Broj 60

Neophodno je da svako od nas – svako koga smrt čeka, svaki kome će zemlja biti postelja, crvi prijatelji, Munkir i Nekir sabesjednici, Kijamet obećani dan, Džennet ili Džehennem mjesto vječnog boravka – mnogo razmišlja o smrti, mnogo je spominje, mnogo se priprema i brine za nju! Svako od nas treba da smrt neprestano iščekuje, štaviše, da se smatra jednim od mrtvaca, da se vidi u kaburu, jer sve što će doći, blizu je, a daleko je samo ono što nikada neće doći. Međutim, jesmo li uistinu takvi? Koliko razmišljamo o ovim trenucima? Koliko podsjećamo svoje duše na njih? Je li to mislimo da ih nećemo doživjeti?! Nikako, vallahi! Svi ćemo ih doživjeti, pa šta nam je?! Naši ispravni prethodnici mnogo su razmišljali o ovim trenucima, jer oni se neće ponoviti, dogodit će se samo jedanput! Zato su se pripremali za njih, obračunavali se i preispitivali još za svoga života!

Šiije, rafidije, isna ašerije, pokušavaju prikazati da je između prvih muslimana, Poslanikovih drugova, i Poslanikove časne porodice ehlul-bejta postojala međusobna mržnja i netrpeljivost. Ova mržnja i netrpeljivost postoji samo u njihovim bolesnim umovima i u stvarnosti nema nikakvog ispravnog utemeljenja. Mnoštvo je nepobitnih dokaza koji ukazuju na postojanje međusobne ljubavi i uvažavanja između ashaba i ehlul-bejta, a na spomenutu ljubav i poštovanje ukazuje i postupak članova ehlul-bejta koji su svojoj djeci davali imena po svojoj braći u vjeri, ashabima, kao što su Ebu Bekr, Omer, Osman, Aiša, Talha, Muavija, Hamza, Džafer, Allah bio zadovoljan njima, tako da se može konstatirati da ne postoji porodica i kuća ehlul-bejta, kao što je kuća Alije, Hasana, Husejna, Allah bio zadovoljan njima, i drugih pripadnika ehlul-bejta a da nisu svojim sinovima nisu dali ime jednog od ashaba ili su uzimali za sebe nadimke po njihovim imenima, kao što je Ebu Bekr (Otac Bekrov).

Ibn Hadžer je rekao: “Vrlo je impresivno da prosac bude njen bivši muž, a to je zato da neko ne bi pomislio da se on od nje razveo pod prisilom, a ne svojom voljom. Istodobno, ovo je bio ispit da li on osjeća nešto prema njoj ili ne.'' (Ibn Hadžer, Fethul-bari Šerhu Sahihil-Buhari, 8/524) Ovo nas, također, uči da razmirice i nesporazumi koji su uzrokovali razvod braka ne smiju biti razlog da bivši supružnici ne savjetuju jedno drugo. Pogledaj kako je Zejd, i pored toga što se desilo između njega i Zejnebe i što je ona bila uzrok razvoda, otišao da je isprosi za Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i obratio joj se riječima: “Raduj se, Zejneb!”

U prethodnom broju govorili smo o vitaminu D, a ovom prilikom smatram da je potrebno nešto više reći o vitaminu o kojem se u farmaceutskim, medicinskim, a posebno alternativnim krugovima dosta polemizira i zna, ali, generalno, javnost je prilično slabo upoznata. Radi se, naime, o vitaminu B17 (laetrile, to jest amygdalin).

Istina o saudijskom Hezbollahu

Nedavno je u Saudijskoj Arabiji objavljen spisak skupina koje su označene kao terorističke. Najmanje poznata od tih skupina jeste saudijski Hezbollah. Saudijski Hezbollah je ime koje se koristi u medijama za skupinu koja je prvenstveno nastala u Iranu prije nego što ju je Sirija primila u svoje okrilje, postala je poznata nakon bombaških napada na naftna i petrohemijska postrojenja u osamdesetim godinama u Saudijskoj Arabiji. Nakon toga, na početku devedestih godina, skupina je sa takvih akcija prešla na eliminiranje saudijskih diplomata u inostranstvu. Poslije toga ova je skupina 1996. godine izvela i bombaški napad s kamionom punim eksploziva u općini El-Huber na istoku.

