bogobojaznost

Svaka hvala i zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavat i selam na Muhammeda, Allahovog najodabranijeg roba, na njegovu časnu porodicu i sve njegove plemenite ashabe i ashabijke.

Bogobojaznost ima jako važno mjesto u životu vjernika i vjernica, čak možemo reći da ima centralno mjesto jer njena srž je neprikosnovena pokornost Allahu što je srž robovanja i ispoljavanja tevhida Njemu, Jedinom. Ali, danas svjedočimo onima koji, i to olahko, kažu da se "samo Boga boje", a njihov ostali govor, njihovi postupci svjedoče suprotno, kao i što sama smjela tvrdnja da se "samo Boga bojimo" zahtijeva bogobojaznost, strah od Uzvišenog Allaha, da nas ne iskuša, da to ne bude samo isprazna tvrdnja, ili još gore uzrečica koja se samo tek tako izgovara.

“I ne tjeraj od sebe one koji se ujutro i navečer Gospodaru svome mole želeći naklonost Njegovu – ti nećeš za njih odgovarati, a ni oni neće odgovarati za tebe, jer bi, ako bi ih otjerao, nasilnik bio.” (El-En’am, 52)

Ovaj ajet sličan je ajetu u suri Abese u kojem Uzvišeni Allah kori Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “On se namrštio i okrenuo, zato što je slijepac njemu prišao. A šta ti znaš – možda on želi da se očisti, ili pouči pa da mu pouka bude od koristi. Onoga koji je bogat, ti njega savjetuješ, a ti nisi kriv ako on neće da vjeruje; a onoga koji ti žureći prilazi i strah osjeća, ti se na njega ne osvrćeš. Ne čini tako!” (Abese, 1–11)

Kao i u prethodnom, tako je i u ovom slučaju Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, imao dobru namjeru: nadao se da će jedan od kurejševićkih velikana primiti islam i da će se približiti njihovim srcima pa je upozoren da je učinio nešto suprotno prečem. Također i povod objave ajeta u suri El-En’am sličnog je karaktera i spomenut je u sljedećim hadisima.

Uzvišeni Allah naredio nam je da izvršavamo Njegove naredbe, tj. islamske propise poput namaza, posta, hadža i drugih ibadeta koji spadaju u vidljive ibadete, a dao je da stvarnost ibadeta bude u nutrini čovjeka, tj. u srcu. U hadisu se kaže: “Islam je vanjština, a iman je u srcu.” (Ahmed, Musned; Ibn Ebu Šejba; Musannef)

Musliman ne smije dopustiti da ispunjava jednu od ove dvije stvari bez druge, da izvršava propise vjere bez imana, niti da ima samo iman bez propisa vjere, jedino kada to dvoje spoji, imat će potpunu nagradu. Od ibadeta koji spadaju u srčane jeste bogobojaznost, to ne može pokazati nekome niti mjeriti, to je isključivo između čovjeka i Gospodara.

O Allahovi robovi, bojte se Allaha, dželle šanuhu, iskrenom bogobojaznošću, jer je to vasijjet i oporuka od Allaha, džellešanuhu, koja je upućena direktno nama, kao i generacijama prije nas, riječima: “Stavili smo u oporuku onima kojima je od prije data Knjiga, a i vama samima – bojte se Allaha!” (En-Nisa, 131)

Allah, dželle šanuhu, na preko sedamdeset mjesta u Kur’ani-kerimu naređuje nam takvaluk i bogobojaznost, a u brojnim kur’anskim ajetima opisuju se bogobojazni ljudi, i nagrade koje ih čekaju, i u svemu tome nema ničeg čudnog! Bogobojaznost je Allahova, dželle šanuhu, oporuka svim stvorenjima, i to je najbolja opskrba koju čovjek može pripremiti sebi za hladne, sušne i tamne noći koje ga čekaju, i koje će u kaburu provoditi sam. Bogobojaznost je ono što nekoga čini čovjekom od riječi, to je neprestano svođenje računa sa sobom i svojim nefsom.

Oni koji su bili bogobojazni na dunjaluku, na Sudnjem danu uživat će u plodovima svoje bogobojaznosti i dobit će brojne počasti na koje se ukazuje u Kur’anu i sunnetu.

