Bratstvo u islamu jedan je od imperativa naše vjere i čini sam temelj muslimanskog društva; to je čista milost i Allahov poklon koji daruje našim srcima. Uzvišeni kaže: “...i On je sjedinio srca njihova. Da si ti potrošio sve ono što na Zemlji postoji, ti ne bi sjedinio srca njihova, ali je Allah sjedinio – On je zaista silan i mudar.” (El-Enfal, 63)
Ljubav u ime Allaha prati iman. To je znak bogobojaznosti, jer nema istinskog bratstva bez vjerovanja, niti ima potpunog vjerovanja bez bratstva: “Doista su samo vjernici braća” (El-Hudžurat, 10).
Također, nema istinskog prijateljstva tamo gdje nema bogobojaznosti, niti ima bogobojaznosti tamo gdje nema prijateljstva: “Tog Dana će oni koji su jedni drugima bili prijatelji postati neprijatelji, samo to neće biti oni koji su se Allaha bojali i grijeha klonili” (Ez-Zuhruf, 67).
Ako iz srca ljudi nestane imana, onda to bratstvo bude radi lične koristi. Isto tako, ako izostane bogobojaznost, ubrzo će se među ljudima javiti neprijateljstvo, i to pri prvom sporu oko nekih dunjalučkih interesa, pa čak i oko sitnica.
Bratstvo u islamu počiva na praktičnim obavezama, a one su: nazvati selam prilikom susreta, odazvati se na poziv, dati savjet ukoliko se to zatraži, odgovoriti dovom kada se Allahu zahvali prilikom kihanja, posjetiti bolesnika, prisustvovati dženazi. Svako djelo ili pojava koja ugrožava neku od navedenih obaveza upitne je legitimnosti.
Politikom za ili protiv sebe
Jedan od čestih razloga kojima se ugrožava islamsko bratstvo, a sa kojima se posebno sreću muslimani Balkana, od pada jednopartijskih sistema u kojima nije bilo mjesta za vjeru i vjernike, jeste i različito favoriziranje političkih aktera iz različitih političkih stranaka.
Iako islam ne poznaje višepartijski sistem u obliku u kojem je to prisutno danas, ipak to je realnost od koje ne možemo pobjeći. Zato je veliki um svoga vremena, šejh Muhammed b. Salih el-Usejmin (umro 2001.), povezujući to sa odlukom Omera b. Hattaba, koji je odabir novog halife prepustio izboru šesterici ljudi, savjetovao učešće u tim tokovima, smatrajući da nije rješenje da budemo udaljeni od stvarnosti. Ovo promišljanje podržali su i drugi autoriteti, poput: Abdulaziza b. Baza, Abdurrezzaka Afifija, Abdullaha b. Gudejana, Abdullaha b. Kuūda i drugih.
Sa druge strane uvaženi šejh Nasiruddin el-Albani (umro 1999.) upozoravao je na suprotnosti između islamske vlasti, koja je oličenje vladavine Allahovih propisa, i uređenja kojima se vladavina, mada prividno, daje narodu.
Od tih promišljanja prošlo je nekoliko desetljeća i mi danas o toj temi možemo govoriti sa određenim iskustvima. Sa ove distance možemo se baviti političkom patologijom i istraživati šta nam je to donio naš politički angažman.
Neislamski u očuvanju islama
Moralna osoba, vođena vjerskim ubjeđenjima i sviješću o nadzoru mimo ljudskog i o sudu mimo dunjalučkog, bolja je od osobe koja nema moralnih niti vjerskih ubjeđenja. Kao takva, ta osoba će svaki zadatak, svaki poziv i emanet obavljati revnosnije, srčanije i odgovornije, naravno uz obavezno posjedovanje elementarne stručnosti. Zbog svega toga svaki vjernik koji uzme političko učešće, sa sobom donosi povjerenje o prisutnosti pravde kao osnovnog elementa islamske politike i vlasti. Tamo gdje nema pravde, ne možemo govoriti o prisustvu islama.
Stvarnost političkog djelovanja neminovno sa sobom donosi generalizaciju i isključivost, ogovaranje (gibet) i prenošenje tuđih riječi (nemimet), govor o stvarima o kojima ne znamo ili nismo pozvani da govorimo... Politički aktivista nema nikakav imunitet kojim mu se dopuštaju ovi grijesi, pa ukoliko ih se ne može sačuvati, onda je upitna ispravnost njegovog angažmana čak i iz perspektive onih koji to dozvoljavaju.
