džamija

Omer obnavlja džamiju El-Aksa

Džamija El-Aksa, koju je sagradio Ibrahim, alejhis-selam, bila je izložena prirodnim nepogodama (u godini 135. n. e.), a kada su Rimljani osvojili Jerusalem, car Hadrijan (117--138. n. e.) naredio je potpuno uništenje grada, nakon čega je na tom mjestu izgradio novi grad nazvan Elia Capitolina, stari hram zamijenio je novim hramom posvećenim paganskom bogu Jupiteru Kapitolinskom. U tom periodu Rimljani su izvršili konačni masakr nad stanovništvom, koji je označio kraj sudbine židova u Palestini, kako politički tako i demografski i religijski. Time je okončana veza između židova i Palestine na političkoj, demografskoj i vjerskoj razini. (Vidjeti: Historijske studije iz Kur'ana, 3/127)

El-Aksa je izgrađena četrdeset godina nakon Kabe

Ebu Zerr, radijallahu anhu, upitao je Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: "Koji je prvi mesdžid sagrađen na Zemlji?", a Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio je: "Mesdžidul-haram u Meki." Ebu Zerr, radijallahu anhu, ponovo je upitao: "A koji je mesdžid sagrađen nakon Mesdžidul-harama?" Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio je: "Mesdžidul-Aksa." "Koliko je vremena proteklo između njihove gradnje", upitao je Ebu Zerr, a Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio je: "Četrdeset godina." (Buhari, br. 3366; Muslim, br. 520)

Ovaj autentični hadis kazuje da je Ibrahim, alejhis-selam, bio graditelj Kabe i El-Akse, i da je između gradnje ove dvije svete bogomolje proteklo četrdeset godina. (Halidi, El-Kasasul-kur'ani, 1/414)

U više od deset gradova u Indiji, Hindusi pokušavaju na sudovima iznuditi presudu da se neke drevne džamije pretvore u hinduističke hramove. U zahtjevu za pokretanje sudskog postupka kao glavni dokaz naveli su da su te džamije prvobitno bile hinduistički hramovi i da su kasnije pretvorene u džamije. Ovaj novi talas hinduističkog religioznog žara zaoštrava odnose između Hindusa i značajne muslimanske manjine u Indiji.

 “Džamije su Allaha radi, i ne molite se, pored Allaha, nikome!” (El-Džinn, 18) Izraz mesdžid označava mjesto činjenja sedžde. U vjerodostojnim predajama navodi se da je cijela zemlja podesna da bude mesdžid. Džabir, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Dato mi je pet stvari koje nisu date nijednom poslaniku prije mene: potpomognut sam strahom na mjesec dana hoda; zemlja mi je učinjena mjestom za obavljanje namaza i čistom, pa koga god iz mog ummeta zadesi namaz bilo gdje, neka klanja; dopušten mi je ratni plijen a nikom prije mene nije dat; dato mi je pravo zauzimanja za grješnike (šefat) i svaki poslanik je slat samo svom narodu, a ja sam poslat svim ljudima.” (Buhari i Muslim) Iz dozvoljenosti klanjanja na svakom mjestu na zemlji izuzimaju se samo neka posebna mjesta, koja se ne mogu uzeti kao mesdžidi zbog posebnih svojstava koja poprime, kao što su đubrišta, klaonice, mezarja, hamami, mjesta poznata kao legla pljačkaša, mjesta na kojima su uništeni prijašnji narodi, torovi deva i mjesta koja su oteta.

Šiijske horde uništavaju sunnijske džamije u Iraku i Siriji

Jedna grupa sunnija objavila je 2006. godine knjigu pod nazivom Mesadžid fi vedžhin-nar (Džamije na meti) u kojoj su imenom i fotografijom dokumentirali desetine sunnijskih džamija koje su šiijske militantne horde, podržane od sektaške šiijske vlade Nurija Malikija, potpuno ili djelimično uništile. Pored džamija koje su uništili šiijski militanti, knjiga evidentira i slučajeve napada na klanjače koji su se dešavali naročito u vrijeme sabah-namaza, te ubistva imama i hatiba koje su počinile ove horde.

Mesdžidi i džamije već se odavno žale na malobrojnost svojih posjetilaca koji u njima spominju Allahovo ime. Nestalo je ljudi koji u Allahovim kućama dočekuju novi dan i koje obavija tmina noći dok klanjaju posljednji namaz u tom danu, ljudi koje trgovina ne odvraća od spominjanja Allaha, obavljanja namaza i davanja zekata i koji se boje Dana u kojem će srca i pogledi biti uznemireni. Mesdžidi su Allahove kuće na Zemlji, najčišća i najbolja mjesta za koja se vežu srca vjernika, pred njihovim vratima zaustavljaju se fitne i svaki razuman musliman teži ka tome da učestvuje u njihovoj gradnji, održavanju i čišćenju, koliko je u mogućnosti.

Više uopće nije čudno čuti za muslimane (ili ih vidjeti vlastitim očima!), nazovimo ih praktičare (jer u životu prakticiraju islam i islamske propise) koji godinama (barem sezonski) žive u bosanskim čaršijama u kojima, na relativno maloj udaljenosti od džamija, posjeduju vlastite kuće ili stanove, međutim, ovakve niko od redovnih posjetitelja obližnje džamije ne poznaje iz jednostavnog razloga što ih u džamiji nikada nisu ni vidjeli. Ako su ih i viđali, to je bilo nekada davno, prije nego su zakoračili stazom koju smatraju ispravnom, a koja u stvarnosti ne vodi nigdje drugo do u očitu zabludu. Bez obzira šta ovakvi govorili ili na koji način opravdavali svoje bježanje od džamija, ono što čine je neislamski, nešerijatski i nesunnetski, i u to ne sumnja niko ko iole poznaje islamsku doktrinu s jedne, i njihove navodne ''argumente'' s druge strane. Ovaj, nazovimo ga suludi trend, nije fabriciran od strane istinskih i eminentnih učenjaka islamskog ummeta niti ga je kao takvog podržao iko od njih, već je on uglavnom proizvod plasiran od strane ili totalnih neznalica koji su sami sebi uzeli za pravo da tumače primarne izvore šerijata i shvataju ih na način kako oni smatraju da treba, ili od ljudi koji pri sebi imaju osnove šerijatskog znanja, ali su daleko od toga da mogu i smiju biti autoriteti za kojima se treba povoditi.