poslanici

U prethodnim dijelovima govorili smo o značaju vjerovanja u Allahove poslanike i vjerovjesnike, ukazujući na nužnost poslanstva i njegovu ulogu u usmjeravanju čovječanstva ka istini. Također smo se osvrnuli na poslanstvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i kroz njegov životopis, moral i djelovanje upoznali veličinu njegove ličnosti i uzvišenost njegove misije.

Nakon što smo ukazali na nužnost poslanstva, njegovu mudrost i neophodnost za ljudsku zajednicu, ostaje da se osvrnemo na konkretizaciju te božanske milosti u historiji čovječanstva. Ako je poslanstvo najuzvišeniji dar kojim Uzvišeni Allah usmjerava ljude, onda je kruna tog dara posljednja objava i posljednji Poslanik koji je njome zadužen. Vjerovanje u poslanike ne ostaje apstraktno načelo, već traži upoznavanje njihovih života, njihove misije i dokaza njihove istinitosti. U tom kontekstu posebnu pažnju zaslužuje poslanstvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, koje predstavlja završnicu lanca vjerovjesništva i konačno obraćanje čovječanstvu do Sudnjega dana.

Hvala Allahu, Gospodaru svjetova. Njega hvalimo, od Njega pomoć tražimo i od Njega oprost molimo. Svjedočim da nema drugog boga osim Allaha, Jedinog, Koji nema sudruga, i svjedočim da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Njegov rob i Njegov poslanik.

U ovoj hutbi zajedno ćemo da zastanemo pred jednom od najdirljivijih slika koje nam Kur'an nudi -- pred životom Nuha, alejhis-selam. To nije samo priča iz davnina; to je ogledalo za svakoga od nas: "U kazivanjima o njima je pouka za razumom obdarene" (Jusuf, 111).

Činjenje istigfara

Kada ljude na Zemlji pogodi kakav musibet i nedaća, to često biva kao posljedica ljudskih grijeha. Stoga je na čovjeku da se stalno kaje svome Gospodaru i da često uči istigfar. Imam Kurtubi u svome tefsiru prenosi da se jedan čovjek požalio Hasanu el-Basriju na sušu, a on mu reče: "Istigfar čini Allahu!" Drugi mu se požalio na siromaštvo, a on mu reče: "Istigfar čini Allahu!" Treći ga je zamolio da mu prouči dovu da mu Allah podari dijete, a on mu reče: "Istigfar čini Allahu!" Četvrti mu se požalio na nerađanje plodova u njegovoj bašti, a on mu reče: "Istigfar čini Allahu!" Tada mu jedan od prisutnih reče: "Ljudi te pitaju za razne probleme, a ti im svima odgovaraš da čine istigfar?!" On mu reče: "Ja to nisam rekao od sebe. Uzvišeni Allah u suri Nuh kaže: "Tražite od Gospodara svoga oprost jer On, doista, mnogo prašta; On će vam kišu obilnu slati i pomoći će vas imanjima i sinovima, i dat će vam bašče, i rijeke će vam dati. Šta vam je, zašto se Allahove sile ne bojite a On vas postepeno stvara?!" (Nuh, 10--14)

Bratstvo i ljubav u ime Allaha i izgradnja zajedništva i jedinstva na toj osnovi najveće su blagodati koje Uzvišeni Allah daruje Svojim robovima. Ove uzvišene osobine nisu date svakome, već samo iskrenim vjernicima i vjernicama koji svojim ponašanjem i djelima dokazuju svoju odanost vjeri.

Ljubav u ime Allaha i bratstvo koje iz nje proizlazi predstavljaju najljepše plodove istinskog vjerovanja, imana. Snaga ovih osjećaja direktno zavisi od jačine našeg imana -- što je iman čvršći i snažniji, to će ljubav, bratstvo i zajedništvo među vjernicima biti dublje i čvršće. S druge strane, slabost imana reflektuje se i na slabost ovih plemenitih veza.

Svaki vjernik svjedoči da nema drugog istinskog božanstva koje zaslužuje da bude obožavano osim Allaha i da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Allahov rob i poslanik. Niko se ne može zvati muslimanom ukoliko ne ispuni ova dva temelja. Ljubav prema Allahu i Poslaniku sastavni je dio našeg vjerovanja, bez kojeg je ono nezamislivo i neispravno. Dakle, niko ne može biti vjernik a da ne voli Allaha i Njegovog Poslanika! Svakom razumnom čovjeku jasno je i složit će se s činjenicom da je nezamislivo da nekoga volimo a da ne želimo biti u njegovom društvu, jer je jedan od najvećih pokazatelja ljubavi prema nekome želja za njegovim društvom, za njegovom blizinom i bliskošću, dok je suprotno tome nezamislivo, da neko kaže da voli određenu osobu, ali da ne voli biti u njenom društvu ili njenoj blizini -- to je nemoguće! Tako nas ljubav prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, neminovno podstiče na to da volimo i da želimo biti u njegovoj blizini, u njegovom društvu i okruženju. S obzirom na to da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, preselio i da je društvo s njim na dunjaluku nemoguće, ostaje nam nada i želja da budemo u njegovom društvu na ahiretu. Ovdje se postavlja pitanje: Kako doći do njegovog društva, kako dobiti takvu privilegiju i počast, kojim se to djelima i radnjama zaslužuje!? Odgovor na ovo pitanje nalazi se u Kur'anu i vjerodostojnom sunnetu.

Allah Uzvišeni dao je da živimo u kući nedaća i iskušenja: "Mi ćemo vas, sigurno, u iskušenje dovoditi, malo strahom i gladovanjem, te gubljenjem imetka, života i ljetine. A ti obraduj strpljive, one koji, kada ih kakva nevolja zadesi, samo kažu: 'Mi smo, doista, Allahovi i Njemu ćemo se, sigurno, vratiti.' To su oni kojima pripadaju blagoslovi od Gospodara njihova i milost; oni su na Pravom putu" (El-Bekara, 155--157). A to je opet iz Njegove potpune i savršene mudrosti, da bi svako pokazao svoju iskrenost, ispravnost i ustrajnost na Putu istine: "Onaj Koji je stvorio smrt i život da bi iskušao koji će od vas bolja djela imati; On je Silni, Oprostitelj grijeha" (El-Mulk, 2). Allah je El-Hakim, Mudri, Njegova volja neodvojiva je od Njegove savršene mudrosti i upravo proizlazi iz nje. Svi Njegovi postupci, radnje i djela proizlaze iz Njegove savršene, potpune i apsolutne mudrosti. Zato je iz Svoje mudrosti poslao Svoga najboljeg roba, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem da dostavi Njegovu vjeru, pojasni je i bude svima uzor. Uzvišeni kaže: "Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onome svijetu" (El-Ahzab, 21). A Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, imao je sva moguća iskušenja i zadesile su ga mnoge nedaće, da bismo mi slijedili najbolju uputu na živim primjerima, u njima našli utjehu, razumijevanje, ispravnost, da bismo se ugledali na Allahovog Poslanika i da bi nam on bio uzor u svemu.

U islamu, poštovanje prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ne ogleda se samo u izvršavanju vjerskih obaveza, već i u usvajanju edeba -- načina na koji se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ponašao u životu i njegovanju osobina koje su bile njegova karakterna crta. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio je ne samo nositelj Božije objave već i oličenje savršenstva u moralnom i ljudskom smislu. Dakle, edeb prema Poslaniku, alejhis-selam, predstavlja dublje razumijevanje islamskih načela kroz praktičnu primjenu tih vrijednosti u svakodnevnom životu.

Uzvišeni Allah, iz Svoje potpune mudrosti, stvorio je ljude različitim, neke je učinio hrabrijim, neke odlučnijim, općenito neke slabijim, a neke superiornim, nadmoćnijim i jačim.

Tako je On ženu stvorio slabijom u odnosu na muškarca i ona kao takva biva nemoćna da se odupre svome suprugu ukoliko se suprug ne boji svog Stvoritelja kad su u pitanju njena prava i njegove obaveze prema njoj. Kao takva nije ga u stanju "natjerati" da bude pažljiv, da je voli ili da s njom lijepo postupa. Uzvišeni ju je stvorio slabom, krhkom, u prepirci s muškarcem bespomoćnom, kao što je opisuje njen Gospodar: "Zar one koje u ukrasima rastu i koje su u prepirci bespomoćne?" (Ez-Zuhruf, 18)

Jedna od najčešćih primjedbi koja se upućuje islamu i muslimanima jeste ženidba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sa mladom Aišom, radijallahu anha.

Ne postoji ni jedan jedini tekst Kur'ana ili hadis Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji se na bilo koji način bavi podsticanjem muškaraca u zreloj dobi da žene djevojke u mladoj dobi. Sve što postoji u islamu jeste propis o tome da muško i žensko, kada postanu spolno zreli, postaju pravni obveznici, odnosno na njih se odnose vjerski propisi, između ostalog, to znači da mogu stupiti u brak ukoliko ispunjavaju uslove za to.

