Fikh

Nuajm el-Mudžmiri prenosi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Zaista će moj ummet doći na Sudnji dan svijetlih lica i blistavih tragova (na rukama i nogama) od abdesta. Zato, ko od vas može da produži svoj sjaj (tj. da upotpuni i lijepo obavi abdest), neka to učini." (Buhari, 136; Muslim, 246)

Vjerovatno smo svi čuli za izraz fikh razilaženja ili adabi razilaženja, ali ono što nam najčešće pada na pamet kada čujemo tu riječ jeste da je to dio općeg bontona i neka fakultativna stvar, nešto dodatno, a ne osnovna potreba u našem životu, posebno na vjerskom planu. Vjernik, zapravo, trebao bi obratiti pažnju na to da su razilaženje i njegovi propisi -- osnovno, suštinsko, šerijatsko pitanje.

Aiša, radijallahu anha, rekla je: "Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, volio je davati prednost desnoj strani prilikom obuvanja, češljanja, čišćenja, i u drugim stvarima." (Buhari, 168; Muslim, 268)

Bio sam (Jahja El-Mazini) prisutan kada je Amr b. Ebu Hasan upitao Abdullaha b. Zejda, radijallahu anhu, o abdestu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Tada je donio posudu s vodom i pokazao kako se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, abdestio. On je polio vodu na svoje ruke i oprao ih tri puta. Zatim je stavio ruke u posudu, isprao usta i nos tri puta, zahvatajući vodu tri puta. Nakon toga, opet je stavio ruke u posudu i oprao lice tri puta. Zatim je stavio ruke u posudu i oprao ruke do laktova dva puta. Nakon pranja ruku, stavio je ruke u posudu i potrao po glavi, pomičući ruke naprijed i nazad. Potom je opet stavio ruke u posudu i oprao noge.

U drugoj predaji spominje se da je potirao glavu počevši od prednjeg dijela sve do potiljka, pa ih vratio nazad do mjesta odakle je počeo.

U još jednoj predaji stoji: "Došao nam je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i iznio nam vodu u posudi od žutog metala." (Buhari, 186; Muslim, 235)

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Kada pas pije iz posude nekoga od vas, neka je opere sedam puta." U verziji koju bilježi Muslim stoji: "Prvi put neka je opere zemljom." Također, u hadisu koji prenosi Abdullah b. Mugaffel, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Kada pas pije iz posude, operite je sedam puta, a osmi put istrljajte je zemljom." (Buhari, 172; Muslim, 279)

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Neka niko od vas ne mokri u stajaću vodu, koja ne teče, a zatim da se u njoj okupa." U drugoj verziji hadisa stoji: "Neka se niko od vas ne kupa u stajaćoj vodi dok je džunup." (Buhari, 239; Muslim, 282 i 283)

Tejemum u arapskom jeziku označava namjeru, dok se u šerijatskoj terminologiji definiše kao "obožavanje Allaha potiranjem lica i šaka čistom zemljom, na poseban način".

Uzvišeni Allah kaže: "O vjernici, kad hoćete molitvu obaviti, lica svoja i ruke svoje do iza lakata operite -- a dio glava svojih potarite -- i noge svoje do iza članaka; a ako ste džunupi, onda se okupajte; a ako ste bolesni ili na putu ili ako ste izvršili prirodnu potrebu ili ako ste se sastajali sa ženama, a ne nađete vode, onda rukama svojim čistu zemlju dotaknite i njima preko lica svojih i ruku svojih pređite. Allah ne želi da vam pričini poteškoće, već želi da vas učini čistim i da vam blagodat Svoju upotpuni, da biste bili zahvalni." (El-Maida, 6)

Vjera islam nije izostavila nijednu poru naših života a da je nije pojasnila, što ukazuje na savršenstvo islama. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sve propise islama pojasnio nam je detaljno, pa čak i način čišćenja nakon nužde. Ponekad su propisi pojašnjeni u Allahovim riječima, a nekad u sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili Allah određeni propis spomene općenito, a Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pojasni ga detaljno.

Jedan od tih propisa jeste propis šerijatskog kupanja, odnosno kada je obavezno i način samog kupanja. Dokaz za obaveznost gusula jesu riječi Uzvišenog Allaha: "A ako ste džunupi, onda se okupajte..." (El-Maida, 6)

Nakon što smo u prethodnom broju pisali o uvodu u djelo Umdetul-ahkam, koje je autor počeo riječima slave, hvale i veličanja Uzvišenog Allaha, i donošenjem selama i salavata na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, te komentara uvaženog učenjaka Muhammeda eš-Šenkitija na uvod autora, u ovom broju navest ćemo razlog zbog kojeg se autor odlučio za pisanje ovog hadiskog djela, i počet ćemo sa osnovnim smjernicama koja obuhvataju poglavlje o čistoći.

Mudrost vjernika ogleda se u tome da uz istinu nauči i zabludu kako bi se sačuvao tog puta. Istina, iako je sama po sebi uzvišena, nije dovoljna vjerniku da se sačuva stranputice. Ovo ponajviše vidimo kod mladića koji su svu svoju snagu usmjerili izučavanju tekfira, zaokupili se govorom islamskih učenjaka kada su u pitanju stvari koje izvode iz vjere, dok su zaboravili, ili su zavedeni od šejtana u džinskom ili ljudskom obliku, da izučavaju zabludu u koju mogu upasti ako u tome pretjeraju. Rijetki to shvate, mnogi se utope. A, jedini je razlog to što nisu učili zabludu uporedo sa istinom. Stoga je obaveza vjernika da nauči i zabludu i šta tome vodi, odmah nakon što nauči istinu, i to samo iz straha da u nju ne upadne.

Abdest je ibadet, koji se izvršava pranjem četiri dijela tijela na propisan način. Ovo je ujedno i terminološka definicija abdesta, dok u jezičkom smislu, abdest, el-vudu, znači: ljepota i čistoća.

Uzvišeni Allah propisao je abdest u šestom ajetu sure El-Maida rekavši: "O vi koji vjerujete, kada hoćete namaz obaviti, lica svoja i ruke svoje do iza laktova operite -- a glave svoje potarite -- i noge svoje do iza članaka operite. Ako ste džunupi, onda se očistite; a ako ste bolesni, ili na putu, ili ako ste izvršili prirodnu potrebu, ili ako ste imali odnos sa suprugama, a ne nađete vode, onda rukama svojim čistu zemlju dotaknite i njima preko lica svojih i ruku svojih pređite. Allah vam ne želi pričiniti poteškoće, već vas želi učiniti čistim i blagodat Svoju vam upotpuniti, da biste bili zahvalni." (El-Maida, 6)

Autor, Allah mu se smilovao, započeo je svoje djelo Umdetul-ahkam riječima: "Hvala Allahu, Vladaru, Uzvišenom, Jedinom, Potčinitelju svega. Svjedočim da nema boga osim Allaha, Koji nema sudruga, Gospodara nebesa i Zemlje i onoga što je između njih, Silnog, Koji mnogo prašta. I svjedočim da je Muhammed Njegov rob i odabrani poslanik, neka su salavat na njega, na njegovu porodicu i odabrane ashabe."

Vjernik i vjernica duboko su ubijeđeni da je sve ono što je Allah naredio i dozvolio dobro za njih, pa makar u tome ne vidjeli dobro i ne razumjeli mudrost određene naredbe ili dozvole, i da je sve ono što je On zabranio štetno za muslimane, pa makar to ne razumjeli. Ovo nerazumijevanje mudrosti zabrane ili naredbe ne ukazuje na manjkavost šerijata, nego ukazuje na ograničenost našeg razuma.

Fikh se ubraja u najveće, najvažnije i najodlikovanije nauke; obuhvata razumijevanje Kur'ana i sunneta, spoznaju dozvoljenog (halala) i zabranjenog (harama), kao i spoznaju ciljeva, tendencija šerijata i njegovih mudrosti.  Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Onoga kome želi dobro Allah poduči razumijevanju Svoje vjere." (Buhari, br. 71; Muslim, br. 1037)

Namaz je druga temeljna dužnost (rukn) islama koji dolazi odmah nakon izgovaranja šehadeta -- svjedočenja da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Njegov rob i poslanik. Obavljanje namaza jeste razlikovna nit između muslimana i nemuslimana i stub ove vjere, kao što kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: "Ugovor koji je između nas i njih je namaz, uznevjerovao je onaj ko ga ostavi" (Tirmizi, br. 2621; Nesai, br. 463; Ibn Madža, br. 1079, s ispravnim lancem prenosilaca); "Islam je izgrađen na pet temelja: svjedočenju da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov rob i poslanik, obavljanju namaza, davanju zekata, postu ramazana i hadžu -- posjeti Bejtullaha onome ko bude u mogućnosti." (Buhari, br. 8; Muslim, br. 16)

Na više mjesta u časnom Kur'anu Uzvišeni Allah podstiče nas da se natječemo u činjenju dobrih djela dajući nam do znanja da je hrljenje prema dobru uspjeh na dunjaluku i neprekidna blagodat na ahiretu. Uzvišeni kaže: "...zato se natječite ko će više dobra učiniti..." (El-Maida, 48). Poznato je da je svako natjecanje u nečemu neizvodivo bez dva ključna elementa, a to su žudnja za uspjehom i žurno kretanje ka datom cilju. U mnogim predajama kazuje se da su se ashabi natjecali u činjenju dobra. Vladar pravovjernih Omer b. Hattab, radijallahu anhu, rekao je: "Tako mi Allaha, nikada se Ebu Bekr sa mnom nije natjecao u dobru a da me nije pretekao, pa sam mu rekao: 'Tako mi Allaha, više se s tobom neću natjecati.'" (Ibn Kajjim el-Dževzi, Knjiga o duši -- RUH, str. 130)

Većina nemuslimana danas ima određenu dozu odbojnosti prema islamu, jer u njihovoj podsvijesti postoji nekoliko pitanja na koja nisu dobili adekvatan odgovor. Kada im pričate o lijepim osobenostima islama, složit će se s vama. Međutim, istovremeno će pomisliti: "Hej, pa vi ste isti oni muslimani koji dozvoljavaju brak sa više žena", "vaš Poslanik je imao više žena" i sl.

Ljudi su od davnina na temelju iskustva poznavali umijeće liječenja i sprečavanja nekih bolesti. S ciljem prevencije, ali i izlječenja bolesti koristili su se razni pripravci biljnog i životinjskog porijekla, ali su se primjenjivale i neke metode liječenja, poput kauterizacije i puštanja krvi kupicom -- hidžame, koje su potvrđene sunnetom našeg poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. U čestim ratnim sukobima, prilikom obavljanja svakodnevnih ratarskih i stočarskih poslova ljudi su znali zadobiti teške tjelesne povrede usljed kojih bi znali podleći zbog iskrvarenja ili inficiranja rane. U to vrijeme infekcija rane i iskrvarenje nakon amputacije i teške ozljede nekog dijela tijela sprečavali su se kauterizacijom, odnosno ljudi su inficiranu ranu spaljivali vatrom, što je pomagalo u prevenciji gubitka krvi i zatvaranju rane. To se obavljalo tako što bi se neki metalni predmet zagrijavao do usijanja i zatim stavljao na otvorenu ranu. Kauterizacija je poznata i u savremenoj medicini: u pojedinim medicinskim postupcima koriste se elektro i hemijski kauteri. Najčešće se koristi u dermatologiji. Posljednjih godina popularna je postala laserska kauterizacija jer dovodi do manje nekroze tkiva.

