Islamska porodica

Uzvišeni Allah u Svojoj časnoj Knjizi veliku pažnju poklanja porodici. Mnogi ajeti, ali i drugi vjerski tekstovi, govore o važnosti porodice, podstiču na sklapanje braka i na izgradnju zdravog društva čija je osnovna ćelija zdrava i bogobojazna porodica. Kur'an o porodici govori sa više aspekata, a na neke ćemo se posebno osvrnuti.

Period adolescencije je vrijeme između djetinjstva i punoljetstva. Ovo je period kada se dešavaju velike promjene u životu jedne mlade osobe. Mladi su u ovom periodu veoma osjetljivi i ranjivi. Dvije najvažnije promjene kod adolescenata su: promjene u samoj toj osobi i promjena u relaciji između njega i njegove okoline. Dok jedni ovaj period doživljavaju kao jedan od najljepših perioda u životu, drugi ga smatraju veoma teškim, a samim tim teško ga prevazilaze. U adolescenciji mladi često sebi postavljaju pitanja kao što su: Ko sam ja? Šta drugi misle o meni? Šta želim da budem?

"Robert Sapolsky, profesor na Stanford univerzitetu, stres definiše kao 'nešto što ometa homeostatski balans u našem tijelu'. Homeostaza osigurava idealnu temperaturu tijela, normalan nivo šećera u tijelu, idealan protok krvi i opuštenost mišića. Međutim, stres ometa ovaj balans." (L. Swinnen i D. Coeckelbergh, "101 antwoorden op stress en burn-out", 2017)

Svako se može naći u nekoj stresnoj situaciji. Stanje uznemirenosti, nervoze i brige također uzrokuje stres. Međutim, nije svaki stres loš za naš organizam. Normalan stres djeluje stimulativno, čini nas budnim i opreznim, podstiče nas na učenje i razvoj.

U današnje vrijeme često čujemo da se neka osoba ne osjeća dobro, da nije zadovoljna sobom i svojim životom, kako nema energije i volje, nema ciljeve i želje, gubi apetit i teško se koncentriše na određeni zadatak. Ovakvo stanje karakteristično je za patološko depresivno raspoloženje, što znači da je osoba depresivna i da joj je neophodna pomoć. Naročito je to izraženo trenutno s obzirom na stanje pandemije virusa korona kada su ljudi često onemogućeni da se druže.

Dr. Jacqueline A-Tjak (2021) u svom članku Act als trans-diagnostische behandeling voor depressie naglašava da depresija može biti prolazna, ali se isto tako može razviti u trajnu ili u ponavljajuće stanje s ozbiljnim utjecajem na vlastiti život i životnu okolinu.

"...i koji o povjerenim im emanetima i obavezama svojim brigu brinu." (El-Mu'minun, 8)

Prije dvije godine pisala sam o utjecaju interneta na mlade i djecu. Međutim, na osnovu svega što se dešava oko nas i koliko telefoni i ostali uređaji, kao što su tablet i televizija, onemogućavaju normalan razvoj djeteta, osjećam potrebu da se opet vratim na tu temu i posavjetujem sebe i sve vas koji imate djecu kako da se nosimo sa novim izazovima u odgoju djece, kada kupiti djetetu telefon i koliko mu dozvoliti da ga koristi.

Kada čovjeku umre dijete, Uzvišeni Allah kaže melekima: “Jeste li uzeli dijete Moga roba?” “Da”, odgovore oni. Allah kaže: “Jeste li uzeli plod njegovog srca?” “Da”, odgovore oni. Zatim Allah upita: “Šta je na to rekao Moj rob?” Oni odgovore: “Zahvaljuje Ti i izgovara: ‘Inna lillahi ve inna ilejhi radžiun! – Svi smo Allahovi i Njemu se svi vraćamo!’” Tada Uzvišeni Allah kaže: “Sagradite za Moga roba kuću u Džennetu i nazovite je bejtul-hamd – kuća zahvalnosti.” (Tirmizi, hasen)

Allah u Svojoj Knjizi kaže: “Imetak i sinovi ukras su u životu na ovome svijetu.” (El-Kehf, 46)

Pored toga što su djeca ukras, treba biti svjestan da su ta ista djeca nama povjereni emanet i iskušenje, te da će roditelji za njihov odgoj biti pitani. Ali, kako dijete odgojiti na ispravan način, za svakog roditelja predstavlja jedan od najvećih izazova. Zato su naši učenjaci, a i stručnjaci dosta pažnje poklanjali ovoj problematici.

