Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, razgovara sa svojim ashabima i pita ih o istinskom gubitniku, a postavljajući pitanje želi skrenuti pažnju svim muslimanima na pravog gubitnika. Ono što je bilo poznato među ashabima, a i danas među nama, jeste da je bankrot onaj koji ne posjeduje materijalne vrijednosti, tako da su i ashabi, shodno Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, pitanju, dali odgovor. Nažalost, i danas u društvu mnogi ljudi vrednuju jedni druge po materijalnim vrijednostima: novcu, automobilima, skupim telefonima, dok se istinske moralne vrijednosti: poštenje, pravednost, čednost, potiskuju, a nosioci tih vrijednosti degradiraju i omalovažavaju. Međutim, istinski gubitnik i bankrot jeste onaj koji proda ahiret za dunjaluk, vječno za prolazno, a možda je još veći gubitnik onaj koji uradi mnogo dobrih djela, mnogo ibadeta, a na kraju sva ta dobra djela budu pretvorena u prašinu i poništena zbog loših djela koja je uradio.
Da se u hadisu ne govori o nekome ko nije imao nikakve veze sa vjerom i ko nije bio praktičar, ukazuju nam riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “...dođe na Sudnji dan sa namazom, postom i zekatom…”, dakle, prakticirao je vjeru, pridržavao se Allahovih naredbi i obaveza, klanjao, postio, davao zekat, ali činio ona djela koja poništavaju namaz, post i zekat. Ovo ukazuje na pogubnost jezika i na posljedice do kojih može dovesti vrijeđanje, potvaranje, laganje, bespravno prisvajanje imetka drugih, činjenje nepravde, tako da će Uzvišeni Gospodar, kako bi zadovoljio pravdu i namirio oštećene strane, isplatiti oštećenima u dobrim djelima onoga koji nije čuvao tuđi život, čast i imetak. Ustvari, postavlja se pitanje: Da li se isplati žrtvovati, ulagati trud i raditi djela koja će na kraju završiti kod nekog drugog, i od kojih će, umjesto onoga koji ih je radio, koristi imati neko sasvim drugi? Svaki vjernik treba dobro razmisliti o ovome. Zato je iskreni i pravi musliman onaj od čijeg su jezika i ruku mirni drugi muslimani, onaj koji svojim ahlakom i lijepim ponašanjem poštedi druge svojih neugodnosti, koji čuvajući svoj jezik, tuđu čast, imetak, ustvari čuva svoja dobra djela.
Važno je lijepo se odnositi prema drugim ljudima, ali je važnije i bitnije imati iskren odnos prema Stvoritelju i Gospodaru, Onome koji nas je stvorio, život nam podario i koji nas svakodnevno opskrbljuje raznim blagodatima, koji zna ono što javno radimo i što u svojim prsima krijemo.
Sevban, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista, poznajem ljude koji će na Sudnjem danu doći sa dobrim djelima poput velikih bijelih planina koja će Allah, dželle šenuhu, u prah pretvoriti.” Sevban, radijallahu anhu, rekao je: “O Allahov Poslaniče, opiši nam ih, da ne budemo od njih!” Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “To su vaša braća, klanjaju noću kao što i vi klanjate, ali kada se osame, prelaze Allahove granice čineći grijehe.” (Hadis bilježi Ibn Madža, a Albani ga je ocijenio vjerodostojnim.)
Dakle, i ovdje se radi o osobama koje praktikuju vjeru i izvršavaju ibadete, ali kada se osame, čine grijehe. Nisu upotpunili svoju pokornost i predanost Uzvišenom Gospodaru, jer da je njihova predanost potpuna, njihova javna i tajna djela bila bi jednaka. Ibn Hadžer navodi da je jedan od velikih grijeha javno pokazivati čestitost i pokornost Uzvišenom Gospodaru, a u tajnosti Mu činiti grijehe.
Muttarif b. Šihir rekao je: “Kada su javna i tajna djela podjednaka, tada Uzvišeni Gospodar kaže: ‘Ovo je Moj istinski rob.’” Allah, dželle šanuhu, prihvata samo iskreno urađeno djelo, koje je urađeno s ciljem postizanja Allahovog zadovoljstva. Tajnost i samoća su veliko iskušenje i test za svakog vjernika da pokaže svoju iskrenu pokornost. Zato je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, savjetujući Ebu Zerra, radijallahu anhu, rekao: “Oporučujem ti da se bojiš Uzvišenog Allaha u tajnosti i javno.” (Bilježi imam Ahmed, a Albani ga je ocjenio dobrim.) Bilo je prethodnika ovog ummeta koji su po četrdeset godina postili dobrovoljni post a da za to njihovi ukućani nisu znali: ujutro bi otišli na posao, zanijetili bi nafilu i ponijeli bi ručak sa sobom koji bi podijelili kao sadaku, a navečer bi se vraćali kući na večeru, i to bi im bio iftar, tako da niko od ukućana ne bi primijetio da poste. Na taj način skrivali su svoje ibadete i dobra djela.
Činjenje grijeha u tajnosti itekako može biti uzrok poništenja dobrih djela kao što smo vidjeli u hadisu Sevbana, radijallahu anhu. Zato je bitno da se odgajamo u iskrenoj pokornosti svome Stvoritelju. Svojim ibadetom trebamo nastojati da postignemo nagradu kod Uzvišenog Gospodara, a nikako da nam cilj bude zadovoljstvo i pohvala ljudi. Licemjeri su bili poznati po tome što su javno ispoljavali vjeru, a u tajnosti su krili nevjerstvo i grijehe. Čuvajući svoj jezik od ogovaranja i potvaranja, uzimanja tuđeg haka i izbjegavanja ezijeta ljudi, čuvajući se grijeha u tajnosti, upotpunjavajući pokornost Uzvišenom Gospodaru, ustvari čuvamo svoja dobra djela, koja će biti jedina valjana valuta na Danu obračuna.
