Nazif Subašić

Oni koji su bili bogobojazni na dunjaluku, na Sudnjem danu uživat će u plodovima svoje bogobojaznosti i dobit će brojne počasti na koje se ukazuje u Kur’anu i sunnetu.

Neće se ni bojati ni tugovati na Danu najvećeg straha

Uzvišeni Allah kaže: “Zaista, za Allahove štićenike nema straha i oni ni za čim ne treba da tuguju, oni koji budu vjerovali i koji se budu Allaha bojali, za njih su dobre vijesti i na ovom i na drugom svijetu – Allahove riječi niko ne može izmijeniti – to je, zaista, uspjeh veliki” (Junus, 62–64 ); “O robovi Moji, za vas danas straha neće biti, niti ćete tugovati! A onima koji su u ajete Naše vjerovali i koji su muslimani bili” (Ez-Zuhruf, 68); “A oni kojima smo još prije lijepu nagradu obećali, oni će od njega daleko biti. Huku njegovu neće čuti, i vječno će u onom što im budu duše željele uživati; neće ih brinuti najveći užas, nego će ih meleki dočekati: ‘Evo, ovo je Dan vaš koji vam je obećan!’” (El-Enbija, 101–102)

Ove će počasti postići oni koji su na dunjaluku strahovali od Sudnjeg dana i koji su se pripremali za njega: “Mi se Gospodara našeg bojimo, na Dan kada će lica smrknuta i namrgođena biti’” (El-Insan, 10), pa ih je Uzvišeni Allah nagradio takvim stanjem na ahiretu koje im dolikuje, i spasit će ih zla i straha toga Dana. Uzvišeni Allah kaže: “Njih će Allah strahote tog Dana sačuvati i blistavost i radost im darovati, i Džennetom i svilom ih za ono što su trpjeli nagraditi.” (El-Insan, 11–12)

Nema sumnje da su riječ tevhida – Allahove jednoće i postupanje u skladu sa principima tevhida – osnova za ovu sigurnost. Uzvišeni Allah kaže: “A kako bih se ja bojao onih koje s Njim izjednačujete, kada se vi ne bojite što Allahu druge ravnim smatrate, iako vam On za to nije nikakav dokaz dao? I znate li vi ko će, mi ili vi, biti siguran? Samo oni koj i vjeruju i vjerovanje svoje sa zulumom ne miješaju bit će uistinu sigurni: oni su upućeni.” (El-En’am, 81–82)

Jedna od pokuđenih i loših osobina za jednog muslimana je žurba, a njena opasnost je u tome što od nje nije niko siguran i svako u njoj ima udjela shodno njegovoj ličnosti.

Njena opasnost se ogleda i u tome što je to jedna od osobina koje je Allah, subhanehu ve te'ala, usadio u svakog čovjeka i upozorio na nju, pa kaže Uzvišeni: „Čovjek i proklinje i blagosilje; Čovjek je doista nagao.“ (El-Isra, 11), i kaže: „Čovjek je stvoren od ‍žurbe. Pokazaću Ja vama, doista, dokaze Svoje, zato Me ne po‍žurujte!“ (El-Enbija, 37), i kaže: „Da Allah ljudima daje zlo onako brzo kao što im se odaziva Kad tra‍že dobro, oni bi, uistinu, stradali. A mi ipak ostavljamo da u zabludi svojoj lutaju oni koji ne vjeruju da će pred nas stati.“ (Junus, 11)

U ovom tekstu koncetrisati ćemo se na tri važna pitanja vezana za ovu temu:

● Islamski pogled na žurbu;

● Pokuđena i pohvalna žurba;

● Načini liječenja.

Stanje nesretnih na Dan okupljanja

Na mahšeru, nakon što ljudi provedu pedeset hiljada godina, nakon tolike žege, žeđi i gladi, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zauzet će se za početak suđenja ljudima i oni će vidjeti da nešto dolazi, a to će biti Džehennem.

Uzvišeni Allah kaže: “i kad se tog Dana primakne Džehennem; tada će se čovjek sjetiti – a na što mu je sjećanje?!” (El-Fedžr, 23) Ibn Mesud, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Toga dana će doći Džehennem, a imat će sedamdeset hiljada povodaca, a za svaki će povodac držati sedamdeset hiljada meleka.” (Muslim)

“...i grješnici će ugledati Vatru i uvjerit će se da će u nju pasti, i da im iz nje neće povratka biti.” (El-Kehf, 53) Saznat će, dakle, da će u nju ući, čut će glas Džehennema, njegovo pucketanje i gnjevno hučanje iz velike udaljenosti.

