Onog trenutka kada to čovjek prihvati kao neminovno i postane duboko svjestan te činjenice, znat će se i na pravi način suočavati sa izazovima dunjaluka, a pravi način podrazumijeva strpljenje: "Mi ćemo vas u iskušenje dovoditi, malo strahom i gladovanjem, te gubljenjem imetka, života i ljetine. A ti obraduj strpljive" (El-Bekara, 155). Ko su to strpljivi? To su oni koji sva iskušenja prihvate kao Allahovu milost, kao dobro, blagodat, svjesni da neće vječno trajati, svjesni da trebaju i na njima Gospodaru iskazati zahvalnost, prije svega verbalnu, pa i praktičnu. Kako se iskazuje verbalna zahvalnost u trenucima problema i iskušenja, u trenucima kad nam je uskraćeno nešto što želimo? Prije svega iskazuje se time što nećemo kukati i jadikovati zbog kušnje koja nas je snašla, a onda i time što ćemo, poput poslanika Ejjuba, Allahu zikr činiti. A kako se iskazuje praktična zahvalnost? Pokornošću, ibadetom Onome Koji kušnje i olakšice daje.
Da li ljudi tako u stvarnosti postupaju? Ako analiziramo samo susret s drugim ljudima, uvidjet ćemo da i na pozdravno pitanje: "Kako si?", odgovaraju u formi kukanja: "Bilo je i boljih dana", "Ma teško, skupoća, suša..." Jednostavno, mi, kao ljudi, nikad nismo zadovoljni. Ako više dana pada kiša, kukamo što je kiša, ako su temperature visoke, kukamo kako se sve posuši, izdržati se ne može... Kukamo za sve i svašta. Kukanje prožima cijelo naše biće u tolikoj mjeri da smo zatrovani tim sindromom kukanja i da nam počinje uništavati život u tolikoj mjeri da ne vidimo ništa pozitivno. Posebno je to izraženo danas među mladima, posebno se kuka kako u ovoj državi nema napretka, kako je negdje drugdje bolje... I tako kukajući sami sebe obmanjujemo i zavaravamo. Postali smo društvo kukanja. Sve negativnosti, sva silna samoubistva koja nam se često dešavaju direktna su posljedica kukanja. Kako da izađemo iz ovog začaranog kruga? Tako što ćemo se u trenutku kada po navici pođemo kukati šta nemamo, prisjetiti šta to sve imamo. Lijepo je to rekao pjesnik:
"Tužio sam se da nemam obuće.
Ali, prolazeći ispred džamije,
ja vidjeh čovjeka koji nema nogu."
Kada te sa svih strana obaviju tamni oblaci kušnje, kada ti se učini da se teško nešto može promijeniti, ne kukaj, nego poduzmi odgovarajuće mjere da promijeniš to stanje. U tim trenucima iskaži zahvalnost Gospodaru, Onome Koji iz Svoje mudrosti daje iskušenja, time ćeš otvoriti verbalna vrata izlaza iz kušnji, a zatim se predaj namazu, padni ničice Onome Koji jedini izlaz može dati i moli Ga, i time ćeš iskazati praktičnu zahvalnost. I, znaj da će izlaz doći. Uvijek poslije oluje grane sunce.
Šta je reći jedno slovo...
Velika je razlika između "imati pa nemati" i "imati a nemati". Mnogi ljudi danas imaju sve, a nemaju ništa. Slijepi na blagodati, materijalne i nematerijalne, i uvijek u stanju kuknjave.
A oni koji imaju, pa nemaju, pa im Allah podari da opet imaju, e oni su svjesni blagodati imanja. Oni i kad nemaju -- imaju.
Čovjek uvijek treba biti svjestan da ima više nego što nema. I, na tome treba iskazati zahvalnost. Ali, ono što je najvažnije jeste da svaki čovjek treba biti zadovoljan onim što ima. To je osnovni sastojak za lijek protiv kukanja i pesimizma: stalno se sjećati svega što imamo i biti zadovoljni i zahvalni na svakom stanju -- tako ćemo pobijediti virus kukanja koji uništava naše društvo i zavija ga u crne oblake pesimizma.
