Povijest Islama

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "U Džennet će ući neki ljudi čija su srca poput ptičijih srca." (Muslim, br. 2840)

Musliman svoj put uspjeha na ovome svijetu, kao i na budućem, trasira tevekulom -- čvrstim osloncem na Allaha. Štaviše, tevekul je temelj unapređenja i jačanja vjerničke ličnosti, jer čovjek je slab bez Allahove pomoći i podrške, dok sa svojim Gospodarom postaje snažan i uspješan.

Omer obnavlja džamiju El-Aksa

Džamija El-Aksa, koju je sagradio Ibrahim, alejhis-selam, bila je izložena prirodnim nepogodama (u godini 135. n. e.), a kada su Rimljani osvojili Jerusalem, car Hadrijan (117--138. n. e.) naredio je potpuno uništenje grada, nakon čega je na tom mjestu izgradio novi grad nazvan Elia Capitolina, stari hram zamijenio je novim hramom posvećenim paganskom bogu Jupiteru Kapitolinskom. U tom periodu Rimljani su izvršili konačni masakr nad stanovništvom, koji je označio kraj sudbine židova u Palestini, kako politički tako i demografski i religijski. Time je okončana veza između židova i Palestine na političkoj, demografskoj i vjerskoj razini. (Vidjeti: Historijske studije iz Kur'ana, 3/127)

El-Aksa je izgrađena četrdeset godina nakon Kabe

Ebu Zerr, radijallahu anhu, upitao je Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: "Koji je prvi mesdžid sagrađen na Zemlji?", a Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio je: "Mesdžidul-haram u Meki." Ebu Zerr, radijallahu anhu, ponovo je upitao: "A koji je mesdžid sagrađen nakon Mesdžidul-harama?" Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio je: "Mesdžidul-Aksa." "Koliko je vremena proteklo između njihove gradnje", upitao je Ebu Zerr, a Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio je: "Četrdeset godina." (Buhari, br. 3366; Muslim, br. 520)

Ovaj autentični hadis kazuje da je Ibrahim, alejhis-selam, bio graditelj Kabe i El-Akse, i da je između gradnje ove dvije svete bogomolje proteklo četrdeset godina. (Halidi, El-Kasasul-kur'ani, 1/414)

Prva promjena civilizacijskog okvira Bosne, kada smo ušli u sastav Osmanskog Carstva, imala je za posljedicu naše prihvatanje islama, što se, po riječima Nedima Filipovića, "predstavlja ne samo kao vjerska i kulturna nagrada za konvertite nego i kao jedna vrsta sudbinskog blagoslova, milosti sudbe koja nagrađuje one koji idu pravim putem".

Berlinskim kongresom, poslije više od četiri vijeka političke i kulturološke odvojenosti od evropskih tokova, Bosna nanovo, i opet naglo, prelazi iz jednog civilizacijskog okvira u drugi.

Hadž je jedan od pet stubova islama, pored svjedočanstva da nema istinskog boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov poslanik, obavljanja namaza, davanja zekata i posta ramazana. Dok su namaz i post tjelesni ibadeti, a zekat finansijski, hadž je važan ibadet koji je obuhvatio tjelesno i materijalno. Valja, pak, imati na umu, da islam postavlja neke uslove za one koji žele obaviti obavezni hadž, kao da je onaj koji ide na hadž dobrog zdravlja, da svojoj porodici osigura troškove života za vrijeme svoje odsutnosti, sigurnost na putovanju.

Sada već davne 2002. godine učestvovao sam u organiziranju javne tribine u Istiklal džamiji na kojoj je izlagač dr. Šaćir Filandra govorio na temu Bošnjačka politika u XX stoljeću. Tada sam čuo tezu koja me je začudila i koju nisam odmah mogao prihvatiti. Teza je glasila da Bošnjaci, u zadnjih nekoliko stotina godina, nisu bili u boljoj političkoj situaciji. Ako se podsjetimo da je to vrijeme u kojem je vlast držala Demokratska alijansa za promjene, koja se i nije baš proslavila po poštovanju prava na islamski identitet -- čak suprotno tome, djelimično objašnjava moju zbunjenost. Upravo su januara 2002. bh. vlasti deportovale šest muslimana, bi gajri hakk, na Guantanamo, a ja u oktobru iste godine čujem da nismo bili u boljoj političkoj situaciji u nekoliko stotina godina!? Shvatite me.

