Broj 47

Primjer pravednosti šejha Bekra Ebu Zejda je u reakciji prema jednom šejhu koji je napisao knjigu u kojoj je sakupio prigovore na račun jednog daije koji je uložio velike napore i napisao mnoga djela u službi islamu. Ovaj je tražio od šejha Bekra mišljenje po pitanju te knjige, da li treba da se objavi i šta u njoj treba da se ispravi. Knjiga je dugo vremena ostala kod šejha Bekra, da bi naposljetku napisao odgovor na četiri lista, riječima koje uče čovjeka pravednosti, objektivnosti, opreznosti i utvrđivanju činjenica. Šejhovo dugo poznanstvo sa autorom knjige o prigovorima nije ga spriječilo da on lično provjeri činjenice koje su navedene u toj knjizi, jer je ona sadržavala krupne optužbe na račun tog daije, rahimehullah. Šejhu Bekru je bilo žao što niko od učenjaka nije obratio pažnju na te greške sve ove godine dok nije došao taj šejh i ispoljio ih. Zatim je zaključio svoje pismo mišljenjem da knjigu ne treba štampati, uz iskreno izvinjenje zbog kašnjenja sa odgovorom. Uzrok kašnjenja je bio to što je šejh Bekr lično ponovo iščitavao knjige tog daije više puta, iako je ta djela poznavao od ranije.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na Uhudu je izvršio smotru mudžahida i vratio one koje je smatrao premladima da bi učestvovali u boju, a ostavio je one koje je smatrao sposobnima za borbu. Među onima koje je vratio bili su Abdullah b. Omer i Berra' b. Azib, a ostavljeni su Rafi' b. Džudejdž i Semura b. Džundub. Bilježi Ebu Davud u Sunenu da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na dan Uhuda postavio pedeset strijelaca (na brdo Ajnejn pored Uhuda, op. a.) odredivši im Abdullaha b. Džubejra za komandira i dao im striktna uputstva: „Ako vidite da nam ptice grabljivice kidaju komade mesa, ne napuštajte položaje ako ne pošaljem po vas, i ako vidite da pobjeđujemo i da smo razbili neprijatelja, ne napuštajte položaje ako ne pošaljem po vas!“ (El-Ali, Sahihus-sire)

ŠIIJE I EGIPAT

Amina i Abdullah imaju lijep običaj: svake subote, nakon večere, zajedno sa svojim roditeljima čitaju neku knjigu, igraju neku igricu koju svi vole igrati ili gledaju neki poučni program. Večeras otac predloži: ''Hajde da zajedno pogledamo DVD koji si dobio od amidže.“  ''Onaj o pčelama? I ja bih rado sa vama gledala“, dodade Amina. Nekoliko minuta kasnije cijela je porodica bila na okupu. Amina je ležala u krilu svoga oca, a Abdullah je zajedno sa majkom sipao čaj. 

Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, smatrao je društveni život izuzetno važnim i stoga je detaljno pojasnio sva pitanja koja se odnose na međusobnu komunikaciju i druženja. U Poslanikovim hadisima detaljno je pojašnjeno ponašanje na sijelu, adabi i sunneti sjedenja na skupu. Tako je, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ''Neka jedan čovjek ne diže drugog čovjeka sa skupa kako bi sjeo na njegovo mjesto.“ (El-Buhari) Kada bi Ibn Omeru, radijallahu anhuma, neko od ljudi na skupu ustao da Ibn Omer sjedne na njegovo mjesto, Ibn Omer, radijallahu anhuma, to bi odbio i ne bi sjeo na njegovo mjesto, jer Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ''Kada jedan od vas ustane sa svoga mjesta i ode, a zatim se ponovo vrati, on je najpreči (da sjedne) na svoje mjesto.“ (Muslim) 