Rasprave, diskusije, razilaženja u vezi sa određenim pitanjima sastavni su dio našeg života i često se nađemo u situacijama kada se u mišljenju razilazimo s nekim ili svjedočimo verbalnim sukobima drugih. Takve situacije pogoduju samo jednom stvorenju -- šejtanu, koji se raduje raspravama jer one uglavnom rezultiraju prekidanjem bratskih i prijateljskih veza i pojavom mržnje među muslimanima. Šejtan podstiče na raspravu jer je izgubio nadu da će sljedbenike Allahovog Poslanika odvesti u mnogoboštvo, pa ih, koliko je u mogućnosti, makar raspravom pokušava udaljiti jedne od drugih i posijati mržnju među njima.

Kur'an je dovoljan dokaz da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Allahov poslanik, ali i pored toga spomenut ćemo neke od dokaza koji to potvrđuju.

Faraon je ličnost kroz koju Kur'an opisuje čitavu jednu kategoriju ljudi, njihov pristup životu, filozofiju življenja utemeljenu na oholosti i, mogli bismo kazati, megalomaniji, direktno suprotstavljenoj svemu što su Božiji poslanici naučavali i čemu vjera poziva. O svemu tome Allah kazuje u Kur'anu pozivajući nas da uzmemo pouke: "Zato uzmite iz toga pouku, o vi koji ste razumom obdareni!" (El-Hašr, 2). Brojna su obilježja faraonske filozofije života, a neke ćemo navesti kako bismo mogli uzeti pouke i udaljiti se od svega što nas vodi ka tom načinu života.

Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, odabrani je Allahov poslanik, naš miljenik, kojeg pravi vjernik voli više od svega na dunjaluku, pa i od samoga sebe. On je onaj kojeg vjernik slijedi i uzima ga za uzora, jer nam tako naređuje Gospodar, Koji u plemenitoj Knjizi kaže: "Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onome svijetu, i koji često Allaha spominje" (El-Ahzab, 21).

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio je primjer ličnosti kod koje su se zajedno našle sve ljudske moralne vrline i odlike. On se potpuno razlikovao od ljudi među kojima je rođen i sa kojima je proveo svoju mladost i rano muževno doba. Zapravo, on je bio produkt jednog božanskoga odgoja i nadzora, od rođenja pripreman za uzvišenu misiju poslanstva. Uzvišeni Allah podario mu je najuzvišeniji i najplemenitiji karakter, što se i potvrđuje u kur'anskom ajetu: "A ti si, zaista, veličanstvenog morala" (El-Kalem, 4). Njegov Gospodar na najljepši način ga je odgojio i okitio ahlakom Kur'ana, odnosno, kur'anskim moralnim načelima. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dostigao je vrhunac ljudskog moralnog savršenstva.

Allah Uzvišeni stvorio je ljude da Ga iskreno obožavaju i da Mu ništa i nikoga ravnim ne smatraju. On Jedini zaslužuje da Mu se robuje i apsolutno pokorava i samo On ima najljepša imena i savršena svojstva. Islam je, u širem smislu značenja, vjera svih poslanika, od prvog čovjeka Adema, preko Nuha i Ibrahima, do Musaa i Isaa, te ostalih vjerovjesnika i poslanika, alejhimus-selam, zapečaćen poslanstvom Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.

ibret i pouka vjernicima

Kada čitamo o ljudima koji su živjeli u vrijeme Allahovog Poslanika, o ashabima, muhadžirima i ensarijama, ali i o mušricima i munaficima, možemo zaključiti zašto je naprimjer Ebu Džehl u vječnoj Vatri, a Ebu Bekr u Džennetul-Firdevsu. Prvi se svim raspoloživim sredstvima borio protiv islama i muslimana, dok je drugi na putu islama založio svoj život, imetak i porodicu.

Međutim, jedna je ličnost konstantno uz Allahovog Poslanika: svojim ugledom i zaštitom, svojim imetkom, porodicom, autoritetom, a njeno konačno odredište bit će Vatra. Slavljen si Ti, Gospodaru, i mudar! Samo Ti znaš ko zaslužuje uputu, a ko zabludu!

Da, radi se o Ebu Talibu, njegovom voljenom amidži i drugom ocu, koji preuzima skrbništvo nad njim nakon smrti Muhammedovog djeda Abdulmuttaliba, dovodi ga u svoj dom i odgaja sa svojom djecom, onako kako bi najbolji otac odgojio vlastito dijete.

Uzvišeni Allah kaže: "On ne govori po hiru svome -- to je samo objava koja mu se obznanjuje." (En-Nedžm, 3--4)

U ovom ajetu Uzvišeni Allah pojašnjava nam da sve o čemu je govorio Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, to nije govorio sam od sebe, već je govorio objavom, koja mu se obznanjuje od Njega Uzvišenoga.

Uzvišeni Allah kaže: "On je Onaj Koji je nekima poslao, između njih Poslanika, da im kazuje Njegove znake, i da ih očisti, i Knjizi i mudrosti ih nauči, premda su prije bili u očitoj zabludi!" (El-Džumua, 2)

Imam Šafija u vezi sa navedenim ajetima kaže: "U ovim ajetima Uzvišeni Allah ističe da su Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, objavljeni Knjiga i mudrost. Knjiga je Kur'an, a mudrost nije ništa drugo do hadis ili sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem." (Muhammed b. Idris eš-Šafii*,* Er-Risala, str. 78) Ovako je većina učenjaka shvatila riječ mudrost u navedenim ajetima.

Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, i neka su salavat i selam na Allahovog najodabranijeg roba Muhammeda, na njegovu časnu porodicu i sve njegove ashabe.

Allahov poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, poslan je sa najboljom poslanicom i misijom, misijom poziva Allahu i njegovoj vjeri islamu. Poslan je sa najboljom vjerom, islamom, koja je satkana od nepatvorenog vjerovanja, najuzvišenijih vrijednosti, najboljih propisa, najčistijeg plemenitog morala i etike.

Sva zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavat i selam na Allahovog najodabranijeg roba Muhammeda, na njegovu časnu porodicu i sve njegove ashabe.

Istinski vjerovati u Allahovog poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, osjećati ljubav prema njemu, iskazivati mu poštovanje, uvažavati ga i propisano veličati, znači uzeti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, za uzora, onoga na koga se ugleda u svim postupcima i djelima, čija se uputa i sunnet -- praksa vole, slijede i brane, onoga čije se naredbe bespogovorno izvršavaju i od čijih se zabrana udaljava. Pokornost i slijeđenje Allahovog poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, jedno je od temeljnih prava koja on ima kod ljudi, posebno kod vjernika i vjernica. I to je jedna od glavnih obaveza za sve muslimane i muslimanke, obaveza koja proizlazi iz značenja šehadeta: La ilahe illallah, Muhammedun resulullah! -- Nema istinskog božanstva osim Allaha, Muhammed je Allahov poslanik!" Svjedočenje i očitovanje ovih prelijepih i veličanstvenih riječi podrazumijeva pokoravanje Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i slijeđenje onoga što nam je naredio; potvrđivanje i vjerovanje u ono o čemu nas je obavijestio; napuštanje i ostavljanje onoga što je zabranio i ukorio; i obožavanje Allaha onako kako je on propisao.

Propisano veličanje Allahovog Poslanika

Allahov poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, najdraža je osoba muslimanima i muslimankama, draži im je od samih sebe. Vole ga, vjeruju da je posljednji poslanik i pečat vjerovjesnika, poslat sa najboljom vjerom, sa najkorisnijim propisima, najljepšim moralom i etikom, vjerom islamom. Svevišnji Allah kaže: "Allah je vjernike milošću Svojom darovao kada im je poslanika između njih poslao, da im ajete Njegove kazuje, da ih očisti, i da ih Knjizi i mudrosti pouči, iako su prije u očitoj zabludi bili" (Alu Imran, 164); "O Vjerovjesniče, zaista smo te poslali kao svjedoka i kao donositelja radosnih vijesti i kao upozoritelja, da -- po Njegovom naređenju -- pozivaš k Allahu, i kao svjetiljku koja sija. I obraduj vjernike da će Allah na njih veliku milost prosuti" (El-Ahzab, 45--47); "Došao vam je Poslanik, jedan od vas, teško mu je što ćete na muke udariti, jedva čeka da Pravim putem pođete, a prema vjernicima je milosrdan i milostiv. A ako oni glavu okrenu, ti reci: 'Meni je dovoljan Allah, nema boga osim Njega; Samo se u Njega uzdam, On je Gospodar Arša veličanstvenoga!'" (Et-Tevba, 128--129).

Svaka zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavat i selam na Allahovog najodabranijeg roba, Muhammeda, na njegovu časnu porodicu i sve njegove ashabe.