Primijetili ste da vaše dijete ima poteškoća sa domaćom zadaćom, da kasni sa rješavanjem svojih zadataka dok su druga djeca to već odavno završila? Ponekad se pitate da li možda učitelj ili učiteljica previše zahtijevaju od vašeg djeteta i voljeli biste znati u čemu je problem.

Jedna od specifičnih smetnji u učenju jeste disleksija, a vezana je uz čitanje i pisanje. Ovo nije klasična bolest pa se ne liječi u direktnom smislu te riječi, već je to poremećaj za koji treba tražiti rješenje.

Musliman vjeruje da je Allah za svaku bolest i za svaki problem dao lijek ili izlaz iz problema. Na svakom vjerniku je da se trudi i moli Allaha da mu podari rješenje i izlaz iz iskušenja. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Allah nije spustio bolest a da za nju nije spustio i lijek” (Buhari, br. 5678). U drugoj verziji još se navodi: “Ko ga je upoznao, zna za njega (lijek), a ko ga nije upoznao, ne zna za njega.” (Ahmed, br. 3578)

Članovi porodice treba da znaju da je autistično dijete drugačije od njih, ono drugačije gleda na svoju okolinu i drugačije reaguje na zadatke koji mu se postave nego ostala djeca.

“Dječak iz Sarajeva se ubio nakon brutalnog zlostavljanja”,

“Samoubistvo učenika”,

“Djevojčica se bacila sa zgrade”.

Godine 2015. na skoro svim portalima širom Bosne i Hercegovine i regiona osvanuli su ovi natpisi, a isto to se opet ponovilo u skorijoj prošlosti kada je djevojčica skočila sa zgrade i počinila samoubistvo.

U tim momentima mnogi su se pitali zašto je taj dječak podigao ruku na sebe, koji je uzrok tome da dječak od četrnaest godina ili u drugom slučaju djevojčica od trinaest godina počini suicid? Nakon mnogih nagađanja i istraživanja, na kraju se ustanovilo da je kod oboje djece uzrok samoubistva bilo vršnjačko zlostavljanje u školi.

“Dvije blagodati obmanu mnoge ljude: zdravlje i slobodno vrijeme!” (Buhari)

Zaista nas je zadesilo jedno veoma uzbudljivo i nestvarno vrijeme, koje zasigurno niko od nas nije očekivao. Informacije i pravila ponašanja mijenjali su se iz sata u sat, pa sve do samoizolacije. Sve se brzo desilo da nismo stigli razmisliti kako da se ponašamo u ovim situacijama.

Osvrćući se na prošlo vrijeme koje smo doživjeli u toku rata, rekla bih da mi imamo određeno iskustvo. Ipak, koliko god mi imali iskustva, posljedice rata zaista se prvenstveno kod nas primijete, bar što se tiče psihičkog stanja.

U toku rata nalazili smo se u teškim situacijama, ali brigu o nama vodili su naši roditelji. Danas mi treba da preuzmemo njihovu ulogu i moramo da se brinemo o drugima, prvenstveno o našoj djeci i našim roditeljima.

“Ja sam dječak koji često radi čudne stvari. Moji prijatelji to ponekad smatraju smiješnim, ali meni nije bila namjera da njih nasmijem, jer ja ne razmišljam o onome što ću uraditi. Tako da nekad kod nekog vidim da ima neku smiješnu jaknu, ja mu to odmah kažem a da nisam razmišljao o tome da li će ga to povrijediti ili ne. Ali ja zaista ne želim da se tako ponašam prema drugima.

Ponekad osjećam da je u mojoj glavi haos, posebno kad je puno djece u mojoj blizini. A onda mi je teško da se duže od pet minuta koncentrišem na nešto, tako da počnem da razmišljam o nekim drugim stvarima. Naprimjer, kada sam u školi i profesorica nešto objašnjava, u jednom momentu počnem da mislim na nešto drugo i kad se ‘probudim’, već bude kasno jer je profesorica to već objasnila i onda me to iritira i više ne mogu da pratim nastavu. Također volim da hodam, skačem i trčim ukrug. Jednom sam se popeo na drvo i nisam mogao da siđem s njega.” (Ispovijest četrnaestogodišnjeg dječaka koji ima ADHD)

ADHD je skraćenica za Attention Deficit Hyperactivity Disorder (Deficit pažnje, hiperaktivni poremećaj). Ovo znači da jedna osoba koja ima ADHD ne može svoju pažnju dugo usmjeriti prema zadatku koji joj je zadat. Također, ovo podrazumijeva da ove osobe imaju potrebu da su uvijek u pokretu, odnosno hiperaktivnost. Takve osobe reaguju u trenutku implusivno. Problemi sa pažnjom, hiperaktivnošću i impulsivnošću tri su najvažnija svojstva ADHD-a. (J. D. van der Ploeg, Gedragsproblemen, ontwikkelingen en risico's, 2014)

