tabiīni

Prijevod sure En-Nasr – Pomoć

1. Kada Allahova pomoć i pobjeda dođu,

2. i vidiš ljude kako u skupinama u Allahovu vjeru ulaze

3. ti veličaj Gospodara svoga hvaleći Ga i moli Ga da ti oprosti, On je uvijek pokajanje primao.

Uvod

Ovo je tefsir sure En-Nasr uvaženog šejha Abdurrahmana b. Redžeba, Allah mu se smilovao i oprostio mu Svojom milošću i plemenitošću.

U hadisu se navodi da je sura En-Nasr vrijedna i ravna četvrtini Kur’ana. (Tirmizi, br. 2895, Ibn Adijj, El-Kamil, 3/1180, Bejheki, Šuabul-iman, 1/414, u hadisu od Enesa. Međutim, lanac prenosioca ovog hadisa je slab – daif, jer je u njemu Selema b. Virdan, a on je slab, kako se navodi u djelu Et-Takrib. Hadis je slabim ocijenio hafiz Ibn Hadžer u Fethul-Bariju, 9/62, dodavši da ga još bilježe i Ibn Ebu Šejba i Ebu Šejh) Sura En-Nasr je medinska sura, prema idžmau – konsenzusu islamskih učenjaka, što znači da je objavljena poslije hidžre u Medinu, i to je jedna od sura koje su objavljene posljednje. U Sahihu imama Muslima od Ibn Abbasa se prenosi da je rekao: “Posljednja objavljena sura iz cijelog Kur’ana je “Kada Allahova pomoć dođe.” (Muslim, 4/2318)

Neki su ljudi Amiru b. Abdulkajsu spomenuli nedostatak koncentracije u namazu, pa je rekao: “Vi to osjećate? Tako mi Allaha, draže mi je da se vrhovi kopalja zabodu u moju utrobu nego da osjetim nedostatak koncentracije u svom namazu.” (Vidjeti: Hil’jetul-evlija, 2/92) Kada je Amir b. Abdulkajs bio na samrti, zaplakao je, pa su ga upitali: “Zašto plačeš?”, a on je odgovorio: “Ne plačem iz straha od smrti, niti zbog čežnje za dunjalukom, već plačem iz čežnje za žeđi koju sam osjećao u vrelim podnevnim satima (zbog posta) i za noćnim namazom.” (Vidjeti: Sijeru a‘lamin-nubela, 4/19, i Hil’jetul-evlija, 2/88) Amir b. Abdulkajs rekao je: “Da nas Allah nije iskušao time da moramo jesti, a da kada jedemo moramo izgubiti abdest, vidio bi me moj Gospodar da sam Mu stalno na rukūu i na sedždi.” (Vidjeti: Sifetus-safve, 3/205) Amir b. Abdulkajs klanjao je po osam stotina rekata u toku jednog dana i noći, a i pored toga, korio je samog sebe govoreći: “Doista malo ibadetim”. (Vidjeti: Sifetus-safve, 3/205)

Rekao je Ebu Usame: “Ibn Mubarek je kod učenjaka hadisa kao vođa pravovjernih kod ljudi.” Evzai je upitao nekog čovjeka: “Da li si vidio Abdullaha b. Mubareka?, a on mu je odgovorio: “Nisam.” “Da si ga vidio, bio bi presretan”, reče Evzai. Rekao je Ismail b. Ijjaš: “Na Zemlji nema sličnog Ibn Mubareku. Uzvišeni Allah nije stvorio neku lijepu osobinu a da je nije podario Ibn Mubareku.” Rekao je Sufjan: “Volio bih da budem kao Ibn Mubarek godinu dana, ali ne mogu da budem kao on ni tri dana.” U časnom Haremu sjedili su Sufjan i Fudajl, kada dođe Ibn Mubarek. Sufjan reče: “Ovo je najučenija osoba na Istoku”, a Fudajl reče: “On je najučeniji na Istoku i na Zapadu i onome što je između toga.” Rekao je Sufjan b. Ujejna: “Iz Horosana nije izašao sličan Ibn Mubareku.” Slično se prenosi i od Sellama b. Ebu Mutia. Rekao je Alija b. Ishak b. Ibrahim: “Razmišljao sam o stanju ashaba i o stanju Abdullaha b. Mubareka, pa nisam našao nikakvu razliku osim što su se oni družili sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, i što su sa njim išli u bitke.” Imam Ahmed rekao je o Ibn Mubareku: “Ne znam nikoga u njegovom vremenu da je više stjecao znanje od njega.” Rekao je Nuajm: “Nisam vidio nijednu osobu da je pametnija i da više čini ibadet od Ibn Mubareka.”