Karavana pokajnika

Spušta se noć, još jedna u nizu, ali nije ista kao prethodna, ova je bolnija, ova je teža. I ovoga dana opet sam griješila. Moj je grijeh i meni je upisan, a ne drugima. Radi drugih sam tako izgledala, radi drugih sam izašla u potpeticama, radi drugih sam stavila parfem, radi drugih sam se našminkala i izašla pred druge, da bi me gledali i vidjeli moju ljepotu. Samo zato da bi neko bio ponosan na to koga on ima kraj sebe. Gorak je ovaj grijeh.

Ja sam djevojka porijeklom iz Kolumbije. Rođena sam 1992. godine u katoličkoj porodici. Moji roditelji razveli su se kad sam imala devet godina. U mladosti sam išla na časove Biblije i u crkvu. Kad sam imala trinaest godina, odlučila sam da više ne idem u crkvu. Razlog za to jeste to što me moja majka uvijek vodila u Kolumbijansku crkvu i u određenom momentu krenula je u neku drugu crkvu gdje je većina bila dominikanskog porijekla. Tu promjenu nikad nisam shvatila, i u određenom momentu više nisam htjela tamo ići jer su se ljudi ponašali histerično, plakali su i vikali. Ubrzo se više nisam osjećala ugodno, osjećala sam strah od tog ambijenta. 

Nedavno sam upoznao jednog brata koji je porijeklom Holanđanin, a prešao je na islam. Svaka priča o povratku islamu zaista je posebna, zanimljiva i poučna, ali ova njegova priča toliko me fascinirala me i nisam mogao odoljeti a da ga ne pitam da napiše nešto o tome pa da se od te priče okoriste i drugi muslimani s našeg govornog područja. Molim Allaha da učvrsti naše ubjeđenje, omili nam da Ga iskreno obožavamo i spominjemo i da nam omrzne grijehe i neposlušnost. Pored ovog, cilj prenošenja ove priče jeste i poziv onima koji još nisu spoznalu ljepotu islama da počnu da proučavaju ovu vjeru, ako pažljivo budu obraćali pažnju na sve oko sebe i ako budu iskreno tragali za istinom i vječnom srećom, sigurno će moći vidjeti znakove i dokaze Božanske moći koji upućuju na Stvoritelja koji jedini zaslužuje da bude obožavan.

Slika o islamu kao nasilničkoj vjeri promijenila se u sliku vjere pune ljubavi, mira i zadovoljstva. Počela sam se kajati za mnoge stvari u svom životu. Kajala sam se zbog svog odijevanja. Neislamski odjevena privlačila sam pažnju na svoje tijelo, a ne na sebe kao osobu. Htjela sam da prestanem da jedem svinjsko meso i, elhamdulillah, uspjela sam. Od tog trenutka bila sam sigurna da želim postati muslimanka. Moj tadašnji dječko vratio se iz Maroka sa odmora. Kad je vidio da se privikavam i da sve češće nosim mahramu, naljutio se na mene. To mu se uopće nije sviđalo, mislio je da je to nešto za kasnije, kad budemo u braku. Ja se nisam slagala s njim, jer sam mislila da moram što brže da počnem, jer možda sljedeći dan neću biti više živa. Primijetila sam da mi dječko ne pomaže u svemu ovome. On mi je zapravo odmagao, udaljavao me od mog puta, od vjere. Probala sam da održim vezu još neko vrijeme, ali sam vidjela da mi to samo smeta u donošenju moje odluke. A odluka koju sam htjela da donesem je ozbiljna i znala sam da će mi promijeniti cijeli život. Tako sam odlučila da prekinem svaki kontakt s njim.

