Učiteljica otprati Ahmeda do njegovog mjesta. Sva djeca su se okretala i gledala u Ahmeda. Bio je to običan dječak, baš kao i svi ostali u razredu, ali ipak, drugačiji: nešto manjeg rasta od ostale djece, na sebi je imao plavu jaknu, očigledno dva broja veću od one koja bi njemu odgovarala, plave hlače i patike, vidno nošene i na nekoliko mjesta poderane. Abdullah se okretao i gledao Ahmeda. Posmatrao je i ostalu djecu u razredu. Neka su nastavila raditi svoj zadatak, neka su se, isto kao i Abdullah, okretala i gledala Ahmeda. Kad se začu zvono, djeca požuriše vani. Vrijeme je za odmor. Konačno će moći da se igraju na snijegu.
Nakon pauze djeca su se vraćala u učionicu. Svako je bilo pomalo mokar od igre na snijegu. Abdullah primijeti da Ahmed i dalje sjedi u svojoj klupi. Kad malo bolje pogleda, vidje da je Ahmed samo u čarapama. „Čudan li je ovaj Ahmed!“, pomisli Abdullah. Nedugo zatim ugleda Ahmedove patike pored radijatora. „Njegove patike su mokre. Možda zato što su pocijepane, propuštaju vodu. Zbog toga on nije išao napolje“, pomisli Abdullah.
Kad su za vrijeme večere Abdullah i Amina pričali kako im je prošao dan u školi, Abdullah započe priču o novom učeniku, Ahmedu. „Danas je kod nas u razred došao novi đak, zove se Ahmed. Učiteljica je rekla da treba da mu pomognemo zato što je novi u razredu.“ „Baš lijepo što ste dobili novog učenika. Trebate mu pomoći oko zadataka, a i lijepo ga prihvatiti da se sa vama igra kako mu ne bi bilo neugodno što je novi u razredu“, reče otac Abdullahu. „Ali ja ne želim da se sa njim igram. On je tako čudan. Samo sjedi u svojoj klupi i šuti. Ni sa Zejdom ne priča iako sjedi pored njega. A nosi neku veliku plavu jaknu, sigurno od svoga brata. Danas nije htio ići ni na pauzu, ni igrati se, već je skinuo svoje poderane patike i grijao ih pored radijatora“, odgovori Abdullah. Abdullahova majka i otac se pogledaše. „Nije lijepo da tako govoriš o dječaku“, reče majka. „To što neko nosi plavu ili zelenu jaknu, veliku ili malu, i što nosi poderane patike ne znači da je čudan.“ „Halali mi, majko, pogriješio sam. Htio sam reći da je Ahmed drugačiji“, odgovori Abdullah. Otac se obrati Abdullahu: „Dragi moj sinčiću, Allah Uzvišeni stavlja Svoje robove na razna iskušenja. Nekome dadne bolest, neko bude iskušan tako što nema dovoljno imetka za svoje potrebe, nekom pak, dadne dovoljno imetka da vidi kako će taj imetak trošiti. Mi, hvala Allahu dragom, imamo dovoljno za naše potrebe i ne oskudijevamo ni u čemu. A ima onih koji nemaju dovoljno hrane, odjeće ili obuće, možda baš kao taj tvoj novi drug u razredu. Zato je naša dužnost da od onoga što mi imamo udjeljujemo sadaku i da pomognemo onima kojima pomoć treba. Zašto ti i tvoja sestra ne biste od svojih stvari odvojili nešto da udijelimo djeci, vašim vršnjacima, kojima su odjeća i obuća potrebni?“, upita otac. „Mašallah. Ideja vašeg babe mi se jako sviđa“, dodade majka. „I meni se dopada tvoj prijedlog, babo“, reče Amina, „odmah ću odvojiti nešto od stvari koje sam nosila. Imam puno stvari koje mi se više ne sviđaju i koje ću rado dati nekom drugom.“ „Drago moje dijete“, reče otac, „nije cilj sadake u tome da udijeliš nešto staro, što ti se ne sviđa i što trebaš baciti. Tome nas ne uče Allah dragi, a ni Njegov Poslanik, alejhis-selam. Allah, dželle šanuhu, u Kur’anu kaže: ‘O vjernici, udjeljujte od lijepih stvari koje stječete i od onoga što vam Mi iz zemlje dajemo, ne izdvajajte ono što ne vrijedi da biste to udijelili – kad ni vi sami to ne biste primili, osim zatvorenih očiju. I znajte da Allah nije ni o kome ovisan i da je hvale dostojan’ (prijevod značenja El-Bekare, 267). Znači, ono što ne biste uzeli za sebe, nemojte ni drugima udjeljivati, djeco moja draga”, završi otac. “A Poslanik, alejhis-selam, nas uči da ono što udijelimo kao sadaku neće umanjiti naš imetak”, dodade majka.
Nakon večere dječica zajedno sa majkom odvojiše odjeću i obuću koju žele udijeliti kao sadaku, u ime Allaha. Amina odvoji i svoju školsku torbu: “Želim da obradujem neku svoju sestru u islamu, inšallah. Ja već imam ovu drugu koju stalno nosim u školu.” Abdullah dohvati sa vrha police kutiju sa čizmama koje je dobio kao poklon za Bajram. “Ja želim pokloniti ove čizme, u ime Allaha, nekome kome su jako potrebne ove zime.” Majka se nasmija, pokupi stvari koje su njena djeca namijenila udijeliti kao sadaku i poljubi dječicu: “Molim Allaha dragog da vas nagradi za dobro djelo koje činite u Njegovo ime, i molim Njega Uzvišenog da vam podari još stvari koje ćete isto tako rado drugima podijeliti.”
Ni Abdullah ni Amina nisu znali kome je tačno njihova majka ponijela stvari. Jedino što je Abdullah saznao jeste da je Allah Uzvišeni uslišao njegovu dovu i da je čizme dobio neko kome su zaista bile jako potrebne. Vidio je Ahmeda kako se radosno igra na snijegu s drugom djecom u svojim novim čizmama.
