Dakle, musliman nastoji svoje vrijeme iskoristiti na način kako bi radio što više dobrih djela od kojih će imati koristi i na dunjaluku i na ahiretu. Ne dozvoljava da njegovo vrijeme prolazi i odlazi beskorisno.
Svakodnevni posao koji čovjek radi i koji je izvor njegove egzistencije može pretvoriti u ibadet pod određenim uvjetima koje su spomenuli islamski učenjaci. Uvaženi dr. Jusuf Kardavi naveo je pet uvjeta koji su neophodni kako bi neki ovodunjalučki posao bio ibadet:
• da posao koji radi bude dopušten po islamskom učenju,
• da uz posao bude čist nijet i namjera s kojom se djelo čini, a nijet muslimana je da učini sebe i svoju porodicu neovisnima i da bude od koristi svojoj zajednici i ummetu,
• da se posao obavi lijepo, odgovorno i precizno,
• da se u poslu pridržava Allahovih propisa, tako da ne čini nikom zulum (nepravdu), da ne obmanjuje i ne vara, te ne uzima tuđi hakk, tj. da nikoga ne ošteti i ne uskrati mu njegovo pravo,
• da dunjalučki posao ne odvraća čovjeka od izvršavanja temeljnih vjerskih dužnosti, poput namaza, posta, hadža i zekata. (Dr. Jusuf el-Kardavi, Ibadet u islamu)
Čovjekov svakodnevni odlazak na posao, boravak na poslu, povratak kući mogu biti ibadet ako se ispune navedeni uvjeti. Drugim riječima rečeno, naš dunjalučki posao možemo učiniti djelima koja ćemo naći na tasu svojih dobrih djela na Sudnjem danu.
Rad čovjeka čini neovisnim od ljudi, a neovisnost je uzrok sreće i ponosa, čemu teži svaki čovjek. U tom kontekstu Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Da čovjek uzme svoje uže i ode sakupljati drva na svojim leđima, nakon toga ih proda, to mu je bolje nego da traži od ljudi, bez obzira na to dali mu oni ili ga odbili” (Buhari). Ovako je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgajao svoje ashabe, usmjeravao ih da budu od koristi sebi i drugima, jer ruka koja daje bolja je od ruke koja uzima.
Najbolji primjer kako je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izgrađivao radišne, jake i društveno korisne ljude koji su shvatili važnost rada, truda i korisnog iskorištavanja svoga vremena gradeći svoju poziciju u društvu u kojem su živjeli jeste primjer Abdurrahmana b. Avfa koji je učinio hidžru u Medinu ostavljajući u Meki sav svoj imetak. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pobratimio je Abdurrahmana b. Avfa sa Sa’dom b. Rebiom, koji mu je ponudio pola svoga imetka. Abdurrahman b. Avf rekao mu je: “Allah ti podario blagoslov u tvom imetku i porodici, uputite vi mene na pijacu” (Buhari). Iako je Abdurrahman b. Avf s pravom mogao uzeti taj imetak, njegovo dostojanstvo i ponos nisu mu to dozvoljavali. Nije želio ljenčariti, biti na teretu drugima i čekati da mu neko udijeli koji dinar ili dirhem sadake. On je želio biti gornja ruka koja dijeli, a ne donja ruka koja prima.
Svakog jutra i večeri, učeći jutarnji zikr, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, utjecao se i tražio zaštitu kod Allaha i molio da ga sačuva lijenosti. Govorio je: “…Gospodaru moj, Tebi se utječem od lijenosti i zlohudne oholosti…” (Muslim).
Ako čovjek ne radi i nema posao, ne smije dozvoliti da se lijenost nastani u njegovom srcu i da postane njegov saputnik u životu. Treba pokušati zaposliti se bilo čim korisnim: uzeti neku lijepu knjigu pročitati, napraviti sebi plan za druženje sa Kur’anom, obići rođaka ili prijatelja i sl. Uzvišeni Allah kaže: “A kada se namaz završi, onda se po zemlji raziđite i za Allahovim dobrima tragajte” (El-Džumua, 10). Toliko je mnogo načina da se čovjek zaposli korisnim stvarima tragajući za dobrima koja će čovjek naći na dunjaluku ili ahiretu. Svako najbolje poznaje sebe pa neka sebi isplanira svoje vrijeme kako mu je najbolje. Omer, radijallahu anhu, govorio je: “Kako mi je mrsko vidjeti besposlena čovjeka, niti radi za dobro svoga dunjaluka niti za dobro svoga ahireta.”
Nažalost, vidimo našu omladinu u punoj snazi, u cvatu svoje mladosti kako sjede po kafićima, ne žele da rade “jeftine” poslove ispod “njihovog nivoa”, a u isto vrijeme su bezbrižni na budžetu svojih roditelja. Činjenica je da vlada kriza za posao, ali u isto vrijeme mnogi se poslovi odbijaju pod ovim ili onim izgovorima jer im je dobro dok drugi plaćaju njihove račune i brinu se za njihove potrebe. Da li mi danas odgajamo generacije ljenčina i besposličara kojima jutro počinje u dvanaest ili trinaest sati popodne, po tri, četiri sata su na društvenim mrežama, a sve to sponzoriraju njihovi roditelji?
Najbolji način suzbijanja negativnih pojava u društvu i zajednici jeste preventivno djelovanje. Kada pogledamo mudrost propisivanja ibadeta, koji su naređeni, poput namaza, a koji su propisani mnogo prije zabrana, poput alkohola, dolazimo do zaključka da onaj čovjek koji uspostavi u svom životu namaz, ali i druge ibadete, oni će ga neminovno odvratiti od loših djela i poroka.
Ako se vrijeme, kao velika blagodat, ne iskoristi kvalitetno, itekako može biti veliko iskušenje i problem, trošeći ga u različitim vidovima griješenja, besposličarenja koji mogu biti pogubni za čovjeka kako na ovom tako i na budućem svijetu. Upravo, razvijanjem radnih navika kod omladine usmjerava ih se u nešto korisno, dok s druge strane neće imati prostora za besposličarenje, koje je jedan od uzroka širenja devijacija kako među mladim ljudima tako i među onim starijim. U jednoj izreci se kaže: “Kad su ruke prazne, šejtan će naći načina da ih zaposli.” Kad god čovjek svoju dušu ne zaposli korisnim stvarima, zaposlit će ona njega beskorisnim.