Učač rukje dužan je poznavati propise ispravnog liječenja da ne bi počinio nešto što je zabranjeno ili uveo novu metodu liječenja Kur'anom koja nije bila poznata muslimanima kroz stoljeća islama. Pored znanja i vještine učenja rukje, učač treba posjedovati određena svojstva, kako bi postojale veće predispozicije za izlječenje bolesnika. Šejhul-islam, opisujući učača rukje, kaže: "On je borac na Allahovom putu, i to je jedna od najboljih vrsta džihada. Stoga, neka bude oprezan da ne doživi poraz od svoga neprijatelja zbog grijeha koje čini. Ako je liječenje nekog bolesnika iznad njegovih sposobnosti, neka zna da Uzvišeni Allah ne opterećuje čovjeka iznad njegovih mogućnosti i tako se neće izlagati iskušenjima koja ne može podnijeti." (Medžmuul-fetava, 19/53)

Zahvala pripada Allahu, Koji u Svojoj časnoj Knjizi kaže: "O vi koji vjerujete, jedite dobra jela kojim smo vas opskrbili, i Allahu zahvaljujte, ako doista, samo Njemu ibadet činite" (El-Bekara, 172). On je jedini Gospodar, Koji nema sudruga. Ono što On dozvoljenim učini, to je i dozvoljeno, a ono što On zabranjenim učini, to biva i zabranjeno. Vjerozakon je samo ono što On propiše.

Hvala Allahu, Mudrom, Koji mudrost daruje onom kome želi. Neka su najljepši salavati i selami na Allahovog poslanika Muhammeda, čija je poslanica čovječanstvo obasjala svjetlom upute i Božije spoznaje. Uzvišeni Allah je sljedbenike Allahovog Poslanika, tokom ovih četrnaest stoljeća, darivao raznim ovosvjetskim blagodatima: vlašću, napretkom, ugledom, ali i iskušavao suprotnim, srazmjerno njihovom pridržavanju ove veličanstvene vjere. Tako je islamska civilizacija od svog nastanka pa do današnjeg dana na raznim poljima doživljavala procvat, ali i stagnaciju. Ovo se posebno odnosi na politički život muslimana: nastajale su imperije, a zatim nestajale, i sve tako. U cijelom tom procesu dvije stvari kod muslimana ostajale su postojane, prkoseći svim iskušenjima i nedaćama, a to su znanje i vakufi. Dvije institucije koje se naslanjaju jedna na drugu, čija povezanost opstaje na uzročno-posljedičnoj vezi, s tim da je vakuf opstao kao produkt znanja, čak i u mjestima u kojima nema muslimana i nauke. Tako slobodno možemo kazati da ukoliko želimo spoznati naučno dostignuće i svijest bilo kojeg naroda, dovoljno je posmatrati njihov odnos prema vakufu. Jer, vakuf, čak i ukoliko više nije u svojoj formi u kojoj je nastao, ostaje vakuf sve dok sunce izlazi sa istoka. Da bismo shvatili bitnost i značaj institucije vakufa, pred vama se nalazi tekst u kojem smo tretirali osnovne stvari vezane za ovaj pojam: njegovo jezičko i terminološko značenje, sa posebnim osvrtom na njegovu utemeljenost u islamskim izvorima. Zatim smo spomenuli vrste i kategorije vakufa, pridajući poseban značaj područjima djelovanja vakufa. S obzirom na to da je djelovanje vakufa široko, gotovo je nemoguće sročiti sva polja djelovanja vakufa, osim na način što smo ih predstavili kroz pet intencija šerijata (vjera ed-din, život en-nefs, porijeklo en-neseb, pamet el-akl i imetak el-mal), na kojima se temelje islamski propisi. Tekst smo zaključili nabrajanjem nekih od glavnih ciljeva vakufa.

Musliman treba za životnog saputnika birati bogobojaznu osobu, ispravnog vjerovanja i lijepog morala. Ebu Hurejra prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Sa ženom se stupa u brak radi četiri stvari: imetka, porijekla, ljepote i vjere. Uzmi onu koja ima vjeru, jadan ne bio!" (Buhari, 1120/5090; Muslim, 583/1466)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Izaberite lijepo mjesto za svoje sjeme, ženite žene koje su vas dostojne i udajite svoje kćerke za dostojne muškarce." (Ibn Madža, 1/633, br. 1968; Darekutni, 3/206, br. 3746; Hakim, 2/176, br. 2687, s ispravnim lancem prenosilaca. Vidjeti: Sahihul-džamia, 1/564, Silsiletul-ehadisis-sahiha, 3/56)

Učenje Kur'ana za materijalnu nadoknadu - komparativna analiza

Zaruke (ar. hitba), prema islamskom učenju, predstavljaju prosidbu određene žene i dogovor o zaključivanju braka s njom. Nakon prosidbe koja je rezultirala pozitivnim odgovorom, zaručnici i dalje ostaju stranci jedno drugome sve do zaključenja bračnog ugovora. Načelni pristanak i prihvatanje prosidbe ili čak obećanje za brak ne smatra se brakom (El-Fikhul-islami, 7/10; El-Mevsuatul-fikhijja, 19/203; Sahihu fikhis-sunna, 3/107). Većina učenjaka zaruke smatra dozvoljenim (mubah) prije sklapanja bračnog ugovora (El-Mevsuatul-fikhijja, 19/190), a za dokaz uzimaju riječi Uzvišenog Allaha: "I nije vam grehota ako tim ženama na znanje date da ćete ih vi zaprositi ili ako to u dušama svojim krijete" (El-Bekara, 235). Šafijski pravnici zaruke smatraju sunnetom (Revdatut-talibin, 7/30). Kada bi se bračni ugovor zaključio bez zaruka, takav postupak bio bi ispravan. (Sahihu fikhis-sunna, 3/107)

S obzirom na to da živimo u podneblju u kojem ljudi ne govore arapski jezik, a u pisanju na našem jeziku ne koristimo arapska slova, harfove, mnogi ljudi ne znaju učiti Kur’an na arapskom jeziku, na jeziku na kojem je objavljen.

Neki dobronamjerni ljudi (kojima je sigurno nedostajalo šerijatskog znanja) došli su na ideju da ljudima olakšaju učenje Kur’ana, pa su izvorne riječi Kur’ana pisali latinicom, naprimjer Kul huvallahu ehad. U početku je to bilo ograničeno na ilmihale u kojima se latiničnim pismom pisalo nekoliko osnovnih sura, kako bi ljudi mogli da nauče sure koje su im potrebne da bi obavljali namaz, potom se se to proširilo, pa su pisane zasebno određene sure, kao što je sura Ja-sin, El-Bekara, El-Vakia, i na kraju je to otišlo toliko daleko da su cijeli Kur’an napisali na latinici.

Da bismo dali potpun osvrt na ovo pitanje, treba ukazati na nekoliko bitnih činjenica koje će nam olakšati razumijevanje ovog pitanja.

Pozajmica je davanje imetka (u vidu pomoći) osobi koja će se njime koristiti, a potom vratiti protuvrijednost dobivenog imetka. Davanje pozajmice je pohvalno i Allahu drago djelo. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Nijedan musliman ne pozajmi istu stvar muslimanu dva puta, a da mu se ne računa kao da je jednom udijelio sadaku.” (Ibn Madža, hasen) Također je rekao: “Ko od vjernika otkloni dunjalučku teškoću, Allah će, na Sudnjem danu, od njega otkloniti ahiretsku teškoću. Ko olakša onome koga je snašla nevolja, Allah će njemu olakšati na dunjaluku i na ahiretu. Ko prekrije sramotu muslimana, Allah će prekriti njegovu sramotu na dunjaluku i na ahiretu. Allah pomaže Svoga roba sve dok on pomaže svome bratu muslimanu.” (Muslim)

Jedno od najljepših obilježja islama i odlika ove veličanstvene vjere jeste namaz u džematu, koji je obavezan muškarcima, i kod kuće i na putovanju, u stanju sigurnosti i u stanju straha. Dokaz o tome da je namaz u džematu obavezan nalazi se u Kur’anu i sunnetu, i to potvrđuje praksa muslimana u svim generacijama, zbog toga su podignute džamije, postavljeni imami i mujezini, naređen ezan u kojem se uči: “Hajje ales-salah! – Dođite na namaz! Hajje alel-felah! – Dođite na spas!”

Uzvišeni Allah, naređujući Svom Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem, da uspostavi namaz u džematu u stanju straha, kaže: “Kada ti budeš među njima i kad odlučiš da zajedno sa njima obaviš molitvu, neka jedni s tobom molitvu obavljaju i neka svoje oružje uzmu; i dok budete obavljali molitvu, neka drugi budu iza vas, a onda neka dođu oni koji još nisu obavili molitvu pa neka i oni obave molitvu s tobom, ali neka drže oružje svoje i neka budu oprezni. Nevjernici bi jedva dočekali da oslabi pažnja vaša prema oružju i oruđu vašem, pa da svi odjednom na vas navale. A ako vam bude smetala kiša ili ako bolesni budete, nije vam grijeh da oružje svoje odložite, samo oprezni budite. Allah je nevjernicima pripremio sramnu patnju.” (En-Nisa, 102)

Uzvišeni Allah stvorio je ljude kako bi Ga obožavali: “Džine i ljude stvorio sam samo zato da Mi se klanjaju”, a da bi čovjek ispravno obožavao Uzvišenog Allaha, potrebno je da nauči kako da Ga obožava, kada je i pod kojim uvjetima ispravna njegova molitva, a kada nije, na kojim mjestima da to čini i dr. Zbog toga je poslaniku Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, prvo naređeno: “Čitaj, u ime Gospodara tvoga, koji stvara!” Kada Uzvišeni Allah želi Svome robu dobro, podari mu da razumije svoju vjeru: “Kome Allah želi dobro, poduči ga propisima vjere.” (Buhari i Muslim)

Propisi koje je obavezna znati svaka žena jesu propisi o krvarenju, koji se odnose na hajz – menstruaciju, nifas – poslijeporođajno krvarenje i istihazu –krvarenje izvan perioda menstruacije i nifasa. Nažalost, zbog nedostatka literature na bosanskom jeziku i zbog nejasnoće samog problema, mnoge muslimanke dolaze u dilemu i ne znaju koja je krv u pitanju, pa samim tim ne znaju kako da postupe: da li da se okupaju i da klanjaju ili ne, da li se krv koja se pojavila poslije mjesečnog pranja smatra hajzom ili ne, da li se kap ili dvije krvi smatra početkom hajza, i ostali problemi sa kojima se susreću. U nastavku teksta u sažetoj formi pojasnit ćemo propise u vezi sa ovim pitanjima, moleći Uzvišenog Allaha da nam podari uspjeha!

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! Sva zahvala pripada Uzvišenom Allahu Gospodaru svjetova, i neka su salavat i selam na poslanika Muhammeda, njegovu porodicu i na njegove ashabe!

Određenim kategorijama ljudi dozvoljeno je da ne poste tokom mjeseca ramazana, a radi se o četiri kategorije ljudi:

• bolesnici kojima šteti post i putnicima kojima je dozvoljeno skraćivanje namaza tokom putovanja;

• žene u stanju hajza i nifasa;

• trudnice i dojilje;

• nemoćni, koji zbog starosti ili neizlječive bolesti ne mogu da poste.

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! Neka je zahvala Uzvišenom Allahu Gospodaru svjetova i neka su salavat i selam na poslanika Muhammeda, njegovu porodicu i na sve njegove ashabe!

Termin “itikaf” je arapska riječ koja ima svoje jezičko i pravno islamsko terminološko značenje. Itikaf u jezičkom kontekstu znači: posvetiti se nečemu i boraviti kod toga čemu se posvetilo. Uzvišeni Allah kaže: “...koji se posvećuju svojim kipovima i borave kod njih...” (El-A’raf, 137); “Kakvi su ovo kumiri kojima ste se vi posvetili?” (El-Enbija, 52).

