Mithad R. Ćeman, prof.

Bosanski daija Elvedin Pezić uspješno odbranio doktorsku disertaciju

Dana 25. 5. 1445. h. g., što odgovara 8. 12. 2023. godine, na Fakultetu za islamske studije u Novom Pazaru zvanje doktora islamskih nauka stekao je vrijedni i voljeni brat, naš šejh Elvedin Pezić.

Ovaj događaj imao je posebnu vrijednost zbog mjesta, tj. institucije gdje je novo akademsko zvanje stečeno, zbog teme, a naročito zbog samog kandidata.

Prva promjena civilizacijskog okvira Bosne, kada smo ušli u sastav Osmanskog Carstva, imala je za posljedicu naše prihvatanje islama, što se, po riječima Nedima Filipovića, "predstavlja ne samo kao vjerska i kulturna nagrada za konvertite nego i kao jedna vrsta sudbinskog blagoslova, milosti sudbe koja nagrađuje one koji idu pravim putem".

Berlinskim kongresom, poslije više od četiri vijeka političke i kulturološke odvojenosti od evropskih tokova, Bosna nanovo, i opet naglo, prelazi iz jednog civilizacijskog okvira u drugi.

Sada već davne 2002. godine učestvovao sam u organiziranju javne tribine u Istiklal džamiji na kojoj je izlagač dr. Šaćir Filandra govorio na temu Bošnjačka politika u XX stoljeću. Tada sam čuo tezu koja me je začudila i koju nisam odmah mogao prihvatiti. Teza je glasila da Bošnjaci, u zadnjih nekoliko stotina godina, nisu bili u boljoj političkoj situaciji. Ako se podsjetimo da je to vrijeme u kojem je vlast držala Demokratska alijansa za promjene, koja se i nije baš proslavila po poštovanju prava na islamski identitet -- čak suprotno tome, djelimično objašnjava moju zbunjenost. Upravo su januara 2002. bh. vlasti deportovale šest muslimana, bi gajri hakk, na Guantanamo, a ja u oktobru iste godine čujem da nismo bili u boljoj političkoj situaciji u nekoliko stotina godina!? Shvatite me.

Prekretnica Bosne i našega naroda, kako politička tako i kulturološka, jeste Berlinski kongres. "Bez obzira na to što se 15 članova Berlinskog ugovora odnosi na Rumuniju, 12 na Bugarsku, 10 na Istočnu Rumeliju, 9 na Srbiju, 8 na Crnu Goru, jedan jedini član 25. -- koji se odnosi na Bosnu i Hercegovinu, izazvao je veće kulturno-civilizacijske poremećaje i pravno-formalne, državno-sustavske i društveno-političke promjene od svih ostalih članova Berlinskog ugovora, odnosno njih 63. (...) Zapravo nije se radilo samo o okupaciji nego prelaženju iz jednog polumilenijskog kulturno-civilizacijskog islamskog kruga i državno-pravnog okvira i društveno-političkog ambijenta u drugi kulturno-civilizacijski zapadno-evropski krug utemeljen na antičko-rimskoj paganskoj i judeo-kršćanskoj tradiciji." (Mustafa Spahić, Od hilafeta do rijaseta, str. 286)

Osmansko carstvo osnovao je 1299. Osman I, i u 16. i 17. stoljeću bilo je najjače na svijetu, da bi poslije toga počelo doživljavati lagani pad i dekadencu. Od 1463. i Bosna postaje dio tog carstva, a od 1517. osmanski vladari imali su dvije titule: sultan, svjetovni vladar, i halifa, vjerski vođa muslimana.

Tačno četiri stotine godina od njegovog osnivanja, Carstvo je 1699. potpisivanjem mirovnog ugovora u Srijemskim Karlovcima moralo prihvatiti gubitak Mađarske, Dalmacije i Peloponeza, najvećeg poluotoka Grčke, a sve poslije neuspjele opsade Beča 1683. kada je do izražaja došla vojna slabost Osmanlija.

Neosporno je da su Bošnjaci, iako mali narod, ostavili trajni trag i dali doprinos ostvarenju muslimanskih interesa čije se refleksije osjete i danas. Međutim, da li je to prepričana priča, da li narod koji sačinjava svega 0,1 % muslimanske zajednice ima danas ikakav značaj i ulogu!?

Bez obzira na činjenicu da je došlo do ukidanja hilafeta i da muslimani više ne žive u jednoj državi, ipak je vjersko, duhovno jedinstvo muslimana opstalo i koncept ummeta – zajedice muslimana vidan je i danas. Upravo onako kako je Nu’man b. Bešir prenio od našega Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Vjernici su u međusobnoj ljubavi, samilosti i saosjećajnosti poput jednog tijela: kada jedan njegov organ oboli, svi ostali organi odazovu mu se i pridruže sa nesanicom i groznicom.” (Muttefekun alejhi: Buhari, 6011, i Muslim, 2586)

Ovim hadisom opisana je povezanost muslimana bez obzira na različitost rasa, nacija ili država u kojima živimo. Kada su napadnuti muslimani Bosne, cijeli je ummet imao groznicu.

Veoma je nezahvalno u pozitivnom svjetlu govoriti o narodu kojem pripadaš, pa ćemo to prepustiti drugima.

Zanemarivanje, neobaziranje, ne mariti za nečim, ne osvrtati se, ne pridavati pažnju, pokazati nezainteresiranost, vrlina je koja nam je danas prijeko potrebna. Hasan el-Basri kao da se nama obraća kada kaže: “Dobrodušno pretvaranje da se neke stvari ne vide (tegāful) nikad nije prestalo biti osobina čestitih.” Također Sufjan es-Sevri poručuje nam: “Neobaziranje (tegāful) nije prestala biti ćud plemenitih.”

