hfz. Faris Perenda

Enes b. Malik, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Mejita prati troje: porodica, imetak i djela. Dvoje se vrati, a jedno ostane s njim. Vraćaju se porodica i imetak, a djela ostaju s njim." (Buhari i Muslim)

Ovaj hadis spada među one kratke, ali izuzetno jezgrovite hadise Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koje nose snažnu životnu poruku. U nekoliko riječi, Poslanik nas podsjeća na prolaznost dunjaluka, na varljivost ovosvjetskih užitaka i na istinsku vrijednost dobrih djela. To je hadis koji bi svaki vjernik trebao često ponavljati i o njemu razmišljati, jer on jasno pokazuje šta čovjeka zaista čeka nakon smrti. Veliki ibret koji možemo vidjeti u ovom hadisu jeste i sama ova riječ "mejit" -- zajednička riječ za sve umrle. Kada budeš stavljen u onaj tabut, o čovječe, nisi više taj i taj, sin tog i tog, već si mejit, i ljudi se prema tebi tako ophode, oslovljavaju te tim imenom, pa ih čujemo kako kažu: "De pridrži mejita!", "Pazite da vam ne ispadne mejit!", "Jeste li mejita dobro okrenuli?"... Stanje je ovo od kojeg svi zaziremo, ali je jedna velika realnost, za koju se moramo pripremati. Dok smo živi, i dok je duša u nama, mislimo da imamo neku kontrolu nad sobom, međutim, onda kada preselimo, vidjet ćemo da smo samo mislili da mi nešto kontrolišemo. Vidjet ćemo da nam je i to tijelo bilo samo privremeno posuđeno, kako bi određeno vrijeme u njemu proveli, a onda se na koncu u istinski i pravi život vratili.

Nema nikakve sumnje da je mjesto nijeta u islamu veliko i da ćemo nagrade na ahiretu dobijati shodno svojim namjerama. Onoliko koliko smo svjesni Allaha u našim srcima, koliko nam je On bitan prilikom činjenja određenog djela, koliko nam je manje važno kako nas pri tome ljudi gledaju, shodno tome ćemo i biti nagrađeni za učinjeno djelo. Djelo će biti veliko onoliko koliko bude čist nijet prilikom njegovog činjenja. Prilikom govora o ovoj temi, često čujemo hadis koji prenosi Omer b. El-Hattab, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Djela se cijene prema namjerama i svakom čovjeku pripada ono što je i naumio." (Buhari, br. 1) Ovaj je hadis i jedno veliko pravilo koje nam jasno ukazuje na važnost ove institucije u islamu koja se zove nijet.

Islam nas često podstiče da na vrijeme izvršavamo svoje obaveze i zadatke, i da vodimo računa o svemu što je pod našom nadležnošću, i da ne dozvolimo da se to zapostavi i zanemari. Kada bismo htjeli da opišemo islam, mogli bismo kazati da je to vjera tačnosti i preciznosti, vjera rada i reda. Islam ne dozvoljava nered i nemarnost. Svako zna svoju zadaću i ulogu u društvu. I gledano s ovog aspekta, islamsko društvo trebalo bi izgledati najuređenije i najpotpunije u svakom smislu. Bilo bi to idealno društvo kakvim su ga neki zamišljali. Društvo, gdje vladar i ljudi oko njega znaju svoju zadaću, gdje otac zna ulogu u svojoj porodici, majka svoju, djeca svoju, učitelj svoju, vojno lice svoju itd. Međutim, problem nastaje kada se stvari otmu kontroli i kada se sistemski društvo urušava, i kada se obaveze i stvari o kojima se trebalo voditi računa, djelimično ili potpuno, zapostave. U ovoj situaciji popravljanje stanja zna biti dosta teže i zahtjevnije nego da se sve uradilo na vrijeme.