Neće se ni bojati ni tugovati na Danu najvećeg straha

Uzvišeni Allah kaže: “Zaista, za Allahove štićenike nema straha i oni ni za čim ne treba da tuguju, oni koji budu vjerovali i koji se budu Allaha bojali, za njih su dobre vijesti i na ovom i na drugom svijetu – Allahove riječi niko ne može izmijeniti – to je, zaista, uspjeh veliki” (Junus, 62–64 ); “O robovi Moji, za vas danas straha neće biti, niti ćete tugovati! A onima koji su u ajete Naše vjerovali i koji su muslimani bili” (Ez-Zuhruf, 68); “A oni kojima smo još prije lijepu nagradu obećali, oni će od njega daleko biti. Huku njegovu neće čuti, i vječno će u onom što im budu duše željele uživati; neće ih brinuti najveći užas, nego će ih meleki dočekati: ‘Evo, ovo je Dan vaš koji vam je obećan!’” (El-Enbija, 101–102)

Ove će počasti postići oni koji su na dunjaluku strahovali od Sudnjeg dana i koji su se pripremali za njega: “Mi se Gospodara našeg bojimo, na Dan kada će lica smrknuta i namrgođena biti’” (El-Insan, 10), pa ih je Uzvišeni Allah nagradio takvim stanjem na ahiretu koje im dolikuje, i spasit će ih zla i straha toga Dana. Uzvišeni Allah kaže: “Njih će Allah strahote tog Dana sačuvati i blistavost i radost im darovati, i Džennetom i svilom ih za ono što su trpjeli nagraditi.” (El-Insan, 11–12)

Nema sumnje da su riječ tevhida – Allahove jednoće i postupanje u skladu sa principima tevhida – osnova za ovu sigurnost. Uzvišeni Allah kaže: “A kako bih se ja bojao onih koje s Njim izjednačujete, kada se vi ne bojite što Allahu druge ravnim smatrate, iako vam On za to nije nikakav dokaz dao? I znate li vi ko će, mi ili vi, biti siguran? Samo oni koj i vjeruju i vjerovanje svoje sa zulumom ne miješaju bit će uistinu sigurni: oni su upućeni.” (El-En’am, 81–82)

Počasti koje je Uzvišeni Allah obećao Svojim iskrenim robovima brojne su, a o nekima smo govorili u prethodnim brojevima. Opisujući bogobojazne, Uzvišeni Allah koristi takve atribute da duša vjernika naprosto čezne i počne da izgara u nadi da postane jedna od njih.

Počast postizanja nagrade onda kada ih zadesi iskušenje

“...ko se bude Allaha bojao i ko strpljiv bude bio – pa, Allah, uistinu, neće dopustiti da propadne nagrada onima koji dobra djela čine.” (Jusuf, 90) Allah neće bogobojaznog zanemariti. Bogobojazni je dobročinitelj jer na najljepši način održava vezu sa svojim Rabbom. Bogobojazni je to što jeste, jer je zadobio društvo svoga Rabba, a On ne ostavlja na cjedilu. Kao što je to rekla naša prvakinja Hadžera Ibrahimu, alejhis-selam: “Onda, On nas neće napustiti!” Bogobojazni će uspjeti i to nagradom svoje bogobojaznosti.

Dobro se ne ogleda u okretanju lica prilikom klanjanja namaza prema istoku ili zapadu, već je dobro u istinskom vjerovanju u Allaha, u Sudnji dan, meleke, knjige i vjerovjesnike. Dobro je u onome ko dijeli svoj imetak s ljubavlju, željom, ihlasom i iskrenošću onima kojima je potreban među raznim skupinama: rodbini, siromasima, putnicima-namjernicima, prosjacima i za otkup sužnja. Isto tako, dobro je i u onome ko izvršava svoj namaz i ispunjava obećanje kada ga dā. I zaista je dobro u onima koji saburaju u svim situacijama, bile one slatke ili gorke. Oni koji se okite ovim svojstvima, oni su iskreni. Oni koji se okite ovim svojstvima, oni su bogobojazni. Zato, bojmo se Allaha u pogledu bogobojaznih, jer oni su tī koji su počašćeni tim opisom uspjeha i zaštite. Kako je samo lijep onaj koji je opisao i kako je samo ugodna ta nada da budemo od iskrenih! A zašto da ne? Pa iskrenost su naredili Stvoritelj i plemeniti Vjerovjesnik. Iskrenost je ta koja od iskrenog trgovca načini čovjeka koji doseže stepene vjerovjesnika i šehida. Iskrenost, to je taj položaj kojem je pozvao Stvoritelj riječima: “...i budite sa onima koji su iskreni!” To je iskrenost koja svom vlasniku postaje spas.