Prekretnica Bosne i našega naroda, kako politička tako i kulturološka, jeste Berlinski kongres. "Bez obzira na to što se 15 članova Berlinskog ugovora odnosi na Rumuniju, 12 na Bugarsku, 10 na Istočnu Rumeliju, 9 na Srbiju, 8 na Crnu Goru, jedan jedini član 25. -- koji se odnosi na Bosnu i Hercegovinu, izazvao je veće kulturno-civilizacijske poremećaje i pravno-formalne, državno-sustavske i društveno-političke promjene od svih ostalih članova Berlinskog ugovora, odnosno njih 63. (...) Zapravo nije se radilo samo o okupaciji nego prelaženju iz jednog polumilenijskog kulturno-civilizacijskog islamskog kruga i državno-pravnog okvira i društveno-političkog ambijenta u drugi kulturno-civilizacijski zapadno-evropski krug utemeljen na antičko-rimskoj paganskoj i judeo-kršćanskoj tradiciji." (Mustafa Spahić, Od hilafeta do rijaseta, str. 286)

Osmansko carstvo osnovao je 1299. Osman I, i u 16. i 17. stoljeću bilo je najjače na svijetu, da bi poslije toga počelo doživljavati lagani pad i dekadencu. Od 1463. i Bosna postaje dio tog carstva, a od 1517. osmanski vladari imali su dvije titule: sultan, svjetovni vladar, i halifa, vjerski vođa muslimana.

Tačno četiri stotine godina od njegovog osnivanja, Carstvo je 1699. potpisivanjem mirovnog ugovora u Srijemskim Karlovcima moralo prihvatiti gubitak Mađarske, Dalmacije i Peloponeza, najvećeg poluotoka Grčke, a sve poslije neuspjele opsade Beča 1683. kada je do izražaja došla vojna slabost Osmanlija.

Neosporno je da su Bošnjaci, iako mali narod, ostavili trajni trag i dali doprinos ostvarenju muslimanskih interesa čije se refleksije osjete i danas. Međutim, da li je to prepričana priča, da li narod koji sačinjava svega 0,1 % muslimanske zajednice ima danas ikakav značaj i ulogu!?

Bez obzira na činjenicu da je došlo do ukidanja hilafeta i da muslimani više ne žive u jednoj državi, ipak je vjersko, duhovno jedinstvo muslimana opstalo i koncept ummeta – zajedice muslimana vidan je i danas. Upravo onako kako je Nu’man b. Bešir prenio od našega Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Vjernici su u međusobnoj ljubavi, samilosti i saosjećajnosti poput jednog tijela: kada jedan njegov organ oboli, svi ostali organi odazovu mu se i pridruže sa nesanicom i groznicom.” (Muttefekun alejhi: Buhari, 6011, i Muslim, 2586)

Ovim hadisom opisana je povezanost muslimana bez obzira na različitost rasa, nacija ili država u kojima živimo. Kada su napadnuti muslimani Bosne, cijeli je ummet imao groznicu.

Veoma je nezahvalno u pozitivnom svjetlu govoriti o narodu kojem pripadaš, pa ćemo to prepustiti drugima.

Stanovnici Balkana, a najvjerovatnije i Bosne, prve susrete sa muslimanima imali su na Siciliji, jer je u Palermu, za vrijeme dominacije muslimana, postojala četvrt koja je nosila naziv Harat Sagaliba, tj. Slavenska četvrt.

Među najstarijim svjedocima prisustva muslimana na našim prostorima jeste džamija Turhan Emin-bega u Ustikolini iz 1448–1449., što je četrnaest godina prije događaja u Jajcu, a džamija ukazuje na postojanje aktivnog vjerskog života na tom prostoru. Samo muslimansko mezarje u tom mjestu datira 10–20 godina prije izgradnje džamije. Također, najstariji muslimanski nišan iz Rogatice datira iz 1460. godine. Čak prva džamija u Sarajevu, koja je otvorena 1462. godine, nekoliko je godina prethodila padu Bosanskog kraljevstva.

Kada govorimo o historiji širenja islama, neminovno izučavamo državne sisteme i uređenja koji su predstavljali branik islama i muslimana. Najprije je to bio poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, zatim četverica pravednih halifa, Emevije, Abasije i na kraju Osmanlije, od kojih smo mi i primili islam.