Hrani se, još od davnina, pridodaju raznorazni dodaci da bi se postigao bolji ukus, ljepši izgled, bolji miris, duža trajnost i sl. Razvojem tehnologije u proizvodnji hrane porastao je i broj aditiva čijim se korištenjem postižu tražena svojstva hrane i ostvaruju bolji rezultati u proizvodnji.

U zimskim mjesecima vjernicima je otežano obavljanje nekih ibadeta, a to se posebno odnosi na pranje nogu prilikom uzimanja abdesta, pogotovo onima koji su primorani da rade vani. S obzirom na to da smo dužni da vodimo brigu prije svega o svojim ibadetima, a zatim i o svom zdravlju, neophodno je ukazati na neke propise koji će nam olakšati da propisno obavljamo ibadete, ali i da ne zanemarimo očuvanje svoga zdravlja. Jedan od tih propisa jeste propis mesha, odnosno potiranja po mestvama, čarapama, obući i ostalom. Propis mesha prenosi se od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sunnetom mutevatirom, djelom i govorom, tj. prenosi se sa toliko puteva da je nemoguće posumnjati u propisanost mesha po mestvama. Ashab Džerir b. Abdullah, nakon što je obavio malu nuždu, a zatim uzeo abdest potravši po mestvama, rekao je: “Vidio sam Allahovog Poslanika da ovako postupa.” (Muslim)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne bi skidao mestve kada bi uzimao abdest, već bi potrao po njima, po vanjskom dijelu stopala, nikako po tabanima, a ukoliko ne bi imao mestve na nogama, ne bi ih oblačio kako bi mogao potrati po njima.

U prethodnom broju bilo je riječi o vrstama životinja čije je meso dozvoljeno konzumirati i životinjama čije je meso zabranjeno konzumirati, a u narednim redovima bit će riječi o načinu klanja životinja, uvjetima koji se moraju ispuniti da bi klanje bilo u skladu sa islamskim normama, te metodama klanja životinja u savremenim klaonicama.

Kada se radi o životinjama čije je prirodno stanište voda, one su dozvoljene i bez klanja. Kopnene životinje, čije je meso dozvoljeno konzumirati, dijele se na divlje i domaće. Kada je riječ o divljim životinjama i uvjetima da bi meso ulovljene životinje bilo halal, to je posebna tema na koju se ovom prilikom nećemo osvrtati. Da bi meso pitome životinje bilo halal, potrebno je da se životinja zakolje na propisan način, naravno ako se radi o životinji koja nije sama po sebi zabranjena, kao što je svinja ili pas. Ako bi životinja sama uginula ili bila ubijena na neki drugi način, mimo propisanog klanja, njeno meso tretira se strvinom i zabranjeno ga je jesti. Svevišnji Allah kaže: “Zabranjuje vam se strv, i krv, i svinjsko meso, i ono što je zaklano u nečije drugo, a ne u Allahovo ime, i što je udavljeno i ubijeno; i što je strmoglavljeno, i rogom ubodeno, ili od zvijeri načeto – osim ako ste ga preklali – i što je na žrtvenicima žrtvovano...” (El-Maida, 3). Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio je: “Jedite meso životinja kojima je puštena krv i nad kojima je pritom spomenuto Allahovo ime” (Buhari i Muslim). Puštanjem krvi meso životinje se čisti, a spominjanjem Allahovog imena, zahvaljujemo se Allahu i priznajemo Njegove blagodati kad nam je tu stoku potčinio.

U prethodnom broju govorili smo o tome da je u pravilu svaka hrana dopuštena, da je zabranjeno samo ono što je Svevišnji Allah zabranio, a učiniti nešto zabranjenim isključivo je pravo Uzvišenog Allaha. Također smo pojasnili da su štetnost, nečistoća, ogavnost, opojno i narkotično dejstvo generalni uzroci zabrane hrane i pića.

Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, i neka su salavati i selami na Allahovog miljenika, odabranog roba i poslanika Muhammeda, na njegovu porodicu, ashabe i sve koji slijede njegovu uputu.

Hrana i piće ne samo da utječu na tjelesno zdravlje čovjeka nego utječu i na njegovo duhovno stanje, moral i ponašanje. Halal, lijepa i čista hrana ostavit će lijep trag na tijelo i duh čovjeka, a haram i nevaljala hrana suprotno tome. Zbog toga je Svevišnji Allah naredio ljudima da se hrane lijepim jelima, a zabranio im nevaljala, rekavši: “O ljudi, jedite od onoga što ima na Zemlji, ali samo ono što je dopušteno i što je prijatno” (El-Bekara, 168). A opisujući Svog poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: “...koji će im lijepa jela dozvoliti, a ružna im zabraniti.” (El-A’raf, 157)

Propisi vezani za haram imetak

Uzvišeni Allah objavio je Svoj vjerozakon – šerijat i propisao ljudima da se strogo pridržavaju šerijatskih propisa. Islamski vjerozakon vrhunac je pravde, milosti i mudrosti, i svakom čovjeku donosi samo dobro, jer Gospodar i Stvoritelj ljudi, koji im je objavio Svoj šerijat, najbolje zna šta je dobro za njih: “A kako i ne bi znao Onaj koji stvara, Onaj koji sve potanko zna, koji je o svemu dobro obaviješten.” (El-Mulk, 14)

Svi vjernici dužni su izvršavati ono što je Plemeniti Allah naredio i kloniti se onoga što je zabranio. Međutim, postoje situacije kada je vjernicima dozvoljeno da odstupe od ovog pravila, a to su situacije u kojima su prisiljeni, kako bi sačuvali svoju vjeru, život, razum, imetak i čast, da ne izvrše naređeno ili da urade ono što je zabranjeno, odnosno kada su, usljed spleta okolnosti, prinuđeni učiniti nešto što je, u normalnim prilikama, pokuđeno ili zabranjeno.

Oko je prozor srca, te kada se pruži pogled, u srcu se rađa želja. Kada čovjek obori pogled, time će obuzdati svoje prohtjeve i želje, a kada pruži pogled, i srce će otvoriti put svojim strastima. Kada čovjek nadvlada svoje porive, osjetit će slast veću od one koju bi našao udovoljavajući svojim hirovima i požudama, jer koga prohtjevi nadvladaju, biva ponižen i poražen, dok onaj ko njih nadvlada potvrđuje svoju snagu, odlučnost i ponos te uživa u žaru pobjede u bitki koju je izvojevao. Svevišnji Allah poziva vjernike, muškarce i žene, da kontrolišu svoje poglede, jer će tako sačuvati svoju čednost i udaljiti se od nemorala: “Reci vjernicima neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim; to im je bolje, jer Allah, uistinu, zna ono što oni rade. A reci vjernicama neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim...” (En-Nur, 30–31)

Vrijeme je naš najvredniji kapital i najdragocjenije što imamo, jer to je dimenzija unutar koje imamo priliku da djelujemo. Vrijednost ove blagodati, kao i drugih, najbolje se vidi kada se izgubi i kad ona nestane. Tako je bolestan čovjek najviše svjestan vrijednosti zdravlja, a oni koji su svoje vrijeme potpuno potrošili i tu blagodat izgubili, koji su došli do kraja svog životnog puta, postaju potpuno svjesni vrijednosti vremena. Kaže Uzvišeni Allah opisujući stanje čovjeka, koji o svom vremenu nije vodio računa, kako će povikati kada mu smrtni čas dođe: “‘Gospodaru moj, povrati me da uradim kakvo dobro u onome što sam ostavio!’ Nikada! To su riječi koje će on uzalud govoriti – pred njima će prepreka biti sve do dana kada će oživljeni biti” (El-Mu’minun, 99–100).

Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova, i neka su salavati i selami na Allahovog miljenika, odabranog roba i poslanika Muhammeda, njegovu porodicu, ashabe i sve one koji slijede njegovu uputu.

Islamski su učenjaci jednoglasni u pogledu toga da islamski propisi donose korist šerijatskim obveznicima i da su plodovi praktične primjene islama vidljivi još na ovom svijetu. Iako određeni ibadeti zahtijevaju ulaganje velikog truda ili dio imetka, onaj ko ih izvršava postiže korist i uživa u blagodatima činjenja tog ibadeta. Ova je činjenica izražena u svim ibadetima, naročito zekatu. Zekat je propisan radi čišćenja imetka i njegovog pospješivanja, iako na prvi pogled djeluje da zekat umanjuje čovjekovu imovinu (Ibn Mulekkin, El-I’lam). Ebu Hurejra prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Sadaka ne može umanjiti imetak.” (Muslim)

Zekat je, prema mišljenju većine islamskih učenjaka, propisan nakon Hidžre, a neki učenjaci smatraju da je zekat propisan druge godine po Hidžri, prije propisivanja ramazanskog posta. (Fethul-Bari)

Uzvišeni Stvoritelj, naređujući Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, da prikuplja zekat od svojih sljedbenika, kaže: “Uzmi od dobara njihovih zekat, da ih njime očistiš i unaprijediš, i moli za njih” (Et-Tevba, 103). U ovom ajetu jasno se i nedvosmisleno ukazuje na to da izdvajanjem zekata šerijatski obveznik čisti svoj imetak i unapređuje ga. Plemeniti Stvoritelj pohvalio je vjernike koji daju zekat, kazavši: “A vjernici i vjernice prijatelji su jedni drugima: traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju, i molitvu obavljaju i zekat daju, i Allahu i Poslaniku Njegovu se pokoravaju. To su o­ni kojima će se Allah, sigurno, smilovati. Allah je doista silan i mudar.” (Et-Tevba, 71)

S druge strane, onome ko bude izbjegavao ovu obavezu zbog pretjeranog tvrdičluka ili iz drugog razloga, Zakonodavac prijeti bolnom kaznom: “Onima koji zlato i srebro gomilaju i ne troše ga na Allahovom putu – navijesti bolnu patnju. Na Dan kad se o­no u vatri džehennemskoj bude usijalo, pa se njime čela njihova i slabine njihove i leđa njihova budu žigosala. Ovo je o­no što ste za sebe zgrtali; iskusite zato kaznu za o­no što ste gomilali!” (Et-Tevba, 34–35). Imetak na koji se daje zekat ne tretira se nagomilanim imetkom čijim vlasnicima Uzvišeni Allah prijeti u prethodnom ajetu, bez obzira na to o kolikoj se količini imetka radilo (Kurtubi, El-Džamiu li ahkamil-Kur’an). Imam Ibn Bettal u vezi s tim navodi konsenzus učenjaka (Ibn Bettal, Šerhu Sahihil-Buhari).

Ummu Selema prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Imetak koji dostigne visinu nisaba (nisab je količina imetka koja, shodno odredbi Zakonodavca, podliježe zekatu), pa se na njega dadne zekat, ne računa se nagomilanim kapitalom.” (Ebu Davud i Darekutni. Imam Nevevi i šejh Albani ovo su predanje ocijenili dobrim. Vidjeti: El-Medžmua, Es-Silsiletus-sahiha, Sahihul-džamia)

 Kada je Ibn Omer upitan o tome šta se smatra nagomilanim imetkom, rekao je: “Imetak na koji se ne daje zekat.” (Malik; Abdurrezzak, sa ispravnim lancem prenosilaca. Vidjeti: Es-Silsiletus-sahiha)

Imam Buhari u svome Sahihu naslovio je poglavlje: “Imetak na koji se daje zekat ne smatra se nagomilanim kapitalom” (Umdetul-kari). Ibn Omer prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada ljudi prestanu davati zekat, Allah će im uskratiti kišu, a da nije stoke, kiša im ne bi ni pala.” (Ibn Madža i Hakim. Imam Hakim, Zehebi i Albani ovu predaju smatraju ispravnom. Vidjeti: Es-Silsiletus-sahiha)

Bedel – zastupnik u obavljanju hadža

Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavati i selami na Allahovog miljenika, odabranog roba i poslanika Muhammeda, njegovu porodicu, ashabe i sve koji slijede njegovu uputu.