“A onome ko se bude Allaha bojao – On će preko ružnih postupaka njegovih preći i još mu veliku nagradu dati.” (Et-Talak, 5) Iskup za grijehe! Zar to nije najveća nagrada o kojoj sanjaju sanjari?! Zar brisanje grijeha nije želja svakog ko želju ima?! Zar brisanje grijeha nije težnja svakog ko težnju ima?! Zar brisanje grijeha nije život za srca?! Zar brisanje grijeha nije ono što priskrbljuje spas na Dan velikih potištenosti?! “...i još mu veliku nagradu dati”!!! A šta će to biti velika nagrada?! Hoće li to biti zadovoljstvo i milost?! Ili Džennet, čije je prostranstvo kao nebesa i Zemlja?! Samo On jedini to zna. On je riječ nagrada (edžren) upotrijebio u neodređenoj formi kako bi bila i čežnja..., kako bi bila i djela..., kako bi bila i uzvišene težnje. Tako će takvaluk na ovom svijetu vjerniku dati veću snagu na onom svijetu, a plodovi bogobojaznosti bit će uživanje u darovanim blagodatima, bez granica.

Ummet danas živi u velikim iskušenjima. Neprijatelji su se okupili sa svih strana, a oni koji su spremni da se odupru malobrojni su i nedovoljno snažni. Politička vođstva muslimana udaljavaju od sebe mudre savjetnike, a oslanjaju se na nezrele i površne saradnike. Štaviše, oslanjaju se na pokvarenjake koji im se dodvoravaju slatkorječivom pričom o patriotizmu, napretku i sličnim parolama. U isto vrijeme Allahova Knjiga, koja prokazuje ovu kategoriju pokvarenjaka, zapostavljena je.

Vjerniku koji proučava Allahovu Knjigu jasan je put, a onaj ko se okrenuo od Allahove Knjige, teškim i tjeskobnim će životom živjeti.

Allahov je zakon da se promjene dešavaju postepeno. Iza svakog događaja nalaze se uzroci i svakoj promjeni prethode određene pripreme. Takvo je stanje i sa promjenama vlasti i stanja u državama. Ovo je i razlog što mnogi ono što se oko njih dešava shvate tek onda kada bude kasno, kada se više ništa ne može učiniti.

Brojni vrijedni prosvjetitelji, shvatajući to stanje ljudi, brzo se razočaraju i obeshrabre, pa odustanu od aktivnog djelovanja, a neki, nažalost, učine krupne greške, pa ne samo da ne rade za dobrobit ummeta nego mu još nanesu štetu. Naša je dužnost da napravimo balans.

Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, mnogo je plakao, oči bi mu često bile orošene suzama, a to bi se najčešće dešavalo onda kada svojim riječima i djelima ne bi znao iskazati svoju zahvalnost na Allahovim blagodatima. Ibn Mesud, radijallahu anhu, prenosi da mu je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Uči mi Kur’an!” Ibn Mesud, radijallahu anhu, začuđeno je upitao: “Zar da ja tebi, Allahov Poslaniče, učim Kur’an, a on se tebi objavljuje?!” Poslanik je odgovorio: “Volim slušati kada ga neko drugi uči.” Ibn Mesud, radijallahu anhu, kaže: “Učio sam mu suru En-Nisa sve dok nisam stigao do ajeta: ‘A kako li će tek biti kada za svaki narod dovedemo svjedoka, a tebe dovedemo kao svjedoka ovima!’ (En-Nisa, 41) Tada mi je rekao: ‘Dosta je!’ Pogledao sam u njega, a njegove oči su bile pune suza.” (Buhari, br. 5055; Muslim, br. 800)

Neophodno je da svako od nas – svako koga smrt čeka, svaki kome će zemlja biti postelja, crvi prijatelji, Munkir i Nekir sabesjednici, Kijamet obećani dan, Džennet ili Džehennem mjesto vječnog boravka – mnogo razmišlja o smrti, mnogo je spominje, mnogo se priprema i brine za nju! Svako od nas treba da smrt neprestano iščekuje, štaviše, da se smatra jednim od mrtvaca, da se vidi u kaburu, jer sve što će doći, blizu je, a daleko je samo ono što nikada neće doći. Međutim, jesmo li uistinu takvi? Koliko razmišljamo o ovim trenucima? Koliko podsjećamo svoje duše na njih? Je li to mislimo da ih nećemo doživjeti?! Nikako, vallahi! Svi ćemo ih doživjeti, pa šta nam je?! Naši ispravni prethodnici mnogo su razmišljali o ovim trenucima, jer oni se neće ponoviti, dogodit će se samo jedanput! Zato su se pripremali za njih, obračunavali se i preispitivali još za svoga života!