U današnjem vremenu mnogi govore o poligamiji, daju svoja 'stručna' mišljenja, kritiziraju vjere i religije, a da o tome neznaju skoro ništa. S druge strane, žalosno je što mnogi, pa čak i o oni koji za sebe tvrde da su muslimani, imaju velike predrasude o poligamiji, koje su opet nastale kao plod slijepog slijeđenja zapadnjačkih 'boraca' za ljudska prava. Drugi, se pak veoma liberalno odnose prema tom pitanju, tako da veoma lahko 'uplove' u te vode ne poznavajući prava i obaveze koje poligamija nosi sa sobom. Za ovu tematiku vezuju se mnoga pitanja koja, ako budu kvalitetno elaborirana, mogu biti razlog da ljudi ispravno shvate ovo pitanje. Mi ćemo govoriti o ovoj temi ne zato što ne postoji ništa prioritetnije, već zato što ljudi negirajući poligamiju, koju odobrava islam, žele da u najružnijem svjetlu cijelome svijetu prikažu vjeru islam, koja eto, po njihovom razumijevanju u svojoj 'nazadnosti' dopušta poligamiju, a zabranjuje bludničenje i privremene veze, a koje oni opet smatraju normalnim.

Oko našeg srca vodi se velika borba između meleka i šejtana. Svakim dobrim djelom mi pomažemo vojske meleka, a slabimo vojske šejtana, i svakim hrđavim djelom i nepokornošću Allahu snažimo poziciju vojske šejtana, a slabimo poziciju vojske meleka. Otuda je naša uloga izrazito osjetljiva, značajna i, prije svega, odlučujuća. Možemo, Allahovom pomoći, da držimo konce u svojim rukama i da sasvim ubjedljivo dotučemo šejtana i njegove vojske... A Allah je najbolji pomagač! Značajno je i to da rob pokuša dokučiti granicu između šejtanovog zavođenja i prohtjeva svoje duše. Zna se desiti da čovjek problem pripisuje šejtanu, a zapravo problem je u njegovom nefsu. Naravno, šejtan i to koristi za svoje spletke i obmane. Možda jedan od najjednostavnijih načina da dokučimo tu razliku jeste da shvatimo da šejtan želi da budemo Allahu nepokorni u svim sferama našeg života i svakom atomu našeg bića. Dok to nije slučaj sa našom dušom koja bi da ustraje jedino u svojim prohtjevima.

Zov u pomoć (ar. el-istigase) je traženje pomoći od onoga ko je to u stanju, da od čovjeka otkloni nedaću, poteškoću i iskušenje. Svaki čovjek je izložen iskušenjima i nedaćama, pa je iz tog razloga Allah, Uzvišeni, naredio Svojim robovima da Njega mole i zovu u pomoć kada im je potrebna. Allah, dželle še'nuh, odaziva se molbi onoga koji od Njega traži pomoć. Ako bi čovjek dozivao u pomoć nekog drugog, mimo Allaha, kao mrtve, kipove, meleke, poslanike i druge, koji nisu u stanju pružiti pomoć, počinio bi veliki širk. Dok, nema smetnje da se pomoć traži od onoga ko je živ, prisutan i čuje poziv, a u mogućnosti je pomoći, kao prijatelj, čuvar, komšija i sl. Onaj ko se istinski osloni na Allaha, Uzvišenog, On mu je dovoljan.

Primjetno je postojanje nesklada između stvarnog stanja i našeg verbalnog djelovanja. Da li su ispravni prethodnici vrijeđali druge osobe? Ili su nekoga izvodili iz kruga istine i optuživali ga novotarijama ili velikim stvarima, koliko god veliko da je bilo razilaženje između njih? Desila su se velika ubistva u sukobima između ashaba, s tim da su se njihova srca ponovo ujedinjavala. Sigurno se to ne bi desilo da srca nisu bila čista i da svi nisu željeli istinu i dobro, i da nisu tražili opravdanje za drugog. Pa zar mi nismo najpreči da se ugledamo na ove velikane, jer mi, zahvaljujući Allahovoj dobroti, nismo stigli do međusobnog ratovanja.