Ljubav prema Allahovom poslaniku Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, jedna je od najvećih obaveza u vjeri islamu. Svaki musliman i muslimanka obavezni su da vole plemenitog Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, ljubavlju koja je iznad ljubavi prema djetetu, roditelju, porodici, i bilo kome od ljudi. Štaviše, obavezni su da ga vole više nego sami sebe. Uzvišeni Allah kaže: “Vjerovjesnik je vjernicima preči od njih samih sebi” (El-Ahzab, 6). U hadisu se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nijedan od vas neće biti (pravi) vjernik dok mu ja ne budem draži od njegovog roditelja, njegovog djeteta i svih ljudi” (Buhari, 15; Muslim, 44). Abdullah b. Hišam, radijallahu anhu, kazuje: “Bili smo s Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, kada mu je Omer b. Hattab, radijallahu anhu, dok ga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, držao za ruku, rekao: ‘Allahov Poslaniče, draži si mi od svega, osim od mene samoga!’ Na to je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Ne, tako mi Onoga u Čijoj je ruci moja duša, (nije dobro) sve dok ti ne budem draži od tebe samog!’ Tada mu je Omer, radijallahu anhu, rekao: ‘Sada si mi, zaista, tako mi Allaha, draži od mene samog!’, pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Sada (je dobro), Omere!’” (Buhari, 6632). Također Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ja sam preči vjernicima od njih samih sebi.” (Buhari, 2399; Muslim, 867)

Od vremena kada je poslan Allahov Poslanik pa do Sudnjeg dana svi su obavezani vjerovanjem i slijeđenjem Allahovog poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, te nikome nije dozvoljeno da izađe izvan okvira vjerozakona sa kojim je poslan, ili da slijedi neku drugu vjeru. Uzvišeni Allah kaže: “Mi smo te poslali baš svim ljudima kao radosnih vijesti donositelja i upozoritelja.” (Sebe, 28)

Poslanici su ljudi koje je odabrao Uzvišeni Allah da bi im dostavio poslanicu, naredio im da je prenesu narodu kojem su poslati i da ih obavijeste o propisima čije im je izvršavanje Allah stavio u dužnost, kao i da prenesu ostale vijesti koje su im objavljivane. (Abdullah b. Muhammed et-Tajjar, Sažeti govor o temeljima islama)

Izraz “vjerovjesnik” u arapskom jeziku vodi porijeklo od riječi “en-nebeu”, što znači “vijest, obavijest”. Allah, dželle šanuhu, kaže: “O čemu oni jedni druge pitaju? O Vijesti velikoj” (En-Nebe, 1–2).

Vjerovjesnik je nazvan vjerovjesnikom zato što ga je Allah obavještavao i objavljivao mu: “Reče ona: ‘Ko te o tome obavijestio?’ Reče: ‘Obavijestio me Onaj Koji sve zna i Koji je o svemu obaviješten’” (Et-Tahrim, 3). (Lisanul-areb, Besair zevi temjiz, Lavamia envar behije)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, probudio bi se nakon pola noći, pa bi ustao i potirao lice rukom otklanjajući tako pospanost s lica, zatim bi uzeo misvak i čistio svoja mubarek usta. Kada bi završio, podigao bi glavu prema nebesima i u dubokoj i mirnoj noći počeo razmišljati o Allahovoj uzvišenosti, učeći ajete iz sure Alu Imran: “U stvaranju nebesa i Zemlje i u izmjeni noći i dana zaista su znamenja za razumom obdarene, za one koji i stojeći i sjedeći i ležeći Allaha spominju i o stvaranju nebesa i Zemlje razmišljaju. ‘Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio; hvaljen Ti budi i sačuvaj nas patnje u Vatri! Gospodaru naš, onoga koga Ti budeš u Vatru ubacio, Ti si već osramotio, a nevjernicima neće niko u pomoć priteći. Gospodaru naš, mi smo čuli glasnika koji poziva u vjeru: ‘Vjerujte u Gospodara vašeg!’ – i mi smo mu se odazvali. Gospodaru naš, oprosti nam grijehe naše i pređi preko hrđavih postupaka naših, i učini da poslije smrti budemo s onima dobrima. Gospodaru naš, podaj nam ono što si nam obećao po poslanicima Svojim i na Sudnjem danu nas ne osramoti! Ti ćeš, doista, Svoje obećanje ispuniti!’”, pa sve do posljednjeg ajeta ove sure: “O vjernici, budite strpljivi i izdržljivi, na granicama bdijte i Allaha se bojte, da biste postigli ono što želite!” Zatim bi ustao i dohvatio mijeh sa vodom, pa bi uzeo abdest perući dobro dijelove tijela, a onda bi ustao da klanja. (Buhari)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, iščekivao bi jacija-namaz u svojoj kući. Volio je da odgodi jaciju da bi je što kasnije klanjao, ali se bojao da ne oteža svom ummetu, pa bi klanjao jaciju onda kada bi se ljudi okupili u njegovoj džamiji.

Nakon zalaska sunca, nastupio bi akšam-namaz i ulicama Medine razlijegao bi se ezan iz džamije Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ashabi koji već nisu bili u džamiji, izlazili bi iz svojih kuća i odlazili u džamiju Allahovog Poslanika, salllallahu alejhi ve sellem, dok je većina njih namaski poziv iščekivala u džamiji, vodeći se riječima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji im je jednom prilikom kazao: “Hoćete li da vas uputim na ono čime će vam Allah pobrisati grijehe i povećati vaše stepene u Džennetu?” “Svakako da hoćemo, Allahov Poslaniče”, odgovoriše oni, a on tada reče: “Temeljito i potpuno uzimanje abdesta u teškim uvjetima, mnogo koraka do džamije i iščekivanje novog namaza nakon tek obavljenog namaza, to vam je istinski ribat – bdijenje na Allahovom putu! , to vam je istinski ribat – bdijenje na Allahovom putu!” (Muslim)

Kada bi čovjekova sjenka dostigla dužinu čovjeka, nastupilo bi vrijeme ikindije i Bilalov ezan razlijegao bi se ulicama Medine. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pričekao bi da se ljudi okupe u džamiji i tada bi izašao da im klanja ikindija-namaz. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, preporučio je svojim ashabima da između ezana i ikameta, a prije ikindijskog farza, klanjaju četiri rekata dobrovoljnog namaza, riječima: “Smilovao se Allah čovjeku koji klanja četiri rekata prije ikindije.” (Ibn Hibban, Sahih)

Allahov poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, kao uzor koji treba da svijetli svim generacijama čovječanstva do Sudnjeg dana, morao je posjedovati takva pravila, metode djelovanja i ophođenja prema ljudima i svijetu oko sebe da budu platforma u koju nema sumnje, prigovora i nedorečenosti. To pogotovo ako se uzme u obzir da je njegovo dostavljanje Objave bilo pod Božanskim nadzorom koji je bio najbolji jamac nepogrješivosti i očuvanosti Poruke u njenom originalnom obliku.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio je takav da su ga ljudi, što su više upoznavali sve oblasti i sve detalje njegovog života, više voljeli. Alija, radijallahu anhu, govorio je: “Ko god bi ga prvi put vidio, osjetio bi poštovanje prema njemu, a ko god bi se s njim družio i bolje ga upoznao, zavolio bi ga.” (Tirmizi) Ko god je srcem prihvatio da se druži sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, on ga je odgojio tako da je postao ugledan i poštovan.

Kada bi završio svoje jutarnje obaveze, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uputio bi se svojoj kući i ušao bi u sobu jedne od svojih supruga, znajući pritom da je svaka od njih imala svoj dan koji bi provodila sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem. Prilikom ulaska u kuću prvo bi uzeo misvak i njime očistio zube, zatim bi poselamio ukućane (Buhari i Muslim), a nakon toga klanjao bi četiri rekata duha-namaza, a nekada bi klanjao šest, a nekada osam rekata (Buhari).

Ukoliko bi u kući bilo hrane, njegove supruge ponudile bi mu doručak koji on ne bi odbijao, već bi prekidao post ukoliko bi to jutro osvanuo kao postač, o čemu Aiša, radijallahu anha, kazuje: “Jednoga dana Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao je i upitao: ‘Ima li šta za jelo?’ Rekle smo: ‘Nema’, na što on reče: 'Onda ću postiti.’ Zatim je došao drugi dan pa smo mu rekle: ‘Allahov Poslaniče, poklonjen nam je hejs’, a on reče: ‘Donesi da vidim. Već sam zapostio’, pa je jeo.” (Muslim) Hejs je inače jelo koje se pravi od datula, masla i jedne vrste suhog sira.