Imam Ahmed smatra da zanemarivanje (tegāful) predstavlja čak devet desetina lijepog ponašanja. Isto je primijetio El-E'ameš, koji kaže: “Neobaziranjem (tegāfulom) gasimo mnoge nevolje i probleme.”

Stanovnici Balkana, a najvjerovatnije i Bosne, prve susrete sa muslimanima imali su na Siciliji, jer je u Palermu, za vrijeme dominacije muslimana, postojala četvrt koja je nosila naziv Harat Sagaliba, tj. Slavenska četvrt.

Među najstarijim svjedocima prisustva muslimana na našim prostorima jeste džamija Turhan Emin-bega u Ustikolini iz 1448–1449., što je četrnaest godina prije događaja u Jajcu, a džamija ukazuje na postojanje aktivnog vjerskog života na tom prostoru. Samo muslimansko mezarje u tom mjestu datira 10–20 godina prije izgradnje džamije. Također, najstariji muslimanski nišan iz Rogatice datira iz 1460. godine. Čak prva džamija u Sarajevu, koja je otvorena 1462. godine, nekoliko je godina prethodila padu Bosanskog kraljevstva.

Temelj muslimanskog društva

Kada govorimo o historiji širenja islama, neminovno izučavamo državne sisteme i uređenja koji su predstavljali branik islama i muslimana. Najprije je to bio poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, zatim četverica pravednih halifa, Emevije, Abasije i na kraju Osmanlije, od kojih smo mi i primili islam.

Osmanlijska država postojala je od 1299. pa sve do 1922. Na vrhuncu svog postojanja prostirala se od Perzije i Egipta na jugu do Mađarske na sjeveru, i na moru od Tunisa do Krima, i obuhvatala je 5.500,000 km2, koje se protežu na 42 sadašnje države.

Stanovnici mnogih od tih država još prije Turaka baštinili su islam kao svoju vjeru, a, uz veliku rezervu i ako bih se usudio reći, pod Turcima su samo tri nova naroda postala dio islamskog ummeta: Pomaci, Albanci i Bošnjaci. Naravno, mnogi pripadnici drugih naroda primali su islam, ali su povlačenjem Osmanlija bili prinuđeni da napuste svoj životni prostor. Takav slučaj je bio i sa muslimanima Mađarske, kada je 1680. desetine hiljada muslimana naselilo Bosnu; također gubitkom Like i Slavonije na hiljade muslimana naselilo je Bosanski pašaluk. Dostupne informacije govore o preko stotinu hiljada muslimana koji su istjerani iz pograničnih područja i naselili se u Bosni.

O muslimanskom utjecaju na Evropu i nedaćama evropskih muslimana

Ebu Seid el-Hudri, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Sigurno ćete slijediti običaje onih prije vas: pedalj po pedalj, lakat po lakat, pa kada bi oni ušli čak i u gušterovu rupu, i vi biste krenuli za njima.” “Allahov Poslaniče, misliš li na jevreje i kršćane?”, upitali su ashabi. “A na koga drugog?”, reče Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. (Buhari)

Ovaj hadis nije samo upozorenje, on je i konstatacija, potvrđuje da će se to desiti, pa da li možemo analizirati kroz šta su prolazila društva sa kršćanskom ili jevrejskom većinom kako bismo uvidjeli šta nas očekuje!?

Postoji dilema i rasprava u pogledu toga koji stepen važnosti pripada izučavanju historije, te da li se ubraja u temeljne ili pomoćne nauke. Istina je da poznavanje historije ima ogroman značaj za svaki narod i društvo, njome se prenose saznanja i iskustva i preko nje nam se obraćaju naši preci. Dovoljan pokazatelj važnosti historije jeste to što je Uzvišeni Allah u Svojoj Knjizi, koja je “...zaista, knjiga zaštićena, laž joj je strana, bilo s koje strane” (El-Fussilet, 41–42), dosta ajeta posvetio događajima iz ranijih naroda. “O tim gradovima mi ti neke događaje njihove kazujemo!” (El-A’raf, 101); “I sve ove vijesti koje ti o pojedinim događajima o poslanicima kazujemo zato su da njima srce tvoje učvrstimo!” (Hud, 120); “U kazivanju o njima je pouka za one koji su razumom obdareni” (Jusuf, 111), što ukazuje na to da je historija podsjetnik ummeta i sehara kulturne ostavštine.

Čuvanje esencijalnih životnih vrijednosti prijeko je potrebno jer su to najveća dobra nužna za čovjeka i njegov častan i dostojanstven život. Pored potomstva i časti, u te vrijednosti ubraja se i imovina. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ko bude ubijen čuvajući imetak...”, a u drugoj predaji stoji: “Kome bespravno nasrnu na imetak, pa se suprotstavi i bude ubijen, on je šehid.” (Buhari)

Čak i prije islama, među prvim narodima ovih krajeva, nalazimo da se držalo do očuvanja časti i imetka. Tokom Trećeg ilirskog rata protiv Rimljana, 167. godine stare ere, na mjestu današnjeg Vranduka kod Zenice ugušen je Batonov ustanak. Zbog okrutnosti svojih neprijatelja, kako ne bi bile obeščašćene, žene sa djecom u naručju pobacale su se sa bedema u rijeku Bosnu. (Enver Imamović, Pregled historije Bosne, str. 18)