dobročinstvo

Od samog početka misije islama, prvih objavljenih ajeta u Meki, tri komponente bile su nerazdvojive u narativu islama i sistemu šerijata: tevhid, ibadet i dobročinstvo. Među prvim objavljenim ajetima jesu ajeti: "Zato siroče ne ucvili, a na prosjaka ne podvikni, i o blagodati Gospodara svoga kazuj!" (Ed-Duha, 9--11)

U kontekstu propisa i kur'anskih moralnih uputa objavljen je ajet u kojem se upozorava na opasnost škrtosti i neudjeljivanja, za što je obećana najstroža kazna: "'Šta vas je u Sekar dovelo?' 'Nismo', reći će, 'bili od onih koji su molitvu obavljali i od onih koji su siromahe hranili'" (El-Muddessir, 42--44). U drugom ajetu stoji: "Držite ga i u okove okujte, zatim ga samo u vatri pržite, a onda ga u sindžire sedamdeset lakata duge vežite, jer on u Allaha Velikog nije vjerovao i da se nahrani nevoljnik -- nije nagovarao." (El-Hakka, 30--34)

Zahvala Allahu, Njega hvalimo i od Njega pomoć i oprost tražimo. Njemu se utječemo od zla naših prohtjeva i loših djela. Koga Allah uputi, on je na pravom putu, a koga u zabludi ostavi, nema mu upute. Svjedočimo da nema boga osim Allaha, Jedinog, Koji sudruga nema, i svjedočimo da je Muhammed, Njegov rob i poslanik, koga posla sa istinom, da nas obraduje, opomene i put nam osvijetli. Neka su salavat i selam na njega, časnu mu porodicu, vrle drugove ashabe i sve sljedbenike do Sudnjega dana.

Uzvišeni Allah podario nam je Uputu kako bismo postigli sreću i uspjeh na ovom i budućem svijetu, propisujući nam osnove i principe kojih se trebamo pridržavati na tom putu. Kada govorimo o principima islama (davabit), oni se ogledaju u onome što se odnosi na sve ljude podjednako i u svakoj situaciji. Islamski principi nisu uvjetovani pripadnošću islamu, kao što su osnove islama ili imana, već reguliraju život ljudi uopćeno. Ono što je još važnije napomenuti jeste i to da islamski principi daju spoljašnju sliku islama koju vide oni koji ne pripadaju islamu ili ga ne prakticiraju, i da od primjene ovih principa u životu muslimana zavisi odnos i mišljenje ljudi prema islamu, posebno onih koji ne znaju njegove unutarnje vjerske propise.

Povodeći se za kur’ansko-sunnetskim smjernicama, naši ispravni prethodnici kao jedno od prioritetnih pravila postavili su sebi – natjecanje u činjenju dobrih djela. Međutim, da li je to naše pravilo? Naše poimanje rada i zalaganja za islam i džemat može se svesti u nekoliko riječi - “neka to uradi neko drugi“, a na planu ostvarivanja ličnih interesa dominira pravilo – “ja ću to sigurno uraditi i angažirat ću i ostale ljude i različite potencijale”. Kada bi naše zalaganje za islam i zajednicu iznosilo tek jedan neznatan procenat rada koji ulažemo u ostvarivanju svojih ličnih interesa, situacija bi sigurno bila dosta bolja. Kako to da pojedinac može uraditi više od zajednice, odnosno, kako zajednica može uraditi manje od pojedinca? Motiv rada zasigurno ima vrlo važnu ulogu, što znači da je svijest o radu za džemat umnogome ispod motiva lične koristi. Ovakvo postavljanje prema zalaganju i radu za islam i zajednicu ne bi bilo alarmantno da se nalazi na nivou pojedinca, kojeg savlada nemar, grješna ljudska priroda ili strasti, međutim, kada ovakvo poimanje pređe na razinu naše kolektivne svijesti ili postane sastavni dio našeg vjerovanja i filozofije življenja, tada stagnira cijela muslimaska zajednica.

Bilo je to jednog školskog dana. Sva djeca su već sjedila u školskim klupama i vrijedno radila svoje zadatke. Abdullah je krišom pogledao vani i radovao se snijegu koji je lagano prekrivao zemlju. I ostala djeca su gledala kroz prozor, radosna što će uskoro pauza pa će trčati i igrati se na prvom snježnom pokrivaču. U razred ponovo uđe učiteljica. Za njom je išao jedan dječak. Učiteljica se obrati djeci u razredu: „Draga djeco, ovo je Ahmed. On će od danas biti u našem razredu. Vjerujem da ćete ga lijepo prihvatiti i pomoći mu u izvršavanju zadataka. A ti, Ahmede, evo možeš sjesti pored Zejda.“