džennet

Vjernik često razmišlja o Džennetu: o njegovim ljepotama, blagodatima i nagradama koje čekaju vjernike, o njegovim plodovima, o svim fizičkim i duševnim uživanjima, o kojima je saznao u Kur'anu i govoru Poslanika, alejhis-selam. Sigurno da smo nekad naišli na govor o kućama i šatorima u Džennetu. Međutim, kako doći do njih? Još na ovom svijetu imamo mogućnost da vjeru i želju u svom srcu pretočimo u djela, a onda da sagradimo, uz Allahovu dozvolu, svoju kuću u Džennetu. Da li znaš da iskrenim djelom možeš za nekoliko sekundi, minuta u svom danu da sagradiš sebi kuću u Džennetu?

Svaki vjernik svjedoči da nema drugog istinskog božanstva koje zaslužuje da bude obožavano osim Allaha i da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Allahov rob i poslanik. Niko se ne može zvati muslimanom ukoliko ne ispuni ova dva temelja. Ljubav prema Allahu i Poslaniku sastavni je dio našeg vjerovanja, bez kojeg je ono nezamislivo i neispravno. Dakle, niko ne može biti vjernik a da ne voli Allaha i Njegovog Poslanika! Svakom razumnom čovjeku jasno je i složit će se s činjenicom da je nezamislivo da nekoga volimo a da ne želimo biti u njegovom društvu, jer je jedan od najvećih pokazatelja ljubavi prema nekome želja za njegovim društvom, za njegovom blizinom i bliskošću, dok je suprotno tome nezamislivo, da neko kaže da voli određenu osobu, ali da ne voli biti u njenom društvu ili njenoj blizini -- to je nemoguće! Tako nas ljubav prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, neminovno podstiče na to da volimo i da želimo biti u njegovoj blizini, u njegovom društvu i okruženju. S obzirom na to da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, preselio i da je društvo s njim na dunjaluku nemoguće, ostaje nam nada i želja da budemo u njegovom društvu na ahiretu. Ovdje se postavlja pitanje: Kako doći do njegovog društva, kako dobiti takvu privilegiju i počast, kojim se to djelima i radnjama zaslužuje!? Odgovor na ovo pitanje nalazi se u Kur'anu i vjerodostojnom sunnetu.

Naša vrijedna dijaspora širom dunjaluka pokreće sve više inicijativa za kupovinu prostorija i objekata u kojima će biti smješteni islamski centri i u kojima će se učiti vjera, ali i čuvati islamski identitet. Neki džemati uspjeli su ostvariti taj cilj, neki su djelimično uspjeli i još se trude da vrate dugove za kupovinu prostorija, a neki još teže ka tome i uporno rade na skupljanju sredstava za ostvarenje tog cilja. Vjerujem da smo svi sretni i da su naša srca ispunjena radošću kada slušamo ovakve vijesti. Također, širom Balkana niču sve ljepša od ljepše džamije i islamski centri koji se grade po savremenim standardima koji ispunjavaju zahtjeve i potrebe vjerničke populacije. I to nije ni čudno, jer vjernička srca vezana su za džamije i svjesna su veličine ovih objekata i njihove važnosti i vrijednosti za muslimansku zajednicu.

Đumbir je u svijetu najčešće uzgajana biljka. Naziv “đumbir” 1807. godine dao mu je engleski botaničar William Roscoe (1753–1831). O ljekovitosti ove biljke i njenom ekonomskom značaju pisalo se prije nešto više od pet hiljada godina u djelima starogrčke književnosti, a čak se 200 godina p. n. e. u drevnim djelima s Bliskog istoka, Azije i Evrope piše o njegovom utjecaju. Koliko je đumbir tada bio tražen i važan govori njegova cijena: za nekoliko grama đumbira davala se vrijednost jedne ovce, stoga je bio povezan sa simbolom bogatstva i moći. U istraživačkim radovima Marca Pola i Vasca da Game nalaze se prvi konkretniji, nama dostupni radovi o đumbiru. Ovi istraživači zapravo su i vratili đumbir u Evropu iz zemalja Dalekog istoka, pošto je on nestao sa evropskog podneblja padom Rimskog carstva. Ova biljka je porijeklom iz Kine, ali sada se uzgaja u mnogim zemljama Azije, Indiji, Africi i Karipskim otocima. [1]

Jedna od misija svakog čovjeka, osobito vjernika, jeste pozitivna promjena i samoizgradnja ličnosti, korigovanje negativnih strana karaktera i oplemenjivanje onih detalja u nama koji predstavljaju najbolji dio nas.

U našim životima mnogo je dana kad radimo na tim promjenama, ali je, ponekad, još više prepreka koje nas sprečavaju u tome, počevši od naših duša koje nas nagovaraju na loše, do vanjskog faktora čiji je zadatak da nas ometa u progresu, a to je onaj nevidljivi faktor, ali osjetni, pod čijim utjecajem učinimo mnogo toga što bez njega ne bismo – nije li to šejtan?!

