Ahmed-paša Džezzar, čiji je tačan datum rođenja nepoznat, umro je 1804. godine.
Ahmed je vrlo mlad napustio rodnu Bosnu. U Egiptu je dobio posao puškara u domaćinstvu Ali-bega Bulutkapana, 1760. godine. U toj ulozi, on je bio nemilosrdan s beduinima iz Libijske pustinje koji su se pobunili zbog velikih poreza koje im je nametnuo njegov gazda Ali-beg. Beduini su Ahmedu dali nadimak Džezzar (mesar ili koljač), zbog egzekucije desetaka beduinskih plemena koja su se pobunila protiv njihovog namjesnika Ali-bega.
U političkom vakuumu koji nastaje nakon smrti Zahira el-Omera 1775. godine, Ahmed Džezzar stekao je povjerenje sultana Abdulhamida I (1774–1789), nakon što je uspio ponovno nametnuti sultanov poljuljani autoritet u lučkom gradu Akki, te ga sultan godine 1777. nagrađuje titulom guvernera libanske pokrajine Sidona i na tom je položaju ostao sve do svoje smrti.
Njegova najveća pobjeda odvila se 1799. godine kada je iz svoje tvrđave u gradu Akki zaustavio napredovanje Napoleona Bonaparte. Za one koji ne znaju, Bošnjak Ahmed-paša Džezzar jedini je čovjek koji je pobijedio Napoleona, prije Wellingtona kod Waterlooa.
Napoleonove snage veoma su brzo porazile Memluke u Egiptu, a francuski general je očekivao da će Osmanlijsko carstvo pružiti za nijansu veći otpor, ali Džezzar se nije predavao. Džezzarovoj pobjedi nad Napoleonom doprinijela je i pojava kuge među njegovim vojnicima, kao i konstantni napadi britanske mornarice na Napoleonove snage u istočnom Mediteranu. Napoleon je bio prisiljen da preispita svoje planove osvajanja Bliskog istoka i naposljetku se vratio u Egipat zajedno sa svojom vojskom.
Danas u Akki postoji Vakuf Ahmed-paše, centralna džamija i orden grada Akke s njegovim imenom. Jedan od spomen-detalja na tu bitku jeste i top koji je korišten u odbrani Akke.
Zanimljivosti o broju poznatih učenjaka iz odabranih generacija
Islamsko znanje nasljeđivano je od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i prenošeno iz generacije u generaciju. Na tom polju najznačajnije su prve tri generacije, odabrane generacije ummeta: ashabi, tabiini i tabi-tabiini.
Poznati su hadisi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u kojima ističe da je najbolja generacija ummeta njegova generacija, a to su ashabi, radijallahu anhum; zatim generacija poslije njih, koji su nazvani tabiinima; a zatim generacija poslije njih, a koji su nazvani tabi-tabiinima. No, jesmo li se ikada zapitali o broju onih od njih koji su se posvetili prenošenju hadisa i ukupnog islamskog znanja?
Poznati islamski učenjak, muhadis, Ibn Hibban, u svom djelu Mešahiru ulemail-emsar navodi veoma zanimljive podatke. Prema njegovom istraživanju, u Medini su umrla stotinu pedeset dva poznata ashaba, u Mekki šezdeset jedan, u Basri pedeset jedan, u Kufi pedeset četiri, a u različitim gradovima Šama, Egipta, Jemena i Horasana, navodi Ibn Hibban, živjelo je još devedeset osam poznatih ashaba.
Kada sve to saberemo, dobijemo brojku od četiri stotine i šesnaest ashaba koji su na svojim plećima iznijeli najveći teret širenja vjere i islamskog znanja nakon Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem.
Tabiini su generacija koja je učila vjeru od ashaba, a Ibn Hibban je u svom istraživanju došao do podatka o približno šest stotina tabiina čuvenih po znanju i njegovom prenošenju. Od tog broja, prema Ibn Hibbanu, stotinu sedamdeset je živjelo u Medini, pedeset jedan u Mekki, devedeset dva u Basri, stotinu osamnaest u Kufi, dok je u raznim gradovima u oblastima Šama, Egipta, Jemena i Horasana i dr., živio još stotinu šezdeset jedan poznati tabiin, što su ukupno pet stotina devedeset dva tabiina, koji su ponijeli najveći dio tereta prenošenja islamskog znanja na sljedeće generacije muslimana.
Od poznatih tabi-tabiina, Ibn Hibban navodi da su u Medini živjela stotinu trideset tri poznata tabi-tabiina, u Basri stotinu sedam, a u Kufi stotinu četiri.
(Izvor: Ibn Hibban, Mešahiru ulemail-emsar)
Oporuka koju je sultan Mehmed El-Fatih ostavio svom sinu
Sultan Mehmed el-Fatih na samrtnoj je postelji ostavio oporuku sinu, koja najbolje govori o njegovim životnim nazorima i uvjerenjima, ali i o svim vrijednostima u koje je sultan El-Fatih vjerovao, želeći da vladari koji dođu poslije njega, krenu tim stazama.
