roditelji

Abdullah b. Amr b. As, radijallahu anhuma, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Allahovo zadovoljstvo je u zadovoljstvu roditelja, a Allahov gnjev je u gnjevu roditelja." (Hadis bilježi Tirmizi, a Ibn Hiban i Hakim su ga ocijenili vjerodostojnim.)

Ako bismo prema definicijama poredanim danas po najpoznatijem pretraživaču gledali, dobili bismo čitav skup raznoraznih smjernica, a svode se na to da vodimo brigu o djetetovim potrebama ne zapostavljajući ni vlastite. Da, široko polje. Ali želim o nekim drugim stvarima progovoriti, ne samo o emocionalnoj i materijalnoj sigurnosti, ispunjavanju želja, jer to na kraju dana samo i ostaje onima koji rade i vide svoje potomke tek usput sat-dva pred san.

Roditeljstvo je Allahova blagodat, ali istovremeno i kušnja. Djeca su ukras u životu na ovome svijetu, oaza smiraja, ali pod uvjetom da su čestito odgojena. Da bi se postigao uspjeh u odgoju djece, neophodno je posegnuti za brojnim metodama, a za podizanje i odgoj djece potrebno je imati znanje, iskustvo i praksu, ali i osobine kao što su širokogrudnost, strpljenje, samilost...

Prve godine djetetovog života najbitnije su za odgoj, jer tada se formira njegova ličnost, otkrivaju sposobnosti, talenti i sl. Bez sumnje, to je jedna od najzahtjevnijih skupina kada je riječ o odgoju, ali s druge strane, to je skupina koja najbolje prihvata, upija ono što im se nudi, najbolje i najviše se mijenja, kao što se kaže: "Djeca su poput tijesta u vašim rukama, oblikujete ih kako hoćete."

Svaka zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavat i selam na Allahovog najodabranijeg roba, Muhammeda, na njegovu časnu porodicu i sve njegove ashabe.

Dobročinstvo prema roditeljima jedna je od znamenitosti i ukrasa vjere islama i jedno od najvrednijih i najboljih djela. U prošlom tekstu pod naslovom "Otkrij tajnu Allahovog zadovoljstva" upoznali smo se, na osnovu dokaza iz Kur'ana i sunneta Njegovog Poslanika, sa ljepotama i blagodatima činjenja dobročinstva roditeljima. U ovom tekstu, da bismo što bolje razumjeli ovo vrijedno djelo i ispravno postupali, izdvojit ćemo neke od propisa koji se odnose na dobročinstvo, pokornost i nepokornost roditeljima, i pokušati, na osnovu dokaza i pojašnjenja uleme, odgovoriti na neke dileme koje se javljaju u pogledu ovih propisa.

Islam je uzdigao roditelje do stepena koji čovječanstvo nikad ranije nije poznavalo. Dobročinstvo prema roditeljima propisano je kao stroga obaveza. Na vrijednost dobročinstva prema roditeljima ukazuje činjenica da je ova obaveza spomenuta odmah poslije obaveze vjerovanja u Allaha i obaveze da se samo Njemu ibadet čini. U tom kontekstu Uzvišeni kaže*:* "I Allaha obožavajte i nikoga Njemu ne pridružujte, a roditeljima dobročinstvo činite..." (En-Nisa, 36)

Uzvišeni Allah kaže: "Gospodar tvoj zapovijeda da se samo Njemu klanjate i da roditeljima dobročinstvo činite. Kad jedno od njih dvoje, ili oboje, kod tebe starost dožive, ne reci im ni: 'Uh!' -- i ne podvikni na njih, i obraćaj im se riječima poštovanja punim. Budi prema njima pažljiv i ponizan i reci: 'Gospodaru moj, smiluj im se, oni su mene, kad sam bio dijete, njegovali!' Gospodar vaš dobro zna šta je u dušama vašim: ako budete poslušni -- pa, Allah će doista oprostiti onima koji se kaju." (El-Isra, 23--25)

Sevda bint Zema, radijallahu anha, Kurejšijka, majka vjernika kojom se Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, oženio nakon smrti Hatidže, a prije nego što se oženio Aišom, radijallahu anhuma, ubraja se među prve koji su primili islam, a sa svojim tadašnjim mužem učinila je drugu hidžru u Abesiniju, gdje joj je muž umro. Sevda se ubraja u prenosioce hadisa, a od nje hadise prenose Abdullah b. Abbas i Jahja b. Abdurrahman b. Sa’d b. Zurara. (Ibn Hadžer Askalani, Tehzibut-tehzib)

Sevda je umrla krajem vladavine Omera b. Hattaba, radijallahu anhu. Za Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, isprosila ju je Havla bint Hakim. (Ibn Hadžer, El-Isaba)