“Kad od njih bude udaljena toliko da je mognu vidjeti, čut će kako gnjevna ključa i od bijesa huči.” (Furkan, 12) Ovo će ukazivati na žestinu Vatre, tada će nevjernici biti ubijeđeni u Džehennem. Svi će narodi klečati na koljenima i svaki od njih govorit će: “Samo da se spasim!”

Uzvišeni Allah dozvolio je Svojim robovima sve što je korisno, a zabranio im sve što je štetno. Sve ono u čemu ima štetnosti islam zabranjuje i čuva društvo od toga. Kaže Uzvišeni Allah: “...i sami sebe ne ubijajte! Allah je doista prema vama milostiv!” (En-Nisa, 29), “...i svojim se rukama u propast ne bacajte!“ (El-Bekara, 195)

Isto kao što je čovjeku zabranjeno sve što je štetno, tako mu je zabranjeno i da on nanosi štetu bilo kojem dijelu tijela, jer ono nije njegovo vlasništvo, ono mu je samo dato u emanet.

Konzumiranje lijepoga i zdrava ishrana pozitivno djeluje i odražava se na čovjekovo zdravlje i njegovo ponašanje, dok loša ishrana ima ružne posljedice kako na tijelo tako i na ponašanje. Jedna od vrlo ružnih i odvratnih stvari kojima je iskušano današnje društvo jeste pušenje, koje se proširilo i među muslimanima, kako Arapima tako i nearapima, kako mladima tako i starima, kako bogatima tako i siromašnima, a ni žene nisu ostale imune na ovu pošast.

U današnjem vremenu mnogi ljudi pogrešno razumiju odnose na relaciji vjera i dunjaluk, smatrajući da se vjersko i svjetovno nikako ne mogu sastaviti u jednom srcu, odnosno da dunjaluk isključuje vjeru i da osobe koje sudjeluju u nekim svjetovnim sferama ne mogu i ne trebaju imati doticaja s vjerom ili, pak, da za osobe posvećene vjeri nema mjesta za uživanje u ovosvjetskim blagodatima i da ih se moraju odreći. Oba ova mišljenja predstavljaju krajnosti, a ispravno razumijevanje jeste ono koje se nalazi između ovoga dvoga, bez pretjerivanja i popuštanja, jer su oba ova puta pokuđena u našoj vjeri i tome nas ona ne uči. Vjera islam je vjera sredine i to je njen simbol i simbol cjelokupnog islamskog ummeta. Kaže Uzvišeni: “I tako smo od vas stvorili pravednu zajednicu da budete svjedoci protiv ostalih ljudi, i da Poslanik bude protiv vas svjedok.” (El-Bekara, 143) Ova središnjost obuhvata vjerovanje, obrede, međusobne odnose, ljubav, mržnju i sve ostale aspekte života.

Onaj ko razmišlja o ajetima iz Kur’ana, naći će u Njegovim naredbama središnjost kada je u pitanju odnos prema dunjaluku i ahiretu: “I nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na ovom svijetu...” (El-Kasas, 77)

Čovjek je po prirodi društveno biće, živi u društvenim sredinama sa svojim sunarodnjacima, sa kojima sarađuje, a rasprava je nešto što je potrebno prilikom te saradnje, a to sve zbog velike mudrosti i plemenitog cilja za postizanje prava ljudi i odagnavanje nepravde. Zbog ove velike mudrosti čovjek je ostao biće, za razliku od ostalih, koje se najviše raspravlja i vodi polemiku, kao što kaže Uzvišeni Gospodar: “...ali je čovjek, više nego iko, spreman raspravljati.” (El-Kehf, 54) Međutim, Allah poziva čovjeka u iman (vjerovanje) i slijeđenje Njegovog zakona, kako bi uredio i prilagodio svoje instinkte i udaljio se od pretjerivanja. Ali, kada čovjek izađe iz okvira vjere i imana, tada se ti instinkti u potpunosti ovladaju njime, okupiraju njegov razum, potčine ga, ovladaju njegovim organima i tada im on u potpunosti udovoljava; zauzmu srce i on postaje zarobljenik svojih nagona ili strasti. Na takav način čovjek izgubi svoju zadaću i skrene sa puta svoje misije, i od osnovnih sredstava koje mu je Allah dao na korištenje do ostvarenja cilja, on ta sredstva pretvori u cilj, i tako se čovjek iz plemenitog biće spusti na stepen niži čak od životinje.

