iran

Nuklearni program predstavlja jedno od najvažnijih strateških pitanja za iranski režim. Kako bi osigurao njegovu zaštitu, Iran je van svojih granica rasporedio vojne grupacije koje koristi za očuvanje ovog projekta, koji je za režim istovremeno ključan i rizičan.

U novoj eskalaciji nuklearne krize, Iran je najavio aktiviranje nuklearnih pogona kao odgovor na kritike Odbora guvernera Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA). Odbor je Iran optužio za nedovoljnu saradnju u vezi s nuklearnim programom. Ova iranska odluka dolazi pod pritiskom SAD-a i evropskih zemalja, ali i u kontekstu izraženih međunarodnih nesuglasica o pristupu ovom pitanju. Sve ovo dodatno naglašava napetosti u jednom od najsloženijih problema savremene međunarodne politike.

Cionističko-iranski odnosi živi su primjer i oličenje onoga što je poznato kao makijavelističke političke igre, koje izgledaju drugačije od onoga što se događa u tajnosti i iza kulisa.

Ne kažemo da je u pitanju zavjera, već ko razumije karakteristike političkih odnosa među državama u sadašnje vrijeme, zna da ti odnosi nisu čista saradnja ili otvoreno ideološko neprijateljstvo, već se u njima prepliću saradnja i nadmetanje. U tim odnosima ponekad se dogodi vojna intervencija ne da bi se sukob riješio nokautom, već da bi se prikupili poeni i ojačala pozicija kada se skriveno ili javno postavi pregovarački sto ili pak dese pregovori putem posrednika.

Prošli bajram-namaz u Teheranu održan je na musali imama Homeinija, a predvodio ga je vrhovni vođa iranskog režima Ali Hamenei.

Hamenei je iskoristio priliku da govori o političkim prilikama unutar i izvan zemlje. Oslanjajući se na ruski snajper Dragunov, Hamenei je, u svjetlu eskalacije odnosa između Irana i država u regiji, Irancima i ostatku svijeta odašiljao poruke iz kojih se može razumjeti da je spreman na rat.

No, govoreći o snazi svog režima i prijeteći i optužujući “vanjskog neprijatelja”, vrhovni vođa nije našao za shodno da iranskom narodu, koji živi u bijedi i neimaštini, progovori ni jednu jedinu riječ o budućnosti koja ih čeka, niti o njihovom teškom ekonomskom stanju. Umjesto toga, govorio je o potrebi da budu strpljivi i postojani i, kao i obično, govorio o velikoj obmani koju naziva “dolazećom pobjedom”.

U vrijeme halife Omera, radijallahu anhu, Iran je postao zemlja islama. Iz te zemlje poteklo je mnogo islamskih učenjaka koji su autoriteti u različitim islamskim naučnim disciplinama, poput hadisa, tefsira, fikha, usuli fikha, kao i u domenu historije islama i arapskog jezika, medicine, geografije i drugih naučnih oblasti. Dovoljno je spomenuti neki od iranskih gradova, popur Nejsabura, Džurdžana, Istahra, Belha, Reja, Kazvina, Serhasa itd., i u tvojoj memoriji pojavit će se ime nekog islamskog učenjaka ili naučnika iz tog grada.

Jemen slovi za jednu od najmanje razvijenih i najsiromašnijih država u arapskom svijetu, što je veliki faktor nestabilnosti i povećava osjetljivost na konflikte. Iako je u zadnjih nekoliko mjeseci došlo do velike eskalacije sukoba između vlasti i šiitskih milicija, ovaj konflikt se odvija već dugo vremena. Sa kakvim problemima se narod Jemena susreće? Kakvo je trenutno stanje? Koji su faktori koji su doveli do ovakvog stanja? Republika Jemen je država u jugozapadnoj Aziji, s obalama na Crvenom moru, Adenskom zaljevu, Arapskom moru. Po obliku vladavine je republika. Jemen se nalazi na krajnjem jugozapadu Arabijskog poluotoka. Ukupna površina Jemena iznosi 527.970 kvadratnih kilometara. Neke regije imaju plodnu zemlju, naprimjer u zapadnim visoravnima gdje redovito pada kiša, ali to je relativno mala površina. Samo 2,2% površine Jemena smatra se obradivom zemljom. U centralnim visoravnima temperatura u nekim periodima preko dana može da dostigne trideset stepeni, a po noći nula stepeni, što je ogromna razlika. Putem irigacije narod ipak uspijeva da uzgaja neke kulture. Na sjeveroistoku se nalazi Prazna četvrt koja je pješčana pustinja u kojoj ima veoma malo vegetacije. Ekonomija se mnogo oslanja na turizam, naftu, prirodni gas, ribolov i poljoprivredu. Jemen ima dugu obalu pored koje prolaze mnogi brodovi koji prolaze kroz Crveno more u Suecki kanal, pa u Sredozemno more. Strateški gledajući, Jemen ima dobru geografsku poziciju.

“Vojska Islamske Republike i Revolucionarna garda nisu samo zadužene da čuvaju granice, nego je njihova dužnost i da širom svijeta pronose akidetsku poslanicu vodeći džihad na Allahovom putu i šireći područja na kojima se primjenjuje Allahov hakimijjet.” Ovaj dio iz Ustava Islamske Republike Iran, odlično je tumačenje razloga zbog kojih šiijske skupine kontinuirano proizvode krize, izazivaju nerede i smutnje u različitim arapskim i nearapskim muslimanskim zemljama, pod mentorstvom rigidnog sektaškog režima u Iranu.