Znajući u kolikoj mjeri je u današnjem vremenu institucija islamske porodice na meti njenih neprijatelja, a posebno muslimanka, podsjetit ćemo roditelje na Allahovu predivnu nagradu za odgoj ženske djece, a potom navesti nekoliko savjeta u tom pogledu. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ''Ko bude imao tri kćerke i dadne im utočište i hranu, i bude milostiv prema njima, zasigurno mu je obavezan Džennet.'' Neki mu čovjek reče: ''A dvije kćerke, Allahov Poslaniče?'' Reče: ''I dvije.'' (Bilježi El-Buhari u Edebul-Mufred, a šejh Albani je ocijenio hadis hasenom) Također, onaj kome Allah podari dvije kćerke i bude ih lijepo izdržavao i odgojio, imat će, sa Allahovim dopustom, najljepše društvo na Sudnjem danu: ''Ko bude izdržavao dvije kćerke sve dok ne postignu punoljetstvo, doći će na Sudnji dan a ja i on ćemo biti poput ova dva'' – pa je spojio svoja dva prsta. (Muslim)

Menhedž (pravac) ehli-sunneta vel-džemata u pogledu Allahovih imena i svojstava zasnovan je na dva osnovna principa: potvrda bez poređenja i otklanjanje bez negiranja. Otuda ne porede Allahova svojstva sa svojstvima Njegovih stvorenja, kao ni Njegovo biće sa bićima Njegovih stvorenja, niti negiraju svojstva Njegovog savršenstva koja su potvrđena Kur'anom i sunnetom.  Vjeruju da Allahu nije ništa slično, a On sve čuje i vidi. Ovo je osnova vjerovanja bez kojeg nema ispravnog imana. Jer onaj ko odbaci ili porekne neko od Allahovih svojstava ili imena, nije vjernik, a također ni onaj ko Allahova svojstva  uporedi, poistovijeti sa svojstvima Allahovih stvorenja. Slavljen neka je Allah i visoko iznad oni s kojima ga nevjernici porede. Naim ibn Hammad, rahmetullahi alejhi, rekao je: ''Ko Allaha s nečim uporedi, nevjernik je, i ko zaniječe ono čime Allah sebe opisuje, nevjernik je. A u onome kako Allah sam Sebe opisuje i kako Ga Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, opisuje, nema poređenja.“ (Šerhul-i'atikad – Le'lekaija, br: 936)

Učenjaci imaju oprečna mišljenja o propisu prisustvovanja muslimana sahrani nevjernika ako se radi o bliskoj rodbini: hanefijski i šafijski mezheb to dozvoljava, dok malikijski i hanbelijski mezheb to zabranjuje. Nema sumnje da je muslimanu preče ne izlagati se svim spornim stvarima koje su učenjaci naveli obrazlažući zabranu prisustvovanja sahrani nevjernika. Ukoliko nedolazak na sahranu roditelja nevjernika ili bliskog rođaka uzrokuje veću štetu od spomenute, takvo stanje ide u prilog stavu hanefija i šafija i preferira njihov mezheb, kojemu isto tako ide u prilog vjerodostojna predaja od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u kojoj se navodi da je ustao kada je pored njega proneseno tijelo mrtvog jevreja, na što je neko od prisutnih kazao: ''To je jevrejski sprovod!'', a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: "Zar nije ljudska duša?" (El-Buhari, br. 1250, i Muslim, br. 961) Pa kako je tek ako se radi o duši oca, majke ili bliskog rođaka?