Ovu grupu osnovali su vjerski studenti šiije iz Katifa i El-Ahsaa koji su studirali u En-Nadžafu prije nego što su otišli u Iran nakon Homeinijeve revolucije protiv šaha. Oni su učili u Kumu i osnovali su skupinu koja se zvala “Skupina Hidžaza”. Od ove skupine, na kraju osamdesetih, mali je broj ostao u Kumu, drugi su otišli u Siriju i prenijeli su svoje aktivitete u Siriju.

Forme i oblici partnerstva se mijenjaju i razvijaju, ali ljudska ćud ostaje ista. Svevišnji Allah, ukazujući na jednu negativnu pojavu zastupljenu među ortacima i poslovnim partnerima, kaže: “Mnogi ortaci čine nepravdu jedni drugima”, a zatim, u nastavku ajeta, naglašava da to nije osobina pravih vjernika i kaže: “...ne čine jedino oni koji vjeruju i rade dobra djela; a takvih je malo.” (Sad, 24) Dužnost islamskih učenjaka jeste da svaku inovaciju podvrgnu šerijatskim normama, kako bi pripadnicima ove male skupine, koja vjeruje i čini dobra djela, osvijetlili put imana i ukazali na haram, kako bi ga se klonili i time sebe i druge nepravde sačuvali. U tom su smislu savremeni učenjaci razmotrili dionice kao inovitet u zajedničkom poslovanju i pojasnili koliko se ovakav vid partnerstva podudara sa šerijatom. Dionica je vrijednosni papir koji predstavlja idealan udio u temeljnom kapitalu dioničke kompanije. Taj udio prožima sve što kompanija posjeduje uključujući nekretnine, gotovinu, potraživanja, dug i sl. Kupovinom dionice postaje se vlasnik procentualnog udjela u kompaniji koja je registrovana kao dioničko društvo.

Rat u Siriji za Iran je vrlo važan, jer ako ga izgubi, izgubit će pozicije i utjecaj koji ima u Iraku, Libanu, Jemenu i nekim zaljevskim zemljama. Iransko vodstvo nemilice žrtvuje ljude i sredstva, jer oni taj rat moraju dobiti pod svaku cijenu. Prema informacijama sirijskih aktivista u zemlji, iranski režim mjesečno izdvaja milijardu dolara za funkcioniranje Asadovog režima. Iz tih sredstava izdvajaju se plate državnim službenicima i vojnicima. Ako bude potrebno, smatraju aktivisti, Iran će plaćati i dvostruko više, samo da bi sačuvali vlast Baššara el-Asada, jer je to ključno za održavanje iranskog sektaškog projekta. U vojnom domenu, Iran direktno komanduje Asadovim snagama na terenu preko general-majora Kasema Soleimanija (zapovjednika korpusa El-Kuds u sastavu Iranske revolucionarne garde, op. prev.) i drugih vojnih stručnjaka. Sve svoje paravojne formacije koje je oformila u Iraku i Libanu, poslao je na sirijska ratišta. Naprimjer, libanski Hezbollah primoran je da s najelitnijim jedinicama učestvuje na sirijskim ratištima, također i šiijske milicije iz Iraka, prije svega brigada Ebu Fadl el-Abbas, ali i niz drugih, manje eksponiranih.

Nedavno sam upoznao jednog brata koji je porijeklom Holanđanin, a prešao je na islam. Svaka priča o povratku islamu zaista je posebna, zanimljiva i poučna, ali ova njegova priča toliko me fascinirala me i nisam mogao odoljeti a da ga ne pitam da napiše nešto o tome pa da se od te priče okoriste i drugi muslimani s našeg govornog područja. Molim Allaha da učvrsti naše ubjeđenje, omili nam da Ga iskreno obožavamo i spominjemo i da nam omrzne grijehe i neposlušnost. Pored ovog, cilj prenošenja ove priče jeste i poziv onima koji još nisu spoznalu ljepotu islama da počnu da proučavaju ovu vjeru, ako pažljivo budu obraćali pažnju na sve oko sebe i ako budu iskreno tragali za istinom i vječnom srećom, sigurno će moći vidjeti znakove i dokaze Božanske moći koji upućuju na Stvoritelja koji jedini zaslužuje da bude obožavan.

“Čitaj u ime svoga Gospodara!”

