Onaj ko očisti svoju dušu od pohota, obaveže je na bogobojaznost i usmjeri je putem istine -- taj je uspio i na ovome i na onome svijetu. O njemu Uzvišeni kaže: "uspio je samo onaj ko je očisti" (Eš-Šems, 9). A onaj ko prihvati da slijedi strasti svoje duše, krene putem zablude i pokori se svakom prohtjevu koji mu ona nametne -- taj je gubitnik i nesretnik. O njemu Uzvišeni kaže: "a izgubio je onaj ko je zapusti" (Eš-Šems, 10).
U svakom čovjeku nalazi se njegova duša koja se mijenja zavisno od stanja, a dijeli se na tri vrste:
• Duša koja je sklona zlu. To je ona koja naređuje zlo, a odvraća od dobra. Kada čovjek poželi udijeliti sadaku siromahu, ona mu kaže: "Zašto mu pomažeš? Zar ne vidiš da je jak, zašto ne radi i zaradi?" Ako poželi ustati noću da klanja nekoliko rekata i da se na taj način približi svome Gospodaru i Stvoritelju, ona mu kaže: "Zar ne vidiš koliko je hladno? Kako ćeš uzeti abdest? Već si klanjao farz, a u današnje vrijeme onaj ko klanja farzove je na velikom dobru." Ako poželi pomoći prijatelju, ona mu truje srce podsjećajući ga na njegove loše postupke, na dane kada mu je rekao ovo ili ono, ili kada nije stao uz njega kada mu je bila potrebna pomoć. Ova duša ima šejtana za druga. Ona se bori protiv svakoga ko poziva dobru. Ima spremne odgovore da obeshrabri svakog ko poželi da uradi dobro djelo jer zapravo nije sama -- ima pomagača koji je opskrbljuje raznim metodama obmane. Taj pomagač je šejtan.
• Duša koja sebe kori. To je kolebljiva duša. Kada rob učini grijeh, ona ga ne spriječi u trenutku činjenja, kao da se pretvara da ne vidi. Ali, nakon što čovjek pogriješi, ona ga počne koriti i kritikovati: "Zašto si to uradio?" Ova duša je nestabilna; brzo prelazi iz ljubavi u mržnju, iz radosti u tugu i obratno. Ibn Tejmijja, rahimehullah, rekao je: "Duša koja kori jeste ona koja griješi pa se kaje. Njeno djelovanje je i dobro i zlo, ali kada učini zlo, ona se pokaje i vrati Allahu. Nazvana je 'levvameh' jer prekorava vlasnika zbog grijeha i jer se koleba između dobra i zla. Ona je ta koja ti daje da osjetiš bol grijeha, poniženje nepokornosti i tugu zbog nemara prema Allahu. Ona ti budi žal za propuštenim, ali ti je potreban prelazak u sljedeću fazu kako bi krenuo u činjenje dobrih djela.
• Smirena duša. To je svijetla strana vjernika. Iz nje potiče suza kada se razmišlja o Allahovim ajetima, iz nje kreće milost iz dubine srca kada vidiš čovjeka u nevolji koji moli za komad hljeba. Ibn Kajjim, rahimehullah, kaže o njoj: "To je vrhunac njenog savršenstva i ispravnosti. Allah ju je pomogao brojnim vojskama, postavio joj je meleka za druga koji je usmjerava ka istini i odvraća od neistine. Njena vojska su iman (vjerovanje) i jekin (ubjeđenje). Pod njenom zastavom su namaz, zekat, post, hadž, te unutrašnja stanja, poput iskrenosti, oslanjanja na Allaha (tevekkul), strpljenja, skromnosti i ljubav prema Allahu i Njegovom Poslaniku, alejhis-selam. Sve dok je čovjek iskren, on je na Pravom putu i napreduje bez umora. Onaj kome je uskraćena iskrenost, tom je put presječen i šejtani ga zavode."
Uđi u Džennet Moj!
Biti na nivou duše koja poziva da se čini zlo ili one koja sebe kori može dovesti do propuštanja prilike da čovjek bude ono za što ga je Allah stvorio. Prava spoznaja je znati da je istinsko mjesto duše u rangu "smirene duše". Njoj se Stvoritelj obraća riječima: "O ti dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa uđi među robove Moje, i uđi u Džennet Moj!" (El-Fedžr, 27--30).
Ko od nas ne želi da mu ove riječi budu upućene na kraju puta? Svi to želimo, ali želje se ne ostvaruju maštanjem, već trudom i uz Allahovu pomoć. Kako je poznati pjesnik Ahmed Ševki rekao:
Ne postižu se ciljevi pukim željama,
već se svijet osvaja borbama.
Čovjek je stvoren da obožava Allaha i da bude Njegov namjesnik na Zemlji. Nije logično da onaj ko je zadužen tako važnom misijom zanemari suštinu i troši vrijeme u zabavi i niskim strastima. Bolno je da čovjek koji je bio "velik" na ovom svijetu, na Sudnjem danu ne vrijedi ništa. Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, alejhis-selam, rekao: *"Doista će na Sudnjem danu doći krupan i debeo čovjek, koji kod Allaha ne vrijedi ni koliko krilo mušice. Učite: 'i na Sudnjem danu im nikakvog značaja nećemo dati.'"* (Buhari i Muslim)
Prva obaveza za svakog čovjeka jeste da bude istinski rob Allahu. Onaj ko spozna sebe, on i teži da bude zahvalan rob. Zahvalnost je djelo kojim priznajemo i čuvamo Allahove blagodati, a malo je onih koji dosegnu taj stepen: "A malo je među robovima Mojim zahvalnih" (Saba, 13).
Jesi li se ikada zapitao jesi li među zahvalnima? Ako je odgovor pozitivan, koji je tvoj dokaz? Ako je odričan, zašto ne težiš tome? Fudajl b. Ijad rekao je: "Budite zahvalni na blagodatima, jer rijetko kad da se desi da narodu blagodat nestane, pa da im se ponovo vrati."
Često mislimo da se dobro poznajemo, branimo svoje stavove i mislimo da smo uvijek u pravu. To dovodi do sukoba generacija -- mladić se bori s ocem misleći da su očevi stavovi zastarjeli, dok otac vidi opasnosti koje sin još ne razumije. Taj sukob često završi razdorom i svađom. Tek s godinama, kada sin sazrije, shvati da je pogriješio. Ako je otac tada živ, može se iskupiti; ako nije, ostaje samo kajanje.
Najveća opasnost za dušu su grijesi. Abdullah b. Mubarek rekao je:
Vidjeh da grijesi srca usmrćuju,
a ustrajnost na njima vodi poniženju.
Ostavljanje grijeha srcu život daje,
da se duši svojoj suprotstaviš bolje je.
Najveći stepen spoznaje sebe jeste poznavanje svoje uloge u životu: pravo Allaha i pravo ljudi.
U pogledu Allahovog prava, Abdullah b. Mubarek krio je svoja dobra djela toliko da je čak i od saputnika skrivao da noću klanja. A u pogledu prava ljudi, Uvejs el-Karani bio je vrhunski primjer. Govorio je: "Gospodaru moj, tražim oprost za svaku gladnu jetru i svako nago tijelo, jer ja nemam ništa osim onoga što je na mojim leđima i u mom stomaku." Njegove riječi pokazuju nevjerovatan osjećaj odgovornosti prema drugima.
Spoznati sebe znači razumjeti ove odgovornosti i raditi na tome da postaneš "smirena duša" koja će biti dostojna Allahovog poziva na kraju puta.
