poštovanje

U svakom vremenu postojali su ljudi koji su imali jedan cilj – da riječju ili djelom ugase svjetlo islama. Tako je i ovo naše vrijeme iznjedrilo plejadu takvih ljudi, koji ne biraju sredstva niti načine da ispolje najrazličitije oblike negativnosti prema vjeri islamu, Kur’anu, poslaniku Muhammedu, kao i prema muslimanima. Glasniji su i aktuelniji nego ikada prije, pa mediji gotovo svakodnevno prenose njihove negativne komentare, uvrede i omalovažavanja, ali i njihova nedjela poput: skrnavljenja i paljenja primjeraka posljednje Božije objave – veličanstvenog Kur’ana, vrijeđanja posljednjeg Allahovog poslanika i njegovog miljenika Muhammeda, salallahu alejhi ve sellem, te najrazličitijih napada na muslimane i njihovu vjeru islam, a sve to pod parolom demokratije i prava na slobodu govora. Od slobode govora došlo se do slobode mržnje, što je potvrdilo nedavno sprovedeno istraživanje o govoru mržnje na društvenim mrežama koje je pokazalo da mržnja prema muslimanima raste velikom brzinom i da se najčešće uz riječi “musliman” ili “Islam” nadovezuju riječi “terorista” ili “terorizam”, te se na taj način stvara neprijateljsko okruženje koje se nerijetko završava nasiljem prema muslimanima. Stoga, jedan od ciljeva ovoga teksta, koji je istovremeno i najava moje nove knjige pod nazivom “100 svjetskih velikana o islamu”, jeste dati prostora onima koji su historijski i medijski diskriminirani samo zato što su branili islam ili su izrekli neka od najljepših priznanja na račun islama. Svi oni rođeni su u nemuslimanskim porodicama, pretežno kršćanskim, oni su nemuslimani koji su smogli snage da progovore iskreno i sa drugima podijele svoja razmišljanja o islamu, a njihovi motivi nisu mogli biti ništa drugo do pravednost, a priznanja koja dođu od pravednih neistomišljenika imaju posebnu težinu jer su nepristrasna i objektivna.

Kada je riječ o načinu ponašanja i ophođenja prema Allahu, razmislimo malo o stanju Allahovih poslanika i vjerovjesnika, neka je na sve njih salavat i selam. Pogledajmo malo na koji su Mu se način oni obraćali i na koji su Mu način postavljali pitanja, i uvjerimo se da je svako njihovo obraćanje Njemu Uzvišenom bilo ispunjeno pristojnošću i učtivošću. Rekao je Isa, alejhis-selam: “Ako sam ja to govorio, Ti to već znaš…”, a nije kazao: “Ja to nisam rekao”. Dakle, iz svoje velike pristojnosti i učtivosti prema Allahu Uzvišenom, odgovorio je na način koji je ljepši i pristojniji, iako je suština odgovora na koncu ista. Zatim je kroz svoje obraćanje priču usmjerio i akcent stavio na znanje Uzvišenog Allaha koje obuhvata sve, i ono što se javno iznosi i ono što se krije i taji, pa je rekao: “Ti znaš ono što ja znam…”, da bi odmah nakon toga odbacio svaku mogućnost da on kao čovjek poznaje bilo šta od gajba – nevidljivih i nedokučivih stvari koje se tiču Uzvišenog Allaha, a koje je On zadržao za Sebe, rekavši: “…a ja ne znam što Ti znaš...”. Poslije toga, Isa, alejhis-selam, hvali i veliča svoga Gospodara, ispovijedajući Mu neprikosnoveni monoteizam i potvrđujući da samo On poznaje gajb, pa kaže: “Samo Ti jedini sve što je skriveno znaš”.

Ljubav i mržnja, prijateljstvo i neprijateljstvo jedan su od temelja islama, neizostavnih zahtjeva riječi la ilahe illallah. Mnogobrojni su šerijatski tekstovi koji govore o ovome, tako da istaknuti učenjak Hamed b. Atik, rahimehullahu te‘ala, kaže: “U Allahovoj Knjizi Nema nijednog propisa da na njega ukazuje toliki broj dokaza kao što je slučaj sa propisom prijateljevanja i neprijateljevanja, nakon propisa o obaveznosti tevhida i stroge zabrane njegove suprotnosti, tj. širka.” (Sebilun-nedžat, str. 31) Ljudi koji su najpreči da im se iskaže ljubav i prijateljstvo, nakon vjerovjesnika, jesu upravo učenjaci. Stoga šejhul-islam Ibn Tejmijje, rahimehullahu te‘ala, kaže: “Obaveza muslimana – nakon iskazivanja prijateljstva Svevišnjem Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem – jeste da iskažu prijateljstvo vjernicima kako o tome govori Kur’an, a naročito učenima, jer su oni nasljednici vjerovjesnika, oni su ti koje je Uzvišeni Allah učinio na stepenu zvijezda, pa se putem njih hodi tminama kopna i mora.” (Ref‘ul-melam ‘an eimmetil-e‘alam, str. 11) Naši ispravni prethodnici su prijateljevanje nekog čovjeka sa učenim ljudima njegovog mjesta ubrajali u znakove ispravnosti njegovog ubjeđenja i njegovog pravca. Ibnul-Medini, rahimehullahu te‘ala, pojašnjavajući sunnet i njegove ogranke koje ukoliko ih čovjek ne potvrdi ili ne bude vjerovao u njih, neće se ni smatrati sljedbenikom sunneta, kaže: “Kada vidiš čovjeka kako se od svih stanovnika Basre vraća na Ejjuba es-Sihtijanija, Ibn Avna, Junusa, Et-Tejmija, voli ih, često ih spominje i povodi se za njima, onda se nadaj njegovom dobru.” Zatim je spomenuo ostale učenjake Basre i Kufe. (Vidjeti: El-Lalikai, Šerh usuli i'tikad ehlis-sunnet vel-džemat, 1/171.) Međutim, na vjerniku nije da jednog učenog voli više od drugog, slijedi jednog, a ne slijedi drugog, prijateljuje s jednim više nego s drugim, osim ako je taj učenjak bolji od drugih po imanu, bogobojaznosti i znanju, ili zbog toga što je učio pred njim i savjetovao se s njim. Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rahimehullahu te‘ala, rekao je: “Nijedan se musliman ne smije pripisivati nekom učenom, pa uspostavljati ljubav prema svima onima koji slijede njegovog učitelja i neprijateljevati sa svima onima koji ga odbacuju. Naprotiv, na njemu je da voli i prijateljuje sa svakim vjernikom i sa svakim bogobojaznim učenjakom i drugim ljudima, i neće posvećivati više ljubavi, osim ako se ispostavi da je neki od njih većeg imana i bogobojaznosti, pa će dati prednost onome kome su dali prednost Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.” (Medžmu‘ul-fetava, 11/512.)