Danas u svojoj 51. godini mogu reći da sam sve do sada ima težak život. Nikada ni u šta nisam vjerovao i uvijek sam bio tvrdog karaktera. Cijeli život bavio sam se borbenim vještinama i radio kao izbacivač i na poslovima obezbjeđenja. Zbog okoline i posla kojim sam se bavio, često sam se znao zateći u lošim situacijama. Nekad sam dolazio u situacije da se povlače noževi, na mene je tri puta pucano, od čega sam jedanput pogođen. Kako sam poznavao počinioce, odlučio sam da napravim plan kako bih dvojicu od njih ubio. Nisam mario za posljedice jer sam već sam nekoliko puta bio u zatvoru, tako da sam čvrsto odlučio da svoj plan sprovedem u djelo, jer oni su već pokušali mene da ubiju! Osjećao sam da imam pravo da to uradim. Da budemo jasni, do svega ovoga došlo je samo zbog toga što sam jednom prilikom svoju ruku stavio na njihovo auto! Nakon što sam nabavio oružje i skovao plan, otišao sam na počinak. Nakon što sam zaspao, sanjao sam kako je neki čovjek došao po mene i odveo me u neku drugu državu, u neku staru zgradu. Kasnije sam shvatio da je to bila džamija, ali u tom trenutku nisam mogao pojmiti kakvo je to mjesto. Zatim je taj čovjek otišao u prostoriju koja se nalazila pored sobe u kojoj sam spavao, a ja sam ga posmatrao kroz otvor koji je sličio otvorenom prozoru. Otvorio je knjigu – poslije sam shvatio da je to Kur’an – i počeo učiti. Učenje koje sam čuo u snu, čuo sam i ranije na pijaci (ogromna pijaca u Beverwijku gdje su većina prodavača muslimani i gdje se čuje ezan iz mesdžida i učenje Kur’ana sa nekih štandova sa islamskim produktima) i prepoznao sam da je to učenje Kur’ana. Imao sam osjećaj da je ovaj čovjek cijelu noć učio Kur'an i to me je izluđivalo! Učio je tako jako i čisto na nadnaravan način, jednostavno me time izluđujući! Odlučio sam da se pravim kao da to i ne čujem. Međutim, toliko me to nerviralo, da sam se od muke budio sav mokar od znoja. Sljedeće noći sanjao sam isti san... i sljedeće noći isto... i sljedeće noći isto... O ovome ni sa kim nisam razgovarao i kako je vrijeme odmicalo primijetio sam da mi se počelo sviđati! Ovo je trajalo četrnaest dana, svaku noć isto se ponavljalo. U međuvremenu mi se to tako svidjelo da sam rado išao spavati, ali odjednom je sve prestalo. Primijetio sam da sam vrlo pažljivo slušao, ali da sam malo šta zapamtio. U meni se probudila želja da saznam za značenje riječi koje sam zapamtio i odlučio sam da pitam pekara koji je imao radnju u istoj ulici gdje sam živio. On i njegova porodica izgledali su mi kao iskreni vjernici i odlučio sam ih pitati šta da radim. Kad sam ušao, sačekao sam da odu sve mušterije i ispričao sam im šta mi se dešavalo u zadnjih četrnaest dana. Kako sam pričao, njihove oči postajale su sve veće i veće. Jedan od njih upitao me da li sam šta zapamtio od toga, a ja sam bez dvoumljenja odgovorio: “Da.” Kada sam im rekao da sam zapamtio riječi “Maliki jevmid-din” (sad znam da to znači ''Gospodaru Sudnjeg dana''), oni su počeli su da viču: “Hvala Allahu! Slavljen neka je Allah! Dobio si priliku da popraviš svoj život, pa ugrabi tu šansu!” Obavijestili su me da sam izgovorio rečenicu na arapskom jeziku koja se inače izgovara za vrijeme molitve. “To ne možeš poricati”, rekoše, “to je čudo! Tekbir! Allahu ekber!” Nakon ovoga otišao sam kući razmišljajući: ''Ovo je znak od Boga i to stvarno ne mogu poricati! Od tog momenta odustao sam od svojih spomenutih planova i odlučio sam da se posvetim izučavanju islama. Kupio sam prijevod značenja Kur’ana i pročitao sam ga četiri puta. Pokušao sam da opovrgnem sve što stoji u njemu, da mi Allah oprosti, šejtan je taj koji me je na to navodio. Ali, nije mu uspjelo u tome, sve što je u Kur’anu je istina! To se ne može poreći! Na kraju sam se predao i uvidio sam da je Allah jedini koji ima pravo da bude obožavan i da je Muhammed Njegov poslanik. Zahvalan sam Allahu koji me spasio, jer uistinu, imao sam loše namjere! Sad sam poboljšao svoj život i više ne radim kao izbacivač. Izgovorio sam šehadet: Ešhedu en la ilahe illallah, ve ešhedu enne Muhammeden resulullah! Više ne jedem svinjetinu i sad pokušavam da steknem znanje o islamu. Nadam se da će me neko što prije naučiti sve o obavljanju namaza u džematu. Svoje znanje prenosim na druge jer stekao sam mnogo iskustva učestvujući u takmičenjima ''kick-boxa'' i ''freefighta'', također sam i majstor ''aikida'’ drugi dan, hvala Allahu. Sve ovo radim kako bih dao svoj doprinos društvu i nadam se da ću biti još bolji čovjek. Selamim vas sve i poručujem vam da sam vrlo sretan! Vaš brat u islamu, Skip.  