Ovo je drugi tekst u kojem prenosimo određene hadise Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, u kojima on govori o sebi. Svi hadisi su uzeti iz djela šejha Albanija Sahihul-džamiu es-sagir. U osnovi, to djelo je napisao poznati imam Sujuti i nazvao ga El-Džamiu es-sagir. Šejh Albani je klasificirao hadise te razdvojio, prema svom mišljenju, vjerodostojne predaje od slabih. U ovim hadisima Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio je o sebi, ukazujući na svoje vrline, porijeklo, misiju i slično.

U jutarnjim trenucima Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, posjećivao je osobe koje su mu bile drage, a jedna od njemu najdražih osoba bila je njegova kćerka Fatima, radijallahu anha. Kada bi otišao u posjetu svojoj kćerki Fatimi, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dozivao bi svog unuka Hasana riječima: “Da li je tu dječak? Da li je tu dječak?”, ponavljajući ove riječi sve dok Hasan ne bi izašao trčeći prema svome djedu, Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, koji bi ga čvrsto zagrlio i poljubio, učeći dovu za njega: “Allahu moj, ja ga volim pa i Ti zavoli njega i svakog onog ko njega voli.” (Buhari)

U ovom tekstu želja mi je prenijeti neke od hadisa Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, u kojima on govori o sebi. Svi ovi hadisi uzeti su iz djela Sahihul-džamiu es-sagir, šejha Albanija. U osnovi, to je djelo napisao poznati imam Sujuti i nazvao ga El-Džamiu es-sagir. Šejh Albani napravio je klasifikaciju hadisa te razdvojio, prema svom mišljenju, vjerodostojne predaje od onih koje to nisu. U ovim hadisima Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio je o sebi, ukazujući na svoje vrline, rodoslovlje, misiju i slično.

Svaka Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, riječ, svaki njegov postupak i pokret ukazivali su na savršenstvo njegove ličnosti, kako kao poslanika i Božijeg odabranika, tako i kao čovjeka koji je živio običnim životom, kao i njegovi ashabi. Svakodnevno se družio sa svojim ashabima, odlazio na trgove, nastojeći u svakom trenutku podučiti ashabe, ali i sve nadolazeće generacije, kakav treba biti jedan musliman. Svojim dostojanstvenim i umjerenim hodom, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, praktično je podučavao muslimane da među ljudima treba da se kreću bez imalo oholosti i nadmenosti. Njegovi koraci bili su srazmjerni, niti je žurio niti išao presporo. Kada bi hodao po ravnici, izgledalo je kao kada se neko spušta niz brdo – prvo bi petom dotakao površinu, a zatim ostalim dijelom stopala. Kada bi ga ljudi gledali, ne bi primjećivali u njegovom hodu lijenost. Tokom razgovora sa nekim od prolaznika, okrenuo bi se cijelim svojim tijelom prema sagovorniku, ukazujući mu time svoju pažnju.

Nakon što bi posjetio svoje supruge, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vratio bi se u džamiju, stao pored stuba, koji su nazivali stubom muhadžira, a koji se nalazi u neposrednoj sredini Revde, te bi klanjao tehijetul-mesdžid. (Buhari)

Zatim bi sjeo u istočnoj strani džamije, naslonivši se na zid Aišine sobe. Ashabi bi se polahko okupljali oko njega, praveći halku jer je ovaj termin za sijelo sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, bio svakodnevnica u njihovim životima, pa je svaki onaj koji je htio da vidi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, mogao bi to učiniti u ovom terminu. Broj onih koji bi se u ovom periodu družili sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, varirao bi, zavisno od zauzetosti ashaba njihovim svakodevnim obavezama, te bi nekada, kada bi bio manji broj prisutnih, formirali kružok oko Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a kada bi broj bio veći, onda bi se formirali safovi, po dva safa sa lijeve i desne strane Allahovog Poslanika... (Ebu Davud)

Kada bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obavio sabah-namaz, njegovi ashabi prišli bi blizu njega, gledajući u njegovo mubarek lice koje su prvi jutarnji zraci blago obasjavali. A njegovo mubarek lice bilo je svijetlo kao da se sunce rađa u njemu, a onaj koji bi ga vidio, prepoznao bi tragove iskrenosti na njegovom mubarek licu, kao što je rekao Abdullah b. Selam, radijallahu anhu: “Kada sam vidio lice Allahovog Poslanika, znao sam da to nije lice prevaranta.” (Tirmizi)

Poslanikovi, sallallahu alejhi ve sellem, ashabi bili su počašćeni time što sjede u halkama sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, tako da im nije bilo teško ni da ostaju poslije sabah-namaza i slušaju savjete koje bi im upućivao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, o čemu se govori u predanju Irbada b. Sarije, Allah njime bio zadovoljan, koji kazuje da im je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jednom prilikom, poslije sabah-namaza, uputio nekoliko savjeta zbog kojeg su im oči orosile suzama, a srca zadrhtala. Neko je od prisutnih upitao: “Allahov Poslaniče, je li ovo oproštajni govor?”, a Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Oporučujem vam da budete bogobojazni i da svojim pretpostavljenim budete poslušni i pokorni, pa makar vam pretpostavljeni bio crni abesinski rob. Onaj od vas koji poživi, svjedočit će brojnim razilaženjima. Dobro se pazite novotarija u vjeri, jer su novotarije zabluda. Onaj koji doživi to vrijeme, neka se čvrsto drži mog sunneta i prakse pravednih i upućenih halifa koji će doći poslije mene. Čvrsto se tog puta držite!” (Ahmed)

Pojavom prvih bijelih niti na tamnom obzorju, u gradu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, počinje zora. Bilal, radijjallahu anhu, svojim milozvučnim ezanom budi stanovnike Medine.

Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, počinjao je odgoj ashaba jednim velikim načelom i prioritetom u islamu, a to načelo ogleda se u pozivu u ispravno vjerovanje, tevhid, monoteizam, da se samo i jedino Allah obožava i da Mu se ne pripisuje sudrug. Čovjekov uspjeh na dunjaluku i ahiretu uvjetovan je ispravnim vjerovanjem, zato je ovo bio prioritet odgoja. Primjeri kako je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pozivao ljude u islam ukazuju na prethodno spomenuti temelj. U nastavku teksta spomenut ćemo određene događaje.

Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pozvao je Ebu Bekra es-Siddika, radijallahu anhu, u islam sljedećim riječima: “O Ebu Bekre! Zaista sam ja Allahov poslanik i vjerovjesnik. Poslao me je da dostavim Njegovu poslanicu. Pozivam te Allahu sa istinom, a tako mi Allaha, On je istina. Pozivam te Allahu Jedinom, koji nema sudruga. I ne obožavaj ništa mimo Njega. Prijateljstvo sa onima koji Mu se pokoravaju ispoljava se zbog njihove pokornosti Njemu”, a potom mu je proučio ajete iz Kur’ana. Ebu Bekr, radijallahu anhu, nije pobjegao niti negirao rečeno, već je odbacio lažna božanstva i primio islam, postao mu’min. (Ibn Kesir, Sira Nebevijje, i Muhammed b. Ishak, Sijeru ve megazi)

Dr. Muhammed Jusri, egipatski učenjak, u svom djelu Metnu durretil-bejan fi usulil-iman, na koncizan način, u vidu teza, natuknica i pravila, ukazao je na osnovne postulate vjerovanja muslimana ehli-sunetske provenijencije, želeći na taj način, prvenstveno učenicima i studentima koji izučavaju islamske nauke, ali i drugim muslimanima, olakšati shvatanje i razumijevanje osnova nauke o islamskom vjerovanju. Desetak eminentnih stručnjaka iz ove oblasti u svojim je recenzijama pohvalilo ovo djelo, ukazavši na njegovu vrijednost, konciznost i pojednostavljen prikaz osnovnih postulata islamskog vjerovanja. Slijedi poglavlje koje govori o vjerovanju u Allahove poslanike i o posebnostima Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.

● U ruknove – temeljne komponente islamskog vjerovanja, ubraja se i vjerovanje u Allahove vjerovjesnike i poslanike, te ubjeđenje da su oni najodabranija Allahova stvorenja. Cjelokupna vjera islam utemeljena je na čvrstom uvjerenju da je vjerovjesništvo Allahovih poslanika nepobitna istina.

● Svaki je pojedinac obavezan vjerovati u sve Allahove poslanike općenito, a u one koji su imenovani u Kur’anu pojedinačno.

● Poreći ili uznevjerovati u samo jednog od njih, isto je kao poreći ili uznevjerovati u sve njih.

● Vjerovjesništvo prethodi poslanstvu, a i jedno i drugo isključivo je dar od Uzvišenog Allaha, tj. ono se ne stječe zaslugama. Svaki je poslanik ujedno i vjerovjesnik, a svaki vjerovjesnik nije poslanik.