Osmanlijska država postojala je od 1299. pa sve do 1922. Na vrhuncu svog postojanja prostirala se od Perzije i Egipta na jugu do Mađarske na sjeveru, i na moru od Tunisa do Krima, i obuhvatala je 5.500,000 km2, koje se protežu na 42 sadašnje države.

Stanovnici mnogih od tih država još prije Turaka baštinili su islam kao svoju vjeru, a, uz veliku rezervu i ako bih se usudio reći, pod Turcima su samo tri nova naroda postala dio islamskog ummeta: Pomaci, Albanci i Bošnjaci. Naravno, mnogi pripadnici drugih naroda primali su islam, ali su povlačenjem Osmanlija bili prinuđeni da napuste svoj životni prostor. Takav slučaj je bio i sa muslimanima Mađarske, kada je 1680. desetine hiljada muslimana naselilo Bosnu; također gubitkom Like i Slavonije na hiljade muslimana naselilo je Bosanski pašaluk. Dostupne informacije govore o preko stotinu hiljada muslimana koji su istjerani iz pograničnih područja i naselili se u Bosni.

O muslimanskom utjecaju na Evropu i nedaćama evropskih muslimana

Jednom ne tako davno u našem lijepom gradu Mostaru priča nas je ponijela do toga “otkud arapske riječi u danskom?, otkud u švedskom jeziku?!” – na što nam je skrenuo pažnju jedan divni insan koji je poznavao jezik i dugo živio u Skandinaviji. Eh, sad… Kao osoba koja nastoji ploviti okeanima lingvistike i arapskog jezika, poznato mi je da riječi putuju iz jednog u drugi jezik, a skoro uvijek iz jezika produktivnih društava u jezike onih koji slijede njihove stope u svijetu nauke i civilizacije, pa nam zato ne treba bolji primjer od našeg jezika – koji nije nikakva iznimka u tom pogledu – a koji je odavno pod invazijom anglizama (anglizmi su riječi iz engleskog jezika preuzete i prilagođene drugom jeziku, uključujući i bosanski) tipa: klaster, blog, brend, čatati, link, mobing, misterija, šoping – pa bismo mogli ovako dovijeka nabrajati. Također, svima je, više ili manje, poznato da je arapsko-islamska kultura i civlizacija, uz nju arapski jezik, imala svoj period uspona, svoje zlatno doba – naročito u Andaluziji – kada je utjecala na druge kulture, u svakom segmentu, te bila preduvjet za nastanak evropskih civilizacija i renesanse. Ali, ipak.. kako? Skandinavija koja nije imala nikakav posredan i direktan kontakt s arapsko-islamskim svijetom? Ili je, ipak, imala?!

Postoji dilema i rasprava u pogledu toga koji stepen važnosti pripada izučavanju historije, te da li se ubraja u temeljne ili pomoćne nauke. Istina je da poznavanje historije ima ogroman značaj za svaki narod i društvo, njome se prenose saznanja i iskustva i preko nje nam se obraćaju naši preci. Dovoljan pokazatelj važnosti historije jeste to što je Uzvišeni Allah u Svojoj Knjizi, koja je “...zaista, knjiga zaštićena, laž joj je strana, bilo s koje strane” (El-Fussilet, 41–42), dosta ajeta posvetio događajima iz ranijih naroda. “O tim gradovima mi ti neke događaje njihove kazujemo!” (El-A’raf, 101); “I sve ove vijesti koje ti o pojedinim događajima o poslanicima kazujemo zato su da njima srce tvoje učvrstimo!” (Hud, 120); “U kazivanju o njima je pouka za one koji su razumom obdareni” (Jusuf, 111), što ukazuje na to da je historija podsjetnik ummeta i sehara kulturne ostavštine.

Sve u ovom gradu obavlja tavaf: ljudi, golubovi, kuće, brda... U njemu nema nijednog pravog puta, sve je lučno i vodi te da kružiš oko njegovog kvadratnog srca. Čak i ljudske naravi.

U Kuvajtu svi putevi vode ka moru, u New Yorku svi putevi vode kroz Manhattan, u Parizu svi putevi vode ka Trijumfalnoj kapiji, u Kairu se svi putevi završavaju na obali rijeke Nil... Svaki grad ima svoje srce – centar.