Proljetni dani su vrijeme kada se u našim krajevima vrše pripreme za sijanje, sađenje i kasnije uzgajanje raznih vrsta plodova. Običaj je to na koji naš narod vrijedno pazi i o kojem vodi računa od pamtivijeka. Plodovi koji se u vaktu sjetve uberu, koriste se u preostalim dijelovima godine i čuvaju se sve do sljedeće godine kada dođe vrijeme za ponovnu sjetvu. Okolnosti koje nam je Allah, džellešanuhu, dao u našoj plodnoj zemlji, poslužile su nam kao izuzetna prilika da iskoristimo ovu Allahovu blagodat prema nama. Umjereno vrijeme, bez velikih suša i jakih hladnoća ljeti, uzrokovali su da naša zemlja bude plodno tlo za uzgoj raznih kultura voća i povrća, a mnoštvo rijeka i česte kiše poslužile su nam da plodovi koje uzgajamo budu još kvalitetniji i da nam brže prispiju. Sve su ovo Allahove blagodati prema nama na kojima Mu trebamo stalno zahvaljivati.

Ramazan je mjesec mnogih važnih događaja u muslimanskoj povijesti. Osvajanje velikog broja poznatih predjela kojima su kasnije upravljali muslimani, desilo se upravo u ovom mubarek mjesecu. Bitka na Bedru, kao jedna od najvažnijih bitaka u muslimanskoj historiji, dogodila se u mjesecu ramazanu druge godine po Hidžri. Berićet ovog mjeseca i imanska snaga kojom bi muslimani bili počašćeni od Allaha, džellešanuhu, dok su u ibadetu posta, doprinosili su zasigurno ovim značajnim uspjesima. No, u ovom mjesecu također se desio jedan događaj, koji je promijenio tok ljudske historije. Moglo bi se slobodno kazati da je to najvažniji momenat kojem je čovjek svjedočio od početka svog postojanja na ovoj Zemlji. Godine 610. po rođenju Isaa, alejhis-selam, kada je Allahov Poslanik, alejhis-selam, imao punih četrdeset godina, u dobu kada su i ostali Allahovi poslanici primali objavu, u svojoj punoj životnoj zrelosti, melek Džibril spustio je prve kur'anske ajete na srce našeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

(at-tasvif)

U arapskom jeziku kada želimo iskazati buduće vrijeme, dovoljno je da na glagol koji je u sadašnjem vremenu dodamo jednu malu riječcu "se", i na taj način iskazali smo bliže buduće vrijeme, a kada želimo iskazati dalje buduće vrijeme, prije glagola dodamo "sevfe", i to smo i učinili. Upravo od ovog "sevfe", razvila se riječ "tesvif", tj. imaju isti korjen: s, v i f.

Tesvif znači odgađanje, pomjeranje i neizvršavanje planiranih aktivnosti i ostavljanje za poslije, za neku bližu ili dalju budućnost.

Hvala Allahu, džellešanuhu, koji je čovjeku na jasan način dao da uvidi šta je to dobro za njega, pa da se toga prihvati i uvede sebi u praksu, i pokazao mu je šta je to loše po njega, pa da se toga kloni i ostavi u potpunosti. Putem razuma, jedne od najvećih Allahovih blagodati prema čovjeku -- čovjek može razaznati ono što je dobro ili loše za njega. Naravno, razum osvijetljen svjetlom objave, upoznat će se sa svim onim stvarima koje Allah traži da se čine ili ne. Takav razum je najveća blagodat, jer blagodat, kakva god da je, ako se ne iskoristi na pravilan način, prestaje biti blagodat, pa biva iskušenjem. Shodno tome, objava i razum međusobno pomažu čovjeku da dođe do spoznaje onoga što Allah traži i želi od nas. Bez razuma, insan nije zadužen šerijatskim normama i odredbama. Takvi ljudi imaju opravdanje, jer su uskraćeni te velike blagodati. Ali isto tako, bez objave, čovjek koji se odlikuje razumom, ne može u potpunosti imati jasnu sliku o onome što je najbolje rješenje za njega u svakom momentu. Ljudski razumi uveliko se razlikuju, pa bi bez objave, svako dolazio do nekog svog rješenja, što bi moglo dovesti do nereda velikih razmjera, čemu je historija bila svjedok.