U svom djelu Metnu durretil-bejan fi usulil-iman, egipatski učenjak dr. Muhammed Jusri, na sažet način, u vidu teza, natuknica i pravila, ukazao je na osnovne postulate vjerovanja muslimana ehli-sunnetske provenijencije, želeći na taj način, prvenstveno učenicima i studentima koji izučavaju islamske nauke, ali i drugim muslimanima, olakšati shvatanje i razumijevanje osnova nauke o islamskom vjerovanju. Desetak eminentnih stručnjaka iz ove oblasti u svojim je recenzijama pohvalilo ovo djelo, ukazavši na njegovu vrijednost, konciznost i pojednostavljen prikaz osnovnih postulata islamskog vjerovanja. Slijedi poglavlje o osobinama Allahovih poslanika i naših dužnosti prema njima.

Nakon obavljenog hadža, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vratio se u Medinu. Krajem mjeseca safera jedanaeste godine po Hidžri, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, počeo je osjećati bolove i ubrzo se bolest pogoršala. Tražio je od svojih supruga dopuštenje da za vrijeme bolesti boravi u sobi Aiše, radijallahu anha, na što su one pristale.

Dok je jednom prilikom Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio u posjeti kod Džabira b. Abdullaha, radijallahu anhu, Džabirova supruga zamolila je: “O Božiji Poslaniče! Donesi salavat na mene i moga supruga”, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Allah je donio salavat na tebe i tvoga muža!” (Nesai, Sunenu Kubra, i Ebu Davud, hadis je vjerodostojan)

Ova plemenita ashabijka zvala se Suhejma bint Mesud b. Evs, radijallahu anha, i bila je supruga plemenitog ashaba Džabira b. Abdullaha, radijallahu anhu. Suhejma je bila razvedena i Džabir se oženio njome kako bi se brinula o njegovim sestrama koje su ostale na brigu Džabiru nakon što im je otac preselio kao šehid u Bitki na Uhudu. Iz bračne veze Džabira i Suhejme rođeni su Abdurrahman i Ummu Habib. Jedna je od onih koje su dale prisegu Božijem Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Bila je jako inteligentna. (Ibn Hadžer, El-Isaba, Ibn Esir, Usdul-gaba, Ibn Abdulberr, El-Istiab)

Kur’an ništa ne može zamijeniti, a sa njim dobijamo toliko toga. Druženje sa Kur’anom pomaže nam da budemo uspješni u školi, na fakultetu i u svim životnim oblastima. Učenje Kur’ana razvija u čovjeku radne navike, bolju organizaciju vremena, aktivira skrivene potencijale, unapređuje memoriju i pamćenje, olakšava učenje drugih naučnih oblasti, eliminira strahove i perfekcionizam, zbližava vas sa uspješnim ljudima, povećava bereket u vremenu, opušta i smiruje, liječi tijelo i dušu, i još mnogih drugih koristi.

Allahov je odredio da sve što živi mora i da nestane sa ovog dunjaluka. Sve živi do određenog roka, i prolazi, samo ostaje Uzvišeni Allah:

“Sve što je na Zemlji prolazno je, ostaje samo Gospodar tvoj (lice Gospodara tvog), Veličanstveni i Plemeniti...” (Er-Rahman, 26–27)

“Svaki narod ima svoj kraj, i kad dođe njegov kraj, neće ga moći ni za tren jedan ni odložiti ni ubrzati.” (El-A’raf, 34)

“Reci: ‘Sam od sebe ne mogu nikakvu štetu otkloniti, a ni neku korist sebi pribaviti; biva onako kako Allah hoće! Svaki narod ima konac, i kad konac njegov dođe – ni za tren ga neće moći ni odložiti ni ubrzati.’” (Junus, 49)

“Kad bi Allah ljude zbog grijeha njihovih kažnjavao, ništa živo na Zemlji ne bi ostavio, ali On ih do roka određenog ostavlja, i kad rok njihov dođe, ni za tren ga jedan ne mogu ni odgoditi ni ubrzati.” (En-Nahl, 61)

Nestat će i ona Njemu najdraža stvorenja. Tako je On, uzvišen neka je, objavio našem Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, da će i on, umrijeti: “Ti ćeš, zacijelo, umrijeti, a i oni će, također, pomrijeti, i poslije, na Sudnjem danu, pred Gospodarom svojim ćete se jedan s drugim prepirati.” (Ez-Zumer, 30–31)

U komentaru ovog ajeta: “Mi znamo šta će od njih zemlja oduzeti, u Nas je Knjiga u kojoj se sve čuva” (Kaf, 4), imam Kurtubi u svom tefsiru kaže: “Potvrđeno je da zemlja ne jede tijela vjerovjesnika, evlija (Allahu posebno drage osobe) i šehida. Allah je zabranio zemlji da jede njihova tijela, kao što smo to već pojasnili u knjizi Et-Tezkire.”

U jednom poznatom hadisu koji govori o Sudnjem danu, a koji prenosi Ebu Hurejra, radijallahu anhu, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pojašnjava da će cijelo čovjekovo tijelo istruhnuti, osim repnjače: “Između dva puhanja je četrdeset.” Prisutni upitaše Ebu Hurejru: “Četrdeset dana?” “Odbijam to kazati” , odgovori on. “Četrdeset godina?”, opet ga upitaše. “Odbijam to kazati”, odgovori on. “Četrdeset mjeseci?”, upitaše ga ponovno, a on opet odgovori: “Odbijam to kazati.” Potom nastavi, kazivajući hadis: “Sve će od čovjeka nakon smrti istruhnuti izuzev trtične kosti iz koje će stvorenja ponovno biti sastavljena. Potom će Allah s nebesa spustiti kišu, nakon koje će ljudi nicati kao što niče rastinje.” (Buhari i Muslim).

Znači, cijelo čovjekovo tijelo će istruhnuti osim onog dijela iz kojeg će na Sudnjem danu biti ponovo sastavljen.

Uzvišenog Allaha molim da nas poduči onome što nam koristi i da nam poveća znanje. Neka su salavat i selam na našeg voljenog poslanika Muhammeda, na njegovu časnu porodicu, ashabe i sve one koji slijede njegovu uputu sve dok se smjenjuju dan i noć. Svaki iole učen musliman zna da je kamata u islamu zabranjena. Unatoč tome vidimo kako je ova pojava rasprostranjena među muslimanima i kako se obistinjuju riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Pred Sudnji dan raširit će se kamata, zinaluk i vino.” (Taberani, El-Evsat, prenosioci ovog hadisa su pouzdani) Rasprostranjenost ovog poroka nikako ne može biti opravdanje onome ko kaže da se danas čovjek ne može sačuvati kamate. Uzvišeni Allah zabranio je kamatu i naredio Svojim robovima da je se klone, a Allah ne zadužuje Svoje robove onim što ne mogu izvršiti. Uzvišeni Allah kaže: “Allah nikog ne opterećuje preko mogućnosti njegovih.” (El-Bekara, 286) Danas je mnogo onih koji olahko shvataju ovu zabranu i lahkomisleno se upuštaju u kamatne ugovore. Pogledajmo kakvoj se opasnosti izlaže onaj koji se bavi kamatom.

Uzvišeni Allah opisao je Svoga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, najuzvišenijim i najljepšim svojstvima: “O Vjerovjesniče, Mi smo te poslali kao svjedoka i kao donosioca radosnih vijesti i kao poslanika koji opominje, da – po Njegovom naređenju – pozivaš k Allahu, i kao svjetiljku koja sija.” (El-Ahzab, 45–46)

Božiji Poslanik, sallalahu alejhi ve sellem, u svim segmentima života bio je svjetiljka koja sija ljudi kojima je poslan. A njegov sunnet je svjetiljka koja sija njegovom ummetu, nakon njegove smrti, sve do Sudnjega dana.

Allahov Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, izbavio je ljude iz tmina nevjerstva, širka, novotarija, grijeha na svjetlo imana, tevhida, sunneta i pokornosti. On je bio putokaz koji pokazuje put ljudima do zadovoljstva njihovog Gospodara i do Dženneta: “Elif-lam-ra. Knjigu ti objavljujemo zato da ljude, voljom njihovog Gospodara, izvedeš iz tmina na svjetlo, na Put Silnoga i Hvaljenoga” (Ibrahim,1); “On robu Svome objavljuje jasne ajete da bi vas iz tmina na svjetlo izveo – a Allah je, uistinu, prema vama dobar i milostiv.” (El-Hadid, 9) 

Da obijest može čovjeka odvesti do stepena da sebe smatra ne samo jedinim mjerilom istine već i jedinim pravim božanstvom kojem se sve mora pokoriti, najbolje pokazuje primjer egipatskih faraona o kojima nam Kur’an detaljno govori. Oni su bili toliko ubijeđeni da su posebna kategorija stvorenja, tako da su smatrali da i druge treba da ubjeđuju da je to baš tako.