Osobe koje ne poste u mjesecu ramazanu dijele se na tri grupe:

● oni kojima je dozvoljeno i da jedu i da poste,

● oni kojima je obaveza da ne poste,

● oni kojima nije dozvoljeno da ne poste.

Kao da je jučer bilo kada je prošlogodišnji ramazan zakucao na vrata. Post, teravije, noćni namazi, učenje Kur’ana, džamije prepune klanjača, zekat, milostinja, zajednički iftari, vazovi i druga Allahu draga djela napuniše “baterije” imana u našim srcima. Potom dođe Bajram, ramazanski ambijent zamijeni onaj uobičajeni. Bujica dobrih djela, koja je snažno pokretala generator imana, odjednom se povukla. Ona dobra djela, koja smo i nakon ramazana uspjeli sačuvati u našoj stalnoj praksi, ne dozvoliše svjetiljci imana da se ugasi, ali ta svjetlost blijedi i slabi. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio je: “Doista se iman u njedrima nekog od vas troši kao što se troši nošena odjeća, zato molite Allaha da vam obnovi iman u vašim srcima.” (Bilježi Hakim, br. 5. Prenosioci hadisa su pouzdani po ocjeni Hakima i Zehebija.) Hvala Allahu, ramazan ponovo dođe, a s njim i prilika da ponovo obnovimo svoj iman. 

Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavati i selami na Poslanika milosti Muhammeda, njegovu časnu porodicu, vrle ashabe i sve njegove sljedbenike.

Med je čovjeku hrana, poslastica i lijek. U suri koja nosi naziv Pčela, Svevišnji Allah u kontekstu govora o blagodatima kojima je obdario čovjeka spominje i med: “Gospodar tvoj je pčelu nadahnuo: ‘Pravi sebi kuće u brdima i u dubovima i u onome što naprave ljudi, zatim, hrani se svakovrsnim plodovima, pa onda idi stazama Gospodara svoga, poslušno!’ Iz utroba njihovih izlazi piće različitih boja koje je lijek ljudima.” (En-Nahl, 68–69)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, volio je med. Aiša, radijallahu anha, kazuje kako je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, boravio kod Zejnebe i kod nje jeo med... (Buhari)

Također, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, med je preporučivao kao lijek: “Ako u nečem od vaših lijekova ima koristi, onda je to u gutljaju meda, ili u hidžami (puštanju krvi kupicom), ili u paljenju vatrom (kauterizaciji), a ja ne volim liječenje vatrom.” (Buhari)

Islamski pravnici spominju med u poglavlju o zekatu, gdje iznose opsežne debate i oprečne stavove u pogledu toga da li je zekat na med obavezan ili ne. U narednim redovima slijedi prikaz tih mišljenja, njihovih argumenata i odabrano mišljenje.

Uzvišenog Allaha molim da nas poduči onome što nam koristi i da nam poveća znanje. Neka su salavat i selam na našeg voljenog poslanika Muhammeda, na njegovu časnu porodicu, ashabe i sve one koji slijede njegovu uputu sve dok se smjenjuju dan i noć. Svaki iole učen musliman zna da je kamata u islamu zabranjena. Unatoč tome vidimo kako je ova pojava rasprostranjena među muslimanima i kako se obistinjuju riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Pred Sudnji dan raširit će se kamata, zinaluk i vino.” (Taberani, El-Evsat, prenosioci ovog hadisa su pouzdani) Rasprostranjenost ovog poroka nikako ne može biti opravdanje onome ko kaže da se danas čovjek ne može sačuvati kamate. Uzvišeni Allah zabranio je kamatu i naredio Svojim robovima da je se klone, a Allah ne zadužuje Svoje robove onim što ne mogu izvršiti. Uzvišeni Allah kaže: “Allah nikog ne opterećuje preko mogućnosti njegovih.” (El-Bekara, 286) Danas je mnogo onih koji olahko shvataju ovu zabranu i lahkomisleno se upuštaju u kamatne ugovore. Pogledajmo kakvoj se opasnosti izlaže onaj koji se bavi kamatom.

Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavati i selami na Allahovog miljenika, odabranog roba i poslanika Muhammeda, na njegovu porodicu, ashabe i sve one koji slijede njegovu uputu.

Nakon što smo, u prethodnom broju, ukazali na razlike između alkoholnog pića i etanola, oblike upotrebe etanola u farmaceutskoj industriji i opravdanost te upotrebe, ostalo je još da se pojasni propis upotrebe etanola u proizvodnji lijekova, u prehrambenoj industriji i proizvodnji kozmetičkih preparata.

Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavati i selami na Allahovog miljenika, odabranog roba i poslanika Muhammeda, njegovu porodicu, ashabe i sve koji slijede njegovu uputu.

U prethodnom broju bilo je riječi o definiciji alkohola – opojnog pića i definiciji etilnog alkohola te o propisu upotrebe alkoholnog pića, kao što je rum, brendi, konjak i sl., u proizvodnji određenih prehrambenih artikala.

Kazano je da, prema definiciji Opće i nacionalne enciklopedije, pića koja imaju manje od 3% etilnog alkohola ne spadaju u kategoriju alkoholnih pića, dok se prema šerijatu alkoholnim pićem smatra svako piće koje u velikoj količini opija, a ako ne pokazuje opojno dejstvo, čak i ako se konzumira u velikoj količini, ne tretira se alkoholom. Ukoliko pića koja sadrže manje od 3 % etilnog alkohola nemaju opojno dejstvo ako se konzumiraju u velikoj količini, u tom slučaju ova definicija ekvivalentna je definiciji opojnog pića (khamra) u šerijatskoj terminologiji.

Što se tiče etanola, kazano je da je to čista, bezbojna, lahko isparljiva tekućina slabog mirisa, koja nastaje alkoholnim vrenjem šećera i škroba, i ulazi u sastav svih alkoholnih pića i odgovorna je za njihovo opojno dejstvo.

O unošenju alkoholnog pića u prehrambene artikle rečeno je da je to haram, prema konsenzusu islamskih učenjaka, jer je to vid konzumiranja onoga što je Allah zabranio i naredio da se izbjegava.

Neka alkoholna pića, kao što su rum, brendi, konjak i sl., koriste se za ekstrakciju u proizvodnji određenih vrsta slatkiša, kao što su neke vrste biskvita, torte, čokolada i sladoled. Alkoholna pića dodaju se ovim proizvodima s ciljem dobivanja određenog okusa traženog kod nekih potrošača. Unošenje alkoholnog pića u hranu, haram je prema konsenzusu islamskih učenjaka, jer je to vid konzumiranja onoga što je Allah zabranio i naredio da se izbjegava. Hanefijski učenjak Merginani kaže: “Pokuđeno je i zabranjeno jesti kruh čije je tijesto zamiješeno alkoholnim pićem, jer dio alkoholnog pića postoji u njemu.” (El-Hidajetu šerhul-Bidajetil-mubtedi) Malikijski učenjak Hattab kaže: “Poznato je, iz riječi Malika i njegovih sljedbenika, da se alkoholno piće ne koristi ni u koju svrhu.” (Mevahibul-Dželil šerh muhtesar Halil) 

Fikh, islamsko pravo odlikuje se nad drugim pravima i vjerozakonima posebnim odlikama koje ga čine dominantnim nad svima njima, vodećim i onim koji ima potpuni odgovor za sve što je čovječanstvu potrebno. Naravno, životi ljudi i islamsko pravo su nerazdvojni i u islamskom pravu postoji odgovor za sva životna pitanja i probleme ljudi. Međutim, treba znati da odgovor na ta životna pitanja ljudi mogu dati samo veliki islamski učenjaci, dok priučeni, koji govore o vjeri bez znanja, često su razlog potvore islama, pripisivanja manjkavosti islamu, optuživanja za kontradiktornosti u islamu i sl. O tome da islamsko pravo ima odgovor na sva životna pitanja, najbolje svjedoči period naših dobrih prethodnika koji su živjeli u okrilju islama, pridržavali se svih njegovih naredbi, klonili se svih zabrana, u potpunosti prakticirajući islam u svojim životima.

Karakteristike i posebnosti fikha – islamskog prava ukratko ćemo navesti u okviru sljedećih podnaslova.

Metoda 'vremensko reguliranje snošaja' je jedna od prirodnih metoda odabira spola novorođenčeta, jer se oslanja na fizičke osobine spermatozoida. Već smo vidjeli da su muški spermatozoidi pokretljiviji, brži i da kraće žive u odnosu na ženske. To znači da, što odnos bude bliži ovulaciji, vremenu oslobađanja jajne ćelije, koja se kod 28-dnevnog ciklusa događa 14 dana poslije početka menstruacije, prilika spajanja muškog spermatozoida sa jajnom stanicom biva veća i time raste mogućnost začeća muškog djeteta. Veća mogućnost začeća ženskog djeteta biva kada se odnos desi dva ili tri dana pred ovulaciju. Šetles tvrdi da se procent uspješnosti ove metode kreće od 79% do 90%.

Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavati i selami na Allahovog miljenika, odabranog roba i poslanika Muhammeda, na njegovu porodicu, ashabe i sve koji slijede njegovu uputu.

Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, i neka su salavati i selami na Allahovog miljenika, odabranog roba i poslanika Muhammeda, njegovu porodicu, ashabe i sve koji slijede njegovu uputu.

Medicini i liječenju uvijek se posvećivala velika pažnja, jer gubitkom zdravlja sve druge dunjalučke blagodati gube smisao ili postaju potpuno bezvrijedne. Savremena medicina, pored već ostvarenog velikog napretka, konstantno se razvija i unapređuje, čime se otvaraju mnoga nova pitanja koja je potrebno analizirati i objasniti s aspekta islamskog prava.

U ovom uvodnom tekstu o savremenim pitanjima vezanim za medicinu govori se o statusu liječenja u islamskom pravu, tj. da li je bolesniku dužnost tražiti lijek ili je to samo dozvoljeno, te o propisu upotrebe lijekova koji u svom sastavu sadrže šerijatom zabranjene materije, poput alkohola i svinjskih derivata.

Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova, i neka su salavati i selami na Allahovog miljenika, odabranog roba i poslanika Muhammeda, na njegovu porodicu, ashabe i sve koji slijede njegovu uputu.

Fetva šejha Muhammeda b. Saliha el-Usejmina

U jezičkom smislu, ezan znači obavijest, proglas o nečemu. Uzvišeni Allah kaže: “...i obavijest od Allaha i Njegovog Poslanika.” (Et-Tevba, 3)

Šerijatsko, terminološko značenje ezana jeste obavještavanje o nastupanju namaskog vremena posebnim i šerijatom tačno određenim riječima.

Naziva se ezanom jer mujezin njime obavještava ljude o nastupanju namaskog vremena. Također, naziva se i sa riječju nida, što znači poziv, jer mujezin ezanom ljude poziva na namaz.

Uzvišeni Allah kaže: “A kada se pozovete na namaz u danu džume, vi pođite da veličate Allaha.” (El-Džumua, 9)

U jezičkom smisli, ikamet znači uspostavljanje i činjenje neke stvari ispravnom.

Šerijatsko, terminološko značenje ikameta jeste obavještavanje šerijatom određenim riječima o uspostavljanju (počinjanju klanjanja) obaveznog farz-namaza.