Uzvišeni Allah počastio nas je danima u kojima je i prvi i drugi spomenuti faktor slabiji nego inače, a iz Svoje ogromne plemenitosti poklonio nam je ne jedan takav dan, niti nekoliko njih, nego čitav skup dana – jedan čitav mjesec, koji je u Svojoj Knjizi nazvao ramazanom.

Gotovo da čujemo zvuk spuštanja kofera ovog plemenitog mjeseca, čiji nas dolazak uvijek jednako obraduje, probudi u nama najljepše osjećaje, ali još važnije i namjere da ćemo ga baš ove godine najbolje ugostiti, najpotpunije iskoristiti njegovo prisustvo i na najljepši način ispratiti, obećavši mu da ćemo sve ono što smo u njemu postigli, ljubomorno čuvati do njegovog narednog dolaska.

Svako od nas ukrašen je mnogobrojnim vrlinama, ali i iskušan mnogobrojnim manama, nedostacima ili osobinama sa kojima se ne možemo izboriti, a imamo potencijala za to, pa je ovaj posebni mjesec jedinstvena prilika za uhvatiti se ukoštac sa spomenutim.

Ako bismo u jednoj rečenici opisali ramazan, jedan od opisa bio bi da je on mjesec iznimne prilike za duhovnim uzdizanjem. Dok će mnogi ljudi provesti ramazan ustežući se od jela i pića, ambicioznima je on prilika da znatno više poboljšaju svoj status kod Uzvišenog Allaha, iščiste ne samo svoj stomak od onoga što ulazi na njihova usta, nego da pročiste svoje srce, oplemene svoju dušu i usmjere svoje tijelo ka onome što će im i nakon ramazana biti karta za Džennet.

Stanje nesretnih na Dan okupljanja

Na mahšeru, nakon što ljudi provedu pedeset hiljada godina, nakon tolike žege, žeđi i gladi, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zauzet će se za početak suđenja ljudima i oni će vidjeti da nešto dolazi, a to će biti Džehennem.

Uzvišeni Allah kaže: “i kad se tog Dana primakne Džehennem; tada će se čovjek sjetiti – a na što mu je sjećanje?!” (El-Fedžr, 23) Ibn Mesud, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Toga dana će doći Džehennem, a imat će sedamdeset hiljada povodaca, a za svaki će povodac držati sedamdeset hiljada meleka.” (Muslim)

“...i grješnici će ugledati Vatru i uvjerit će se da će u nju pasti, i da im iz nje neće povratka biti.” (El-Kehf, 53) Saznat će, dakle, da će u nju ući, čut će glas Džehennema, njegovo pucketanje i gnjevno hučanje iz velike udaljenosti.

“Kad od njih bude udaljena toliko da je mognu vidjeti, čut će kako gnjevna ključa i od bijesa huči.” (Furkan, 12) Ovo će ukazivati na žestinu Vatre, tada će nevjernici biti ubijeđeni u Džehennem. Svi će narodi klečati na koljenima i svaki od njih govorit će: “Samo da se spasim!”

Od Ebu Umame el-Bahilija, Allah bio zadovoljan njime, prenosi se da je Allahov Poslanik, alejhis-selam, rekao: “Ja garantujem kuću na periferiji Dženneta onome ko ostavi raspravu, pa makar bio u pravu, kuću u sredini Dženneta onome ko ostavi laž pa makar i u šali, i kuću u najvišem dijelu Dženneta onome ko uljepša svoj ahlak.“ (Bilježi Ebu Davud, Albani kaže da je dobar u knjizi “Sahihul Džami“) Dakle najiskreniji, Poslanik, alejhis-selam, daje obećanje i garantuje prvi stepen Dženneta onome ko ostavi raspravu, makar istina bila na njegovoj strani, jer svađa i rasprava vode ka sukobu i cijepanju. Poslanik obećava kuću u sredini Dženneta onome ko ostavi laž u svakoj prilici, pa čak i u šali, i kuću u najvišem dijelu Dženneta onome ko ima lijep ahlak.

