Autizam je poremećaj obrade informacija u mozgu. On se manifestuje na različite načine i pojavljuje se u različitim stupnjevima. U specijalnoj literaturi (DSM-V) autizam se naziva kao “autistični spektar poremećaja”, odnosno ASS. Ovaj spektrum poremećaja uključuje: autistični poremećaj, Aspergerov poremećaj, Rettov sindrom, dezintegrativni poremećaj i PDD-NOS.
Osobe sa ASS-om karakterišu ograničenja u nekoliko područja. Ova ograničenja javljaju se u većoj ili manjoj mjeri kod svih ljudi koji boluju od autizma:
• Društveni odnosi. Autistična djeca imaju poteškoća u razvoju odnosa s vršnjacima, dijeljenju vlastitih interesa s drugima i tumačenju neverbalne komunikacije (geste, izrazi lica…). Jedna od karakteristika kod osoba sa autizmom jeste i ta da često imaju poteškoća u dodjeli uloga pojedinim osobama. Tako naprimjer u razgovoru sa nepoznatim osobama budu otvoreni, a sa osobama koje su im bliske budu zatvoreni i ne razgovaraju.
• Razvoj jezika i govora. Kod djece sa autizmom govorni razvoj može biti sporiji nego kod ostale djece. Većina autistične djece nauči dobro govoriti, dok se kod neke djece sa autizmom govorna funkcija nikad ne razvije. Kod djece koja nauče govoriti često se čuje monotona intonacija ili upečatljiva upotreba riječi (naprimjer ponavljanje rečenica ili korištenje nepostojećih riječi). Ova djeca često ne razumiju slike i poslovice koje mogu dovesti do anksioznosti (naprimjer, dječak koji se ne usuđuje izaći napolje noću jer će “noć padati”).
• Stereotipi, ograničeni interesi i poteškoće s promjenama. Neka autistična djeca, posebno ona sa niskim IQ, “lepršaju” rukama, skaču kad su uzbuđena, hodaju na vrhovima prstiju ili prave stereotipne (ponavljajuće) pokrete.
Mladi sa autizmom više su usmjereni na promatranje i na detalje, a manje na namjeru ili značenje iza stvari koje se mogu promatrati. Zbog toga oni imaju puno problema sa pregledom i potrebna im je velika struktura. Autistični adolescenti i djeca, čak i ona sa normalnim ili visokim IQ, snažno su vezani za postavljanje rutina i rituala. Ne vole promjene, a ni događaje na koje nisu navikli, tako da one mogu kod njih izazvati anksioznost ili gnjev.
• Osjetljivost na podražaje. Pod podražajima se podrazumijeva ono što dijete čuje, vidi, osjeća, okusi ili miriše, ali i ono što nastaje u samom djetetu. Autistična djeca drugačije se nose sa podražajima nego druga djeca: mogu biti mnogo manje osjetljiva na podražaje (teško reaguju na bol ili ne reaguju na komentar) ili mogu biti izuzetno osjetljiva na određene podražaje ili su usmjerena na njih (preosjetljivost na bol, glasne zvukove ili su očarana dodirom mekih materijala…)
• Mobilnost. Veliki broj djece s ASS-om kreće se “drveno”, dok neka djeca ponekad imaju stereotipno ponašanje kao naprimjer mašu rukama, hodaju na vrhovima prstiju ili skakuću od uzbuđenja.
• Kognitivni razvoj i poteškoće u učenju. Od 40 do 60% djece koja su autistična imaju intelektualni invaliditet, posebno ona koja imaju klasični autizam. Također ova djeca često imaju i disleksiju (poremećaj čitanja) ili diskalkuliju (poremećaj računanja). Ona imaju i poteškoća s primjenom znanja iz jedne situacije u drugu, to jeste imaju poteškoća s generaliziranjem znanja i vještina.
• Viđenje sebe. Autistična djeca koja imaju normalan ili visok IQ primjećuju da ih drugi vide drugačijim i zbog toga ona imaju negativnu sliku o sebi i sklona su anksioznosti.
• Fantazija. Za mnogu djecu s ASS-om linija između fantazije i stvarnosti nije jasna. Naprimjer, ako vide nešto zastrašujuće na TV-u, ne mogu sebi reći da je to samo film. Strah je logična posljedica. (Ellen Notbohm, Autisme in de praktijk, 2013)
Statistika i uzroci autizma
Prema najnovijim istraživanjima (Elsabbagh et al. 2012…) autizam se javlja kod jednog djeteta na stotinu rođenih. On se može pojaviti u svakoj porodici bez obzira na rasnu, nacionalnu ili etničku pripadnost, socijalni ili ekonomski status. Četiri puta se više javlja kod dječaka nego kod djevojčica.
Autizam se javlja rano, prije treće godine života i zahvata gotovo sve psihičke funkcije (emocionalne, socijalne, kognitivne i motorne) i traje cijeli život.
