ponos

Treba da nas brine činjenica da se u mnogim knjigama koje su sa arapskog na naš jezik preveli prvenstveno svršenici islamskih fakulteta, vrlo često može naići na djelimično ili potpuno pogrešno prevedene hadise. Da se razumijemo, lapsus i greška mogu se desiti svakom čovjeku, pa tako i najsposobnijem prevodiocu, bez obzira koliko on učen i sposoban bio, međutim, opravdanje pred Allahom za eventualni propust i previd prevodilac će imati samo u slučaju da je u nastojanju da ispravno shvati i prevede riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koje se smatraju vidom objave, uložio maksimalan trud i sav svoj fizički i umni potencijal. To prije svega podrazumijeva dobro poznavanje arapskog jezika, ali i jezika na koji se prevodi, upućenost u materiju i opću šerijatsku terminologiju, intenzivno konsultiranje stručne literature, prvenstveno komentara hadiskih zbirki (ar. šuruhul-hadis) i djela u kojima se pojašnjavaju manje poznate riječi i termini upotrijebljeni u hadisima (ar. garibul-hadis), ali i mnogo vremena i strpljenja, kao i konsultacije sa stručnim i iskusnim osobama.

Demokratski obrazovane osobe (bez obzira na njihovo zanimanje i vjeroispovijest) zakazale su kad je u pitanju mahrama jer “mahrama krši kodeks kojim se zabranjuje isticanje vjerskih i nacionalnih simbola u pravosudnim (a samim tim i državnim) institucijama“. (Dnevni avaz, rijaset.ba) Slobodno možemo reći da jedna pokrivena muslimanka vrlo teško može da nađe zaposlenje, bez obzira na stručnu spremnost i bez obzira da li će taj posao biti u državnom ili nekom drugom sektoru. Demokrate koji tako zdušno zagovaraju ''ljudska prava'' izgleda nisu savladali onaj dio o ljudskim pravima o vjeroispovijesti, kao i to šta mahrama  predstavlja za jednu muslimanku. “Komad platna“, kako ga nazva jedan Bošnjak (ne znam  da li se ismijavao ili ozbiljno tako tretira hidžab), predstavlja sastavni dio vjere. Mahrama je, poput namaza, obavezna svakoj punoljetnoj muslimanki i kao takvoj farz (stroga obaveza) joj je da prilikom izlaska iz kuće nosi taj ''komad platna'' na glavi.

Jedan od izvora ponosa islamom je islamski odgoj, izgradnja ispravnog i čvrstog vjerovanja, vjerovanja ehli-sunneta vel-džemata. To je ono što je Arape, koji do jučer nisu znali ni za šta drugo osim za pustinju, deve i datule, učinilo bez oholosti, nadmenosti i nepravde, oslobodiocima cijelog svijeta. Omer, radijallahu anhu, krenuo je do Šama. S njim na putovanju bio je Ebu Ubejde. Na putovanju su imali samo jednu devu na kojoj su se s vremena na vrijeme smjenjivali. Pred samim ulazom u Šam na Ebu Ubejdu je došao red da jaše, a na Omera, halifu muslimana, da vodi devu. Omer je sišao sa deve, skinuo obuću i prebacio je preko ramena, uzeo za povodac deve i poveo je naprijed. Ebu Ubejde mu reče: ''Vođo pravovjernih! Zar da ovako postupiš?! Šamljani, stanovnici Šama, iskupili su se da te dočekaju, a ti u ovakvom stanju?!“ Omer, radijallahu anhu, uzvrati mu: ''Uf, Ebu Ubejde! Da mi je to neko drugi rekao mimo tebe, ne bi mi bilo krivo! Mi smo bili narod poniženi, pa nas je Allah uzvisio islamom! I kada god budemo tražili ponos u nečemu drugom mimo islama, mimo onoga čime nas je Allah uzvisio, neka znamo da će nas Allah poniziti!“