Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prethodnim jasnim riječima pojasnio je postulate svoga poziva i odgoja. Ti postulati su obožavanje Allaha, koji nema sudruga, odbacivanje obožavanja lažnih božanstava, prijateljevanje sa pokornim Allahovim robovima, i zakleo se Uzvišenim Allahom kako bi potvrdio istinitost onoga što je rekao.
Halid b. Seid b. As, radijallahu anhu, upitao je Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, čemu poziva, a on mu je odgovorio: “Pozivam te da vjeruješ u Allaha, Jedinog, koji nema sudruga, i da vjeruješ da je Muhammed Njegov rob i poslanik, i da odbaciš obožavanje kamena, koji ne čuje niti vidi, niti koristi niti šteti, i ne zna ko ga obožava i ko ga ne obožava.” Halid na to odgovori: “Zaista svjedočim da nema istinskog božanstva mimo Allaha i svjedočim da si ti Allahov poslanik.” Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obradovao se njegovom primanju islama. (Bejheki, Delailu-nubuvve, i Ibn Kesir, Siretun-Nebevijje,)
Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na pitanje onih koje je pozivao u islam ili koji su pak imali želju da prihvate islam, odgovarao je pozivom u ispravno vjerovanje i odbacivanje lažnih božanstava, ukazujući na to da lažna božanstva ne posjeduju osobine božanstva i zato i ne zaslužuju da budu obožavana, dok s druge strane Allah jedini ima pravo da bude obožavan.
Alija b. Ebu Talib, radijallahu anhu, upitao je Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada ga je vidio da klanja sa svojom suprugom Hatidžom, radijallahu anha, šta to radi, a on mu je odgovorio: “To je vjera koju je Allah Sebi odabrao i sa kojom je poslao Svoje poslanike. Pozivam te Allahu Jedinom, koji nema sudruga, i robovanju Njemu. I pozivam te da zaniječeš lažna božanstva Lata i Uzza.” Tada je Alija rekao: “Za ovo nisam čuo prije ovoga dana. Neću ništa činiti dok ne upitam Ebu Taliba.” Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije volio da se širi njegova tajna, dok se ne pročuje za njega, pa je zbog toga rekao Aliji: “O Alija, ukoliko nećeš primiti islam, onda to skrij.” Alija je zanoćio, a potom je Allah omilio islam njegovom srcu, poranio je kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao mu: “Šta si mi rekao, o Muhammede?” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče mu: “Da svjedočiš da nema mimo Allaha istinskog božanstva, da je On Jedan, koji nema sudruga, i da zaniječeš lažna božanstva Lata i Uzza.”
Alija je primio islam, i dolazio je kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u strahu od Ebu Taliba. Skrivao je svoj islam i bio je od onih koji su imali tu blagodat da budu u kući Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a tada je imao deset godina. (Alija Halebi, Sira Halebijje)
Ebu Talib se bio razbolio i Kurejšije su mu došle u posjetu. Također, Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio je došao kod njega i zatekao je grupu ljudi koji su sjedili oko njegovog amidže. Ebu Džehl htio je da ga onemogući u širenju islama, tako da se požalio Ebu Talibu na njega. Ebu Talib mu reče: “Moj bratiću! Šta hoćeš od svoga naroda?” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Želim od njih jednu riječ, zbog koje će im se povinovati Arapi, a nearapi će im dati džizju.” Ebu Talib upita: “Samo jednu riječ!?” Na to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovori: “Jednu riječ”, i dodade: “Amidža moj! Recite da nema istinskog božanstva mimo Allaha.” Prisutni upitaše: “Jedno božanstvo?! Za ovo nismo čuli u vjeri predaka naših, ovo nije ništa drugo već namještena laž.” Povodom njih objavljeni su kur’anski ajeti: “Sad. Tako Mi Kur’ana slavnog, doista su bahati i inadžije oni koji neće da vjeruju! Koliko smo Mi naroda prije njih uništili. I oni su za pomoć vapili, ali je bilo kasno! Oni se čude što im je jedan od njih došao da ih opominje, i govore nevjernici: ‘Ovo je čarobnjak, lažov! Zar on da bogove svede na Boga jednog? To je, zaista, nešto veoma čudno!’ I oni ugledni između njih krenuše: ‘Idite i ostanite pri klanjanju bogovima svojim, ovima se, uistinu, nešto veliko hoće! Za ovo nismo čuli u vjeri predaka naših, ovo nije ništa drugo već namještena laž’ (Sad, 1–7).” (Hadis bilježi Tirmizi)
Prethodni hadis ukazuje na to da su mušrici, Kurejšije, odlično poznavali bit i suštinu poslaničkog poziva i značenja šehadeta. Znali su da izgovaranjem samo jedne riječi moraju obožavati samo Allaha i zanijekati lažna božanstva.