U Meki svi putevi kruže i ukrug putuju oko Kabe, kao da je grad sagrađen nevidljivom silom i dizajniran da te svaki put iznenada odvede do Kabe. Nevidljiva sila i čar ovog grada privukla je mnogobrojne rase i nacionalnosti ka srcu Meke. Ova sila nije prestala od kada je Zemzem protekao kroz prste Ismailove, alejhis-selam, majke. Privukla je ptice i pleme Džurhum.

Autor ovog putopisa je princ Muhammed Ali-paša, rođen 1875. godine u Kairu, sin Teufika (1852–1892), šestog namjesnika Egipta od potomaka čuvenog Muhammeda Ali-paše, osmanskog paše, Albanca, koji se uspeo do pozicije upravitelja Egipta i Sudana u prvoj polovici 19. stoljeća i čija je vlast, u određenom periodu, obuhvatala Egipat, Sudan, Palestinu, Siriju, Hidžaz, Moreju, Tasos i Kretu.

Autor ovog putopisa je princ Muhammed Ali-paša, rođen 1875. godine u Kairu, sin Teufika (1852–1892), šestog namjesnika Egipta od potomaka čuvenog Muhammeda Ali-paše, osmanskog paše, Albanca, koji se uspeo do pozicije upravitelja Egipta i Sudana u prvoj polovici 19. stoljeća i čija je vlast, u određenom periodu, obuhvatala Egipat, Sudan, Palestinu, Siriju, Hidžaz, Moreje, Tasosa i Krete.

Sva zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova, koji je poslao Svoga poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, s Uputom i vjerom istine da bi je uzdigao iznad svih vjera. A Allah je dovoljan Svjedok! Neka su salavat i selam na Allahovog najodabranijeg roba, Muhammeda, njegovu časnu porodicu i sve njegove ashabe.

U nekoliko prošlih tekstova opisali smo kako je nastala i kako se odvijala prva fitna u ummetu. Počela je tajnim razgovorima na tajnim sastancima, sumnjama koje je ubacivao Ibn Sebe, optužbama protiv Osmana, radijallahu anhu, koje su dovele do zahtjeva za njegovom smjenom, da bi na kraju Osmana protekfirili, tj. proglasili nevjernikom, i ubili. Kada su do toga došli, smutljivci su protekfirili i Aliju i ostale ashabe. Ubili su Aliju, radijallahu anhu, a na kraju su protekfirili cijeli ummet. Haridžije smatraju da samo oni zastupaju istinu, a da su nevjernici svi koji im se suprotstave!

Allah traži od vjernika da zapišu sve što dogovaraju u svijetu međusobnog poslovanja, a naročito se to odnosi na oblast trgovine, kupoprodaje i slično. Uzvišeni Allah naređuje da se zapiše i posvjedoči ono što se dogovori: “O vjernici, zapišite kada jedan od drugog pozajmljujete do određenoga roka. I neka jedan pisar između vas to vjerno napiše i neka se pisar ne uzdržava da napiše, ta Allah ga je poučio; neka on piše, a dužnik neka mu u pero kazuje i neka se boji Allaha, Gospodara svoga, i neka ne umanji ništa od toga. A ako je dužnik rasipnik ili slab, ili ako nije u stanju u pero kazivati, onda neka kazuje njegov staratelj, i to vjerno. I navedite dva svjedoka, dva muškarca vaša, a ako nema dvojice muškaraca, onda jednog muškarca i dvije žene, koje prihvaćate kao svjedoke; ako jedna od njih dvije zaboravi, neka je druga podsjeti. Svjedoci se trebaju na svaki poziv odazivati. I neka vam ne bude mrsko da ga utanačite pismeno, bio mali ili veliki, s naznakom roka vraćanja. To vam je kod Allaha ispravnije i prilikom svjedočenja jače, i da ne sumnjate – bolje; ali, ako je riječ o robi koju iz ruke u ruku obrćete, onda nećete zgriješiti ako to ne zapišete. Navedite svjedoke i kada kupoprodajne ugovore zaključujete i neka ne bude oštećen ni pisar, ni svjedok. A ako to učinite, onda ste zgriješili. I bojte se Allaha - Allah vas uči, i Allah sve zna.” (El-Bekara, 282)