Sestra Nura bila je izrazito blijedog lica, mršava tijela. Mnogo je učila Kur'an. Tragala bih za njom i nalazila bih je u njenoj sobi na ruku'u ili sedždi. Nalazila bih je visoko podignutih ruku prema nebesima. Molila je svoga Uzvišenog Gospodara za milost. Ovakvo je bilo njeno stanje jutrom i večeri, naročito u zadnjim časovima noći. Ja sam mnogo čitala časopise, mnogo gledala televizor i video, toliko da sam postala i poznata po tome. Svoje obaveze prema Uzvišenom Allahu nisam izvršavala. Namaz nekada bih i klanjala ... često i ostavljala.

Imala sam sestru koja je većinu svog vremena provodila u ibadetu. Stalno je učila Kur'an. Ako bih je tražila, mogla bih je naći na mjestu na kome je obavljala namaz. Vidjela bih je na ruku'u ili na sedždi ili kako podignutih ruku prema nebesima, upućuje dove Gospodaru nebesa i zemlje. Takva je bila jutrom i večeri kao i sredinom noći te dok bi obavljala noćni namaz. Nije napuštala ibadete niti se zamarala. Ja sam joj bila sušta suprotnost. Pratila sam modne časopise i gubila vrijeme čitajući knjige o romantičnim ljubavnim pričama mladih ljudi. Veliki dio svog slobodnog vremena posvećivala sam video kasetama i televiziji. Tog jutra veoma važnog za mene ugasila sam video rekorder nakon tri sata gledanja raznih filmova. U tom trenutku začuh sabahski ezan koji razli svoj zov sa munare obližnjeg mesdžda. Glas mujezina je odzvanjao kroz sabahski sumrak pozivajući na djelo koje je vrednije od spavanja. Međutim, pored toga, legoh u postelju. Do mene je došao topli glas moje sestre Munnevere: "Nemoj spavati dok ne klanjaš sabah." Mršteći se odgovorih joj : "Imam još čitav sat vremena do zore. Ovo je bio tek prvi sabahski ezan." "Dođi i sjedi pokraj mene," reče mi šapatom kojim je govorila otkako ju je opaka bolest bacila u postelju. Osjećajući iskrenost i dobrotu njena glasa, odazvah se njenom pozivu: "Evo, sjela sam. Šta želiš?" Tihim glasom proučila je ajet: "Svako živo biće će smrt okusiti i samo na Sudnjem Danu dobit ćete u potpunosti plate vaše...". (Prijevod značenja Alu Imran, 185.) Na kratko je zastala, a zatim me upita: "Da li vjeruješ u smrt?" Odgovorih: "Naravno da vjerujem". Da li vjeruješ da ćes polagati račun za svaki mali i veliki grijeh?" Rekoh: "Naravno, ali Allah je Milostiv i mnogo prašta a isto tako i život je dug." Začuđena naivnošću moga odgovora reče: "Sestro! Zar se zaista ne bojiš iznenadnog dolaska smrti?! Zar nisi vidjela Mejru koja je bila mlađa od tebe a preselila je u saobraćajnoj nesreći?" Počela mi je nabrajati i druge slučajeve ljudi kojima je smrt došla u njihovoj mladosti, rekavši na kraju: "Smrt ne poznaje godište čovjeka. Godine nisu mjerilo smrti." Odgovorih joj preplašeno, jer je njena soba bila u mraku: "Znaš da se bojim mraka i još me plašiš smrću. Mislila sam da ćemo govoriti o putovanju u toku ovog godišnjeg odmora." Iznenada njen glas postade promukao, tako da mi je srce zadrhtalo. "Vjerovatno ću ove godine ići na dalek put.... Na drugo mjesto ... možda, Lejla ...... Životi su u Allahovoj ruci..."