Mladost je najčešće sinonim za zdravlje, sreću, snagu, zrelost i razumijevanje svega onoga što život sa sobom nosi. Mladost nikako ne bi smjela biti ludost, niti samo izliv strasti i užitka. Mnogi se, kada prođe mladost, prisjećaju tog perioda, govore kako je to bilo najsretnije doba njihovog života, a zaboravljaju, zapravo, da je to bila i bura, plima s mnogo pitanja i dilema. To je doista težak životni period, pun iskušenja, a traži od čovjeka da baš tada realno razumije svijet u kojem živi i da izgradi stavove prema svemu što život od njega traži. Jedan od razloga koji objašnjava širenje islama jeste upravo prihvatanje islama i njegovog učenja od mladih generacija. Oni su bili glavni bajraktari i tumači islama i njegovog učenja. U brojnim kur’anskim pričama koje su ispričane, kako sam Kur’an kaže, “da bi pouku primili oni koji pamet imaju!”, posebno se ističu one o Ibrahimu, alejhis-selam, Jakubovim sinovima Jusufu i njegovoj braći, mladićima u pećini Kehf, ili Lukmanu, alejhis-selam, i njegovom sinu. Zato se treba posebno istaći značaj odgoja mladih generacija i smisao tog teškog i napornog, fizičkog i intelektualnog rada. Treba imati u vidu da se čovjek odgaja, a životinja dresira. U tom smislu u jednom kur’anskom ajetu Uzvišeni kaže: “O vi koji vjerujete, sebe i svoje porodice čuvajte od Vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti, i o kojoj će se meleki strogi i snažni brinuti...” (Et-Tahrim, 6) U jednom komentaru ovog ajeta navodi se da to znači da trebamo odgajati sebe i svoju porodicu, naređivati im dobro i odvraćati ih od zla. Ispravan odgoj preduvjet je i moralnog i vjerskog i svakog drugog napretka. Otuda se sasvim razumljivo nameće pitanje: Posvećujemo li i kao pojedinci i kao zajednica dovoljno pažnje odgoju i obrazovanju, a naročito odgoju i obrazovanju mladih, koliko se trudimo da mlade naraštaje odgojimo na principima imana, ili smo ih prepustili same sebi, da sami sebe odgajaju? Prepuštamo li da ih drugi odgajaju i da ih pridobiju uz sebe? Mlada populacija najznačajniji je dio jedne zajednice. Zato je neophodno pomoći toj generaciji kako bi uspješno rješavali životne probleme.
Briga o mladima
“I kad on stasa do svoje mladosti, Mi ga mudrošću i znanjem obdarismo; tako Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine.” (Jusuf, 22) Djetinjstvo je najljepši dio života za koji se kaže da je ispunjen punim zdravljem i bezbrižnošću, živahnošću i razigranošću. Ipak, to je životno doba kada se čovjek vrlo rijetko zapita za ono što čini ili ne čini. Na drugom kraju života je starost. To je životno doba u kojem, obično, imamo ono što u prvom nismo imali, a to je životno iskustvo – mudrost. Kada čovjek stekne mudrost, obično izgubi životnu snagu i energiju, a time i želju da nešto čini i mijenja svijet koji ga okružuje i u kojem egzistira. Zato ćemo često čuti starije kako govore mladima: “Eh, da su mi sada tvoje godine i energija, a ova pamet i iskustvo...!” Ipak, ima jedan period u našem životu u kojem gotovo da imamo sve što nam je neophodno da budemo sretni i pametni. To je doba mladosti.
Pročitaj sljedeći
Povezano
Čija omladina želite da budete?!
Život nam kazuje da je gotovo nemoguće bit neutralan: čovjek uvijek bude ili na jednoj ili drugoj strani. Nekada se i prividna neutralnost iskazuje indirektnom podrškom jednog opredjeljenja, ali to je u ovosvjetskim stvarima, a kada je vjera u pitanju, onda je moguće deklariranje ili na jednu ili na drugu stranu. Kur’an i hadis jasno govore da će na ahiretu biti samo dvije strane: skupina džennetlija i skupina džehennemlija. To je krajnji ishod ahiretskog stanja. Skupina onih koji su sljedbenici Iblisa, neka je na njega Allahovo prokletstvo, i skupina onih koji će biti pripadnici ummeta jednog od Božijih poslanika.
Kutak za mlade - broj 64
“O mladiću, bježi ka Allahu!”
Često se susrećete s ljudima koji vas poprijeko gledaju i vrijeđaju vjeru. To ne rade samo zato što im se ne dopadate. To je zbog toga što je njihovo srce postalo tvrdo i oni su skrenuli s Pravog puta, a to i ne znaju. Jer, Allah poručuje u Kur’anu: '“I ne budite kao oni koji su zaboravili Allaha, pa je On učinio da sami sebe zaborave, to su pravi grješnici.” (El-Hašr, 19)
Dakle, nećete ni znati da se ste dospjeli u to stanje, a rješenje koje nam Allah nudi je jedno i sve što čovjek treba da uradi jeste da primijeni ono što nam Allah poručuje u Kur’anu: “Fefirru ilellah! – Požurite (bježite) ka Allahu!” (Ez-Zarijat, 50) U tefsiru ovog ajeta Ibn Kajjim, rahimehullah, kaže da se izraz “bježite ka Allahu” odnosi na udaljenost (između čovjeka i Allaha).
Allah ti poručuje: “Robe, vrati se nazad!” Ne može se reći ništa ljepše od toga. ”Ja ne želim da odeš, vrati se nazad!” U trenutku dok činiš pokajanje (tevbu) i dok govoriš: “O Allahu, oprosti mi!”, da li osjećaš promjenu u srcu, grižnju savjesti? Osjećaš li kako se oči pune suzama? Osjetiš li svoje srce kad poželiš obaviti namaz, možeš li osjetiti kako naviru emocije? To nije tvoja zasluga, to nisi ti mogao sam učiniti, ne možeš ti odlučiti hoćeš li se pokajati. Ti ne možeš odlučiti: “Želim da mi bude oprošteno...”. To je Allah učinio i On stavlja skrušenost u tvoje srce, i On te vraća nazad. Ti si učinio mali korak, a Allah je učino ostatak. O robe Allahov, ko ti drugi može otkloniti grijehe i oprostiti osim Allaha?