Ukoliko čovjek obožava Allaha samo preko nade, ne bojeći se Njegove kazne, lahko će sebi dozvoliti da učini razne grijehe i olahko će prelaziti Allahove granice, što je veoma pogubno za njegov iman, koji mu se u takvim trenucima može djelimično smanjiti, a može i potpuno izostati. Omaložavanje Allahovih zabrana može biti veoma pogubno za čovjeka. Uzvišeni Allah neke je narode uništio ili prokleo samo zbog određenih grijeha koje su radili.
Stoga kažemo da je osnova da Allaha volimo srcem, a istovremeno se bojimo i Njegove kazne i nadamo se Njegovoj milosti, i ni jedan od ova tri temelja ne smije iščeznuti iz našeg srca kako bismo postigli ono čemu se nadamo i za čim strepimo. Ibn Kudama je rekao da se vrijednost svake stvari ogleda u tome koliko ona zaista pomaže čovjeku u stjecanju i osjećaju zadovoljstva i sreće. A šta su sreća i zadovoljstvo!? Ništa drugo do susret sa Allahom i približavanje Njemu i sve ono što podstiče na približavanje Allahu i doprinosi osjećaju Njegove blizine. To je zaista jedina istinska vrijednost!
Uzvišeni Allah kaže: “A za onoga koji se stajanja pred Gospodarom svojim bude bojao, bit će dva perivoja – pa, koju blagodat Gospodara svoga poričete?!” (Er-Rahman, 46–47); “Njih nagrada kod Gospodara njihova čeka; edenski vrtovi kroz koje će rijeke teći, u kojima će vječno i zauvijek boraviti; Allah će biti njima zadovoljan, a i oni će biti Njime zadovoljni. To će biti za onoga koji se bude bojao Gospodara svoga.” (El-Bejjina, 8)
Uzvišeni Allah u hadisi-kudsijju kaže: “Tako mi Moje snage i Moje veličine, neću Svome robu spojiti dva straha niti dvije sigurnosti. Ako bude siguran od Mene na dunjaluku, zastrašit ću ga na Sudnjem danu, a ako Me se bude bojao na dunjaluku, učinit ću ga sigurnim na Sudnjem danu.” (Ibn Hibban, Sahih)
Ibn Abbas prenosi od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Dva oka nikada neće doticati vatra: oko koje je plakalo zbog straha od Allaha i oko koje je čuvalo stražu na Allahovom putu.” (Tirmizi)
Ako bi nas neko upitao šta je bolje: nada ili strah, rekli bismo da je to pitanje možda slično pitanju: šta je bolje, voda ili meso. Kažemo da je za žednog čovjeka bolja voda, a za gladnog sigurno meso. Upravo je takvo i stanje sa osjećajem straha ili nade. To su dvije stvari sa kojima čovjek liječi svoje srce, i njihova vrijednost ogleda se u tome koliko je i na koji način srce bolesno. Ukoliko srce živi u prevelikoj sigurnosti od Allahove kazne i stalno prelazi granice i ustrajava u grijehu, onda je za njega bolje da poveća i pojača strah, a ukoliko izgubi nadu u Allahovu milost i padne u očaj, onda je bez sumnje bolje da poveća nadu u Allahovu milost.
U suštini, i strah i nada trebalo bi da imaju svoju jačinu i veliki značaj kod vjernika. Rekao je jedan od selefa: “Kada bi glasnik pozvao i rekao da će u Džennet ući svi osim jedne osobe, pobojao bih se da sam ja ta osoba, a kada bi rekao da će u Džehennem ući svi osim jedne osobe, ponadao bih se da sam ja ta osoba.”
Vjernik čini dobra djela i nada se da će ih Allah primiti, ali istovremeno se boji i strahuje za njih. Strahuje da li će se ona naći na vagi dobrih djela, da li je u njima bilo dovoljno iskrenosti ili primjese licemjerstva. Pita se da li će ostati vjernik do kraja svoga života ili će se desiti nova šejtanska naviranja na njegovo ubjeđenje koja ga mogu koštati vječnosti. Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio obavješten putem objave o imenima određenih munafika (licemjera), dao je taj spisak Huzejfi, radijallahu anhu. Prvi koji je potom posjetio Huzejfu bio je Omer b. Hattab i prvo što ga je upitao jeste da li ga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spomenuo među munaficima.
U svemu ovome isto je tako važno da čovjek ima lijepo mišljenje o Uzvišenom Allahu. U hadisu se navodi da je lijepo mišljenje o Allahu produkt dobrih djela. (Ebu Davud)
U vjerodostojnom hadisu navodi se da je Uzvišeni Allah rekao: “Ja sam uz mišljenje Svoga roba o Meni.” (Buhari i Muslim) A u Musnedu se bilježi da je Uzvišeni Allah rekao: “Ja sam uz mišljenje Svoga roba o Meni: ako o Meni bude mislio dobro, to pripada njemu, a ako bude zlo, to pripada njemu.” To znači da kakvo vjernik bude imao mišljenje o Allahu, tako će se i On i ophoditi prema njemu: ili će ga kazniti ili mu se smilovati.
Sehl el-Kitai, Allah mu se smilovao, rekao je: “Vidio sam Malika b. Dinara u snu pa sam ga pitao sa čime je došao kod svoga Gospodara, a on je odgovorio da je došao sa puno grijeha, ali ih je Allah obrisao zbog njegovog lijepog mišljenja o Njemu.” Ibn Kajjim spomenuo je da se lijepo mišljenje o Allahu ogleda u tome da čovjek radi i obožava Allaha, izvršavajući Njegove naredbe, kloneći se Njegovih zabrana i nadajući se Njegovoj milosti, jer u protivnom, to je obmana, a ne lijepo mišljenje o Allahu.
