mudrost

Mudrost nije definisana objavom, u Kur'anu i sunnetu, već su islamski učenjaci, prema svome znanju i razumijevanju objave, definisali mudrost, što znači da je mudrost moguće definisati i poimati na više ispravnih načina, ali i različito primjenjivati u stvarnosti.

Ibn Kajjim, Allah mu se smilovao, definisao je mudrost kao "činjenje odgovarajućeg djela na odgovarajući način u odgovarajuće vrijeme". (Medaridžus-salikin)

Allah, subhanehu ve te‘ala, poslao je Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, s Knjigom u koju nema nimalo sumnje, s Knjigom koja upućuje na Pravi put, s Knjigom kojoj je laž strana, ne može joj prići ni sa jedne strane, s Knjigom u kojoj se nalazi odgovor za sve životne probleme i ništa u Kur’anu nije izostavljeno, sve je pojašnjeno! Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, od prvog dana maksimalno je nastojao da dostavi poslanicu do koga god je mogao. Taj je poziv jedno vrijeme bio skriven, pa mu Kurejšije nisu pridavale nikakav značaj. Međutim, kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, počeo s javnim pozivom u obožavanje Allaha, Jednog i Jedinog, Kurejšije su se probudile. Počeli su se suprotstavljati pozivu u novu vjeru. Počeli su zlostavljati vjernike kako bi ih vratili u tmine višeboštva i kako bi druge upoznali šta ih čeka ako se odazovu pozivu u novu vjeru. Među muslimanima bilo je onih koji su potjecali iz bogatih, imućnih, jakih porodica koje su ih štitile od svakog nasilja, iako su i same te porodice ostajale u vjeri svojih predaka; međutim, bilo je i nejakih muslimana, siromaha i nemoćnih, koji nisu imali nikoga da ih zaštiti od nevjerničkih zlostavljanja. I upravo prema njima mušrici su ponajviše pružali svoje ruke i u nasilju prema njima prelazili svaku granicu. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je vidio kakva iskušenja i nedaće doživljavaju njegovi drugovi, znajući da im ne može pomoći, dozvolio im je da se isele, da učine hidžru prvo u Abesiniju, a zatim u Medinu, gdje im se i on sam kasnije priključio. Onaj koji promatra hidžru Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, uočit će vrijedne mudrosti, pouke i koristi kako za pojedinca, tako i za cjelokupni ummet.

S bereketom čovjek u svom životu može da ostvari mnoge stvari, dostignuća, što drugi ne mogu, oni koji nemaju bereketa. Sa‘d b. Muaz, radijallahu anhu, primio je islam kada je imao trideset godina, a preselio je kada je imao trideset šest godina. Međutim, zbog njegove smrti zatresao se Aršur-Rahman (Prijestolje Milostivog), iako je živio u islamu samo šest godina. Neki ljudi spavaju deset sati i ustanu lijeni, kao da nisu ni spavali, a drugi spavaju pet sati i ustanu vrijedni, raspoloženi, smireni, radi bereketa u vremenu. Rani jutarnji sati su mubarek vrijeme i u njima se nalazi bereket, zbog dove Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Moj Allahu, daj mome ummetu bereket u ranjenju.” (Bilježi Ebu Davud, hadis je vjerodostojan) Čovjek može da uradi i dostigne stvari u tom vremenu koje ne može da uradi u drugim vremenima. Ukoliko imaš neke poslove i ne nalaziš vremena da ih uradiš, i nalaziš na prepreke, pokušaj da ih uradiš u ranim satima i uvjerit ćeš se u bereket tog vremena.

Nijedan čovjek ne zna šta je u konačnici za njega istinsko dobro. Ponekad će čovjek žudjeti za nečim što će na koncu po njega biti loše ili će nešto prezirati da bi se na kraju to što prezire pokazalo za njega vrlo korisnim. Niko osim Uzvišenog Allaha ne zna kako će se određena stvar okončati i kakve će posljedice imati: dobre ili loše. Ibn Kajjim, Allah mu se smilovao, kaže: “Allahova je odredba poklon vjerniku, pa makar se manifestirala kroz određenu zabranu. Ona je, u suštini, blagodat, bez obzira što izgleda kao patnja. Iskušenje koje Allah dadne čovjeku donosi mu zdravlje i pored toga što se čini da se radi o nevolji. Međutim, zbog čovjekovog neznanja, ograničenosti i nepravde prema samome sebi, on ništa od spomenutog, dakle, ni poklon, ni blagodat, ni zdravlje, ne smatra dobrim, jer on dobrim smatra samo ono s čime se naslađuje još na dunjaluku i ono što odgovara njegovoj duši, a u skladu je sa njegovim ovosvjetskim težnjama. Kada bi kojim slučajem bio upoznat sa konačnicom stvari, shvatio bi da se u određenoj zabrani krije blagodat i da je iskušenje milost, pa bi u nevoljama uživao više nego što uživa u blagostanju, u siromaštvu više nego u bogatstvu, te bi (Allahu) bio zahvalniji na oskudici nego na izobilju.”