Zašto muslimani treba da čitaju svakog dana?

Koliko dnevno čitamo? Koliko dnevno proučimo stranica Kur’ana? Koja je posljednja knjiga koju smo pročitali? Odmah da razjasnimo: pod “čitanjem” se ovdje ne misli na FB poruke, uputstva za upotrebu tehničke opreme ili sastava na kutiji keksa. Misli se na knjige ili članke “teže” sadržine. Pošto naša omladina, zbog zaokupiranosti tehničkim dostignućima, često zanemaruje ovu važnu aktivnost, potrebno je da ih podsjetimo na velike koristi koje mogu dobiti od čitanja knjiga. Krenimo redom:

● Čitanje vježba mozak, trenira ga da redovno misli i promišlja, donosi zaključke i prima nove sadržaje koje će ugraditi u već postojeće. Aktivnost mozga možete uporediti s aktivnošću bilo kojeg mišića – ako ne vježbate i ne koristite ga, očekuje ga atrofija. Najtačnije bi rekli biolozi: funkcija pomaže optimalan rad organa. Ako vam je potreban vaš organ kojim mislite, morate da čitate. Ako mislite da vam ne treba, onda ništa.

● Čitanje umanjuje stres. Čitanje je možda najbolji način da zaboravite poslovne obaveze, gust raspored za naredne dane, brige koje su neminovne. Čitanje je djelotvorna antistres terapija. Probajte i uvjerit ćete se i sami. Sljedeći put kad budete nervozni, uzmite Kur’an i proučite nekoliko stranica, pa ćete vidjeti kako problemi nestaju.

Živimo u vremenu smutnje kad mnogi istinu vide kao neistinu, dok zabludu prihvataju kao apsolutnu istinu. Živimo u vremenu poremećenih vrijednosti u kojem su nosioci istine etiketirani kao zabluđivači, dok su bakljonoše laži i zablude okarakterizirani kao dobročinitelji i pomagači. Obično muslimansko oko vrlo često je zamagljeno i ne vidi jasno ko su stvarni nosioci istine, a ko su, s druge strane, istinski zabluđivači. Jedna vrlo delikatna osobina krasi stvarne nositelje istine i jasno ih razdvaja od onih koji preko sile, žestine i grubosti nastoje svoju zabludu predstaviti istinom. Samilost prema ljudima osobina je pravih nositelja istine. Takvi su bili najodabraniji Allahovih robovi, Njegovi poslanici, neka je Allahov mir i spas na njih.

Ruski strah od muslimana duboko je ukorijenjen. Rusija je bila u lošim odnosima s Osmanskim hilafetom, pomagala je svakome ko se borio protiv hilafeta, pogotovo je pomagala šiijsko-safevijskoj dinastiji na području današnjeg Irana. Samo mnogi muslimani ne znaju da su Osmanlije davale lekcije Rusima onda kad su podigli zastavu borbe i Rusija je plaćala glavarinu muslimanima. Čak su muslimani razmišljali o osvajanju same Moskve. To se desilo u dva pohoda. Prvi pohod bio je 978. h. / 1571. god. u vrijeme vladavine Selima Drugog pod vođstvom krimskog Hana koji je bio na čelu vojske od 120.000 konjanika, većina njih bili su sa Krima, a također je poveo sa sobom jednu osmansku artiljerijsku bateriju.

U jednoj savršenoj uravnoteženosti musliman vjeruje da sve što se dešava u svemiru i u njegovom životu dolazi od Allaha kao konačna odredba prije nego se to praktično i desi u ljudskoj stvarnosti: “Nema nevolje koja zadesi Zemlju i vas, a koja nije, prije nego što je damo, zapisana u Knjizi – to je Allahu, uistinu, lahko.” (El-Hadid, 22) Istovremeno, on vjeruje da mu je obaveza da radi, da poduzima uzroke i da su sve odredbe (sudbine) koje se dešavaju na Zemlji povezane s uzrocima koji se poduzimaju (ili ne poduzimaju), kao i s vrstom djela koje izvršava: “Zbog onoga što ljudi rade, pojavio se metež i na kopnu i na moru...” (Er-Rum, 41); “A da su stanovnici sélā i gradova vjerovali i grijeha se klonili, Mi bismo im blagoslove i s neba i iz zemlje slali...” (El-A‘raf, 96); “Kad hoćemo jedan grad uništiti, onima koji su u njemu na raskoš navikli prepustimo da se razvratu odaju i da tako zasluže kaznu, pa ga onda do temelja razrušimo.” (El-Isra, 16)

Odatle on osjeća prisustvo svoga bića, radi i poduzima uzroke, bez da bude zaveden sobom, svojim djelo ili uzrocima. Istovremeno, on vjeruje da je sve ono što mu se desi – odredba od Allaha i to ga ne odvraća od pozitivnosti, rada i poduzimanja uzroka.