Nakon što su čitav svijet zahvatili višeboštvo, neznanje, zabluda i nepravda, javila se očajnička potreba za nekim ko će svijet izbaviti iz svih tih tmina. Allah, subhanehu ve te‘ala, počastio je cijelo čovječanstvo poslanstvom Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Kaže Uzvišeni: “Elif-lam-ra. Knjigu ti objavljujemo zato da ljude, voljom njihovog Gospodara, izvedeš iz tmina na svjetlo, na put Silnoga i Hvaljenoga.” (Ibrahim, 1)

Taberani bilježi u svom Mu‘džemu da je jednom Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, vraćajući se sa nekog putovanja, svratio kod jednog pustinjaka, seljaka, da se odmori. Pustinjak ga dobro ugosti i počasti, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče mu: “Kada dođeš u Medinu, posjeti nas!” Nedugo poslije toga, beduin se zaputi u pravcu Medine i posjeti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a kada htjede da krene nazad, Poslanik mu reče: “Traži od mene ako imaš neku potrebu!” Bilo je za očekivati da će od Poslanika tražiti blagodati onog svijeta, Džennet, šehadet na Allahovom putu ili da mu se dova prima itd., međutim, ovaj čovjek reče: “Tražim od tebe devu koju ću moći jahati”, pa mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dade i opet mu reče: “Traži!” Čovjek reče: “Tražim psa koji će mi čuvati stoku”, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredi da mu daju psa da mu čuva stoku, a zatim mu ponovo reče: “Traži!” Čovjek reče: “Tražim robinju koja će mi služiti u kući”, pa mu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dade robinju, a zatim ovaj čovjek zašuti.

Na loše mišljenje ukazuje i promjena srca zbog onog što se nalazi pri njemu kada čovjek ne čuva čast muslimana i ne sakriva njegove mahane, jer šejtan priđe čovjekovom srcu do najbliže i najniže tačke i ubaci u njega sumnju. U svemu tome trebaš biti pronicljiv i razuman, jer mu’min gleda Allahovim svjetlom, i zna da šejtanov govor i njegove laži treba istražiti, pa ako te on obavijesti, ti budi pravedan i nemoj mu povjerovati niti ga u laž ugoniti kako ne bi imalo loše mišljenje. Koliko god ti dolazile loše misli o muslimanu, ti čuvaj njega i njegovu čast, a to će rasrditi šejtana i otjerati od tebe, tako da ti više neće takvo nešto dobacivati iz straha da ti ne bi počeo činiti dovu za tog muslimana, a ukoliko znaš sigurno za neku manjkavost kod muslimana, posavjetuj ga tajno, ali nemoj da te šejtan zavara pa da ga ponižavaš, a kada ga savjetuješ nemoj da osjećaš radost što ti se pokazala njegova manjkavost, nego se usredotoči na taj njegov dotični grijeh i budi tužan kao što bi bio tužan da tebe zadesi ta manjkavost i treba da ti bude draže da on ostavi tu manjkavost bez tvog savjeta, nego zbog tvog savjeta.” (Ezkar en-Nevevi)

Pomirenje dviju zavađenih strana otklanja mržnju iz prsa, vodi ka jedinstvu i otklanja međusobne podjele, jer pomirenje je izvor sigurnosti, stabilnosti, ljubavi i spokoja, i, ujedno, i dokaz istinskog imanskog bratstva. Allah Uzvišeni kaže: “Vjernici su samo braća, zato pomirite vaša dva brata…” (El-Hudžurat, 10) Pomirenje rađa ljubav i ulijeva sigurnost, ljudi se posvete činjenju dobrih djela, posvete se izgradnji i rekonstrukciji kojoj su prethodili mjeseci i godine sporova, prepirki, prolijevanja krvi i uništenja imetaka. Uzvišeni Allah naređuje nam da pomirujemo ljude i to je učinio vrijednim djelom, rekavši: “Pitaju te o plijenu. Reci: ‘Plijen pripada Allahu i Poslaniku.’ Zato se bojte Allaha i izgladite međusobne razmirice, i pokoravajte se Allahu i Njegovom Poslaniku, ako ste pravi vjernici.” (El-Enfal, 1)