Ljeto se bliži kraju i lijepi dani odmora i raspusta polahko se pozdravljaju s nama, a dolazi jesen, godišnje doba kada se učenici i studenti vraćaju u školske klupe, što neodoljivo poziva da se podijeli nekoliko riječi i razmišljanja na ovu temu. Tužno je što živimo u vremenu kada se škola, znanje i predavači često spominju u negativnom kontekstu, kao nešto od čega se strepi i zbog čega se ne može spavati. Školski sistem postao je noćna mora velikog broja učenika i studenata. Složenost ovog problema je takva da je zaokupila najveće stručnjake ovih oblasti, koji danonoćno rade na rješenju problema, koji glasi: Kako učenicima omiliti nauku? Kako adolescentu danas, kojem ništa nije interesantno, uzeti trenutak pažnje, da čuje nešto korisno, da to usvoji kao sposobnost koja će ga sutra učiniti korisnim članom društva. Sve su ovo pitanja i izazovi savremenog školstva, s kojima se mora suočiti.

Kada pomislimo da je vjera teška za prakticirati u svakodnevnom životu, kako je teorija jedno, a praksa nešto sasvim drugo, imajmo na umu da nas ta vjera nikada ne dovodi u situaciju da moramo učiniti nešto nemoguće, nešto što bi nam moglo naštetiti ili dovesti u pitanje našu egzistenciju na dunjaluku.

Islam kao vjera koja se u potpunosti slaže i podudara sa ljudskom prirodom i potrebama, vjera koju Allah jedino traži i kojom je jedino zadovoljan za Svoje robove, itekako je primjenjiva u svim mjestima, vremenima, stanjima i kontekstima.

Dini-islam, jedinu autentično sačuvanu vjeru od prvih trenutaka objave, pa do današnjih dana, karakterizira to što je posebno istaknuta zabrana uvođenja bilo čega novog što nije bilo u vremenu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovih ashaba.

Kada kažemo bilo čega novog, svakako da mislimo na ibadetski domen, tj. obredoslovlje.

Uzvišeni Allah voli pravdu i pravičnost, a ne voli nepravdu i zakidanje drugih. Sebi je zabranio zulum, pa ga je učinio zabranjenim i Svojim stvorenjima. Uzvišeni kaže: "Mi smo izaslanike Naše s jasnim dokazima slali, i po njima knjige i terazije objavljivali, da bi ljudi pravedno postupali." (El-Hadid, 25)

Naš Plemeniti Gospodar iz Svoje neizmjerne milosti želi da nam što više olakša i život učini prijatnim i ugodnim. Stoga nam i jeste propisao izvršavanje ibadeta, Njemu milih i ugodnih djela, kako bismo se Njemu približili, a samim tim i svoju dušu srećom i rahatlukom ispunili. Duša je bez spoznaje Njega pusta, na krivom putu, okrenuta od svoje prirode -- prirode u kojoj je stvorena, a to je da se hrani pokornošću i okretanjem samo Njemu, Jednom i Jedinom Gospodaru.

Allahov i naš zakleti neprijatelj, šejtan, na sve moguće načine nastoji da nas od tih uzvišenih ciljeva udalji, i da nas tako, iz svoje zlobe i zavisti, umjesto džennetlijama, učini džehennemlijama.

Iako dobro znamo da smo stvoreni kako bismo robovali Allahu, kako bismo ispunili pravo koje On kao Gospodar ima kod nas, Svojih robova, iako smo svjesni šta je svrha našeg boravka na ovom svijetu, mi sve ovo često zaboravimo i prema svojim ibadetima, svrsi našeg postojanja, odnosimo se krajnje nemarno, i toliko smo ih zapostavili da ih obavljamo samo rutinski, a da ne ostavljaju traga na nama, kako bi to trebalo da bude.

Ova se konstatacija naročito odnosi na ibadete koji su nam svakodnevnica, zato što su stalni i kao da smo ih se "zasitili", pa im ne posvećujemo dovoljno pažnje, koju oni itekako zaslužuju.

Steći Allahovo zadovoljstvo, ljubav i naklonost, to je čovjeku najvažnije na ovom svijetu. Kako bi došao do to uzvišenog cilja, čovjek se cijeloga života na razne načine trudi i nastoji prevazići sve prepreke na tom trnovitom putu, koje u vidu iskušenja predstavljaju jedan ispit za njega, da se pokaže je li u svemu tome iskren i odan Allahov rob, kojem je On najveći cilj.

