"O vjernici, Allahu se pokajte iskrenom tevbom!" (Et-Tahrim, 8)
Poštovani vjernici, niko od nas nije bez grijeha. Naša ljudska priroda je takva da zaboravljamo, griješimo i posrćemo. Ponekad nas savlada strast, ponekad nemar, a ponekad šejtanska vesvesa. Međutim, razlika između sretnog vjernika i onoga koji je propao nije u tome što prvi ne griješi, već u tome što se onaj sretni uvijek vraća svom Gospodaru, odnosno čini tevbu.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Svi sinovi Ademovi griješe, a najbolji grešnici su oni koji se kaju." (Tirmizi, a šejh Albani je kazao da je dobar.)
Jedna od najljepših Allahovih osobina jeste da On voli kada Mu se rob pokaje. Zamislite kralja ili vladara koji poziva svoje odbjegle podanike da mu se vrate i nakon toga ih, umjesto kazne, dočeka sa poklonima i počastima, a Uzvišeni Allah iznad je svakog primjera.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, navodi nam primjer čovjeka kojem je usred pustinje pobjegla deva sa svom hranom i vodom, pa je legao u hlad drveta čekajući smrt, a kada se probudio, ugledao je svoju devu ispred sebe i od prevelike radosti uzviknuo: "Gospodaru, Ti si moj rob, a ja sam Tvoj gospodar!", pogriješivši od silne sreće.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže da se Allah više obraduje pokajanju Svoga roba nego što se taj čovjek obradovao povratku svoje deve. (Muslim)
Allah nas poziva riječima koje tope srca:
"Reci: 'O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti.'" (Ez-Zumer, 53)
Poštovani vjernici, ovaj ajet nazvan je ajetom nade. Bez obzira na to koliko je tvoj grijeh velik, Allahova milost je veća. Allah širi Svoju ruku noću da bi oprostio onome ko je griješio danju i širi ruku danju da bi oprostio onome ko je griješio noću.
Mnogi ljudi odgađaju tevbu govoreći: "Mlad sam, ima vremena, pokajat ću se u starosti ili pred smrt." To je jedna od najvećih šejtanskih zamki. Ko ti garantuje da ćeš dočekati sutrašnji dan? Melek smrti ne kuca na vrata samo starima i bolesnima; on dolazi po onoga kome je došao njegov propisani edžel, a kada edžel dođe, on ni časak ne okasni niti požuri.
Kada se čovjek iskreno pokaje, njegov grijeh se, ma koliki bio, obriše, a Allah mu daruje i više od toga:
"Njima će Allah njihova loša djela u dobra promijeniti" (El-Furkan, 70).
Poslušajmo priču o pokajanju jednog mladića iz doba prvih generacija.
Abdullah b. Meslema el-Ka'nabi bio je mladić sklon razvratu i mnogo je pio. Imao je družinu golobradih mladića s kojima je sjedio. Jednog dana pozvao ih je i sjeo na vrata čekajući ih. Tada je pored njega prošao Šu'ba b. Hadždžadž, Allah mu se smilovao, jedan od imama hadisa, jašući na mazgi, dok su ljudi iza njega žurno išli.
El-Ka'nabi ga je zaustavio i upitao: "Ko je ovo?"
Rečeno mu je: "Šu'ba."
On upita: „A ko je Šu'ba?"
Rekoše: "Muhadis, učenjak hadisa."
Tada je ustao prema njemu, a na sebi je imao crveni ogrtač, i rekao mu: "Ispričaj mi neki hadis."
Šu'ba mu reče: "Ti nisi od onih koji se druže s ljudima hadisa pa da ti prenosim hadis."
Na to El-Ka'nabi izvuče nož i reče: "Ispričaj mi ili ću te raniti!"
Šu'ba mu tada reče: "Prenio mi je Mensur od Rib'ija od Ebu Mesuda, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: 'Ako se ne stidiš, radi šta hoćeš.'"
Tada je El-Ka'nabi bacio nož i vratio se svojoj kući. Ustao je i prosuo sve piće koje je imao, a zatim rekao majci: "Upravo sada će doći moji drugovi. Uvedi ih i iznesi im hranu. Kada završe s jelom, obavijesti ih šta sam učinio s pićem, kako bi otišli." (Ibn Kudama, Kitabut-tevvabin)
Zatim je iz Basre krenuo prema Medini. Uz Malika b. Enesa ostao je trideset godina, slušajući od njega i učeći, te je mnogo hadisa prenio od njega, sve dok nije postao jedan od najpouzdanijih prenosilaca Muvette. Ibn Ebu Hatim kaže: "Rekao sam svome ocu: 'Ko ti je draži u Muvetti, El-Ka'nabi ili Ismail b. Ebu Uvejs?'", a on je odgovorio: "El-Ka'nabi. Nisam vidio poniznijeg od njega." Zatim se El-Ka'nabi vratio u Basru, a Šu'ba je u međuvremenu već bio preselio, pa od Šu'be nije čuo nijedan hadis osim ovoga. (Zehebi, Es-Sijer, 10/259)
Ovo nije nikakva čudna priča. Znamo da su najbolji među ashabima bili pokajnici. Životopis prvih generacija prepun je priča o njihovim pokajanjima i kako su se čvrsto prihvatili islama nakon što je njihovo srce ispunio nur upute. Sjetimo se Omera, Halida b. Velida, Ebu Sufjana i drugih velikana koji su se u jednom periodu života čak borili protiv islama i muslimana, ali im je Allah želio dobro pa ih je uputio.
"Allah želi da vam oprosti, a oni koji se povode za strastima svojim žele da daleko s Pravoga puta skrenete." (En-Nisa, 27)
Nemoj biti od onih koji će na Sudnjem danu reći: "Gospodaru, vrati me da učinim bar jedno dobro djelo", jer tada će biti kasno.
Podigni svoje ruke i zamoli Allaha za oprost kao što nas je podučio naš voljeni Poslanik:
"Gospodaru moj, Ti si moj Gospodar, nema boga osim Tebe. Ti si me stvorio i ja sam Tvoj rob. Ja sam na Tvome zavjetu i obećanju koliko god mogu. Utječem Ti se od zla onoga što sam uradio. Priznajem Tvoje blagodati prema meni i priznajem svoje grijehe, pa mi oprosti, jer grijehe ne prašta niko osim Tebe." (Buhari)
Kreni putem pokajnika, uđi u islam čvrsto i odlučno, a zatim ustraj, jer je sabur jedan dio vremena, a Džennet je vječan.
Gospodaru, primi naše pokajanje, očisti naša srca i učini nas od onih koji se stalno kaju i stalno čiste. Amin.