Stručnjaci vjeruju da problem nije izazvan samo jednim uzrokom, već da autizam nastaje kao posljedica različitih faktora koji utječu na razvoj mozga, njegovu strukturu i funkcionisanje. Genetika i okolina mogu igrati veliku ulogu. Poznato je da genetika doprinosi razvoju autizma, međutim ne zna se da li se radi o jednom genu ili više njih. Veća je vjerovatnoća da će u porodicama u kojima jedno dijete ima autizam i drugo dijete isto to imati. Tokom istraživanja ustanovilo se da kod jednojajčanih blizanaca postoji 77% vjerovatnoće da će i drugi blizanac imati autizam, dok je kod dvojajčanih mogućnost da će drugi blizanac dobiti 30%, kod braće ili sestara je 20% mogućnost da će i drugo dijete imati autizam.
Postoji određeni faktori koji mogu povećati rizik da će dijete imati autizam, a ti faktori su:
• spol djeteta,
• porodična anamneza,
• djeca sa određenim medicinskim poteškoćama,
• dob roditelja.
Kako prepoznati da dijete ima autizam
Svako dijete ima svoj tempo razvoja, neka se brže psihički i fizički razvijaju, dok je kod druge djece taj razvoj usporeniji. Međutim, ako primijetite da vaše dijete ima neki od simptoma autizma obavezno se posavjetujte s nekom stručnom osobom (pedijatar, pedagog, psiholog…). Većina će djece u prvoj godini svog života već pokazati neki od simptoma:
• dijete se ne smije, ne pokazuje radost (do 6 mjeseci);
• ne oponaša zvukove i izraze lica (do 9 mjeseci);
• ne guguće (do 12 mjeseci);
• ne pokazuje na neke stvari (do 12 mjeseci);
• ne govori (do 16 mjeseci);
• ne izgovara nikakve fraze (do 2 godine);
• Gubi stečene vještine komunikacije ili socijalizacije (bilo koje doba). (O’Roak, B. J. i State, M. W. Autism genetics: strategies, challenges, and opportunities. 2008)
Svaki roditelj treba da nadgleda ponašanje svog djeteta, jer i naš Poslanik nas savjetuje i govori nam da smo svi mi pastiri svoga stada i da ćemo svi odgovarati za njega.
Kako liječiti autizam
Još uvijek nije pronađen lijek koji bi izliječio ovaj poremećaj. Međutim, rano otkrivanje, intervencija i uključivanje u obrazovni proces mogu napraviti veliku razliku u kvaliteti života kod mnoge autistične djece. Oni mogu razviti socijalne i komunikacijske vještine kako bi postali samostalniji i kako bi vodili normalan život.
Liječenje djece sa autizmom je individualno, ali glavni cilj jeste da se dijete osposobi za normalan život ili pak da se smanje simptomi autizma. Jednu od glavnih uloga u poboljšanju razvoja i sposobnosti kod ove djece igraju roditelji i okolina.
Terapije su jedne od najvažnijih metoda u liječenju autizma. One su usmjerene na rješavanje socijalnih, jezičkih i motornih poteškoća koje su povezane sa autizmom. Također one pomažu i u obrazovanju jer ova djeca mogu dobro usvojiti nova znanja u sklopu obrazovnih programa. Jedna od važnih terapija jeste i porodična terapija pomoću koje roditelji i članovi porodice mogu naučiti kako da se ponašaju i komuniciraju sa autističnom djecom.
Članovi porodice treba da znaju da je autistično dijete drugačije od njih, ono drugačije gleda na svoju okolinu i drugačije reaguje na zadatke koji mu se postave nego ostala djeca. Ali, to ne znači da ga treba kažnjavati za tu stvar koju je uradilo, treba mu objasniti kako treba to da uradi, jer to dijete ima svoje rutine i svoje navike koje se ne slažu sa vašima. Svaka promjena za njega predstavlja veliko iskušenje i teško se prilagođava novonastaloj situaciji.
Naučiti komunicirati sa autističnim djetetom od iznimne je važnosti. Naprimjer, dijete sa autizmom ne može čuti kada ga zovete na ručak – za njega to je nešto poput formule koju ne razumije. Morate mu se obratiti smireno i usredotočeno. Ponekad ćete morati biti istinski kreativni da biste doveli dijete do stola kako bi doručkovalo. (O’Roak, B. J. i State, M. W. Autism genetics: strategies, challenges, and opportunities. 2008)
Svako dijete treba ljubav, razumijevanje i milost, a autistično dijete to treba više nego druga djeca. Ovo dijete je ovisno o drugima i ne zna pokazati svoja osjećanja, a ni reći ono što ga muči. Mi kao muslimani trebamo svoju milost i ljubav pokazati prema svakom Allahovom stvorenju, a posebno prema svojoj djeci i porodici. Naš Miljenik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ko prema drugima ne osjeća samilost, ni prema njemu niko neće biti milostiv” i zato treba djeci pristupiti samilosno i sa puno ljubavi i razumijevanja.