U oporuci stoji:
“Ja ću uskoro umrijeti, ali nisam zbog toga tužan, jer iza sebe ostavljam nasljednika kao što si ti. Budi dobar, pravedan, i milostiv! Pruži svoju ruku podanicima, zaštitu bez pravljenja razlike među njima! Zalaži se za širenje islama, jer je to obaveza onih kojima je data vlast na Zemlji! Neka ti vjera bude na prvom mjestu, i nemoj u tome posustati! Nemoj odgovorna mjesta povjeriti onima koji ne vode računa o vjeri, koji čine razvrat i ne sustežu se od velikih grijeha. Kloni se novotarija, i kloni se onih kojih na njih navraćaju! Širi granice države borbom na Allahovom putu i dobro pazi na cjelovitost državne blagajne muslimana (bejtul-mal)! U potpunosti se sustegni od imetka svojih podanika, osim s pravom i dopuštenjem islama! Osiguraj nemoćnima opskrbu i budi milostiv prema nevoljnicima! S obzirom na to da su učenjaci glavna snaga određene države, budi u njihovoj blizini i bodri ih, a kada čuješ za učenog u nekoj drugoj zemlji, pozovi ga sebi i daruj ga imetkom! Nemoj dopustiti da te zavede bogatstvo i snaga armije, i da udaljiš učenjake od sebe! Čuvaj se da budeš naklonjen onome što je u suprotnosti šerijatu! Vjera je naš cilj, uputa je naš put, to nam je donijelo pobjedu. Usvoji od mene sljedeće: zatekao sam ovu zemlju veličine mrava, pa mi je Uzvišeni Allah dao ove velike blagodati, zato, slijedi moj put, radi na tome da vjeri doneseš ponos, a njenim sljedbenicima ugled, i ne troši državni imetak u igru i razonodu, uzmi samo onoliko koliko je potrebno, u protivnom, krenuo si prijekim putem u propast.”
(Izvor: Alija Muhammed es-Sallabi, Osmanlijska država – uzroci uspona i pada)
Osvajanje Carigrada u očima bizantijskog monaha Sphrantzesa
Četvrtog aprila 1453. sultan se vratio i opkolio grad s kopna i s mora svim mogućim napravama i lukavstvima. S mora je opsjeo svih 18 milja grada sa 400 malih i velikih plovila, a s kopna sa 200.000 ljudi. Iako naš grad jest velik, u našoj odbrani našlo se tačno 4.773 Grka i jedva dvjesta stranaca. (…)
U utorak 29. maja (1453.), ranom zorom, sultan je zauzeo naš grad; tom prilikom moj pokojni gospodar i car Konstantin bio je ubijen. (…)
Ja sam zatočen i propatio sam sva zla ropstva. Konačno sam otkupljen 1. septembra (1453.), pa sam krenuo ka Mistri. Moja žena i djeca prešli su u vlasništvo nekih starijih Turaka, i oni se prema njima nisu zlo ophodili. Potom su prodati sultanovom mirahoru, koji je stekao veliko bogatstvo prodajom mnogih drugih lijepih plemkinja. (…)
Možda bi neko želio da zna kako se car spremao prije opsade, dok je sultan prikupljao snage, i kakvu smo pomoć primili od kršćana sa strane. Drugi nam kršćani nikakvu pomoć nisu poslali. (…)
Car je bio prisiljen na to da pristane da se papino ime spominje i u našoj službi, pošto smo se nadali nekakvoj pomoći. (…)
Šest mjeseci kasnije, iz Rima smo primili isto onoliko pomoći koliko i od sultana iz Kaira.
(Sphrantzes, str. 69–72)
Ko je bio Sphrantzes?
Georgije Sfrances bio je poznobizantijski dostojanstvenik i jedno vrijeme najviši službenik, čuvar državnog pečata. Pošto je oslobođen, zamonašio se i napisao hroniku koja predstavlja jedno od najvažnijih svjedočanstava o padu Carigrada. Želeći opravdati političke poteze Bizantije, Sfrances krivicu svaljuje na katolike, koji nisu pomogli Bizantu, a ne uzima u obzir to što je, po sklapanju crkvene unije u Firenci 1439., papa uspio pokrenuti nekoliko križarskih pohoda protiv Osmanlija; s druge strane, međutim, tačno je i da su poslije teških poraza kod Varne (1444.) i na Kosovu (1448.) svi pokušaji da se Osmanlije protjeraju iz Evrope, a da se Bizantija spasi postali bespredmetni, kao i da su Bizantinci u vrijeme završnog napada Osmanlija na Carigrad dobili tek neznatnu pomoć.
(Izvor: dialogos.ba)