Hatidža bint Huvejlid bila je bogata udovica, poznata i kao ugledan trgovac. Kako bi održala svoj uspješan trgovački posao, Hatidža je zapošljavala muškarce da trguju njezinim imetkom. Čuvši da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, cijenjen kao čovjek koji govori istinu i s velikom pažnjom brine o povjerenom emanetu i odlikuje se plemenitim moralnim osobinama, predložila mu je da otputuje u Šam i trguje njenim imetkom ponudivši mu naknadu veću nego što je nudila bilo kojem drugom trgovcu. Pošto je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, prihvatio ponudu, Hatidža je sa njim na taj put poslala svoga slugu Mejseru. Po povratku sa puta Mejsera joj je ispričao kako je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, uvećao profit.

Traženje dozvole jedno je od najljepših ponašanja, a istovremeno je indikator visokog nivoa pristojnosti i međusobnog uvažavanja u porodici. To je etika kojom se osoba vlada unutrašnjim nagonom koji otkriva ljubaznu ličnost prepunu respekta prema onom od koga traži dozvolu štiteći njegovu reputaciju i kredibilitet. Ovakvo ponašanje može se primijetiti u suri Jusuf u više slučajeva, kao što se desilo kada je Jusuf, alejhis-selam, zadržao svoga brata zbog optužbe za krađu, a njegova braća nisu ga bila u stanju izbaviti, pa su se namjeravali vratiti svome ocu bez svoga brata zbog kojeg su mu se čvrsto zakleli Allahom da će mu ga vratiti, a koji je sad bio zarobljen u Egiptu.

Gdje se krije naša sreća?

Dok je držao predavanje na seminaru kojem je prisustvovalo pedeset učesnika, predavač se iznenada zaustavio i odlučio uraditi jednu grupnu aktivnost. Svakom učesniku donio je balon i zamolio ga da na balonu napiše svoje ime, a zatim su svi baloni skupljeni na jedno mjesto i odneseni u drugu sobu. Nakon toga, učesnici seminara odvedeni su u sobu u kojoj su se nalazili baloni i od njih je zatraženo da u roku od pet minuta nađu balon sa svojim imenom. Tom prilikom, dok su svi žurno tražili svoje ime na balonima, nastao je metež i opći haos. Nakon pet minuta gotovo niko nije uspio da nađe svoj balon.

Tada je predavač zatražio da svaka osoba uzme neki balon i da ga dâ osobi čije je ime pisalo na njemu. Poslije nekoliko minuta, svi su imali svoje balone u ruci. Predavač im reče: “Identično ovako je i sa našim životima. Svi mi beznadežno tražimo sreću ne znajući gdje je. Međutim, naša sreća leži u sreći drugih ljudi. Usrećite li druge ljude, naći ćete i vi svoju sreću. U ovome se krije tajna sretnog života.”

“Gospodar tvoj zapovijeda da se samo Njemu klanjate i da roditeljima dobročinstvo činite. Kad jedno od njih dvoje, ili oboje, kod tebe starost dožive, ne reci im ni: ‘Uh!’, i ne podvikni na njih, i obraćaj im se riječima poštovanja punim. Budi prema njima pažljiv i ponizan, i reci: ‘Gospodaru moj, smiluj im se, oni su mene, kad sam bio dijete, njegovali!’ (El-Isrā, 23–24)

Allahove blagodati prema nama su brojne i kada bismo ih brojali, nikada ih ne bismo mogli pobrojati. Jedna od tih brojnih i ogromnih blagodati jeste blagodat govora, blagodat pojašnjenja onoga što čovjek misli i osjeća, blagodat komuniciranja s drugim ljudima. S pravom ova blagodat zahtijeva izražavanje velike zahvalnosti Uzvišenom Allahu.

Riječi pojašnjavaju čovjekov moral i njegovu razumnost. Sve dok čovjek šuti, ljudi ga ne mogu ocijeniti, ali kada progovori, tek tada dobivaju sliku o njemu, upoznaju njegova razmišljanja, njegovo ponašanje i karakter. Otuda je potrebno da se svaki čovjek, prije nego što progovori, zapita: “Ima li potrebe da govorim?”, jer je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka govori samo dobro ili neka šuti” (El-Buhari, 6475, Muslim, 47). Ibn Mes‘ud, radijallahu anhu, rekao je: “Tako mi Onoga pored kojeg nema drugog boga, na dunjaluku ne postoji ništa preče da boravi u dugotrajnom zatvoru od jezika.” Ljudi koji ne vode računa o svom govoru, dopuštaju da njima upravljaju njihovi jezici, vodeći ih tako u propast i na stranputicu. Stoga islam posvećuje mnogo pažnje svim oblicima i načinima verbalne komunikacije.