Kada se u svijesti nekih ljudi ovo pokaže kao kontradiktornost, to u svijesti vjernika izaziva jednu lijepu i fascinirajuću uravnoteženost koja ga pomaže u izvršavanju uloge razboritog namjesništva na Zemlji i čini ga da radi na Zemlji dok je njegovo srce usmjereno prema Allahu na nebesima.

Unazad nekoliko mjeseci režim Baššara el-Asada intenzivnim bombardiranjem iz zraka ruši grad Halep i gradove i sela u istoimenoj pokrajini, kao i oblast El-Gute, pored glavnog grada. Na taj način nastoje pojačati opsadu tih područja koja su pod kontrolom opozicionih boraca. Režim se vodi politikom “spržena zemlja”, nastojeći maksimalnim razaranjem ubiti što više ljudi, a onima koji prežive onemogućiti dolazak do sredstava potrebnih za život. U tu svrhu režim koristi uglavnom barel-bombe koje imaju ogromnu razornu moć, izuzetno ih je lahko i jeftino napraviti, a istovremeno štedi rakete koje su vrlo skupe. Može se slobodno reći da je sprečavanje opozicije da dođe do naoružanja za protuzračnu odbranu od strane SAD-a, indirektan krivac za trenutno stanje u Siriji, jer je uzrok produžavanja agonije civilnog stanovništva, a time se istovremeno onemogućava izjednačavanje snage zaraćenih strana koje bi natjeralo režim i njegove sponzore da preispitaju svoju politiku prema sirijskoj krizi.

Najgore što se može desiti jeste da usvojimo mentalitet žrtve, tj. da sve i svakoga počnemo kriviti za svoje stanje, ali bez praktičnog ulaganja napora da se stanje promijeni. Naravno, opravdana kritika ima svoje mjesto, potrebno je ukazivati na probleme, ali to ne smije postati samo sebi cilj. Prebacivanjem krivice na drugoga, ustvari odbacujemo vlastitu odgovornost za životne tokove i situaciju u kojoj se nalazimo. Ali to nije sve! Okrivljavanjem drugih, dajemo im pravo da upravljaju našim životima. Kao što znamo, prebacivanje krivnje gotovo uvijek prati i osjećaj “pravednog bijesa” koji upućujemo onima koji su nam učinili nažao. Da se razumijemo, nema ništa loše u emocijama bijesa, ljutnje ili bola. Emocije su dio ljudskog iskustva na Zemlji i mogu imati pozitivne učinke. Međutim, emocija bez rada je samo gubljenje vremena. Rješenje je – vjernici moraju preuzeti odgovornost i obavezu šireg društvenog angažmana i raditi na popravljanju velikog broja evidentiranih problema. U svemu tome moraju nastupati organizirano, proračunato i složno. Potrebno je preventivno i na svaki raspoloživi način reagirati, jer danas je stradala Hava, a sutra, ne dao Allah, to može biti neki drugi vjernik ili vjernica. Ne dopustimo da se vjernicima čini nepravda na takav način!

Sva hvala pripada samo Allahu, Jedinom, koji nema sudruga, neka je salavat i selam na Allahovog Poslanika, njegovu časnu porodicu, sve ashabe i sve one koji ga dosljedno slijede do Sudnjega dana.

Allahova velika blagodat koju nam je podario jeste i ta što nas je učinio pripadnicima najboljeg naroda, sljedbenicima najodabranijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, praktičarima Allahu najdražeg i najlakšeg vjerozakona, u kojem nema stega i okova, opterećivanja preko ljudskih mogućnosti, neka je sva hvala Uzvišenom Allahu. Molimo Ga, Svevišnjeg, da nas usmrti u ovoj vjeri kao Njegove iskrene robove.