Rudžule – muškost jedna je od Allahovih mnogobrojnih blagodati na koju se ukazuje u ajetu u kojem jedan vjernik vodi dijalog sa nevjernikom i u kojem ga podsjeća na Allahove blagodati. Kao prvo, podsjeća ga da Allahu ne čini nevjerstvo, jer ga je On učinio “redžulan sevijjan”, tj. potpunim muškarcem: “Zar ne vjeruješ u Onoga koji te od zemlje stvorio, zatim od kapi sjemena, i najzad te potpunim čovjekom (muškarcem) učinio?” (El-Kehf, 37)

Poznavali su ga kao svoje sinove. Međutim, kad su vidjeli da nije iz njihovog naroda, zavist koju su osjećali dovela ih je do toga da odbiju da povjeruju u njega i da ga slijede. Štaviše, iz zavisti prema njegovim sljedbenicima, težili su da ih izvedu iz njihove vjere, kao što to kaže Uzvišeni: “Mnogi sljedbenici Knjige jedva bi dočekali da vas, pošto ste postali vjernici, vrate u nevjernike, iz zavisti svoje, iako im je Istina poznata; ali vi oprostite i preko toga pređite dok Allah Svoju odluku ne donese. Allah, zaista, sve može.” (El-Bekara, 109) Zavist Ehlul-kitabija odvela ih je u veliku zabludu. Dali su prednost vjerovanju u lažna božanstva nad vjerovanjem u Jedinog Allaha i nad slijeđenjem Vjerovjesnika. Mušrike su hvalili i govorili im da su bolji od muslimana: “Zar ne vidiš one kojima je dat jedan dio Knjige kako u kumire i šejtana vjeruju, a o neznabošcima govore: ‘Oni su na ispravnijem putu od vjernika. Njih je Allah prokleo, a onome koga je Allah prokleo nećeš naći nikoga ko bi mu pomogao.’” (En-Nisa, 51–52)

U svakom vremenu postojali su ljudi koji su imali jedan cilj – da riječju ili djelom ugase svjetlo islama. Tako je i ovo naše vrijeme iznjedrilo plejadu takvih ljudi, koji ne biraju sredstva niti načine da ispolje najrazličitije oblike negativnosti prema vjeri islamu, Kur’anu, poslaniku Muhammedu, kao i prema muslimanima. Glasniji su i aktuelniji nego ikada prije, pa mediji gotovo svakodnevno prenose njihove negativne komentare, uvrede i omalovažavanja, ali i njihova nedjela poput: skrnavljenja i paljenja primjeraka posljednje Božije objave – veličanstvenog Kur’ana, vrijeđanja posljednjeg Allahovog poslanika i njegovog miljenika Muhammeda, salallahu alejhi ve sellem, te najrazličitijih napada na muslimane i njihovu vjeru islam, a sve to pod parolom demokratije i prava na slobodu govora. Od slobode govora došlo se do slobode mržnje, što je potvrdilo nedavno sprovedeno istraživanje o govoru mržnje na društvenim mrežama koje je pokazalo da mržnja prema muslimanima raste velikom brzinom i da se najčešće uz riječi “musliman” ili “Islam” nadovezuju riječi “terorista” ili “terorizam”, te se na taj način stvara neprijateljsko okruženje koje se nerijetko završava nasiljem prema muslimanima. Stoga, jedan od ciljeva ovoga teksta, koji je istovremeno i najava moje nove knjige pod nazivom “100 svjetskih velikana o islamu”, jeste dati prostora onima koji su historijski i medijski diskriminirani samo zato što su branili islam ili su izrekli neka od najljepših priznanja na račun islama. Svi oni rođeni su u nemuslimanskim porodicama, pretežno kršćanskim, oni su nemuslimani koji su smogli snage da progovore iskreno i sa drugima podijele svoja razmišljanja o islamu, a njihovi motivi nisu mogli biti ništa drugo do pravednost, a priznanja koja dođu od pravednih neistomišljenika imaju posebnu težinu jer su nepristrasna i objektivna.

Uzvišeni Allah poslao nam je za poslanika najbolje stvorenje, najboljeg roba, onoga kojeg su i nevjernici nazivali Istinoljubivim i Povjerljivim, koji je poznat po svome uzoritom moralu, predvodnika vjerovjesnika i poslanika, poslao je Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Naš Gospodar poslao ga je kao milost svim svjetovima, kao upućivača bogobojaznim i predvodnikom dobrih. Pomogao ga je u dostavljanju poslanice pa se njegov poziv proširio na sve strane svijeta, vjera s kojom je došao dospjela je sve dokle dospijevaju dan i noć, i neće ostati nijedne kuće a da u nju neće ući poziv Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, s ponosom njenih stanovnika ili poniženjem! Sve do Sudnjega dana postojat će skupina koja će braniti i njega i njegov vjerozakon, neće im nauditi oni koji im se suprotstave, kao ni oni koji se budu ismijavali s njima i ponižavali ih!

Kada se za nekog čovjeka kaže da je ponizan, to znači da je on, i pored toga što je plemenitog i časnog porijekla i izuzetno ugledan i utjecajan, u svakom pogledu i dalje skroman i skrušen, i da se nimalo ne oholi. Ova vrlina ubraja se u najljepše i najplemenitije osobine koje mogu krasiti jednog čovjeka, a Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, dostigao je vrhunac i u tom pogledu, te se u tome sa njim niko, ni prije ni poslije njega, ne može mjeriti. Ove tvrdnje sušta su istina i potvrđuju ih, prije svega, autentično i vjerodostojno zabilježene riječi koje je izgovarao Poslanik i govori, vazovi, u kojima se obraćao svojim sljedbenicima, kao i različite situacije i događaji iz njegovog života, koji će kod vjernika, koji se upoznaju sa svim segmentima njegovog života, probuditi želju da se što više ugledaju na svoga Poslanika i da postanu što skromniji i ponizniji.

Iako je bio prvak svih vjerovjesnika i poslanika, najodabraniji poslanik, pečat svih poslanika, najbolje Allahovo stvorenje, nikada nije volio, pa čak ni dozvolio da ga smatraju boljim i vrednijim od ostalih vjerovjesnika. Ibn Abbas, radijallahu anhuma, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nikome nije dozvoljeno da kaže da sam ja bolji od Junusa b. Mettaa.” (Buhari, br. 4603; Muslim, br. 2377) U drugom verziji navodi se da je rekao: “Ko kaže da sam ja bolji od Junusa b. Mettaa, taj je slagao!” (Buhari, br. 4604) Enes b. Malik, radijallahu anhu, prenosi se neki čovjek Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, obratio riječima: “O najbolje stvorenje!”, na što mu je Poslanik rekao: “To je Ibrahim, alejhis-selam.” (Muslim, br. 2369) Ebu Hurejra, radijallahu anhu, pripovijeda: “Posvađali su se jedan musliman i jedan jevrej. Musliman je kazao: ‘Tako mi Onoga koji je odabrao Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, nad ostalim stvorenjima!’, a jevrej je rekao: ‘Tako mi Onoga koji je odabrao Musaa nad svim stvorenjima!’ Kada je to čuo musliman, podigao je svoju ruku i ošamario jevreja, pa je jevrej otišao Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i požalio se na ovoga muslimana. Tada je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Nemojte me smatrati boljim od Musaa.’” (Buhari, br. 3227; Muslim, br. 2373)

Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, mnogo je plakao, oči bi mu često bile orošene suzama, a to bi se najčešće dešavalo onda kada svojim riječima i djelima ne bi znao iskazati svoju zahvalnost na Allahovim blagodatima. Ibn Mesud, radijallahu anhu, prenosi da mu je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Uči mi Kur’an!” Ibn Mesud, radijallahu anhu, začuđeno je upitao: “Zar da ja tebi, Allahov Poslaniče, učim Kur’an, a on se tebi objavljuje?!” Poslanik je odgovorio: “Volim slušati kada ga neko drugi uči.” Ibn Mesud, radijallahu anhu, kaže: “Učio sam mu suru En-Nisa sve dok nisam stigao do ajeta: ‘A kako li će tek biti kada za svaki narod dovedemo svjedoka, a tebe dovedemo kao svjedoka ovima!’ (En-Nisa, 41) Tada mi je rekao: ‘Dosta je!’ Pogledao sam u njega, a njegove oči su bile pune suza.” (Buhari, br. 5055; Muslim, br. 800)

Nakon što su čitav svijet zahvatili višeboštvo, neznanje, zabluda i nepravda, javila se očajnička potreba za nekim ko će svijet izbaviti iz svih tih tmina. Allah, subhanehu ve te‘ala, počastio je cijelo čovječanstvo poslanstvom Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Kaže Uzvišeni: “Elif-lam-ra. Knjigu ti objavljujemo zato da ljude, voljom njihovog Gospodara, izvedeš iz tmina na svjetlo, na put Silnoga i Hvaljenoga.” (Ibrahim, 1)

