Objašnjenje zagonetke potkrijepljeno najvećim brojem argumenata
Početkom septembra 1695. godine, gusarska flota na čelu sa Fancy brodom kojim je komandovao zloglasni engleski gusar Henry Avery, uspjela je zarobiti Ganj-i-Savai, najveći brod u vlasništvu indijskog cara Aurangzeba. Gusarski topovski rafal sasjekao je glavni jarbol broda Velikog mogula, što je izazvalo rasulo među braniocima, njih oko 400 mušketira. Kapetan broda također se loše snašao i navodno se tom prilikom ponio kukavički, te su gusari uspjeli ovladati brodom, na kojem su u narednim danima svirepo mučili i ubijali na stotine hadžija koji su se našli na brodu, vraćajući se iz Meke, preko Jemena, pa morem do indijskog grada Surata. Među putnicima broda nalazio se i značajan broj žena koje su Avery i njegovi ljudi bez imalo milosti više puta silovali, do te mjere da su mnoge od njih izvršavale samoubistvo bacajući se u more ili pak uz pomoć hladnog oružja. Pored ljudstva, brod je prevozio, ispostavit će se, i ogromno blago -- zlatnike, srebrenjake, drago kamenje... Procjenjuje se da bi sadašnja vrijednost zaplijenjenog blaga dosegla iznos od oko 100 miliona dolara, što je možda i najveći plijen u historiji gusarstva.
Indijski pobožni vladar Aurangzeb, koji je važio za jednog od najmoćnijih svjetskih vladara tog vremena, bio je bijesan kada je saznao za navedeni događaj na moru. Na brodu je među ostalim ženama nastradala i njegova starija rođakinja. Za napad je smatrao odgovornom englesku stranu, te je Istočnoindijska kompanija pod njenom kontrolom rizikovala velike ekonomske posljedice. Zbog navedenog je isplaćena određena odšteta Mogulskom carstvu, a glava Henryja Averyja i drugih poznatih pripadnika njegove gusarske družine visoko je ucijenjena. Bila je to jedna od najvećih potjera na moru ikada zabilježena.
Mnogi od svirepih gusara, skrivat će se na Karibima, kasnije će neki biti uhapšeni, osuđeni i obješeni, ali ne i njihov harambaša. Avery je uspio sa dijelom svojih ljudi domoći se Nove Engleske, predstavljajući se trgovcem roblja, potkrepljujući svoju tvrdnju značajnim brojem crnih robova koje je uzgred kupio na francuskom ostrvu Reunion, a pritom je svoju priču učinio dodatno uvjerljivom kroz podmićivanje ljudi na položaju.
Ubici Henryju Averyju kasnije se gubi svaki trag, i za kraj njegovog života veže se više legendi od kojih nijedna nije potkrijepljena argumentima. Dio njegovih ljudi, dojučerašnje ubojice i silovatelji, postali su farmeri na prostoru istočne američke obale, što objašnjava porijeklo jemenskih srebrenjaka sa početka priče, najstarijih ikada pronađenih u Sjevernoj Americi.
"Buharijine sluge" -- elitna oružana garda
Propašću Kordobskog hilafeta, u prvoj polovini XI stoljeća, dolazi do formiranja mnogih neovisnih muslimanskih kraljevina, takozvanih taifa, kojima su nerijetko upravljali vladari slavenskih korijena -- Sakalibi. Male i razjedinjene državice, nemoćne da pruže značajniji otpor rekonkvisti koja je nadirala sa sjevera, u pomoć su 1086. godine -- nedugo nakon pada Toleda u ruke kršćana -- pozvale Jusufa b. Tašfina (1006--1106), prvog sultana znamenite berberske dinastije Murabituna, tj. Almoravida (1040--1047). U bitki kod Zalake, koja se odigrala oktobra iste godine, iskusni vojskovođa i neustrašivi borac Jusuf b. Tašfin uspijeva poraziti snage Alfonsa VI, kralja Kastilje.
Arapski izvori navode da je u ovoj odlučujućoj bitki za historiju Endelusa -- koja je predstavljala svojevrsni uvod za kasnije almoravidske vojne operacije kojima su uspjeli ukinuti taife i nametnuti se kao jedini vladari preostalog muslimanskog dijela Španije i na taj način na duže vrijeme zaustaviti dalja kršćanska osvajanja -- učestvovalo i četiri hiljade crnih vojnika. A jednom od njih je, navodno, u toj bitki, pošlo za rukom ubosti kralja Alfonsa VI usred butine. Ovi snažni ratnici-robovi bili su dio elitne oružane garde počasnog imena "Abid el-Buhari", tj. "Buharijine sluge", koju je nešto ranije oformio veliki Ibn Tašfin. Za popunjavanje redova garde, mobilizovani su robovi doline Nigera te su uz njihovu značajnu pomoć Almoravidi, polazeći s prostora današnje Mauritanije, ustanovili imperiju sa glavnim gradom Marakešom (1062), koja se prostirala od sjevera Afrike do evropskog Endelusa.
Ime garde "Buharijine sluge" izvedeno je iz samog čina pristupanju gardi, koje se ogledalo u davanju prisege na vjernost, polaganju zakletve, na zbirku hadisa Buharijin Sahih.
"Crna garda", ime pod kojim je ova oružana elitna grupa također bila poznata, uspjela se održati i kod dinastija koje su naslijedile Murabitune. Njihovoj revifikaciji osobito će doprinijeti marokanski sultan Mulaj Ismail (1672--1727), drugi po redu vladar Alauitske dinastije, koja i danas vlada Marokom. Mulaj Ismail, inače otac preko 700 sinova i nepoznatnog broja kćeri, redove svoje garde, koja je na kraju njegovog života brojala oko 150.000 vojnika, a koji su uživali veliki društveni utjecaj i ugled, popunjavao je ne samo iz redova robova, već i sa muslimanima -- potomcima oslobođenih robova, što je naišlo na veliku osudu i protivljenje tadašnje uleme, s čime se Mulaj Ismail ipak uspio izboriti, nerijetko likvidirajući istaknute alime koji se nisu dali umiriti. I, ovo je praksa u kojoj ga nažalost slijede mnogi vladari i u muslimanskom svijetu današnjice.