Međutim, svjedoci smo brojnih sumnji i smutnji, novotarija među pripadnicima ovog naroda. Uveliko su prisutni pokazatelji širka, dok su pokazatelji tevhida dobro porisnuti. Mnogi od sljedbenika traže uputu, dobro, spas i uspjeh mimo Kur’ana i sunneta, a brojni su dokazi da će Allah u zabludi ostaviti onoga koji uputu bude tražio mimo Kur’ana i sunneta.

Ibn Abbas kaže: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao je kod zemzema pa smo mu zagrabili jednu kofu iz koje se napio. Na kraju je jedan gutljaj zemzema iz usta vratio u kofu koju su ponovo sasuli u bunar.” (Ahmed, 1/372) U drugoj predaji od Vaila b. Hudžra navodi se da je Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, donesena posuda sa zemzemom, pa je njome isprao svoja usta, a potom je vratio vodu natrag u posudu. Voda je imala miris ljepši od mošusa ili kao mošus. (Ahmed, 4/318) Vrijednost zemzem-vode znaju i učeni ljudi iz reda ehlul-kitabija. Mudžahid b. Džebr pripovijeda da su jednom prilikom, dok su putovali zemljom Bizantinaca, bili prinuđeni prenoćiti kod jednog svećenika. Svećenik je upitao prisutne da li među njima ima neko iz Meke, a Mudžahid je odgovorio da ima. Svećenik ga je upitao kolika je udaljenost između Zemzema i Crnog kamena, a Mudžahid je rekao da ne zna tačno, nego da samo može nagađati. Svećenik reče: “Ja znam, voda prolazi ispod Crnog kamena. Da imam posudu u kojoj se nalazi zemzem-voda, bila bi mi draža od iste posude pune zlata.” (El-Fakihi, 2/37/1097, s ispravnim lancem prenosilaca)

Dova – prirodan lijek za tijelo i dušu

Veza između učenja dove i zdravlja bila je predmetom mnogih studija tokom posljednja četiri desetljeća. Dr. Herbert Benson, specijalista kardiovaskularne medicine na Harvardu i pionir u oblasti medicine uma/tijela, otkrio je fenomen koji se dešava tokom učenja dove, a nazvao ga je “relaksacioni odgovor”. Naime, u toku dove, metabolizam i rad srca usporavaju, spušta se krvni pritisak i disanje postaje smireno i ujednačeno.

Ovakvo fiziološko stanje povezano je sa sporijim moždanim talasima i osjećajima kontrole, smirene prisutnosti i mira. Ovo je značajno otkriće jer dr. Benson pretpostavlja da je više od polovine posjeta doktoru u SAD-u prouzrokovano bolestima poput depresije, visokog krvnog pritiska, čireva (ulcera) i migrena. Sva spomenuta oboljenja djelimično su ili u cijelosti uzrokovana visokim nivoima stresa i anksioznosti.

Dr. Andrew Newberg, direktor Centra za spiritualnost i um (The Center for Spirituality and the Mind) na Univerzitetu u Pennsylvaniji, proučavao je tibetanske budiste koji prakticiraju meditaciju i franjevačke časne sestre u molitvi. Kod obje grupe istraživanja su pokazala smanjenu aktivnost u dijelovima mozga povezanim s osjećajima sopstva i prostorne orijentacije. Dr. Newberg također je otkrio da molitva i meditacija podižu nivoe dopamina, neurotransmitera povezanog sa stanjima sreće i blagostanja.

Čvrsto ubjeđenje da je susret sa Uzvišenim Allahom istina, temelj je imana svakog muslimana. Ubjeđenje u susret sa Allahom sastavni je dio petog imanskog šarta, tj. vjerovanja u Sudnji dan i proživljenje poslije smrti. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na pitanje Džibrila, alejhis-selam, o tome šta je iman, odgovorio je: “Da vjeruješ u Allaha, u Njegove meleke, Njegovu Knjigu, u susret sa Njim, u Njegove vjerovjesnike i da vjeruješ u proživljenje poslije smrti.” (Buhari i Muslim) Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, običavao je spominjati ovu činjenicu u dovi na početku svog noćnog namaza: “Ti si Hakk (Istiniti) i susret sa Tobom je hakk (istina).” (Buhari i Muslim)