Šeddad b. Evs, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada ljudi budu gomilali zlato i srebro, vi gomilajte, skupljajte ove riječi: ’Allahumme inni es’elukes-sebate fil-emri vel-‘azimete aler-rušdi, ve es’eluke šukre ni‘metike ve husne ibadetike, ve es’eluke kalben selima ve lisanen sadika, ve es’eluke min hajrin ma te‘alemu ve e‘uzubike min šerrin ma te'alemu, ve estegfiruke lima e‘alemu, inneke Ente ‘Allamul-gujub! – Allahu moj, ja Te uistinu molim za postojanost u islamu i odlučnost na Pravome putu; i molim Te za zahvalnost na Tvojim blagodatima i za lijepo obožavanje Tebe; i molim Te za čisto srce i za istinoljubiv jezik; i molim Te za svako dobro koje Ti poznaješ i utječem Ti se od svakog zla koje Ti poznaješ; i oprost tražim od Tebe za grijehe koje samTi učinio; a doista si Ti Onaj koji sve poznaje.” (Hadis su zabilježili imam Ahmed u Musnedu, Tirmizi u Sunenu, Ibn Hibban u Sahihu, Hakim u Mustedreku; a šejh Albani ga je ocijenio vjerodostojnim i spomenuo u svojoj Zbirci vjerodostojnih hadisa, br. 3228)

Ibn Hadžer je rekao: “Vrlo je impresivno da prosac bude njen bivši muž, a to je zato da neko ne bi pomislio da se on od nje razveo pod prisilom, a ne svojom voljom. Istodobno, ovo je bio ispit da li on osjeća nešto prema njoj ili ne.'' (Ibn Hadžer, Fethul-bari Šerhu Sahihil-Buhari, 8/524) Ovo nas, također, uči da razmirice i nesporazumi koji su uzrokovali razvod braka ne smiju biti razlog da bivši supružnici ne savjetuju jedno drugo. Pogledaj kako je Zejd, i pored toga što se desilo između njega i Zejnebe i što je ona bila uzrok razvoda, otišao da je isprosi za Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i obratio joj se riječima: “Raduj se, Zejneb!”

Ehli-sunnetski učenjaci navode da iman – vjerovanje, podrazumijeva čvrsto ubjeđenje u srcu, verbalno potvrđivanje te praktično djelovanje koje izvršava svojim tjelesnim udovima. Shodno tome, i vanjština muslimana sastavni je dio i ulazi u okvire njegovog imana i ima veliku važnost, kako u islamu tako i u životu svakog muslimana, i nije bezvrijedna “ljuska” koja se može odbaciti. Rekao je Uzvišeni Allah: “Pravi vjernici su samo oni čija se srca strahom ispune kad se Allah spomene, a kad im se riječi Njegove kazuju, vjerovanje im učvršćuju i samo se na Gospodara svoga oslanjaju, oni koji molitvu obavljaju i dio od onoga što im Mi dajemo udjeljuju. Oni su, zbilja, pravi vjernici – njih počasti, i oprost, i obilje plemenito kod Gospodara njihova čekaju.” (El-Enfal, 2–4) U spomenutom ajetu navodi se neke karakteristike pravih vjernika, a to su, između ostalih, obavljanje namaza i udjeljivanje imetka, a zasigurno da se ta djela izvršavanju tjelesnim organima i u direktnoj su vezi sa vanjštinom osobe. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, definirao je iman sljedećim riječima: “Iman se sastoji od sedamdeset i nekoliko, ili šezdeset i nekoliko ogranaka. Njegov najbolji i najvredniji dio jesu riječi la ilahe illallah (nema boga osim Allaha), njegov najniži dio je s puta ukloniti ono što smeta, a i stid je dio imana.” (Hadis bilježe Ebu Davud i Tirmizi, a hadis je vjerodostojan)

Kada je dijete na izletu, putovanju ili za sofrom, ponaša se prirodno, bez pretvaranja ili uljepšavanja, i ako tada učini grešku, u tom slučaju odgajatelj ili učitelj obavezan je da to ispravi jer su prilike odgovarajuće za to. Od Enesa, radijallahu anhu, prenosi se da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, bio na nekim njegovim putovanjima i imao je roba, habešijskog dječaka, kojeg su zvali Endžeš. On je gonio i vodio deve (tj. vodio je deve na kojima su jahale žene i među njima je bila Ummu Sulejm), pa mu je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Teško tebi, Endžeša, polagano vodi staklene boce!” (aludirajući na žene zbog njihove nježnosti i krhkosti, op. a.), a u drugoj se predaji navodi: “Nemoj polomiti staklenke!” (Muslim, 2323) Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, iskoristio je putovanje kako bi podučio dječaka i ispravio njegovu grešku u načinu vođenja deva. Od Omera b. Ebi Seleme, sina majke pravovjernih Ummu Seleme, prenosi se da je rekao: “Kao dječak bio sam pod skrbništvom Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa pošto sam, dok sam jeo, ruku pružao po cijeloj posudi, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jednom mi je rekao: ‘Dječače, spomeni Allaha (tj. izgovori bismillu), jedi desnom rukom i jedi ispred sebe!’ Poslije toga, jeo sam na takav način” (El-Buhari, 5376, i Muslim, 2022)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ko lijepo uzme abdest, zatim klanja dva rekata, lijepo čineći ruku’ i iskazujući skrušenost, a onda zatraži oprost od Allaha, bit će mu oprošteno.” (Biljež‍i imam Ahmed sa dobrim senedom. Vidjeti: Sahihut-tergib vet-terhib, 1/94) Od Ubade b. Samita, radijallahu anhu, prenosi se da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže: ‘Allah je pet namaza učinio obaveznim, pa ko lijepo uzme abdest za njih, klanja ih u njihovo vrijeme, upotpuni ruku’, sedždu i skrušenost, ima obećanje od Allaha da će mu oprostiti grijehe.” (Biljež‍i Ebu Davud u Sunenu, sahih li gajrihi. Vidjeti: Sahihut-tergib vet-terhib, 1/95) Od Ebu Abdullaha el-Eš‘arija, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio čovjeka koji ne upotpunjava rukū’ i brzo obavlja sedždu, kao da kljuca, pa je rekao: ‘Kada bi ovaj umro u ovakvom stanju, ne bi umro u Muhammedovoj vjeri.’” (Biljež‍i ga Et-Taberani u El-Kebiru, Ebu Ja’la, i Ibn Huzejme u Sahihu, sa dobrim senedom. Vidjeti: Sahihut-tergib vet-terhib, 1/127.) Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Namaz ima tri trećine: čistoća je trećina, ruku’ je trećina i sedžda je trećina; pa ko ih obavi dajući im njihovo pravo, bit će mu primljen namaz, a sa njim i ostala djela, a kome ne bude primljen namaz, neće mu biti primljena ni ostala djela.” (Biljež‍i ga El-Bezzar sa dobrim senedom. Vidjeti: Sahihut-tergib vet-terhib, 1/129)

Ibnul-Kajjim el-Dževzijje, Allah mu se smilovao, u djelu Medaridžus-salikin, 2/375-391, rekao je: “Edeb – pristojnost, pojam je koji obuhvata i objedinjuje sve lijepe osobine kod Allahovog roba. On je najbolji znak i pokazatelj koji upućuje na ispravnost čovjekovog jezika i govora, i on ukazuje da ono što čovjek priča ima svoje mjesto i težinu, kao i da su njegove riječi, izrazi i rečenice koje koristi lijepe i suptilne, i on jezik čuva od grešaka, propusta i grijeha. Tri su vrste (edeba) pristojnosti: pristojnost u ophođenju prema Allahu, pristojnost u ophođenju prema Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i Njegovom šerijatu i pristojnost u ophođenju prema svim Allahovim stvorenjima.” U prošlom tekstu bilo je govora o prvoj vrsti pristojnosti, a u ovome o ostale dvije.

Primjer Jusufa , alejhis-selam, smatra se svjetiljkom za mladiće, jer u kazivanju o njemu, predočenom kroz prizmu osjetljivih i presudnih trenutaka njegovog života, nalaze se odgojne pouke koje ukazuju na važnost stavljanja iskrenosti i čestitosti ispred mladalačkih strasti i zanosa. Jusuf, alejhis-selam, ostao je postojan i pokazao visok stepen srpljenja u suzdržavanja od grijeha koji su se ispriječili pred njim. Svi povodi za počinjenje grijeha nalazili su se pred Jusufom: bio je neoženjen mladić u nepoznatoj sredini, potčinjen naredbama lijepe žene koja posjeduje vlast i koja ga zove sebi i prijeti mu zatvorom i poniženjem ukoliko se ne odazove njenim željama: “Istina je da sam ga htjela na grijeh navratiti, ali se on odupro. Ako ne učini ono što od njega tražim, bit će, sigurno, u tamnicu bačen i ponižen.” (Prijevod značenja Jusuf , 32) Uprkos svim iskušenjima, Jusuf, alejhis-selam, dobrovoljno se strpio, odabirući ono što se nalazi kod Allaha i njegov primjer jasno ukazuje na neprestanu borbu između dobra i zla i da uvijek pobjeda i lijepa završnica pripadaju dobru i plemenitim vrlinana i njihovim sljedbenicima.