Da bismo otklonili svaki vid sumnje u činjenicu da su Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi jedan vid objave, navest ćemo hadis koji prenosi El-Mikdam b. Ma'di u kojem stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: ''Zaista je meni dat Kur'an i s njim nešto poput njega. Bojati se da će se pojaviti čovjek koji će, sit i udobno smješten na svom šiltetu, govoriti: 'Držite se Kur'ana, ono što u njemu nađete da je halal – to i ohalaljujte, a ono što u njemu nađete da je haram – to i oharamljujte.' Naprotiv, ono što zabrani Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, isto je kao da je to zabranio Allah.“ (Tirmizi, br. 2664) Hassan b. Atijje rekao je: ''Džibril, alejhis-selam, spuštao je sunnet Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, baš kao što mu je spuštao i Kur'an.“ (Darimi u svome Sunenu, br. 588)

Turkijski narodi su već davno prije osnivanja Osmanlijske države prihvatili islam, ali u njihovoj vjerskoj tradiciji i dalje su ostali neki od oblika sinkretizma. Poznato je da su isti ti narodi, koji su živjeli na širokom području srednje Azije, prije islama prakticirali nekoliko vjera, poput budizma, zoroastrizma, manihejstva, a povrh svega šamanizam koji se zasnivao na vjerovanju u centralnu ličnost – šamana, te posebnom respektu i obožavanju mrtvih svetaca i njihovih duša i grobova, kao i traženju blagoslova od njih. Mnoge historijske činjenice potvrdile su uske veze misticizma, koji je nastao na ovom području (posebno nakšibendijski tarikat) sa starim naslijeđem šamanizma, tj. iz stare religije su izbačena načela koja su se jasno kosila sa islamom, a vjerska praksa, posebno u duhovnoj nadgradnji, formalno je ostala gotovo jednaka starom religijskom naslijeđu. Šamani su sada postali tarikatski šejhovi, a duše mrtvih svetaca – duše evlija. Osmanlijska država bila je specifična po popustljivom stavu prema izgradnji nadgrobnih spomenika, mauzoleja i turbeta, a poseban respekt su u tom smislu uživali pripadnici vladajuće elite, čija turbeta i mauzoleji čak i danas daju cjelokupnoj Turskoj, a posebno Istanbulu, specifičan izgled. Nema sumnje da su osmanlijski učenjaci imali različite poglede na ovu pojavu, čemu svjedoči mnogobrojna literatura iz ovog perioda, ali je, ipak, zvanični stav države o dozvoli ovakve prakse bio dominantan i općeprihvaćen, posebno kod širokih narodnih masa.

Jedan od mnogobrojnih ispravnih prethodnika koji su žrtvovali svoje imetke i živote na putu stjecanja šerijatskog znanja jeste primjer Beki’a ibn Mahleda (201. – 276. h.g., koji je prvi put, tražeći znanje, putovao u Egipat i Šam, a drugi put u Hidžaz – oblast između Mekke i Medine i Bagdada. Prvo putovanje je trajalo 14 godina, a drugo 20 godina. Ovaj velikan preselio je u Endelusu 276. h.g. Prenio nam je sljedeće: “Kada sam se približio Bagdadu, došla je do mene vijest o iskušenju imama Ahmeda ibn Hanbela (164. – 241 h.g), i da mu je zabranjeno održavanje i slušanje predavanja, što me mnogo rastužilo.

U prethodnom broju govorili smo o infekcijama mokraćnog sistema, ukazujući na činjenicu kako infekcije tog tipa, iako naizgled bezazlene, mogu biti vrlo upozoravajuće. Takve infekcije mogu biti i prvi znak upozorenja na postojanje druge bolesti koja podržava infekciju. U urološkoj praksi ove bolesti su jako česte. U praksi se najčešće viđa bakterijska upala urogenitalnog trakta. To su najčešće bolesti koje se zajednički nazivaju upalne bolesti donjeg mokraćnog sistema (uretritis i cistitis). Kod žena bez iznimke postoje istodobno. Važno je naglasiti da se upale ovakvog tipa uvijek trebaju tretirati od strane ljekara jer neliječene infekcije mogu imati za posljedicu mnoge komplikacije uključujući u nekim slučajevima i sterilitet kod žena. Neliječena upala mokraćne cijevi u muškaraca može se proširiti u prostatu (bakterijski prostatitis) ili sjemenovodom u epidimis (epididimitis).