Vrlo slikovit primjer za blagost, savladavanje srdžbe i oprost nalazimo u poznatom kazivanju o jednom robu koji je često griješio prema svome vlasniku, pa ga je on zbog toga htio kazniti bičevanjem. Našavši se u toj naizgled bezizlaznoj situaciji i želeći izbjeći kaznu, rob, u trenutku kada je vlasnik podigao ruku da mu zada prvi udarac, dosjetljivo reče: “...koji srdžbu savlađuju”, a na to vlasnik reče: “Savladao sam srdžbu”, a rob odmah dobaci: “...i ljudima praštaju”, a vlasnik reče: “Oprostio sam ti”, ali se rob ne zaustavi na tome, nego reče: “...a Allah voli one koji dobra djela čine”, na što vlasnik uzvrati: “Idi, slobodan si, puštam te u ime Allaha!” Ugled na dunjaluku neće uživati osim onaj koji je strpljiv, blag, i koji ne žuri sa osvetom, onaj koji je čedan, skroman, a kod koga se nađu sve ove osobine, on je na velikom stepenu morala. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Na Sudnjem danu meni će od vas biti najbliži onaj koji ima najljepši moral.” (Bilježi Tirmizi, hadis je hasen)

Mesdžidi i džamije već se odavno žale na malobrojnost svojih posjetilaca koji u njima spominju Allahovo ime. Nestalo je ljudi koji u Allahovim kućama dočekuju novi dan i koje obavija tmina noći dok klanjaju posljednji namaz u tom danu, ljudi koje trgovina ne odvraća od spominjanja Allaha, obavljanja namaza i davanja zekata i koji se boje Dana u kojem će srca i pogledi biti uznemireni. Mesdžidi su Allahove kuće na Zemlji, najčišća i najbolja mjesta za koja se vežu srca vjernika, pred njihovim vratima zaustavljaju se fitne i svaki razuman musliman teži ka tome da učestvuje u njihovoj gradnji, održavanju i čišćenju, koliko je u mogućnosti.

Starac ‘Aša b. Kajs, poznati pjesnik, krenuo je iz Jemame (Nedžda) želeći da sretne Poslanika, alejhis-selam, i da primi islam. Sjeo je na jahalicu u želji da vidi Poslanika, alejhis-selam, i tako prelazio mnoga područja iz želje za islamom i ostavljanjem kipova. Kada je bio blizu Medine, presretoše ga neki mušrici i upitaše gdje je krenuo. Kada im je rekao da želi do Poslanika, alejhis-selam, oni se pobojaše da neće primiti islam i tako ojačati Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa mu rekoše: “O A'ša tvoja vjera i vjera tvojih očeva bolja je za tebe!” On reče: “Ne, Poslanikova vjera je bolja i dugotrajnija!” Na to oni rekoše: “O ‘Aša, on zabranjuje zinaluk (nemoral)!” “Ja sam starac u poznim godinama, nemam potrebe za ženama”, odvrati ‘Aša. “On zabranjuje vino!”, rekoše oni. “Ono oduzima pamet, ponižava čovjeka i nemam potrebe za njim”, kaza ‘Aša. Kada su vidjeli da je odlučan da primi islam, rekoše: “Dat ćemo ti stotinu deva da se vratiš kući i ostaviš islam!” On poče razmišljati o imetku, jer to je velika vrijednost, i šejtan ovlada njegovim razumom, pa se okrenu njima i reče: “Što se tiče imetka, može!” Sakupiše mu stotinu deva, on ih uze, vrati se svojim stopama, vrati se svom narodu sa nevjerstvom tjerajući deve ispred sebe, radujući se i veseleći, a kada je došao blizu kuće, pade sa deve, slomi vrat i umrije.