“Onaj ko bude uradio koliko trun dobra, vidjet će ga, a onaj ko bude uradio koliko trun zla, vidjet će ga.” (Ez-Zilzal, 6–8)

Od samog rođenja dijete se prilagođava pravilima života, bilo da se radi o hranjenju kada je dijete malo, ili da li je nešto dobro uradilo ili ne u kasnijem periodu njegovog uzrasta. Pedagog Feddema u svojoj knjizi “Ja=Ja & Nee=Nee” ističe da roditelji primjenjuju drugačiji način odgoja u početku života djeteta nego u kasnijem periodu kad dijete ima pet ili šest godina, a zasigurno koriste druge metode odgoja za djecu koja idu u školu. Također odgoj djevojčice i dječaka nije isti. Pored toga, jedno je dijete lakše odgojiti nego drugo.

“Majko, opet ću dobiti lošu ocjenu. Nisam dobro uradila test. Sve sam naučila, i zaista sam se puno trudila. Danima sam se spremala za taj test, ali, mama, kad sam test morala da uradim, ja ništa nisam znala. Prvo je počeo da me boli stomak, zatim sam počela da se znojim, srce mi je ubrzano kucalo, osjećala sam trnce u rukama i nogama, bilo mi je muka i vrtjelo mi se u glavi. Više ništa nisam znala. Ja nikad neću uspjeti ovo da završim, neću moći ni fakultet upisati, ja zaista nisam sposobna za ovo. Ah, mama, šta da radim sad…”

Od prvog dana škole većina roditelja će da vidi strah u očima djece. Taj strah može biti od nepoznatog, jer dijete ne zna šta da očekuje od škole, isto tako dijete će da razvije i strah od učenja, ali i strah od novog okruženja. Prvenstveno se ovaj strah vidi kod djece koja tek kreću u srednju školu, to jeste kod adolescenata. Jedno od desetero djece ovako će da se osjeća u toku školovanja. Poseban strah kod djece primijetit će se za vrijeme testova ili usmenog izlaganja pred većom grupom djece. Tad dijete osjeća veći strah od neuspjeha i ovaj će strah imati svako četvrto dijete (A. Nieuwenbroek, Faalangst en ouders)

“Čitaj u ime Gospodara tvoga, koji stvara, stvara čovjeka od ugruška! Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj, koji poučava peru, koji čovjeka poučava onome što ne zna.” (El-Alek, 1–5)

Delikventno ponašanje, posebno kod mladih, oduvijek je izazivalo veliku pažnju u društvu, a prvenstveno kod stručnjaka za djecu i mlade. Ličnost prijestupnika i kako riješiti problem antisocijalnog ponašanja, izaziva još uvijek interesovanje kod stručnjaka. Porast maloljetničke delikvencije poslije 1974. godine kreće se od 175% do 650%, koliko je zabilježeno u SAD-u. (Dr. R. Tomić, Komunikacija sa djecom delikventnog ponašanja, 2005)

Istraživanja su pokazala da će mladi koji su skloni delikventnom ponašanju vrhunac takvog ponašanja pokazati između 17. i 20. godine života. Maloljetnička delikvencija javlja se podjednako kod dječaka, a i kod djevojčica, u tom uzrastu. U većini slučajeva ovakvo ponašanje će poslije 28. godine da se smanji ili će u potpunosti da nestane. Čak 85% maloljetnika, koji su se u adolescenciji delikventno ponašali, nakon 28. godine će svoje ponašanje da promijene.

“Nije siroče dijete čiji roditelji zbog briga skončaše i dijete jadno iza sebe ostaviše. Siroče je dijete koje živa majka i otac zapuste, pogrešnim stvarima zauzeto i lošem društvu prepušteno.“ (Abdullah Nasih el-Ulvan, Odgoj djece u islamu)

Na osnovu istraživanja došlo se do zaključka da djeca u ranom djetinjstvu provode previše vremena za električnim uređajima, kao što su televizija, telefon, tablet, kompjuter ili laptop. Čak i djeca od dvije godine, svoje slobodno vrijeme iskorištavaju uz ove uređaje. Svjesno ili nesvjesno, roditelji doprinose tome. Takvo dijete zna da koristi tablet i telefon, gledajući slike ili neki drugi sadržaj do kojeg lahko dolazi.

Mudri Lukman rekao je svome sinu: “Sine moj, kako god su ruže ukras svoga stabla, tako su odgojena djeca ukras svojih roditelja.” (Islamska čitanka, vjeronaučni priručnik)