strpljenje

Jesen je u potpunosti prekrila Abdullahovu mahalu. Drveće je obuklo zlatne narandžaste kapute, a vjetar se igrao s lišćem, noseći ga po ulicama. Zrak je mirisao na dim iz peći, pečene kestene i mokru zemlju.

Sabur, odnosno strpljenje, jedna je od najdubljih i najuzvišenijih osobina vjernika. Strpljenje nije puko izdržavanje teškoće, već duhovna snaga, mirna sigurnost i dostojanstveno prihvatanje Allahove odredbe. Sabur oplemenjuje život jer uči čovjeka kako da ostane pribran kad ga pogađa bol, kako da šuti kad bi najradije vikao, i kako da ostane uspravan kad mu sve izmakne pod nogama. Vjernik ne vidi sabur kao pasivnost, već kao aktivnu, smirenu predanost Allahu.

Ebu Malik Haris el-Eš'ari, radijallahu anhu, pripovijeda da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Čistoća (tjelesna i moralna) polovica je imana, zahvala Allahu (elhamdulillahi) puni vjerniku vagu njegovih dobrih djela, veličanje Allaha (subhanallahi) puni sve između nebesa i Zemlje, namaz je nur (svjetlost), sadaka je dokaz (vjere), sabur je sjaj, a Kur′an je dokaz za tebe ili protiv tebe. Svaki čovjek, kada osvane, svoju dušu prodaje, pa je otkupi od (kazne) ili je upropasti." (Muslim)

Allah, subhanehu ve te‘ala, poslao je Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, s Knjigom u koju nema nimalo sumnje, s Knjigom koja upućuje na Pravi put, s Knjigom kojoj je laž strana, ne može joj prići ni sa jedne strane, s Knjigom u kojoj se nalazi odgovor za sve životne probleme i ništa u Kur’anu nije izostavljeno, sve je pojašnjeno! Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, od prvog dana maksimalno je nastojao da dostavi poslanicu do koga god je mogao. Taj je poziv jedno vrijeme bio skriven, pa mu Kurejšije nisu pridavale nikakav značaj. Međutim, kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, počeo s javnim pozivom u obožavanje Allaha, Jednog i Jedinog, Kurejšije su se probudile. Počeli su se suprotstavljati pozivu u novu vjeru. Počeli su zlostavljati vjernike kako bi ih vratili u tmine višeboštva i kako bi druge upoznali šta ih čeka ako se odazovu pozivu u novu vjeru. Među muslimanima bilo je onih koji su potjecali iz bogatih, imućnih, jakih porodica koje su ih štitile od svakog nasilja, iako su i same te porodice ostajale u vjeri svojih predaka; međutim, bilo je i nejakih muslimana, siromaha i nemoćnih, koji nisu imali nikoga da ih zaštiti od nevjerničkih zlostavljanja. I upravo prema njima mušrici su ponajviše pružali svoje ruke i u nasilju prema njima prelazili svaku granicu. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je vidio kakva iskušenja i nedaće doživljavaju njegovi drugovi, znajući da im ne može pomoći, dozvolio im je da se isele, da učine hidžru prvo u Abesiniju, a zatim u Medinu, gdje im se i on sam kasnije priključio. Onaj koji promatra hidžru Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, uočit će vrijedne mudrosti, pouke i koristi kako za pojedinca, tako i za cjelokupni ummet.

Jedan od mnogobrojnih ispravnih prethodnika koji su žrtvovali svoje imetke i živote na putu stjecanja šerijatskog znanja jeste primjer Beki’a ibn Mahleda (201. – 276. h.g., koji je prvi put, tražeći znanje, putovao u Egipat i Šam, a drugi put u Hidžaz – oblast između Mekke i Medine i Bagdada. Prvo putovanje je trajalo 14 godina, a drugo 20 godina. Ovaj velikan preselio je u Endelusu 276. h.g. Prenio nam je sljedeće: “Kada sam se približio Bagdadu, došla je do mene vijest o iskušenju imama Ahmeda ibn Hanbela (164. – 241 h.g), i da mu je zabranjeno održavanje i slušanje predavanja, što me mnogo rastužilo.