Aiša, radijallahu anha, pitala je Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem: ''Da li si doživio teži trenutak od onog na dan Bitke na Uhudu?'' ''Svašta sam doživio od tvoga naroda – reče on – ali najteže što sam doživio bilo je ono na Dan Akabe, kad sam se obratio Ibn Abdu Jalilu b. Abdu-Kulalu, pa nije prihvatio ono što sam htio. Otišao sam veoma potišten i nisam se osvijestio sve dok nisam došao u Karni Se‘alib. Tada sam podigao glavu i ugledao kako mi oblak pravi hlad. Pogledao sam (ga bolje), a ono u njemu Džibril. Poziva me i reče: 'Allah je čuo ono što ti je rekao tvoj narod i kako su te odbili. On ti je poslao meleka (koji je zadužen za brda) da mu narediš što god hoćeš u vezi s njima.' Potom me pozva melek brda, nazva mi selam, a zatim reče: 'Muhammede, to je (tako), pa šta želiš?' zatim reče: 'Ako hoćeš, ja ću nad njima poklopiti dva brijega.' 'Ne', rekao je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, 'ja se nadam da će Allah dati da od njih postanu oni koji će samo Allahu ibadet činiti i neće Mu pripisivati sudruga.'” (Buharija) Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, bilo je draže da osaburi na uvredama i povredama nego da ljudi budu uništeni kao mnogobošci. Da je tražio njihovo uništenje, ne bi bio ukoren, ali on, sallallahu alejhi ve sellem, iz milosti prema narodu, to nije prihvatio. Kasnije je od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, traženo da dovi protiv plemena Sekif, na šta je on, sallallahu alejhi ve sellem, dovio: ''Allahu, uputi Sekif! (Tirmizi i Ahmed, za lanac prenosilaca Šuajb Arnaut rekao je da je jak, po uvjetima imama Muslima)

Pred Sulejmanom, alejhis-selam, sakupile su se njegove vojske u četama, redovima postrojene. Svaka četa imala je svoga predvodnika, vođu, koji je vodio brigu o svojim vojnicima, kojima je bio zadužen. Postavljao bi ih na njihova mjesta i nadgledao tokom smotre. Niko nije smio stati na mjesto nekoga drugog. Svako je znao svoje mjesto i njega se trebao držati. Među redovima nije smjelo biti pometnje, rasula, anarhije. Ovakvo ponašanje treba da vlada i među samim muslimanima. Moraju znati svoje mjesto u džematu, svoj posao, svoju zadužbinu, svoja prava i svoje obaveze i svega toga se pridržavati. Ta mjesta i uloge trebaju biti raspodijeljeni shodno datim sposobnostima i mogućnostima i niko ničija mjesta i uloge ne treba preuzimati, jer ih nije dostojan. Da bi nam džemat i džematski rad za islam bio bereketan, na ovakav način trebamo se ponašati, držati se reda i discipline. Imam i šura trebaju najviše voditi brigu o radu i disciplini u džematu.

Prenose Ibn Abbas i Enes, radijallahu anhum, da je Resullah, sallallahu alejhi ve sellem, jednom upitao svoje drugove: “Koji vas ljudi najviše zadivljuju vjerovanjem (imanom)?” “Meleki”, odgovoriše oni. “Kako da ne vjeruju kad su kod Gospodara svog?” Onda će oni: “Vjerovjesnici.” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Kako da ne vjeruju kad im se dostavlja objava?” Onda oni rekoše: “Pa, mi.” Ili su rekli: “Ashabi”. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Šta vam je, kako da ne vjerujete a ja sam među vama?” (Ashabi su s poslanicima pa kako da ne vjeruju?!) No, najviše zadivljuje vjerovanje ljudi koji će doći poslije mene (ili: poslije vas). Naći će Knjigu objave te u nju povjerovati i slijediti je. To su ljudi čije vjerovanje najviše zadivljuje.” U nekim rivajetima stoji da je rekao: “Vjerovat će u mene, a nisu me vidjeli. To su moja istinska braća.” (Pogledati: “El-Mudžem el-kebir”, 12/88, od Taberanija, hadis br. 12560, i “El-Sahiha”, šejha Albanija, hadis br. 3215, i “El-Istizkar”, 1/188, imama Ibn Abdul-Berra)

Njegovom milošću i uzvišenim ahlakom nisu počašćeni samo oni koji su ga slijedili, već i njegovi najljući neprijatelji. Onaj ko je pristao da bude sa njim, ko je povjerovao njegovoj poruci i uspio se družiti sa njim, postao je velik i odabran. I tako rade veliki ljudi – oni sve one koji pristanu da budu njihovi iskreni sljedbenici povedu stazama uzvišenosti i promijene ih u predvodnike svega onoga što je dobro, a ne prave od njih robove, slijepe i gluhonijeme poslušnike koji ništa korisno da nauče, već im je uloga da plješću, navijaju i čuvaju poziciju svom pretpostavljenom. Zar primjer Ebu Bekra, Omera, Osmana, Alije, Halida ibn Velida, Muaza ibn Džebela i mnogih drugih ashaba, Allah svima njima bio zadovoljan, nije najbolja potvrda toga. Objava je postepeno spuštana da njega, sallallahu alejhi ve sellem, odgaja, priprema i vodi ka uspješnom dostavljanju Božanske poruke čovječanstvu. Tako je u tom svom pozivu poslanstva dosegao najuzvišenije stepene i (p)ostao primjer svim generacijama u svim vremenima kako se živi islam, kako se ophodi prema vjernicima i nevjernicima, imućnima i siromasima, jakima i slabima, živom i neživom... prema svemu što egzistira.

Od plemenitog ashaba Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Od lijepog islama čovjeka je da ostavi ono što ga se ne tiče!” (Tirmizi, 2487, Ibn Madže, 4111, Muvetta, 1638, Musned, 1737.)

Allahov Poslanik, salavatullahi ve selamuhu alejhi, podučio nas je i ukazao nam na brojne koristi koje nas čine boljim vjernicima, braćom, komšijama. Slijedeći njega, alejhis-selam, približavamo se Allahovoj ljubavi i Njegovom zadovoljstvu. Kaže Uzvišeni Gospodar, azze ve dželle: ''Reci: 'Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!' - A Allah prašta i samilostan je. Reci: 'Pokoravajte se Allahu i Poslaniku!' A ako oni glave okrenu – pa Allah, zaista, ne voli nevjernike.” (Prijevod značenja Ali Imran, 31-32.)

Da bismo otklonili svaki vid sumnje u činjenicu da su Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi jedan vid objave, navest ćemo hadis koji prenosi El-Mikdam b. Ma'di u kojem stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: ''Zaista je meni dat Kur'an i s njim nešto poput njega. Bojati se da će se pojaviti čovjek koji će, sit i udobno smješten na svom šiltetu, govoriti: 'Držite se Kur'ana, ono što u njemu nađete da je halal – to i ohalaljujte, a ono što u njemu nađete da je haram – to i oharamljujte.' Naprotiv, ono što zabrani Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, isto je kao da je to zabranio Allah.“ (Tirmizi, br. 2664) Hassan b. Atijje rekao je: ''Džibril, alejhis-selam, spuštao je sunnet Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, baš kao što mu je spuštao i Kur'an.“ (Darimi u svome Sunenu, br. 588)

Ako voliš Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, onda nastoj da budeš onakav kakav je bio i on:

Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, kaže: „Tako mi Alaha, ne vjeruje! Tako mi Allaha, ne vjeruje! Tako mi Allaha, ne vjeruje!“ Rečeno je: „Ko, Allahov poslaniče?“ Rekao je: „Onaj od čijih uznemiravanja nije siguran njegov komšija!“ (Muttefekun alejh) Ebu Hurejre, radijallahu 'anh, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, rekao: „Ko vjeruje u Allaha i Posljednji dan, neka ne uznemirava svoga komšiju!“ (Muttefekun alejh) Ibnu Mes'ud, radijallahu 'anh, prenosi da je jedan čovjek upitao Allahovog Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem: „Kako da znam jesam li nešto uradio ispravno ili ne?“ Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, odgovorio mu je: „Ukoliko čuješ svoje komšije da govore da si dobro postupio, onda si dobro i postupio, a ukoliko ih čuješ da si pogriješio, onda si i pogriješio.“ (Sahih: Ibnu Madže, 4222, 4223.) Također, o veličini komšijskog prava i obaveze dobročinstva prema njemu Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, rekao je: „Džibril mi je toliko oporučivao dobročinstvo prema komšiji da sam pomislio da će jedan drugoga nasljeđivati!“ (Muttefekun alejh)