„... Kada uđe, učinit će mu se da se Džennet napunio. Pomislit će da u Džennetu više nema mjesta za njega, da su ga popunili narodi koji su ga pretekli, da su svi džennetski dvorci već zauzeti, da su se sve hurije već poudale, pa će reći: ‘Gospodaru moj, šta sad kad su već svi nastanili svoje dvore i uzeli ono što ih je sljedovalo?’ Zatim će mu se Uzvišeni Allah obratiti: ‘O sine Ademov, šta te može zadovoljiti od Mene? Je li ti dovoljno da imaš onoliko koliko je imao kralj od dunjalučkih kraljeva?’ ‘Kralj od kraljeva dunjaluka, pomislit će rob’, a zatim će reći: ‘Zadovoljan sam, Gospodaru!’ Allah će mu na to reći: ‘Toliko je tvoje, i još toliko, i još toliko, i još toliko, i još toliko, i još toliko... pet puta...’ Nakon petog puta rob će reći: ‘Zadovoljan sam, Gospodaru!’ Zatim će Uzvišeni Allah reći: ‘Sve je to tvoje i još deset puta toliko... i tvoje je sve što ti duša poželi, i sve što ti se oku svidi.’ Allah, azze ve dželle, zatim će reći: ‘Zaželi robe Moj, zaželi, šta još želiš?’ On će tražiti govoreći: ‘Gospodaru moj, hoću to i to...’ Allah će mu reći: ‘To je tvoje...’ Rob će nastaviti: ‘Želim to i to...’ Allah će reći: ‘To je tvoje...’ Rob će dalje nastaviti: ‘Želim to i to...’, a Allah će reći: ‘To je tvoje..’ Kada izrekne sve želje (kojih se mogao sjetiti), Allah će mu reći: ‘A zar ne želiš to i to?’”

Njena bol za sinom bila je prejaka. Kako bi ga samo grlila da joj se vratio živ i da je sada s njom. Koliko bi joj značilo da samo još jednom osjeti njegov miris. Samo još jednom, pa makar joj to bilo zadnje što je uradila na dunjaluku... Stajala je na nesigurnim staračkim nogama, jezik joj je već nerazumno govorio, a suze su se slijevale niz naborano lice... Leđa su joj se povila, kosti oslabile, koža se osušila, glas promukao... Podigla je svoj pogled ka onome koji ne govori po svom hiru, sallallahu alejhi ve sellem. Gledao je Poslanik, alejhis-selam, staricu, uočivši njenu veliku tugu i patnju za sinom i reče: “Šta to govoriš?” “To što si čuo, Allahov Poslaniče...” Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem reče: “Teško tebi, o Ummu Harise! Zar je Džennet samo jedna bašča? Zaista je Džennet džinan (dženneti, mnogo bašči), a zaista je tvoj sin Harise u najvećem i najljepšem dijelu Firdevsa!” Najveća deredža Firdevsa... Krov mu je Arš Milostivog. Kada je čula ove Poslanikove riječi, prestaše teći suze iz njenih očiju. Pojavi se osmijeh na njenom licu i ona reče: “Allahov Poslaniče, u Džennetu?!” “Da”, reče Poslanik. Starica uzviknu: “Allahu ekber!!!” Zatim se okrenula i sretna otišla svojoj kući, čekajući svoj edžel kada će se ponovo sresti sa svojim sinom.

Uzeo sam komad svoje odjeće i počeo brisati njegovo lijepo lice. Kada je to osjetio, podigao je pogled prema meni i kazao: ‘Amidža, zar brišeš moju krv svojom odjećom? Briši krv mojom odjećom, o amidž‍a!’ Plakao sam toliko da nisam mogao da mu odgovorim. Zatim je prošaptao slabašnim glasom: ‘Amid‍ža, zaklinjem te, ako ja umrem, vrati se u Er-Rekku i obraduj moju majku da je Allah primio njenu hediju i da je njen sin poginuo na Allahovom putu okrenut neprijatelju prsima, a ne leđima. I reci joj, ako Allah prihvati moj šehadet, da ću prenijeti njen selam babi i daidž‍ama u D‍žennetu.’ Zatim je rekao: ‘O amidža, bojim se da moja majka neće povjerovati kada joj ovo budeš govorio, stoga uzmi dio moje odjeće koja je krvava, pa kad je moja majka vidi, povjerovat će da sam poginuo, i reci joj da ćemo se sastati u Džennetu, inšallah! Amidža, kada odeš mojoj kući, naći ćeš moju mlađu sestru koja ima devet godina. Nikad nisam ušao u kuću a da se ona nije tome radovala, niti sam izašao iz kuće a da nije tugovala i plakala. Propatila je zbog smrti oca prošle godine, a patit će i ove zbog moje smrti. Kada je vidjela na meni odjeću za putovanje i da mi je majka oblači, kazala je: -Brate moj, nemoj da kasniš, već pož‍uri da nam se vratiš. Kad je vidiš, olakšaj njena prsa lijepim riječima i reci da joj je brat poručio da će ga Allah zamijeniti kod nje.’

Neka je sva hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova, Koji nas uputi na Pravi put i poduči nas onome što nismo znali, a On je Sveznajući, Stvoritelj nebesa i Zemlje, Najmilostiviji. Neka je salavat i selam na Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, koji je poslan kao milost svim svjetovima, na njegovu porodicu i sve ashabe. Cijenjena sestro, sretna sam što ti na ovaj način mogu uputiti nekoliko riječi. Tebi, dunjalučkom ukrasu i svjetlu kuće.