetnu zajednicu, o čijim ćemo kvalitetima govoriti u ovom tekstu.

Svaka zajednica sačinjena je od pojedinaca, kao što je i svaka vojna formacija sastavljena od vojnika, individua. Da li je za izgradnju kvalitetne zajednice ili vojnu pobjedu i ostvarenje tog cilja potrebno mnoštvo pojedinaca, odnosno kvantitet, ili je, pak, cilj moguće postići sa malobrojnim ali kvalitetnim pojedincima?

Prisjetimo se ashaba koji pobjeđuju na Bedru, bez obzira što ih je trostruko manje, i početka bitke na Hunejnu kada muslimani gube, bez obzira što su brojniji. Omer b. El-Hattab šalje Amra b. El-Asa da oslobodi Egipat i s njim samo 4.000 vojnika. Kada je Amr b. El-As zatražio pomoć, poslao mu je još 4.000 vojnika, i s njima četvericu, za koje je rekao da svaki od njih vrijedi kao 1.000 drugih. Smatrao je da ukupno ima 12.000 vojnika, a vojska koja broji 12.000 ljudi, neće biti pobijeđena zbog malobrojnosti.

Kvalitetnim odgojem i obrazovanjem dobijamo kvalitetne osobe, koje zatim kvalitetnim, organiziranim djelovanjem grade zdravo, moralno, kompaktno i uspješno društvo. Da bi se izgradilo takvo društvo, potrebno je aktivirati faktore uspjeha koji su sastavni dio zdravog pojedinca i zajedno čine suštinu čovjeka.

Suština čovjeka

Spoljašnja obilježja čovjeka, kao što je ljepota i tjelesna snaga i korpulentnost, ne čine suštinu čovjeka. Dakle, suština čovjeka nije u njegovom tjelesnom izgledu, ljepoti, snazi mišića, pa ni u društvenom položaju, bogatstvu, nego u njegovoj vjeri, razumu, moralu i stručnosti.Allah, džellešanuhu, ne obraća pažnju na izgled i materijalno bogatstvo, nego na vjeru i dobra djela, kao što se navodi u hadisu koji od Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prenosi Ebu Hurejra, radijallahu anhu: “Uistinu Allah ne gleda u vaša tijela ni u vaše imetke, nego gleda u vaša srca i djela!” (Muslim) Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Jak vjernik je bolji i Allahu draži od slabog vjernika, a u obojici je dobro. Teži onome što će ti koristiti i traži Allahovu pomoć u tome, a nemoj očajavati. Ako te nešto zadesi, nemoj reći: ‘Da sam uradio tako i tako, bilo bi tako i tako’, nego reci: ‘To je Allahova odredba i On čini što hoće’, jer ‘da sam’ šejtanu otvara mogućnost djelovanja.” (Muslim) U ovom hadisu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sasvim se jasno ističe da je islam vjera snažnih i moćnih mu’mina, a ne vjera iznemoglih i slabića. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, hadis izriče u formi konstatacije da je jak vjernik bolji od slabog vjernika, a, ustvari, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, želi podstaknuti vjernike da budu jači i bolji u svakom smislu i da usvajaju sve pretpostavke snage i uspjeha.

Kur’anska kazivanja, pored historijske i književne vrijednosti, imaju svoj daleko uzvišeniji cilj: opomena i pouka, objašnjenje i potvrda, uputa i milost, kao što Uzvišeni poručuje: “U kazivanjima o njima je pouka za one koji su razumom obdareni. Kur'an nije izmišljena besjeda, on priznaje da su istinite knjige prije njega objavljene, i objašnjava sve, i putokaz je i milost narodu koji vjeruje.” (Jusuf, 111) Na osnovu ovih kur’anskih smjernica nastali su temelji islamskog misionarstva. Historijska kazivanja u kur’anskim pričama fragmentarno su povezana. Svrha ovih kazivanja nije samo iznošenje historijskih činjenica nego izlaganje pouka i opomena iz historijskih događaja. Kur’anska kazivanja potiču čovjeka na razmišljanje o uzročno-posljedičnim vezama, o povodima i ishodima događaja, shodno Allahovim, džellešanuhu, zakonima, što se u pravilu uvijek svodi na neiscrpnu borbu dobra i zla. Na taj način Allah, džellešanuhu, Svojim je kazivanjima historijske događaje stavio u kontekst univerzalnih događaja, uz razmatranje i opis njihovih prirodnih i društvenih segmenata.