Vjernik na ovaj svijet gleda potpuno drugačije od onoga kako ga posmatraju drugi ljudi. Vjernik gleda očima imana. Dunjaluk mu je samo jedna kratka stanica, a ahiret i Allah, džellešanuhu, prvenstvena su mu nadanja i želje...

U zadnje vrijeme sve su učestalije prirodne nepogode koje pogađaju našu planetu. Poplave, zemljotresi, klizišta, oluje, samo su neke nepogode koje su zadesile razne dijelove Zemlje u skorijem vremenu.

Nakon što smo u prošlom broju govorili o primjerima iz života ashaba i učenjaka prvih generacija: na koji su se način ophodili prema tekstovima objave (Kur'ana i sunneta), s kojim uvažavanjem i kojom predanošću, u ovom tekstu ćemo spomenuti one koji nisu kao oni, one koji su postupali suprotno njihovoj praksi, a koji su se naročito počeli isticati u novijoj i nama bližoj historiji; postkolonijalizmu, kada se muslimani suočavaju s raznim izazovima, novonastalim situacijama i problemima. Oni se dijele na dvije skupine:

Kur'an i vjerodostojni sunnet Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, osnovna su dva izvora na kojima se zasnivaju šerijatski propisi, a pomoću kojih muslimani obožavaju svog Gospodara. Ova dva izvora predstavljaju Božiju objavu ljudima.

Potpuno i bespogovorno prihvatanje i na koncu zadovoljstvo u srcu koje vjernik osjeća u pogledu ova dva izvora dini-islama, to se ubraja u temelje vjere. U svojoj definiciji islam i jeste potpuna pokornost Allahu, krajnja predanost vjerskim načelima vanjštinom i nutrinom, poniznost, i na koncu svega -- robovanje.

Pokušaji iskrivljivanja značenja tekstova objave, Kur'ana i sunneta, i njihovog tumačenja na pogrešan način, datiraju iz vremena ashaba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada se pojavila sekta haridžija, onih koji su tumačili šerijatske tekstove i shvatali ih na drugačiji način od onoga kako su ih shvatali drugovi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Haridžije su tada zastupale čudne stavove, strane razumijevanju Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovih ashaba. Muslimane su zbog grijeha i nepokornosti proglašavali nevjernicima, i zbog tih stavova napustili su zajednicu muslimana, pa je borbu protiv njih poveo vladar pravovjernih Alija b. Ebu Talib, radijallahu anhu. Bila je to borba protiv jednog novog, ali iskrivljenog načina poimanja vjere, borba protiv tumačenja Allahove Knjige na novotarski, neutemeljen način. Prilikom jedne diskusije Ibn Abbas, radijallahu anhuma, rekao im je: "Ja vam dolazim od ashaba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, od muhadžira i ensarija, od njegovog zeta i amidžića, za čijeg je života objavljen Kur'an i koji bolje poznaju njegovo značenje od vas, a među vama nema ni jednog od ashaba." (Nesai, Sunenul-kubra, br. 8522. Hadis je prihvatljivim ocijenio šejh Mukbil el-Vadii u valorizaciji djela Delailun-nubuvva, br. 612)

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u mnogim hadisima ukazuje na pohvalnost povlačenja u osamu, ali i na društvenu interakciju, što može izazvati određene nedoumice u pogledu razumijevanja ovih prividno oprečnih preporuka.

Preporučujući društvenu interakciju, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Musliman koji živi s ljudima i podnosi neugodnosti bolji je od muslimana koji niti živi s njima, niti trpi neugodnosti." (Tirmizi, 2507, i drugi, vjerodostojan)

S druge strane, postoje i hadisi u kojima Poslanik u pozitivnom kontekstu govori o životu u osami, daleko od ljudskog zla.

Zahvala pripada Allahu, Koji u Svojoj časnoj Knjizi kaže: "O vi koji vjerujete, jedite dobra jela kojim smo vas opskrbili, i Allahu zahvaljujte, ako doista, samo Njemu ibadet činite" (El-Bekara, 172). On je jedini Gospodar, Koji nema sudruga. Ono što On dozvoljenim učini, to je i dozvoljeno, a ono što On zabranjenim učini, to biva i zabranjeno. Vjerozakon je samo ono što On propiše.