Zbog našeg političkog angažmana, ili zbog našeg javnog političkog opredjeljenja, ljudi iz naše okoline, zbog prezira same politike ili iz prezira prema političkoj stranci kojoj pozivamo, mogu zamrziti i muslimane, a ne daj Bože, i islam. To je velika odgovornost kojoj moramo prići sa maksimalnom opreznošću.
Također, čast muslimana veća je od svetosti najznačajnijeg objekta muslimana, od same Kabe, pa kako to da nije svetija od političke partije!? Lijepo mišljenje o muslimanima uvijek je naređeno, a posebno je važno u situacijama kada se nazire greška ili grijeh. Ukoliko neko podrži određenu stranku, to ne znači da se slaže sa svim njenim odlukama jer nema političke opcije bez stvari i pojava suprotnih našim vrijednostima.
Muslimani nose ružna iskustva još od prvih političkih nesuglasica u ummetu, što je imalo tako ogromne posljedice na muslimane, a zbog težih okolnosti našeg vremena i slabosti našeg imana, svake nesuglasice mogu imati još veće negativne posljedice. Naravno, ne želimo da negiramo prisustvo političkog pluralizma u našem društvu, ali želimo da pozovemo na dodatni oprez, jer kroz historiju islama mnoge političke nesuglasice su dovele i do smrtnog ishoda, pa ukoliko to njihovo iskustvo uzmemo u obzir onda njihovo stradanje nije uzaludno.
Naše jedinstvo
Nacionalno jedinstvo nadilazi stranačko i žalostan je amandman koji je praksom nadodan na parolu “svaki Bošnjak je odgovoran za drugog Bošnjaka – ‘pod uslovom da nisu iz različitih stranačkih krugova’”.
Vjersko jedinstvo nadilazi nacionalno, a samim tim i stranačko, i žalosno je kada u praksi vidimo da se muslimani međusobno izbjegavaju zbog toga što favorizuju različite stranke, ili još gore, da to među njima izaziva svađe ili mržnju.
Ne pod svaku cijenu
Moderno političko djelovanje pitanje je u pogledu kojeg nema jedinstvenog stava među učenjacima, a oni koji ga dozvoljavaju uvrstili su ga u pitanja idžtihada čija dozvoljenost ili zabranjenost zavisi od vremena do vremena, od mjesta do mjesta, od situacije do situacije, a prije svega od koristi i štete, od realnosti i konkretnih plodova. Oni koji su dozvolili političko djelovanje, to su uradili uz pretpostavku da to ne bude cilj, niti da sam aktivista bude ubijeđen u ispravnost funkcionisanja stvari na takav način, već da to doživi kao sredstvo kojim se donosi opća korist muslimanima i popravlja njihovo stanje i položaj. Shodno tome, ukoliko nismo u stanju da održimo vjersku dosljednost, žar za vjerskim progresom i istinsku bratsku povezanost, onda nam politika i stranke donose štetu koje se moramo sačuvati. Mudžtehidi našega vremena dozvolili su nam političko djelovanje kako ne bismo bili udaljeni od stvarnosti, ali stvarnost nam pokazuje da vremenom postanemo bliskiji sa stranačkim istomišljenicima, koji nemaju nikakvu vjersku praksu, nego sa ljudima sa kojima dijelimo džamijski ambijent.
Stvarnost nam pokazuje da političko djelovanje najčešće vodi stranačkoj isključivosti, isfrustriranosti i na kraju patokraciji i transformaciji iz vjerskog brižnika u člana psihopatske političke elite, transformaciji od osobe koja želi spasiti svoju dušu u osobu “bez duše”. Početkom mjeseca svjedočio sam situaciji gdje ugledni član našega društva, koji gaji i afirmira vjerske vrijednosti, upotrebom krajnje vulgarne riječi nasrće na čast majki onih koji podržavaju političkog oponenta i favorizuju političku stranku kojoj on ne pripada. Kako ova realna situacija bilo kome može opravdati bavljenje politikom!?
Iako je nerealno očekivati da možemo značajno utjecati na negativnosti koje sa sobom donosi stranački angažman ili praćenje politike, ipak moramo sebe toga sačuvati čak pod cijenu određene izoliranosti. Islam može da okupi članove svih partija, a nijedna partija ne može da okupi sve muslimane. Umjesto da vjera bude vezivno tkivo kod političkih nesuglasica, mi smo dozvolili da politika nagriza vjersko tkivo. Kako onda opravdati takvu vrstu djelovanja koje svakako počiva na spornim temeljima!? Ovo je pitanje koje se mora rješavati prije nego što bude kasno.