Pripovijeda Amr b. Abesa es-Sulemi, radijallahu anhu: “Dok sam bio u džahilijetu, mislio sam da su ljudi u zabludi i da ništa ne slijede i da obožavaju kumire. Čuo sam za čovjeka u Meki da poziva u nešto, pa sam uzjahao jahalicu i zaputio se njemu. Kada sam došao, shvatio sam da je to Poslanik. On se skrivao, njegov se narod ponašao ružno prema njemu. Ponašao sam se blago, sve dok nisam ušao u njegovu kuću u Meki. Tom prilikom upitao sam ga: ‘Koje su tvoje osobine?’ On mi odgovori: ‘Vjerovjesnik sam.’ ‘A šta je to vjerovjesnik?’, upitao sam, a on reče: ‘Poslao me je Allah.’ Upitah ga: ‘S čime te je poslao?’, a on reče: ‘Poslao me je s porukom da se rodbinske veze održavaju, da se kumiri slome, da se Allahu ispoljava tevhid – monoteizam – i da Mu se ništa kao sudrug ne pripisuje.’ Ja ga upitah: ‘Ko te slijedi u ovome?’, a on reče: ‘Slobodna osoba i rob.’ A sa njim su tada bili Ebu Bekr i Bilal od onih koji su povjerovali u njegovo poslanstvo.” (Muslim)
Ebu Zerr, radijallahu anhu, upitao je Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prilikom primanja islama, o imanu, vjerovanju, a on mu je citirao kur’anski ajet: “Nije čestitost u tome da okrećete lica svoja prema istoku i zapadu; čestiti su oni koji vjeruju u Allaha i u onaj svijet, i u meleke, i u knjige, i u vjerovjesnike, i koji od imetka, iako im je drag, daju rođacima, i siročadi, i siromasima, i putnicima, i prosjacima, i za otkup iz ropstva, i koji molitvu obavljaju i zekat daju, i koji obavezu svoju, kada je preuzmu, ispunjavaju, naročito oni koji su izdržljivi u neimaštini, i u bolesti, i u boju ljutom. Oni su iskreni vjernici, i oni se Allaha boje i ružnih postupaka klone” (El-Bekara, 177). (Abdurrezzak, Musannef)
Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, prvo bi pozivao delegacije u iman, ispravno vjerovanje. Kada je kod njega došla delegacija plemena Abdulkajs, rekoše mu: “Allahov Poslaniče! Između nas i tebe je nevjerničko naselje plemena Mudar i mi ti možemo doći samo u nekom svetom mjesecu, pa naredi nam šta ćemo prenijeti onima koji su ostali iza nas, a što će nas uvesti u Džennet.” On im reče: “Naređujem vam četvero i zabranjujem vam četvero. Naređujem vam da vjerujete u Allaha. Znate li šta je vjerovanje u Allaha? Svjedočenje da nema istinskog božanstva osim Allaha, da obavljate namaz, dajete zekat, i postite ramazan, i da dajete petinu od ratnog plijena...” (Buhari)
Prvo u što je pozivao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, delegacije bilo je da izgovore i srcem prihvate šehadet, prije namaza, zekata, posta. Također, tražio je od njih da to upamte i prenesu drugima kao početak pozivanja u islam.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je dok se oko njega nalazila skupina ashaba: “Obavežite mi se da nećete Allahu pridruživati nikakva suparnika, da nećete krasti, da nećete činiti blud, da nećete ubijati svoju žensku djecu, da nećete izmišljati laži potvarajući drugog i da mi nećete biti nepokorni u onome što je dobro i propisano. Onaj ko od vas ispuni obavezu, on ima nagradu kod Allaha, a onaj ko nešto prekrši, pa bude kažnjen na ovom svijetu odgovarajućom šerijatskom kaznom, to mu je iskupljenje. Onaj ko nešto od toga prekrši i Allah mu to pokrije na ovom svijetu, Allah će s njim postupiti onako kako želi; ako Allah bude htio, oprostit će mu, a ako bude htio kaznit će ga. (Buhari)
Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, čak i kada je tražio prisegu od svojih drugova, prvo je tražio da se obavežu da će vjerovati u Jednoga Boga.
