Kako bismo stvari bolje percipirali, zamislimo dvije linije koje se preklapaju na sredini, gdje je na kraju svake linije dominantno određeno ponašanje. Na vrhu vertikalne linije napisat ćemo: "Ispunjava potrebe djeteta", a na dnu: "Ne ispunjava potrebe djeteta". Na desnom kraju horizontalne linije napisat ćemo: "Ispravlja djetetovo ponašanje", a na lijevom kraju: "Ne ispravlja djetetovo ponašanje". Preklapanjem ove dvije linije, odnosno dva načina postupanja u odgoju, dobijamo četiri pravougaonika, odnosno četiri tipa roditeljstva, na osnovu strogog/nježnog ponašanja, koja rezultiraju postojanjem četiri različita tipa djece.
• Prvi tip je dijete kojem su potrebe ispunjene, a ponašanje korigovano. Takvo dijete, kao rezultat uravnoteženog odgoja, postaje zdrava ličnost. Potrebe djeteta su raznovrsne, što ponekad iziskuje od roditelja nadljudski napor kako bi istovremeno bio uzor, prijatelj, učitelj, konsultant, sudija, policajac, sredstvo i podsticaj djetetu, što je ujedno pravi smisao riječi odgajatelj.
Pravi primjer ispunjavanja potrebe jeste Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, koji je sišao s minbera nakon što je ugledao svoje unuke Hasana i Husejna, radijallahu anhuma, kako hodaju prema njemu, padajući i ustajući, malešne noge jedva ih nose. Tad ih Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podiže, pa se vrati na minber i prouči Allahove riječi: "Bogatstva su vaša i djeca vaša samo iskušenje" (El-Enfal, 28). (Ebu Davud, vjerodostojan)
Drugi primjer jeste kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dugo ostao na sedždi, do mjere -- iako je Poslanik bio poznat po tome da se dugo zadržavao na sedždi -- da su određeni ashabi, radijallahu anhum, podigli glave iz bojazni da mu se nešto nije desilo ili misleći da mu se Kur'an objavljuje. Poslije namaza Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pojasni im: "Ništa se nije dogodilo. Moj sinčić mi se na leđa popeo kao da sam mu jahalica, a meni nije bilo drago da ga požurim, dok ne ispuni svoju potrebu." (Nesai, vjerodostojan)
Upravo kao što se u hadisu navodi, to je bila "potreba", jer dijete, između ostalog, ima potrebu i za igrom. Paralelno s tim, kada je riječ o "korigovanju ponašanja", kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio da je Hasan, radijallahu anhu, u usta stavio jednu datulu koja je data kao sadaka, dok mu je stavljao prst u usta da mu izvadi datulu, ponavljao je: "Ne, ne, ostavi! Zar ne znaš da mi (Poslanikova porodica) ne jedemo sadaku!" (Buhari)
Upravo ovakvo ponašanje je slika balansa između ispunjavanja potreba, zbog čega je Poslanik, alejhis-selam, bio spreman ostaviti ljude da čekaju i sići s minbera, i ispravljanja ponašanja, zbog čega se nije moglo tolerisati da Hasan proguta nijednu datulu, što je razlog, uz Božiju dozvolu, da dijete izraste u zdravu ličnost koja zna svoja prava i svoje obaveze.
• Drugi tip jeste dijete kojem se ispunjavaju potrebe, bez korigovanja ponašanja, zbog čega izrasta u razmaženo dijete, koje će u budućnosti biti lahko lomljiva, nesamostalna i zahtjevna osoba. Takvo dijete će u budućnosti znati svoja prava, ali ne i svoje obaveze.
• Treći tip jeste dijete čije se ponašanje stalno koriguje, zbog čega se ono ispravno ponaša, ali mu se istovremeno uskraćuju osnovne dječije potrebe. Roditelj je "škrt": uskraćuje svojoj djeci emocije, vrijeme i imetak. Dijete zbog ovakvog postupanja izrasta u osobu "željnu svega" osobu koja osjeća da je lišena mnogo toga.
• Četvrti tip jeste dijete čije se ponašanje ne koriguje, niti se potrebe ispunjavaju. Ovakva su djeca krajnje zapostavljena, a često odrastaju kod djeda i nene, na ulici ili u mahali.
Dijete kojem su uskraćene osnovne emocije ili koje je u potpunosti zapostavljeno (treći i četvrti tip) su "tempirane bombe", zato što kada uđu u svijet odraslih, donesu osobine i ponašanja koja su svojstvena djeci i znak su nezrelosti. Takvo dijete, uglavnom, u pubertetu želi da "sve isproba" i često odlazi u krajnost kada nešto radi. Kada se smije, čini to grohotom; kada jede, prejeda se, kada nešto proba ili pogrešno čini, tad prelazi svaku crvenu liniju.
Stoga, odgovor neće biti da je "strogo" uvijek rješenje ili da je "nježno" uvijek bolje, nego, uz Allahovu pomoć, potreban je spoj "strogog" i "nježnog" da naša djeca izrastu u zdrave ličnosti. Analogno tome, govoriti djeci uvijek: "Da, može", ili: "Ne, ne može", ili: "Idi, radi šta hoćeš" -- nije dobro. Uvijek odgovarati djeci s "da, može" rezultirat će time da će dijete biti razmaženo i nestabilno. Govoriti: "Ne, ne može", uvijek i bez djetetu jasnog razloga, rezultirat će time da će dijete postati lahko povodljivo ili veliki inadžija. Govoriti djetetu uvijek: "Idi, radi šta hoćeš" rezultirat će time da će biti nesigurno, jer uprkos tome što je slobodno, ono ne zna šta raditi, jer nema vodiča, niti uzora, tako da postaje poput čovjeka što navečer hoda po nepoznatoj prečici kroz šumu -- svaki šušanj ga uplaši.
Potenciranje na tome da je ovakvo postupanje s djecom krivo proizlazi, također, iz činjenice što će dijete sve posljedice ponijeti sa sobom kroz život. Ukoliko dijete postane slabo i lahko povodljivo, zbog toga što je, kada bi tražilo novac za nešto što mu treba od majke, a ona ga slala ocu, koji ga je bez njemu jasnog razloga odbio rekavši "ne", kad se dijete povuklo u sobu plakati ili psovati, ono će to isto uraditi sutra kada ga kolege na poslu pošalju direktoru da pita za odsustvo, a on ga odbije. Jer, to postaje njegov sastavni dio ličnosti i automatska reakcija.
Spoj "strogog" i "nježnog", odnosno "da, može", "ne, ne može" i "radi šta hoćeš" -- koji daje zdravu ličnost -- primjenjiv je na najmanje životne situacije roditeljstva. Kada dijete upita roditelja: "Babo, ja bih da idem sa svojim prijateljima u taj i taj restoran?", odgovor je: "Da, može." "Mi bismo da sjedimo do 23 sata navečer?", odgovor je: "Ne, ne može, jer je kasno." "Mogu li zvati svog amidžića Ahmeda?", odgovor je: "Kako god želiš."
Važno je da roditelj bude svjestan da treba, po svojoj ulozi, nekad dati, a nekada uskratiti; nekad dozvoliti, a nekada zabraniti; nekad se našaliti, a nekada uozbiljiti. Ova suprotna postupanja, koja nisu međusobno kontradiktorna, nego se dopunjavaju -- bit će razlog da roditelj i dijete, zajedno, oblikuju djetetovu ličnost, tako da će ono na kraju, uz Allahovu dozvolu, izrasti u zdravu i samostalnu ličnost.
Autor: Jasir el-Huzejmi
Priredio: Muaz Smajlović, prof.