O vrijednosti Allahovog zadovoljstva sa Svojim robom ne treba ni pitati jer Allahovo zadovoljstvo sa Svojim robom vrednije je od Dženneta i svega što je u njemu! Subhanallah!!! Da Uzvišeni Allah bude tobom zadovoljan, da ti podari Svoje zadovoljstvo, to ti je bolje, ne od dunjaluka i svega što je na njemu, nego je bolje i od Dženneta i svega što je u njemu!!! Nakon spominjanja Dženneta obećanog vjernicima i uživanja u njemu, Uzvišeni Allah je rekao: ''A Allahovo zadovoljstvo od svega toga je veće.“ (Prijevod značenja Et-Tevbe, 72.) Zašto je Allahovo zadovoljstvo veće od Dženneta? Zato što je er-rida' – zadovoljstvo Allahova osobina koja je s Njim oduvijek i zauvijek, nije postala niti će je nestati, dok je Džennet Allahovo stvorenje.

Muslimani i etika ratovanja

Prvi pisani tragovi o etici ratovanja potječu od muslimana. U izvođenju ratnih operacija muslimani nikada nisu oponašali perzijske niti rimske trupe. Islamska civilizacija je čak i u ratnim okolnostima ukazivala na važnost savjesti, morala i humanitarnih obaveza prema drugima, bez obzira bili vojna lica ili civili. Šireći islamski poziv među drugim narodima, islamska civilizacija nikad nije kao cilj imala prolijevanje krvi i ubijanje nevinih ljudi, kao što su to imali Perzijanci, Rimljani i Tatari koji su uništavali sve što su nalazili pred sobom i činili su grozne zločine: ubijali su i staro i mlado, i muškarce i žene, pa čak i trudne žene, a nisu iskazivali milost ni prema životinjama. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poučavao je svoje ashabe: “O ljudi, nemojte priželjkivati da se suočite sa neprijateljem i tražite od Allaha da vas spasi...” (El-Buhari, Muslim) Zato muslimani, zahvaljujući kur’ansko-sunnetskom moralnom odgoju, mrze ubijanje i prolijevanje krvi i shodno tome, nikada nemaju namjeru inicirati oružani sukob, nego prije svega iznalaze načine da spriječe borbu i prolijevanje krvi. U ratnim okolnostima Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, pravednost ogledala se u zabrani okrutnosti prema vojnim licima i izričitoj zabrani ubijanja civila koji nisu sudjelovali u ratnim dejstvima. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, savjetovao je Abdurrahmana b. Avfa, radijallahu anhu, kada ga je poslao jednom kršćanskom plemenu u Devmetul-Džendel, govoreći: “Borite se na Allahovom putu. Borite se protiv onih koji ne vjeruju u Allaha. Nemojte utajiti plijen. Nemojte prekršiti obećanje. Nemojte masakrirati mrtva tijela. Nemojte ubijati djecu.” (Muslim) Ova etika bila je ustanovljena u islamskim vojnim postrojbama tokom ratovanja protiv nemuslimana. Islamski ratovi nisu bili krvavi. Muslimanske vojskovođe koristile su svaku priliku da zaustave borbu i zaštite živote, slijedeći primjer Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Sabirao sam brojeve mrtvih u svim ratovima koje je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vodio, kako mrtvih muslimana tako i protivnika, nakon čega sam analizirao te brojeve i uporedio ih sa podacima o broju poginulih u ratnim dejstvima u ovom vremenu. Rezultati su začuđujući! Broj poginulih muslimana za vrijeme života Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, iznosi nekih 262 šehida, naprema 1.022 vojnika koji su poginuli u redovima neprijatelja.