Dakle, ezan je poziv kojim se oglašava nastupanje određenog namaskog vremena, dok je ikamet poziv kojim se oglašava uspostavljanje, otpočinjanje farz-namaza. Ikamet se još naziva “drugim ezanom ili drugim pozivom”, kako se navodi u hadisu u kojem Abdullah b. Mugaffel, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Između svaka dva ezana ima namaz.” (Buhari, br. 627)

Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavati i selami na Allahovog miljenika, odabranog roba i poslanika Muhammeda, njegovu porodicu, ashabe i sve koji slijede njegovu uputu.

Svevišnji Gospodar poručio je Svojim robovima: “I što dalje od bluda, jer to je razvrat, kako je to ružan put!” (El-Isra, 32) Ipak, ljudska zajednica danas, osim onih kojima se Allah smilovao, kao da inati ovoj Božanskoj poruci.

Intimni odnos među neoženjenima sasvim je prirodan i prihvatljiv u neislamskim društvima. Štaviše, osoba koja se usteže od ovog poroka tretira se duševno poremećenom. Ovo je slika općeg stanja u tim društvima, iako među njima ima onih koji osuđuju i odbacuju nemoral, ali ih je sve teže naći.

Mnogi muslimani žive u takvim sredinama i u opasnosti su da potpadnu pod utjecaj okoline. To se naročito odnosi na mlade, jer su konstantno izloženi poticajima na blud, i vrlo perfidno im se uljepšava nemoral, kao i ostavljanje vjere u potpunosti. U ovakvim uvjetima stupiti u brak dužnost je svakome ko je za to u mogućnosti, ako se boji da će zapasti u haram. Međutim, brak u svojoj klasičnoj formi zahtijeva da muž osigura prikladan smještaj i potrebno izdržavanje supruzi, što mnogi mladi nisu u mogućnosti. U takvom ambijentu pojavljuje se jedna nova verzija braka koja se zove “brak prijatelja” (nikahu frend), a zove se i “olakšani brak”. Ovakav brak podrazumijeva da se mladić i djevojka vjenčaju na način koji zadovoljava sve vjerom propisane uvjete, kao što su pristanak mladenaca, dozvola staratelja, prisustvo svjedoka i sl., međutim, ovakav brak razlikuje se od klasičnog u tome što mladenci nakon formiranja bračne zajednice ne počinju život u zajedničkom domu, nego žive odvojeno, svako u svom smještaju, kao i prije braka, a kada žele da se intimno sastanu, tada to učine na njima prikladnom mjestu, u kući mladićevih ili djevojčinih roditelja ili bilo gdje drugo, sve dok ne steknu uvjete za zajedničko stanovanje.

Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavati i selami na Allahovog miljenika, odabranog roba i poslanika Muhammeda, na njegovu porodicu, ashabe i sve one koji slijede njegovu uputu.

“Brak posjetitelja” (misjar) atraktivan je u mnogim islamskim zemljama i posvećena mu je velika pažnja jer je vezan za porodicu i njeno formiranje na način kakav ranije nije bio poznat u muslimanskim sredinama. Savremeni islamski učenjaci imaju različita mišljenja o propisu ovog braka. Jedna skupina islamskih učenjaka preferira mišljenje o ispravnosti ove vrste braka, iako ga smatraju pokuđenim, dok druga skupina preferira mišljenje o zabranjenosti ove vrste braka i upozorava na opasnost koja od takvog braka prijeti islamskoj porodici. Da bi se ova tema rasvijetlila u očima čitalaca, neophodno je navesti definiciju “braka posjetitelja”, razloge njegovog nastanka i pojave, sličnosti i razlike između ovog i drugih oblika braka, te argumente onih koji ovu vrstu braka smatraju dozvoljenom i argumente onih koji ga zabranjuju.

Obožavanje Allaha Uzvišenog smisao je našeg postojanja i uzrok naše sreće i na dunjaluku i na ahiretu. Nijedan musliman neće uložiti trud i napor u ispravnom obožavanju Allaha a da se svakim dijelom tog napora neće dodatno približiti Uzvišenom Allahu. Kada želi da uradi neku od obaveza koje mu je propisao Gospodara, svaki je musliman obavezan da nauči osnovne propise koje podrazumijeva izvršavanje te obaveze. Rekao je Uzvišeni Allah: “Reci: ‘Ovo je put moj, ja pozivam k Allahu, imajući jasne dokaze, ja, i svaki onaj koji me slijedi.’” (Jusuf, 108) Pod sintagmom “jasne dokaze” podrazumijeva se znanje.

U slučaju da kod muslimana izostane znanje o ispravnom načinu obožavanja Allaha, to može biti veoma opasno po njegovu vjeru jer postoji velika mogućnost da će na taj način svojim postupkom, umjesto nagrade, zaraditi grijeh kod Gospodara svjetova. U nastavku teksta navest ćemo neke od grešaka koje bi musliman trebao da izbjegava prilikom obavljanja pete islamske dužnosti, hadža.

U ranijim vremenima ugovori općenito, pa tako i brak, sklapali su se izravnim susretom stranki, a ponekad se to ostvarivalo putem pisama. Klasični islamski pravnici razmatrali su pitanje validnosti sklapanja braka putem pisama i o tome su iznijeli različite stavove. Ovom prigodom nećemo ih iznositi niti o njima detaljizirati, jer takav način sklapanja braka, nakon pojave savremenih komunikacijskih sredstava, prevaziđen je i ne nalazi primjenu u stvarnom životu. Namjera je samo istaći da sklapanje braka “na daljinu” nije potpuno nova pojava. Međutim, nova je brzina kojom se to odvija, te mogućnost trenutnog prenošenja zvuka i slike. Danas, prilikom sklapanja raznih ugovora putem telefona ili neta, jedna strana ugovora čuje govor druge i s njom vodi izravan razgovor, a svjedoci to sve mogu čuti, pa i vidjeti putem ekrana.

Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavati i selami na Allahovog miljenika, odabranog roba i poslanika Muhammeda, njegovu porodicu, ashabe i sve koji slijede njegovu uputu.

Različiti vidovi osiguranja nezaobilazni su u mnogim sferama našeg života. Tako, naprimjer, posjedovanje automobila iziskuje policu autoosiguranja, ljekarske usluge zahtijevaju zdravstveno osiguranje, a neizvjesna budućnost iziskuje finansijsku zaštitu putem socijalnog i penzijskog osiguranja.

Kroz historiju ljudske zajednice, u različitim formama, prisutno je međusobno potpomaganje u teškim situacijama. Među arapskim plemenima, prije pojave islama, bila je uobičajena praksa da, kada se desi ubistvo, rodbina ubice snosi odštetu plaćajući krvarinu nasljednicima ubijenog. To je vid međusobnog potpomaganja u kojem štetu ne snosi samo onaj ko ju je uzrokovao, nego veća skupina ljudi. Islam je potvrdio taj princip i formulisao ga na sebi svojstven način. Pored odštete za ubistvo, islam kroz mnoge druge propise potvrđuje uzimanje naknade za gubitak koji čovjek pretrpi, svejedno radilo se o tjelesnim povredama, materijalnoj ili moralnoj šteti. Dakle, temeljna ideja osiguranja potvrđena je islamom, međutim, ostaje da se vidi koliko su savremeni vidovi osiguranja u skladu sa islamskim propisima, kako izgleda osiguranje utemeljeno na islamskim principima, te kada je, u odsustvu islamskog osiguranja, dozvoljeno prihvatiti konvencionalno osiguranje.

Forme i oblici partnerstva se mijenjaju i razvijaju, ali ljudska ćud ostaje ista. Svevišnji Allah, ukazujući na jednu negativnu pojavu zastupljenu među ortacima i poslovnim partnerima, kaže: “Mnogi ortaci čine nepravdu jedni drugima”, a zatim, u nastavku ajeta, naglašava da to nije osobina pravih vjernika i kaže: “...ne čine jedino oni koji vjeruju i rade dobra djela; a takvih je malo.” (Sad, 24) Dužnost islamskih učenjaka jeste da svaku inovaciju podvrgnu šerijatskim normama, kako bi pripadnicima ove male skupine, koja vjeruje i čini dobra djela, osvijetlili put imana i ukazali na haram, kako bi ga se klonili i time sebe i druge nepravde sačuvali. U tom su smislu savremeni učenjaci razmotrili dionice kao inovitet u zajedničkom poslovanju i pojasnili koliko se ovakav vid partnerstva podudara sa šerijatom. Dionica je vrijednosni papir koji predstavlja idealan udio u temeljnom kapitalu dioničke kompanije. Taj udio prožima sve što kompanija posjeduje uključujući nekretnine, gotovinu, potraživanja, dug i sl. Kupovinom dionice postaje se vlasnik procentualnog udjela u kompaniji koja je registrovana kao dioničko društvo.

Ugovor na principu lizinga prvi put se pojavljuje, po nekim tvrdnjama, još u vremenu prije nove ere kada su stari Babilonci koristili takav ugovor za brodove i stoku. Po drugom mišljenju, lizing se prvi put pojavljuje u Velikoj Britaniji polovinom devetnaestog stoljeća kod jednog trgovca muzičkih instrumenata koji je iznajmljivao instrumente da bi ih na kraju prodao ili poklonio zakupcu. Polovinom dvadesetog vijeka lizing je evolvirao u finansijski model široke primjene, a danas je to trend koji je prisutan u cijelom svijetu. Nesigurnost naplate u prodaji na rate stimulirala je trgovce na inovaciju lizinga. Lizing osigurava kolateral i smanjen rizik zadržavanjem robe u vlasništvu davaoca lizinga sve dok primalac u potpunosti ne isplati cijenu. Lizing ima za cilj ispoljiti kupoprodajni ugovor u formi najamnine, čime prodavac sprečava kupca u raspolaganju vlasništvom kupljene imovine prije nego što u potpunosti preuzme cijenu, uz mogućnost da prodavac vrati prodano u slučaju da kupac bankrotira ili zakaže u uplati utvrđenih rata.

Klasični učenjaci murabehom nazivaju kupoprodaju pri kojoj prodavač otkriva stvarnu cijenu koju je platio za nabavku robe, te na tu cijenu dodaje određeni profit, kao naprimjer, da prodavač kaže kupcu: “Ovo odijelo kupio sam za deset dirhema, a tebi ga prodajem za dvanaest.” Ovakva murabeha odvijala se između dvije stranke: prodavača i kupca, i takva kupoprodaja dozvoljena je po konsensuzu islamskih pravnika. U tom kontekstu hanefijski učenjak Kasani, o murabehi i sličnim oblicima kupoprodaje, kaže sljedeće: “Svijet je, iz generacije u generaciju, nasljeđivao ovakve načine kupoprodaje, bez ičijeg prigovora, što znači da su konsenzusom dozvoljene.” (Bedaius-sanai, 5/220) Moderna murabeha je ugovor pri kojem klijent, odnosno kupac, zahtijeva od banke ili drugog finansijera da kupi konkretnu robu ili stvar određenih specifikacija, dajući obećanje da će je nakon toga kupiti uz određeni profit, koji se može izraziti u vidu fiksne sume ili procenta, a cijenu će plaćati odgodno, u ratama, prema dogovoru i shodno svom materijalnom stanju.