Od Ebu Umame el-Bahilija, Allah bio zadovoljan njime, prenosi se da je Allahov Poslanik, alejhis-selam, rekao: “Ja garantujem kuću na periferiji Dženneta onome ko ostavi raspravu, pa makar bio u pravu, kuću u sredini Dženneta onome ko ostavi laž pa makar i u šali, i kuću u najvišem dijelu Dženneta onome ko uljepša svoj ahlak.“ (Bilježi Ebu Davud, Albani kaže da je dobar u knjizi “Sahihul Džami“) Dakle najiskreniji, Poslanik, alejhis-selam, daje obećanje i garantuje prvi stepen Dženneta onome ko ostavi raspravu, makar istina bila na njegovoj strani, jer svađa i rasprava vode ka sukobu i cijepanju. Poslanik obećava kuću u sredini Dženneta onome ko ostavi laž u svakoj prilici, pa čak i u šali, i kuću u najvišem dijelu Dženneta onome ko ima lijep ahlak.

Sve veća nezaposlenost utjecala je na povećanje prosječne starosne dobi stupanja u brak i ovakva populacija je sve češća žrtva prepuštanja strastima. Ovo je ozbiljan društveni problem čijem je rješavanju potrebno pristupiti na jedan oprezan način izbjegavajući pretjerivanje koje je karakteristično za određene skupine koje grješnicima oduzimaju svaku nadu i dovode u stanje očaja, a također izbjegavajući i one koji zastupaju metodu olakšavanja čime samo dodatno otvaraju vrata griješenja. Obje ove skupine imaju lošu namjeru, a ispravno postupanje je sredina između toga. Potpuno smo uvjereni da je sva devijantna ponašanja moguće liječiti jedino kur’anskim i sunnetskim načinom, koji se zasniva na mudrom šerijatu i Objavi koja nema nikakvog nedostatka, s tim da se greška može naći samo u načinu i metodi primjene ovog programa.

Srdačnost je bila poznata i u prijašnjim i kasnijim generacijama, kao što kaže Suhejl ibn Ebu Salih, rahimehullah: “Bio sam sa ocem na Arefatu, pa smo stali da vidimo Omera ibn Abdul-Aziza, a on je bio emir (zapovjednik) na hadždžu. Rekao sam: ‘Oče, ja mislim da Allah voli Omera!’ On reče: ‘Po čemu znaš?’ Rekoh: ‘Kako ja vidim, on unosi u srca ljudi srdačnost i ljubav, a ti si čuo Ebu Hurejru – Suhejl ibn Ebi Salih je pričao, a on od svog oca, koji je od Ebu Hurejre prenio da je Poslanik, alejhis-selam, rekao: “Kada Allah zavoli nekog Svog roba, pozove Džibrila i kaže mu: ‘Ja volim tog i tog, pa ga voli i ti...’“ (Sijeru a‘alamu nubela, 5/119) Zbog toga se mora vratiti osnovi ukoliko se želi zadobiti ljubav ljudi, slijedeći imanske uzroke, a jedan od njih jeste slijeđenje Poslanika, alejhis-selam: “Reci: ‘Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti!’” (prijevod značenja Ali Imran, 31) Kada vas Allah zavoli, pozove Džibrila, stanovnike nebesa, ta se ljubav spusti na zemlju, pa se oko vas okupljaju ljudi i njihova se srca ispune ljubavlju. Kaže Zejd ibn Eslem: “Rečeno je: ‘Ko se boji Allaha, ljudi će ga voljeti makar to prezirali.’” (Derrul-mensur, 1/53)

Allahu nije teško otkloniti nijednu bolest, nijedan problem, bio on fizički ili psihički. Koliko je On bolesnih izliječio, siromašnih obogatio, propalih spasio, zalutalih uputio, slabih ojačao, jer Njemu Uzvišenom ne promiče ništa ni na Zemlji ni na nebu. Zar ne znamo kako je otklonio brigu od Jakuba, alejhis-selam, i sastavio ga sa njegovom djecom kada je Jakub rekao: "Ja tugu svoju i jad svoj pred Allaha iznosim“ (prijevod značenja Jusuf, 86) i: “Ja se neću jadati, nadam se da će mi ih Allah sve vratiti; uistinu On sve zna i mudar je" (prijevod značenja Jusuf, 83). Zar nismo obaviješteni kako je otklonio nevolju od Ejuba, alejhis-selam, nakon duge bolesti: “I Ejjubu se, kada je Gospodaru svome zavapio: 'Mene je nevolja snašla, a Ti si od milostivih najmilostiviji!' – odazvasmo i nevolju mu, koja ga je morila, otklonismo i vratismo mu, milošću Našom, čeljad njegovu i uz njih još toliko i da bude pouka onima koji se Nama klanjaju.” (prijevod značenja El-Enbija, 83-84.)