Ebu Bekr, Allah bio zadovoljan njime, dobio je nadimak Es-Sidik kada je njegovo ubjeđenje u obavijest Poslanika, sallallahu alejhi vesellem, došlo do izražaja i dostiglo svoj vrhunac. Mušrici Mekke došli su mu i podrugljivo rekli da ih je njegov drug, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obavijestio da je u jednoj noći, noći Israa i Miradža, otišao iz Mekke u Bejtul-makdis – Kuds, a potom na nebesa i potom se vratio u Mekku. Odgovor Ebu Bekra, Allah bio zadovoljan njime, bio je: “Ako je to rekao, onda je to istina.” Svoj jekin uvjetovao je vjerodostojnošću Poslanikog, sallallahu alejhi ve sellem, govora, smatrajući da je potpuna istina sve što kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Kada je Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao svojim drugovima u Bitki na Bedru: “Krenite prema Džennetu, čija je širina kao širina nebesa i Zemlje”, plemeniti ashab ensarija Umejr ibn Humam, Allah bio zadovoljan njime, rekao je: “Behin, behin (riječi koje ukazuju na divljenje).” Poslanik, sallalahu alejhi ve sellem, upita ga: “Šta je te navelo da to izgovoriš?”, a on je odgovorio: “Ništa drugo do moja nada da budem od njegovih stanovnika.” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao mu je: “Ti si od njih”, i Umejr, Allah bio zadovoljan njime, preselio je u toj bitki kao šehid.

Spominjanje Allaha predstavlja jedan od puteva i načina približavanja Allahu. To je jedno od dobrih djela čije je izvršavanje Allah spomenuo na mnogim mjestima u Svojoj plemenitoj Knjizi. Kaže Uzvišeni: „O vi koji vjerujete, Allaha mnogo spominjite“ (prijevod značenja El-Ahzab, 41); „I kad završite obrede svoje, opet spominjite Allaha, kao što spominjete pretke vaše, i još više Ga spominjite.“ (prijevod značenja El-Bekare, 200); „Oni koji i stojeći i sjedeći i ležeći Allaha spominju.“ (prijevod značenja Alu Imran, 191); „I muškarcima koji mnogo spominju Allaha i ženama koje mnogo spominju Allaha, Allah je, doista, za sve njih oprost i veliku nagradu pripremio“ (prijevod značenja El-Ahzab, 35).

Mesdžidi su kuće podignute na temeljima takvaluka (bogobojaznosti), u njima se Allah obožava i Njemu se iskazuje pokornost, u njih se spušta Njegova milost, smirenost, uputa i Njegovi časni i presvijetli meleki. Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: ''Najdraža mjesta Allahu jesu mesdžidi, a najomraženija pijace.“ (Muslim) U komentaru Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: ''Najdraža mjesta Allahu jesu mesdžidi“, imam Nevevi kaže: ''To je zato jer su to kuće pokornosti čiji su temelji podignuti na takvaluku.'' Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: ''...a najomraženija pijace“, imam Nevevi prokomentarisao je riječima: ''To je zato jer su to mjesta gdje se vara i podvaljuje, uzima kamata i daju lažne zakletve, na pijacama se krše obećanja i ljudi su udaljeni od spominjanja Allaha. U konačnici, mesdžidi su mjesta gdje se spušta Allahova milost dok su pijace suprotnost tome.'' (Šerh Sahih Muslim, 3/432)

Potom, Poslanik u hadisu kaže: “...i lijepo se prema ljudima ophodi!” Šta znači “lijepo se prema ljudima ophodi”? Koju nam to poruku ovim riječima šalje Allahov miljenik, alejhis-salatu ve selam? Postoje dvije vrste ophođenja prema ljudima: verbalno i praktično ophođenje. Učenjaci kažu da lijepo ophođenje podrazumijeva više stvari, a jedna od njih jeste da ne uznemiravaš ljude oko sebe ni riječima ni djelima. Zatim, lijepo ophođenje znači i na lijep način saslušati druge, te poslušati savjet i izvršiti naredbu onih kojima smo dužni pokoriti se (vladaru, imamu, roditeljima, mužu i sl.). Pored ovoga, lijepo ophođenje podrazumijeva i strpjeti se onda kada nas drugi uznemiravaju, te na najljepši način podnijeti i odgovoriti, kako bi uznemiravatelj prepoznao islamski ahlak i veličinu naše vjere. Ukoliko to prepozna, veoma je moguće da prihvati ovu uzvišenu vjeru, ili pak postane bolji vjernik nego što je prije bio.

● Abdullah b. Mesud, radijallahu anhu, rekao je: ''Ko posije nešto dobro, požnjet će dobro, a ko posije nešto loše, požnjet će kajanje. Svako će požnjeti ono što je zasadio.''