Ukoliko se pravo na učešće u nagradnoj igri stječe uplatom materijalne vrijednosti, takva se igra smatra kockom i stoga je zabranjena. Nagradne igre koje priređuju prodajni centri obično ne zahtijevaju posebnu uplatu, nego se pravo na učešće postiže kupovinom u dotičnoj prodavnici. Ipak, ovdje zna postojati jedna druga zamka, a to je da zbog nagradne igre, cijene prodajnih artikala budu povećane, što znači da se učešće u igri, razlikom između povišene i osnovne cijene, naplaćuje. Stoga je učešće u takvoj nagradnoj igri zabranjeno. Ako cijene artikala nisu povišene zbog nagradne igre, međutim, ciljano se dolazi u tu prodavnicu i kupuje se, ne iz želje i potrebe za robom, nego radi učešća u nagradnoj igri, to je također zabranjeno, jer se kupovinom nepotrebne robe ustvari uplaćuje učešće u igri, što takvu igru čini kockom, a preko toga, to je vid pokuđenog rasipanja.Ako cijene artikala nisu povišene zbog nagradne igre, a kupuje se roba radi same robe, a ne radi nagradne igre, da li je tada dozvoljeno učestvovati u nagradnoj igri ili ne? Savremeni učenjaci imaju različita mišljenja...

Odnos muslimana prema drugima izgrađen je na iskrenosti i čestitosti. Kada se radi o razmjeni materijalnih koristi, iskrenost se očituje u tome da se pojasne skrivene mahane koje utječu na cijenu robe, a čestitost u tome da se ispoštuje ugovor kao što je dogovoreno. Rekao je Uzvišeni Allah: “I ljudima prava njihova ne umanjujte!” (Hud, 85); “O vjernici, ispunjavajte ugovore!” (El-Maida, 1); “Ako jedan kod drugog nešto pohranite, neka onaj opravda ukazano mu povjerenje!” (El-Bekara, 283). Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Prodavač i kupac imaju pravo izbora (da prihvate ili odbiju trgovinu) sve dok se ne raziđu. Imat će bereketa u svojoj trgovini ako budu iskreni i navedu mahane robe (ako ih ima), a ako budu skrivali mahane i lagali, bit će im uništen bereket trgovine.” (El-Buhari, br. 2079, i Muslim, br. 1532) Ebu Zerr, radijallahu anhu, prenosi riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Na Sudnjem danu Allah neće razgovarati sa trojicom, niti će ih očistiti, niti će u njih pogledati, i njih čeka bolna patnja.” To je Poslanik ponovio tri puta, a Ebu Zerr reče: “Propali su i izgubljeni! Ko su ti, Allahov Poslaniče?” “Onaj ko pušta odjeću ispod članaka, onaj ko prenosi tuđe riječi sijući smutnju i onaj ko prodaje svoju robu lažno se zaklinjući!” (Muslim, br. 106) 

Prodaja plodova prije nego što sazriju nije dozvoljena hadiskim tekstom, međutim, ukoliko se prodaje zemljište sa stablom na kojem su nezreli plodovi, prodaja je ispravna i dozvoljena, jer cilj ugovora je prodaja zemljišta i stabla, dok plodovi nisu direktno ciljani ugovorom. Dokaz za ovaj uvjet jeste hadis u kojem Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Ko kupi palmu nakon što bude oplođena, njeni plodovi pripadaju prodavaču, osim ako ih kupac uvjetuje.” (El-Buhari, Poglavlje o davanju u zakup, br. 2205, i Muslim, Poglavlje o trgovini, br. 2854) U ovom hadisu vidimo kako Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dozvoljava kupcu da uvjetuje plodove za sebe iako je prodaja plodova prije nego što sazriju zabranjena, međutim, ovdje su plodovi prodani uz stablo i nisu izravno ciljani ugovorom, pa se zbog toga postojeća neizvjesnost tolerira. Savremeni primjer neizvjesnosti u popratnom dijelu ugovora jeste iznajmljivanje auta uz kasko osiguranje. Takav vid osiguranja, koje nije uređeno na islamskim principima, je zabranjen, između ostalog zbog neizvjesnosti koju nosi u sebi, međutim, kada takvo osiguranje nije izravno ciljano ugovorom, ono se može tolerirati. Pri iznajmljivanju auta primarni cilj je najamnina, dok je kasko osiguranje popratno, stoga se tolerira iako kao zaseban ugovor u osnovi nije dozvoljeno.

Za vrijeme ulaska u ihrame hadžija ostavlja svoju odjeću ogrćući se sa dva obična komada platna. To ukazuje da se pri tom obredu hadžija odriče uobičajene lagodnosti i komfora. U tom kontekstu za vrijeme ihrama zabranjena je upotreba mirisa, jer je miris vid lagodnosti. U hadisu Ibn Omera, radijallahu anhuma, navodi se da je Allahov Poslanik, alejhis-salatu ves-selam, ukazujući hodočasnicima na stvari koje trebaju izbjegavati, između ostalog rekao: “Ne oblačite ništa od odjeće koju je dodirnuo šafran ili kurkum (vrste mirisnog bilja).” (Buharija, br. 1542, i Muslim, br. 1177) U drugom hadisu Allahov Poslanik, alejhis-salatu ves-selam, dajući smjernice ashabima kako da pripreme za ukop hadžiju koji je stradao od udarca deve, kaže: “Kupajte ga vodom i lotosom, neka mu kefini budu njegova odjeća, ne stavljajte na njega miris i ne pokrivajte mu glavu, jer Allah će ga na Sudnjem danu proživjeti u stanju u kojem je umro” (tj. u ihramima). (Buharija, br. 1851, i Muslim, br. 1206)

Savremena prijevozna sredstva uveliko su olakšala putovanje i približila udaljene zemlje, tako da se danas zračnim saobraćajem za nekoliko sati pređe razdaljina za koju su u vremenu poslanstva, u kojem su uspostavljeni islamski propisi, bili neophodni mjeseci putovanja. Uz to, putnici se osjećaju sigurnim tokom cijelog putovanja i sve neophodne potrepštine poput hrane, pića, hamama i sl., su nadohvat ruke, dok se u ranijim vremenima žena teško penjala na jahalicu, putovanja su podrazumijevala danonoćno pješačenje i jahanje kroz pusta i nenaseljena mjesta, a nerijetko su u sebi krila brojne opasnosti. Da li olakšanje putovanja koje danas svjedočimo utječe na promjenu zabrane putovanja žene bez mahrema izrečenu u brojnim hadisima Allahovog Poslanika, alejhis-salatu ves-selam?

Bračnom vezom čuva se čast i osigurava se život, odnosno opstanak ljudske vrste novim potomstvom. Prema tome, osobi koja želi formirati porodicu stupanjem u brak, a ne posjeduje za to neophodna sredstva, niti ima staratelja, poput oca, djeda i sl., sposobnog i voljnog da ga u tome pomogne, ispravno je udijeliti zekat, jer je ženidba jedna od elementarnih ljudskih potreba. Šejh Ibn Usejmin, rahimehullah, govorio je: "Ako bismo sreli osobu sposobnu da radi i zaradi za hranu, piće i stan, a u potrebi je za brakom, međutim ne posjeduje za to neophodna sredstva, da li je dozvoljeno da mu se udijeli zekat kako bi se tim sredstvima oženio? Odgovor: Da, dozvoljeno je da mu se za to da zekat pa i cijeli iznos mehra. Ako bi neko upitao: na osnovu čega je dozvoljeno dati potrebnom zekat kako bi se oženio iako se pri tome daje velika vrijednost? Odgovorit ćemo da je potreba čovjeka za brakom velika, ponekad je poput potrebe za jelom i pićem, stoga su učenjaci naglasili da je staratelj koji je dužan brinuti se o svom skrbniku dužan oženiti ga ako ima imovine koja je za to dovoljna. Ocu je vadžib da oženi sina ako je sin u potrebi za brakom." (Fetava Erkanil-islam, 4/14)

Dionica je vrijednosni papir kojim uplatitelj dokazuje svoj ulog u temeljni kapital dioničkog društva. Ona daje prava, ali i određene obaveze prema društvu. Jedno od osnovnih svojstava dionice jeste da donosi dividendu, što znači, isplatu profita društva vlasniku dionice (razmjerno njegovom udjelu u društvu). Dionice, kao vrijednosni papir, mogu biti predmet kupoprodaje na tržištu kapitala odnosno na berzi. O vrstama dionica i propisu emitovanja i kupovine istih moralo bi se zasebno govoriti, ovom prilikom ukazat ćemo samo na propis zekata na dionice. Dionica, kao udio u temeljnom kapitalu, je vrsta imovine ili vlasničkog dobra, pa je stoga podložna propisu zekata. Rekao je Uzvišeni Allah: "Uzmi od dobara njihovih zekat, da ih njime očistiš i blagoslovljenim ih učiniš." (Prijevod značenja Et-Tevbe, 103) Savremeni učenjaci imaju različite poglede oko načina na koji se računa i izdvaja zekat na dionice i po tom pitanju su naveli mnoga mišljenja od kojih ću, pojednostavljeno, ukazati samo na preferirajuće.

Dijaliza je proces koji se koristi da se zamijeni funkcija bubrega kod njihovog zatajenja. Najčešća u primjeni je tzv. hemodijaliza kojom se vrši filtriranje krvi bolesnika sa zakazanim bubrezima tako da se krv pumpa i provodi kroz poseban uređaj u kojem se odstranjuju otpadni produkti, kao što su kalijum i urea, a odstranjuje se i voda iz krvi. Pri tome se u krv dodaju određene tvari s ciljem jačanja krvi i organizma. Zbog dodatka tih tvari skupina modernih učenjaka mišljenja je da dijaliza kvari post, jer se putem dijalize, pored čišćenja, u krv unose hranjive tvari. S druge strane dijaliza se može usporediti s vađenjem krvi putem hidžame koja kvari post ako slabi postača. Enes ibn Malik, radijallahu anhu, upitan je da li su ashabi prezirali hidžamu prilikom posta, pa je odgovorio: "Ne, osim zbog slabosti!" (Buharija, br. 1940) Zbog toga mnogi učenjaci smatraju da izlazak krvi hidžamom kvari post jer slabi postača, a dijaliza je isto tako naporna i iscrpljiva za organizam. Prema tome, ako postač dijalizira krv, prekinut će post, a propuštene dane će kasnije napostiti. Ako nije u mogućnosti i nema izgleda da će kasnije moći napostiti propušteni post, za svaki dan propuštenog posta nahranit će po jednog siromaha.

Nisab novčanica mjeri se prema nisabu zlata ili srebra shodno onome što je korisnije siromašnima. Prema ovom mišljenju, ako je nisab srebra niž‍i od nisaba zlata, nisab novca računa se prema srebru, a ako je nisab zlata niži, računa se prema zlatu. Ovo mišljenje se preferira, jer je šerijat potvrdio nisab zlata i nisab srebra, a prakticiranje izdvajanja zekata po manjem nisabu donosi korist potrebnima, a istovremeno to je obuhvatnije i potpunije u izvršenju ove vjerske obaveze. (Fetve Stalne komisije, 9/254) Postupajući po ovom mišljenju u slučaju kada ‍želimo znati da li posjedujemo novčanu vrijednost na koju smo dužni dati zekat, pogledat ćemo u nisab srebra i nisab zlata i izračunati vrijednost svakog od njih u valuti koju posjedujemo. U obzir se uzima vrijednost neobrađenog, tj. čistog zlata i srebra. U vrijeme pisanja ovog teksta cijena grama zlata na svjetskom trž‍ištu, preračunato iz vrijednosti jedne unce, iznosi 78,63 KM. To znači da vrijednost nisaba zlata iznosi 78,63 x 85 = 6683,55 KM. Cijena grama srebra, preračunato iz vrijednosti jedne unce, iznosi 1,522 KM, što znači da vrijednost nisaba srebra iznosi 1,522 x 595 = 905,59 KM. Kroz ovaj račun uočili smo da postoji velika razlika između nisaba zlata i srebra. Postupajući po preferirajućem mišljenju koje kaž‍e da se nisab novca mjeri prema onome što je korisnije za siromahe, zaključujemo da nisab u konvertibilnim markama iznosi 905,59 KM. To znači da je osoba kod koje je ova i veća vrijednost pregodinila dužna dati zekat u vrijednosti od 2,5 %. 

