egipat

Svake godine muslimani širom svijeta dižu lice prema nebu, pogledima punim nade traže tanane svjetlosne niti mlađaka, koji će osvijetliti srca vjernika donoseći im sreću, koji će osvijetliti njihove ulice i donijeti posebne ramazanske običaje. Svaka zemlja, naročito muslimanska, ima svoje ramazanske običaje koji se pružaju poput niti i povezuju taj “veliki islamski svijet”. Tako je ramazan mjesec ibadeta i noćnog namaza, mjesec dobročinstva i rodbinskih posjeta, mjesec sehura i iftara, ali svaka zemlja ima svoje posebne običaje i tradiciju koja svojom jedinstvenošću dodatno obogaćuje bogatu tradiciju muslimana.

Takva zemlja je Egipat, gdje ramazan ima posebnu boju. Egipćani, kao svi muslimani širom svijeta, obilježavaju ramazanske dane ibadetom, punim džamijama, u okrilju porodice i uz poseban “menu”. Ali, pored toga, egipatska kultura obiluje lijepim običajima koji daju “egipatskom ramazanu” posebnu draž.

Egipatski aktivisti objavili su snimke govora koji je održao bivši egipatski muftija Ali Džumua u prisustvu ministra odbrane Abdul-Fettaha Sisija i ministra unutrašnjih poslova Muhammeda Ibrahima. U tom govoru pozivao je na otvaranje vatre na demonstrante koji podržavaju svrgnutog predsjednika Muhammeda Mursija, za koga je rekao da je ostao bez legitimiteta jer se on smatra, shodno njegovom mišljenju, vladarom kojem je spriječeno da obavlja svoje dužnosti jer je zatvoren. Tom se prilikom obratio skupini prisutnih među kojim je bio jedan broj čelnika iz policije i vojske, govoreći da neprestano dolaze vijesti o snovima da ih Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podržava. Tražio je od njih da koriste silu i da ne žrtvuju svoje vojnike zbog onih koje je nazvao “haridžijama”. U govoru koji je vjerovatno održan 8. avgusta 2013., Džumua je rekao: “Pucaj na masu, i nemoj da žrtvuješ svoje ljude i vojnike zbog ovih haridžija. Blago onome ko ih ubije i koga oni ubiju. Onaj ko ih ubija preči je Allahu od tih ubijenih. Štaviše, moramo očistiti naš grad i Egipat od ovog ološa. Oni zaista ne zaslužuju da budu Egipćani i oni su nas osramotili, moramo ih se odreći onako kako je vuk rekao da nema ništa sa krvlju Jakubovog sina (Jusufa). To su ljudi koji zaudaraju i užasno smrde u vanjštini i unutrašnjosti, i Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorio je na njih. Pozivaju se na “legitimitet”, ali za vladara koji je spriječen da obavlja svoje poslove nema legitimiteta u islamskom fikhu. Ovo je vladar koji je spriječen da obavlja svoje poslove, znači zatvoren je. Nesreća je u tome što je njegov slučaj otišao na sud, tako da je tada definitivno pao njegov legitimitet.

Opozicione političke stranke u Tunisu već dva mjeseca (tj. od jula ove godine, op. prevodioca) vode žestoku kampanju protiv vladajuće koalicije koju predvodi islamistički pokret En-Nehda, s ciljem rušenja mlade tuniske demokratije. Opozicija je iskoristila “pobunu” protiv egipatskog predsjednika Mursija i njegove vlade na čelu sa Hišamom Kindilom da bi 8. jula osnovali front Tamarrud po uzoru na istoimeni egipatski pokret, objavljujući da je njihov glavni cilj raspuštanje Nacionalne ustavotvorne skupštine i rušenje vlade i predsjednika drž‍ave.

Ovi napadi počeli su nedugo nakon što je vlada, predvođena pokretom En-Nehda, uspjela prevazići negativne posljedice atentata na ljevičarskog političara Šukrija Bel-Ida u februaru ove godine, a u kontekstu priprema za okončanje prijelaznog perioda. U periodu u kojem je vlada poručivala kako je spremna na dijalog sa opozicijom i voljna saslušati njihove zahtjeve, u jutarnjim satima 25. jula desio se atentat na člana ljevičarskog Narodnog pokreta i zastupnika u Nacionalnoj ustavotvornoj skupštini Muhammeda el-Berahimija. Tuniska opozicija iskoristila je ovaj događaj kako bi dala novi zamah pozivima na “pobunu” i “zapaljenje” narodnih masa protiv vlade. Pojavili su se zahtijevajući nemoguće i tako uveli zemlju u novi val političke krize čiji su rezultati neizvjesni i nakon mjesec dana od njenog nastanka.

Prve sedmice nakon vojnog udara u Egiptu pokazale su da tzv. revolucija, 30. juna 2013., nije ništa drugo do “lažna trudnoća”. U suštini, to je jak udarac procesu promjena i reformi u arapskom svijetu te unazađivanje demokratskog napretka kroz vraćanje na vlast snaga bivšeg režima “odjenutog u novo ruho”.

Nema sumnje da su demonstracije 30. juna bile masovne i da su odraz nezadovoljstva velikog broja građana politikom predsjednika Muhammeda Mursija i Muslimanske braće, što se ne može zanemariti. Te demonstracije pokazale su da pokret Muslimansko bratstvo nije uspio pridobiti druge političke opcije, niti formirati širok patriotski savez koji bi štitio stečevine revolucije kojom je svrgnut Mubarak. S druge strane, pokazale su uspjeh pristalica bivšeg režima u uspostavljanju saveza sa vojskom te liberalnim, nacionalnim i ljevičarskim snagama, što je rezultiralo stvaranjem krize općeg nepovjerenja prema islamistima, naročito prema Muslimanskom bratstvu, unatoč tome što se taj savez nije zasnivao na bilo kakvom programu osim na zajedničkom cilju svrgavanja Mursija i uklanjanja islamista sa vlasti.

Arapske novine ''Bliski Istok'', koje izlaze u Londonu, prenijele su 9. februara 2002. god. govor bivšeg iranskog predsjednika Alija Ekbera Hašima: “Iranske snage su se borile protiv talibana i imaju udio u porazu talibana. Da nisu pomogle u borbi protiv njih, Amerikanci bi se ugušili u afganistanskoj prašini. Amerika treba da zna – da nije bilo iranske narodne vojske, ona ne bi mogla da obori talibanski režim.” Sličnu izjavu ponosno je dao i iranski potpredsjednik Muhammed Ali Ebtehi na kraju Zaljevske konferencije 15. januara 2004., a koju u Ebu Dabiju godišnje organizira Emiratski centar za strateške studije i istrage. Tom prilikom izjavio je da je njegova zemlja pružila Americi mnogo pomoći u njena dva rata protiv Afganistana i Iraka, potvrđujući da ''bez iranske saradnje, Kabul i Bagdad ne bi tako lahko pali''.