Nakon Homeinijeve revolucije, neke šiijske dogme pretrpjele su potpuni preobražaj. Sektaški režim postavio je sebi zadatak da širi nasilje i nered u islamskim zemljama, nazvavši to izvozom revolucije, a džihad, koji prethodno nije bio dozvoljen osim pod vođstvom imama, postao je sveta dužnost. Nažalost, svjedoci smo da svoj “džihad” sljedbenici ove sekte vode jedino protiv ehli-sunneta, dok su prema drugima izrazito pacifistički nastrojeni.

Nepravdu ove sekte na svojoj koži najintenzivnije osjećaju sunije u Iranu, koji su svakodnevno izloženi njihovom nasilju i nepravdi. No, uprkos ugnjetavanju kojem su izloženi, kod svoje braće iz drugih zemalja ne nalaze podršku, niti dobijaju pomoć. Štaviše, zagovornici zbližavanja sa šiijama ne samo da ignoriraju šiijsku nepravdu prema sunijama u Iranu, nego svojim djelovanjem nerijetko učestvuju u kreiranju lažne slike o šiijskom režimu.

Pojava ovog pokreta seže u osamdesete godine prošlog vijeka. Naime, 1986. godine skupina zejdijskih učenjaka na čelu sa velikim zejdijskim autoritetima, šejhovima Ahmedom Flitom i Medžduddinom el-Muejjidijem te drugim šejhovima, među kojima je bio i šejh Bedruddin el-Husi, osnovali su organizaciju Ittihaduš-šebabil-mu’min (Savez mu’minske omladine), čiji je cilj bio vjersko obrazovanje omladine zejdijskog-šiijskog pravca. Ujedinjenjem dva Jemena 1990. godine i tranzicijom iz jednopartijskog u višepartijski sistem, ova organizacija postaje Hizbul-hakk (Stranka istine) i predstavlja šiije-zejdije u političkom životu.

Iranci moraju znati da se nalaze pred krajem svog ekspanzionističkog projekta gutanja arapskih zemalja (Iraka, Sirije, Libana, Jemena, istoka Saudije i zaljevskih emirata).

Sada je jasno razotkriven iranski savez sa Amerikom i Zapadom radi okupacije sunitskih zemalja. No, ono što je bilo moguće u prošlosti, više neće biti moguće u budućnosti. Ova sektaška ekspanzija stalno je bila pod zaštitom međunarodnog krstaštva koje je već slomljeno. Pustolovine Busha (sina), nakon njihovog poraza u Iraku, prisiljavanja američke i zapadnjačke vojske na povlačenje i gušenja u ekonomskim krizama koje će ih dovesti do bankrota i potpunog kolapsa, neće se moći ponoviti.

Rat u Siriji za Iran je vrlo važan, jer ako ga izgubi, izgubit će pozicije i utjecaj koji ima u Iraku, Libanu, Jemenu i nekim zaljevskim zemljama. Iransko vodstvo nemilice žrtvuje ljude i sredstva, jer oni taj rat moraju dobiti pod svaku cijenu. Prema informacijama sirijskih aktivista u zemlji, iranski režim mjesečno izdvaja milijardu dolara za funkcioniranje Asadovog režima. Iz tih sredstava izdvajaju se plate državnim službenicima i vojnicima. Ako bude potrebno, smatraju aktivisti, Iran će plaćati i dvostruko više, samo da bi sačuvali vlast Baššara el-Asada, jer je to ključno za održavanje iranskog sektaškog projekta. U vojnom domenu, Iran direktno komanduje Asadovim snagama na terenu preko general-majora Kasema Soleimanija (zapovjednika korpusa El-Kuds u sastavu Iranske revolucionarne garde, op. prev.) i drugih vojnih stručnjaka. Sve svoje paravojne formacije koje je oformila u Iraku i Libanu, poslao je na sirijska ratišta. Naprimjer, libanski Hezbollah primoran je da s najelitnijim jedinicama učestvuje na sirijskim ratištima, također i šiijske milicije iz Iraka, prije svega brigada Ebu Fadl el-Abbas, ali i niz drugih, manje eksponiranih.

Arapske novine ''Bliski Istok'', koje izlaze u Londonu, prenijele su 9. februara 2002. god. govor bivšeg iranskog predsjednika Alija Ekbera Hašima: “Iranske snage su se borile protiv talibana i imaju udio u porazu talibana. Da nisu pomogle u borbi protiv njih, Amerikanci bi se ugušili u afganistanskoj prašini. Amerika treba da zna – da nije bilo iranske narodne vojske, ona ne bi mogla da obori talibanski režim.” Sličnu izjavu ponosno je dao i iranski potpredsjednik Muhammed Ali Ebtehi na kraju Zaljevske konferencije 15. januara 2004., a koju u Ebu Dabiju godišnje organizira Emiratski centar za strateške studije i istrage. Tom prilikom izjavio je da je njegova zemlja pružila Americi mnogo pomoći u njena dva rata protiv Afganistana i Iraka, potvrđujući da ''bez iranske saradnje, Kabul i Bagdad ne bi tako lahko pali''.

Turski narod, kao i njihova vlada, pokazuje iskrene napore da pomogne istinu i obespravljene Palestince, za razliku od Irana čije vođstvo zasigurno Palestinu doživljava kao predmet cjenkanja sa Zapadom i Amerikom. Ipak, moguće je da obični iranski narod, ili barem dio njega, gaji iskrena osjećanja spram Palestine. Da bi Turska uspješno nastavila pružati pomoć, trebamo znati da je ponuda iranske Revolucionarne garde da prati turske brodove zbog njihove zaštite očita laž i pokušaj zamagljivanja šamara koji je Turska dala Izraelu.