Učenjaci imaju oprečna mišljenja o propisu prisustvovanja muslimana sahrani nevjernika ako se radi o bliskoj rodbini: hanefijski i šafijski mezheb to dozvoljava, dok malikijski i hanbelijski mezheb to zabranjuje. Nema sumnje da je muslimanu preče ne izlagati se svim spornim stvarima koje su učenjaci naveli obrazlažući zabranu prisustvovanja sahrani nevjernika. Ukoliko nedolazak na sahranu roditelja nevjernika ili bliskog rođaka uzrokuje veću štetu od spomenute, takvo stanje ide u prilog stavu hanefija i šafija i preferira njihov mezheb, kojemu isto tako ide u prilog vjerodostojna predaja od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u kojoj se navodi da je ustao kada je pored njega proneseno tijelo mrtvog jevreja, na što je neko od prisutnih kazao: ''To je jevrejski sprovod!'', a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: "Zar nije ljudska duša?" (El-Buhari, br. 1250, i Muslim, br. 961) Pa kako je tek ako se radi o duši oca, majke ili bliskog rođaka?

Osmanlijski vladari / sultani su, bez izuzetka, posebno poštivali znanje i učenjake. To je, zapravo, bio jedan od najjačih faktora stabilnosti i snage Osmanlijske države, jer su dobro znali i nosili duboko ubjeđenje da nauka i znanje u općenitom smislu mogu donijeti samo prosperitet. Još od vremena Mehmeda el-Fatiha propisane su uredbe, kodeksi i pravila koji su uređivali vjerske funkcije, pa su tako svi vjerski službenici u Istanbulu bili pod direktnim ingerencijama istanbulskog muftije, a u ostalim pokrajinama pod ingerencijama kaziaskera (vojnih sudija). U zvaničnim vjerskim školama, koje su obezbjeđivale osposobljene kadrove za spomenute vjerske funkcije, spomenuti kadrovi dijelili su se na tri kategorije: softe (učenici), koji su bili najniža kategorija; danišmend (alim) je kategorija svršenika ovih škola, a najveći stepen bio je stepen muderrisa. Najuglednija škola tog vremena bila je ''Sahnus-seman“ (Osam medresa koje su bile uvezane platoom kružnog oblika), a koju je sagradio Mehmed el-Fatih i koja je u to vrijeme slovila za prestižni univerzitet. Svršenici ovih škola poslije bi dobijali status pripravnika, a nakon stečenoga iskustva dodjeljivale bi im se samostalne kadijske, muftijske, imamske i činovničke funkcije. Mehmed el-Fatih je prvi uveo naziv šejhul-islama za nadležnosti glavnog autoriteta za vjerska pitanja u državi, a u doba Sulejmana Zakonodavca objedinjena je funkcija vrhovnog muftije i šejhul-islama. Svako pitanje od izuzetne važnosti moralo je dobiti odobrenje šejhul-islama čija bi odluka, odmah po donošenju, bila pravosnažna. 

Fikhsko pravilo po kojem se u slučaju suprotstavljanja dviju koristi, tako da obje nije moguće ostvariti, daje prednost većoj. U ovom slučaju suprotstavljena je korist umrlog, koja se ogleda u tome da se njegovo tijelo ne skrnavi, s jedne strane, i s druge strane, korist edukativne obdukcije kroz koju studenti medicine razvijaju svoje sposobnosti i postaju kompetentniji u liječenju ljudi. Korist umrlog je individualna, dok je korist obdukcije opća, a korist opće prirode preferira se nad posebnom. Drugim riječima kazano, skrnavljenje tijela umrlog je nepoželjno, ali je šteta neznanja u medicini veća i ima opći karakter, stoga se tolerira manja šteta radi otklanjanja veće. Slične primjere navodili su klasični islamski pravnici. Poznati učenjak hanefijskog mezheba El-Kasani rekao je: "Desi li se da trudnica umre, a dijete u njenoj utrobi se vrti, ako prevladava mišljenje da je dijete živo, rasjeći će se i otvoriti njen stomak, jer iskušani smo sa dvije nedaće pa ćemo izabrati manju, a rezanje stomaka umrle majke je manja nedaća od uništenja živog djeteta." (Bedaius-sanai, 5/129.) 

Kada hanefijski učenjaci govore o ovom pitanju, oni mu prilaze kroz stanje kakvo je bilo u njihovom vremenu, a to je da se pošalje glasnik koji bi na skupovima podignutim glasom obavještavao o nečijoj smrti. Međutim, praksa koja se danas ustalila u mnogim mjestima bitno se razlikuje od tadašnje prakse, jer se uz obznanu smrti putem džamijskih ozvučenja uči i tzv. "sala". Jedan od načina kojim se prepoznaje novotarija jeste da pogledamo da li je povod određenog djela postojao u vremenu kada su se utemeljivali šerijatski propisi, pa ako jeste, a pored toga Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije propisao, podstakao ili odobrio takvo djelo, to znači da to djelo nije od vjere. S obzirom da su ljudi umirali i u vremenu objave a nije im učena "sala", to znači da je to djelo inovacija u vjeri i time odbačeno i neprihvaćeno. 

Uzvišeni Allah vezao je početak namaskog vremena izravno za kosmičku pojavu, rekao je: "Obavljaj propisane molitve kad Sunce s polovine neba krene" (prijevod značenja El-Isra, 78), te kada se desi ta kosmička pojava nastupilo je namasko vrijeme. Zbog toga je svaki pouzdan način kojim se zna nastupanje te pojave prihvatljiv, jer je uzrok namaza sama kosmička pojava. Međutim, kada se radi o mlađaku i nastupanju hidžretskog mjeseca, šerijatski tekstovi su drugačije formulirani. Kosmička pojava, odnosno rađanje mlađaka nije izravno učinjeno uzrokom nastupanja mjeseca, nego je uzrok nastupanja hidžretskog mjeseca sveden na jednu od dvije stvari: viđenje mlađaka i upotpunjenje trideset dana starog mjeseca. Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: "Postite kada vidite mlađak i prekinite post kada ga vidite, a bude li oblačno, upotpunite trideset dana!" (Buharija, br. 1909, i Muslim, br. 2567) To znači da šerijat nije učinio rađanje mlađaka izravnim uzrokom nastupanja hidžretskog mjeseca, nego je to vezao za viđenje mlađaka i upotpunjenje trideset dana starog mjeseca. (Pogledati: El-Furuk, 2/300)

Ulema je saglasna da raznolikost ibadeta u njihovom izvršavanju ni u kom slučaju ne škodi suštini samog ibadeta. Štaviše, u raznolikosti se kriju mnoge koristi. Jedna od primarnih koristi u činjenju jednog ibadeta na više različitih načina jeste oživljavanje sunneta. Ako bi se kojim slučajem ljudi ograničili na dizanje ruku naspram ramena prilikom početnog tekbira, onda bi sunnet dizanja ruku naspram ušiju bio zapostavljen, a možda i umrtvljen. Jedini način na koji je moguće održati sunnet u životu jeste prakticiranje svih načina koji su vjerodostojno preneseni od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Korist koja proizlazi iz prethodno spomenute jeste držanje srca budnim prilikom izvršavanja ibadeta. Ako čovjek povremeno prakticira ibadet na jedan način, a povremeno na drugi, onda je njegovo srce budno i prisutno prilikom izvršavanja ibadeta.

Ukoliko je dio tijela koji se pere pri abdestu bio amputiran u potpunosti, poput noge odsječene iznad članaka, protezu koja zamjenjuje stopalo nije potrebno prati ili potirati pri abdestu ili gusulu, jer dio tijela koji je obavezno prati ne postoji. Ako je pak ostao dio tijela koji se pere pri uzimanju abdesta, poput podlaktice preostale nakon amputacije šake, taj preostali dio je obavezno prati pri uzimanju abdesta. Ako se na taj preostali dio ugradi umjetni, prilikom uzimanja abdesta ili gusula umjetni dio će se ukloniti kako bi se tijelo nesmetano opralo, osim ako pri skidanju ugrađenog dijela postoji teškoća. U tom slučaju ugrađeni dio ne mora se skidati nego će se prati poput prirodnog dijela ili će se potirati, poput zavoja na rani. (Fetve Stalne komisije, br. 18431 i 18642)

Zahvala pripada Allahu, dželle dželaluhu, Gospodaru svih svjetova, i neka je salavat i selam na našeg vjerovjesnika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, njegovu časnu porodicu i na sve plemenite ashabe.

Nakon sedme godine, ukoliko su roditelji rastavljeni, muško dijete izabire jednog roditelja i ostaje kod njega zbog Vjerovjesnikovih, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: „Dječače, ovo je tvoj otac i ovo je tvoja majka, pa uzmi koga hoćeš za ruku“. Dijete se prihvatilo majčine ruke i ona je otišla s njim. (Ahmed, 2/246; Ebu Davud, 2277; Tirmizi, 1375 i kaže da je hadis hasen-sahih; Hakim, 4/97 i kaže da je hadis vjerodostojan a s njim se slaže i Zehebi. Šejh Albani ocijenio je hadis vjerodostojnim u „Irva'ul-galilu“, 2192.) Međutim, ne predlaže se izbor ako dijete nije razumno i ako roditelji ne ispunjavaju uslove hadane. Izbor se predlaže kod sedme godine jer se tada predlaže djetetu i obavljanje namaza. Ukoliko dijete odabere oca, tada biva kod njega i otac vodi brigu o njegovom odgoju. Ne smije mu zabranjivati posjetu majci. 

Takmičenje je dozvoljeno u svakom poslu, ako nije zbog nagrade, pod uslovom da taj posao nije dokazom zabranjen, i da ne bude rezultat tog takmičenja ostavljanje vjerskih obaveza, i ne bude rezultat tog takmičenja činjenje harama. A takmičenje koje je zbog nagrade nije dozvoljeno kod većina učenjaka, osim u stvarima koje su spomenute u hadisu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je rekao: ''Nema takmičenja za nagradu (ulog pri takmičenju) osim u papku ili kopiti ili strijeli.'' (Ebu Davud: 2574, i Tirmizi: 1700) Kaže Ibnu Kudame: ''Pod 'papkom' se misli takmičenje sa jahanjem deva, a pod 'kopitom' na takmičenje sa jahanjem konja, a pod 'strijelom' na takmičenje sa bacanjem koplja.'' (Mugni, 8/651.) 

Danas, svjedoci smo, mnogi muslimani ne poštuju propise islama. Mnogi od njih nisu ni svjesni da riječ „musliman“ znači pokoran i predan propisima islama. Većina muslimana pokoravaju se svojim strastima, predaju se i prepuštaju njima da ih one vode kroz život, zabacujući propise islama za leđa ali i dalje smjelo tvrde da su dobri muslimani. Pitanje „ihtilata“ miješanje muškaraca i žena nepojmljivo je, teško se razumijeva. Jedni odmah u startu odbacuju to pitanje. Kažu da je to pretjerivanje u vjeri. Donose od sebe nove propise. Kažu da je mužev brat i ženin (snahin) brat, jedno te isto; iako čisti, vjerodostojni šerijatski tekstovi potpuno drugačije govore. Ukbe b. Amir, radijallahu 'anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, rekao: ''Dobro se čuvajte ulaska kod žena!“ Jedan ensarija ustao je i upitao: ''Allahov Poslaniče, a šta kažeš za djevera?“ Odgovorio je: ''Djever je smrt.“ (Buharija, 5232; Muslim, 2083.) 

Poklon službenicima je zabranjen, onome koji to daje i onome koji to prima. Priča Ebu Humejd Sa'idii: Zaposlio je Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, Ibn Al-Lubabe da sakuplja zekat. Kada se vratio sa zekatom rekao je: „Ovo je vaš zekat, a ovo je poklonjeno meni.“ Rekao mu je Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem: ''Da si sjedio u kući svojih roditelja pa pričekao, da li bi ti donijeli te poklone? Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, neće niko uzeti ništa, a da neće na Sudnjem Danu to nositi za svojim vratom.'' (Buhari: 2597) Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, kao vladar muslimana, je zaposlio ovog čovjeka da obavlja dužnost sakupljanja zekata, pa kada je primio poklone na osnovu dužnosti koju je dobio od vladara, zabranio mu je da primi poklon, jer je razlog udjeljivanja poklona njegov službeni položaj, a dok je sjedio u kući svojih roditelja nije dobijao te poklone. Ova zabrana obuhvaća sve vrste službenika koji izvršavaju usluge stanovnika i za to imaju platu, sve dok je razlog primanja tog poklona njihov službeni položaj. 

Pored čestitosti u vjeri i ljepote ahlaka, gleda se fizički izgled i tjelesna ljepota. Rekao je Omer, radijallahu 'anhu: "Ne udajite ženu za ružnog i neizglednog muškarca, jer žene vole lijepo kao što i vi volite." (Propisi vezan za žene, Ibnu Dževzi, 305) Ovdje se pod tjelesnom ljepotom podrazumijeva da bude prihvatljivog izgleda, a nije uvjet da bude lijep kao što je i žena lijepa. Za fizički izgled je vezana i starosna dob. Staratelj treba nastojati da uda svoju štićenicu za muškarca približne dobi. Ukratko rečeno, staratelj kada udaje svoju štićenicu vodi računa o unutrašnjosti i vanjštini. Unutrašnjost je bogobojaznost i lijepa ćud, a vanjština tjelesni izgled.

Hidžra je preseljenje iz zemlje nevjerstva u zemlju islama. Uzvišeni Allah kaže, kao što stoji u prijevodu značenja: "Kad budu uzimali duše onima koji su se prema sebi ogriješili, meleki će upitati: 'Šta je bilo s vama?' – 'Bili smo potlačeni na Zemlji' – odgovoriće. – 'Zar Allahova Zemlja nije prostrana i zar se niste mogli nekud iseliti?' – reći će meleki, i zato će njihovo prebivalište biti džehennem, a užasno je on boravište." (Prijevod značenja En-Nisa', 97) Od Allahovog poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, se prenosi da je rekao: "Ja se odričem svakog muslimana koji je među mušricima, jedan drugom vide vatru!" - tj. žive tako blizu da ukoliko nalože vatru i jedni i drugi, musliman vidi vatru mnogobožaca, a i oni vide njegovu vatru, (odnosno kuću u kojoj se loži vatra). Hadis su zabilježili: Nesai, 4780; Ebu-Davud, 2645; Tirmizi, 1604; Taberani u Kebiru, 2264, 2265; Bejheki, 8/131, preko Kajs b. Ebi-Hazima od Džerir b. Abdullaha. Ebu-Davud i Tirmizi zabilježili su ovaj hadis sa spojenim lancem prenosioca u kojem je spomenut Džerir b. Abdullah, dok je Nesai isti hadis zabilježio s prekinutim lancem prenosioca u kojem izostaje Džerir. Imam Ševkani u svome vrijednom djelu "Nejlul-evtar" (5/94) spominje da su Buharija, Ebu-Hatim, Ebu-Davud, Tirmizi i Darekutni preferirali mišljenje da je hadis mursel, dakle s prekinutim lancem prenosioca, u kojem nedostaje ashab Džerir b. Abdullah, dok je, istaknuti učenjak Muhammed Nasiruddin Albani, rahmetullahi te'ala 'alejh, hadis ocijenio vjerodostojnim: Irvaul-galil, 1207. Pored spomenutog ajeta i hadisa postoji još mnogo šerijatskih tekstova slične sadržine. Propis hidžre ostaje i ona se ne prekida sve do Sudnjeg dana kako ističe većina islamskih učenjaka. Neki od njih kažu: "Naprotiv, hidžra je završena, više ne postoji, zbog riječi Allahovog poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem: 'Nema hidžre poslije osvojenja (Mekke)' i riječi: 'Hidžra je završena, ali ostaju borba i namjera'. Hadis su zabilježili: Ahmed, 1/226, 315, 316, 355; Buharija, 1834, 2783, 2825, 3077; Muslim, 1353-445; Ebu-Davud, 2480; Tirmizi, 1590; Nesai, 7/146, od Ibn-Abbasa, radijalahu te'ala 'anhuma. Prenosi se da je Safvanu b. Umejju, nakon što je primio islam, rečeno: "Nema vjere onaj ko ne učini hidžru", pa je došao u Medinu. Allahov poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, ga je upitao: "Eba-Vehb! Šta te je dovelo?" Odgovorio je: "Rečeno mi je: 'Doista, nema vjere onaj koji ne učini hidžru!' Na to mu je Allahov poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, rekao: "Eba-Vehbe! Vrati se u dolinu Mekke. Dozvoljavam vam da stanujete na svome mjestu. Hidžra je završena, ali je ostala borba i namjera!" Hadis s ovim riječima bilježe: Se'id b. Mensur u svome Sunenu, 2/137; Bejheki, 1/9, 6-71; Ibn ebi-Asim, 1/97. Šejh Albani kaže da je lanac prenosioca ovog hadisa dobar, Irvaul-galil, 5/9. Dok, sličan hadis bilježe Ahmed, 3/401 i Nesai, 4169; za kojeg šejh Albani kaže da je vjerodostojan. Što se tiče nas (pravnika hanbelijske škole) mi uzimamo hadis Muavije, radijallahu te'ala 'anh, koji kaže: „Čuo sam Allahovog poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, da kaže: -Hidžra neće prestati sve dok ne prestane i tevba (pokajanje), a tevba neće prestati sve dok se Sunce ne pojavi sa Zapada-" Hadis bilježe: Ebu-Davud, 2479 i šejh Albani, rahmetullahi te'ala 'alejh, kaže za hadis da je vjerodostojan; Ahmed, 4/99; Nesai u Es-sunenu el-kubra, 8711. Takođe, od Allahovog poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, se prenosi da je rekao: "Hidžra neće prestati sve dok traje borba!" Hadis su zabilježili: Ahmed, 5/270; Nesai, 3172, 3173 i šejh Albani za hadis kaže da je vjerodostojan; Ibnu-Hibban, 4866 i šejh Šuajb Arnaut za hadis kaže da je vjerodostojan; Tahavi u Muškilu el-asar, 3/258; Bejheki, 9/17-18; Mizzi u Tuhfetu el-ešraf, 6/402-403. Što se tiče hadisa: "Nema hidžre poslije osvojenja", tj. nema potrebe za hidžrom iz zemlje koja se osvoji i oslobodi. Takođe, što se tiče riječi Allahovog poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, Safvanu: "Hidžra je završena ...", tj. prestala je hidžra iz Mekke, jer je hidžra iseljenje iz nevjerničke države, pa ukoliko se ta država oslobodi i prestane biti nevjernička, tada prestaje i hidžra iz nje. I takav je slučaj sa svakom nevjerničkom državom koja se oslobodi, prestaje hidžra iz nje, naprotiv ostaje da se čini iseljenje, hidžra, u tu državu koja je postala islamska. Ljudi se u pogledu hidžre mogu se podijeliti na tri kategorije Prva kategorija: Oni kojima je hidžra, iseljenje iz nevjerničke države obavezno. To je svaki onaj koji može da učini hidžru a nije u mogućnosti da ispoljava svoju vjeru u dotičnoj nevjerničkoj državi. Njemu hidžra biva obaveznom zbog riječi Uzvišenog Allaha: "Kad budu uzimali duše onima koji su se prema sebi ogriješili, meleki će upitati: 'Šta je bilo s vama?' – 'Bili smo potlačeni na Zemlji' – odgovoriće. – 'Zar Allahova Zemlja nije prostrana i zar se niste mogli nekud iseliti?' – reći će meleki, i zato će njihovo prebivalište biti džehennem, a užasno je on boravište." (Prijevod značenja En-Nisa', 97) Ova opasna prijetnja upućuje na obaveznost hidžre. Ispoljavanje vjere je obavezno i sve ono čime će se ispuniti ta obaveza takođe postaje obavezno, tako da je hidžra za onog koji je u mogućnosti da je učini u mjesto gdje će slobodno moći ispoljavati svoju vjeru, za razliku od njegove situacije u prethodnom mjestu,obaveza Druga kategorija: Oni za koje nema hidžre. To su svi oni koji nisu u mogućnosti da je učine zbog bolesti, prisile na boravak, slabosti, poput žena, djece i njima sličnim. Za takve nema hidžre zbog riječi Uzvišenog Allaha, kao što stoji u prijevodu značenja: "Samo nemoćnim muškarcima, i ženama, i djeci, koji nisu bili dovoljno snalažljivi i nisu znali puta, Allah će, ima nade, oprostiti jer Allah briše grijehe i prašta." (Prijevod značenja En-Nisa', 98-99) I uopće im se ne preporučuje da čine hidžru jer nisu u mogućnosti. Treća kategorija: Oni kojima se preporučuje hidžra iz nevjerničke države, ali ista nije i obavezna. To je svaki onaj koji je u mogućnosti da učini hidžru ali isto tako je i u mogućnosti da u dotičnoj nevjerničkoj državi ispoljava svoju vjeru. Takvom se preporučuje hidžra kako bi bio u mogućnosti da se bori protiv nevjernika kada se ukaže potreba za tim, kako bi povećao brojno stanje muslimana,a umanjio brojno stanje kod nevjernika, kako bi se sačuvao mješanja s njima i gledanja loših djela koja nevjernici svakodnevno čine. Međutim, hidžra mu ne biva obaveznom zbog njegove mogućnosti ispoljavanja svoje vjere. Kao što se prenosi da je Abbas, radijallahu te'ala 'anh, amidža Allahovog poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, boravio u Mekki, a bio je prihvatio islam (Pogledaj El-Isabe, 3/631) Takođe, prenosi se da su Nu'ajm b. En-Nehhamu, radijallahu te'ala 'anh, kada je htio da učini hidžru došli iz njegovog naroda Benu Adijj i rekli mu: "Ostani kod nas i budi na svojoj vjeri! Čuvat ćemo te od onog ko ti želi zlo! ..." Pa je Nu'jm jedno vrijeme boravio kod svojih, da bi nakon nekog vremena učinio hidžru. Allahov poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, rekao mu je: "Tvoj narod je bio bolji prema tebi nego što je moj narod prema meni! Moj narod me istjerao i htio da me ubije, dok, tvoj narod tebe je sačuvao i zaštitio te zla drugih!" Nu'ajm, radijallahu te'ala 'anh, je na to odgovorio: "Naprotiv, Allahov poslaniče! Tvoj narod te istjerao u pokornost Allahu, subhanehu ve te'ala, i borbu protiv Njegovog neprijatelja, dok je mene moj narod odvratio od hidžre i pokornosti Allahu, subhanehu ve te'ala." (El-Isabe, 6/459) Prijevod „El-Mugni“, (13/149-152. str.) Ibnu-Kudame el-Makdisi, rahmetullahi te'ala alejh.