hidžab

Položaj žene prije islama, među različitim narodima, bio je kao položaj građanina trećeg reda. U mnogim narodima ona nije imala pravo na život, na odlučivanje o izboru muža, nikakvo pravo na odlučivanje u porodici, pa ni o vlastitoj djeci, nije imala pravo na obrazovanje, na nasljedstvo, bivale su eksploatisane, zlostavljane itd.

Postojale su čak i rasprave da li žena uopće ima dušu. Stiven Rozen, u svojoj knjizi Hrana za duh navodi da je Crkveni sabor u Makonu 585. godine ponajviše sazvan kako bi se odlučilo da li žene imaju dušu ili ne. Samo je u lovu na vještice spaljeno na stotine hiljada žena.

Uzvišeni Allah naredio je ispunjavanje obaveza i ugovora naspram Njega i Njegovih robova: “I ispunjavajte obaveze na koje ste se Allahovim imenom obavezali...” (En-Nahl, 92). Kur’anski ajet navodi termin “ahdullah”, a komentatori su pojasnili da on obuhvata sve obaveze prema Allahu kao i sve obaveze prema Njegovim robovima i ugovore sa njima (Tefsiru Seadi) i nema sumnje da termin “ahdullah” obuhvata i hidžab, pravilno pokrivanje i oblačenje muslimanke.

Isto tako, Uzvišeni Allah zabranio je kršenje ugovora i neispunjavanje obaveza na jedan vrlo upečatljiv način u obliku primjera: “I ne budite kao ona koja bi svoju pređu rasprela kad bi je već bila čvrsto oprela...” (En-Nahl, 92). U tefsirima se navodi da je u Meki živjela jedna maloumna žena, koja je prela vunu do podne, i kada bi završila pređu, rasprela bi je poslije podne, tako da je taj njen rad u potpunosti bio beskoristan.

Od svakog muslimana i muslimanke traži se da u svojim ugovorima i obavezama ne budu kao spomenuta žena, da ne krše ugovore nakon što ih dobro utvrde. Odnosno, od muslimanke se traži da ne raspliće svoj hidžab nakon što ga je upotpunila.

Islam je muslimanki propisao način oblačenja. Na taj način želi nju i njenu ljepotu da zaštiti i sačuva za one za koje je i namijenjena. Islamski način oblačenja nisu okovi oko vrata žene, niti sredstvo njenog poniženja i ograničavanja njene slobode, već kruna imana, čednosti i čistoće. Uvaženi učenjak Bekr b. Abdullah Ebu Zejd, Allah mu se smilovao, rekao je: “Ispravnost spoljašnosti ukazuje na ispravnost nutrine. Čednost je kruna žene. I kad god se zavijori čednost na kući, ukrasit će je.” (Hirasetul-Fadile)

Da li se merdžan, biser ostavlja na izlogu, pa da ga svako gleda ili se, pak, ljubomorno skriva u školjci od pogleda ljudi? I da li prekrivanje biseru umanjuje vrijednost i ljepotu?

Hidžab predstavlja najuzvišeniji segment identiteta i ljepote življenja žene muslimanke. Od stvaranja prve žene pa do dana današnjeg prirodno, čedno i moralno jeste da žena pokriva svoju ljepotu i ukrase, pokoravajući se time naredbi Uzvišenog Gospodara. S druge strane, dunjalučki zahtjevi da žena bude “in” skidanjem slojeva svog digniteta i podilaženju ovosvjetskim niskim strastima, postalo je općeprihvaćena i hvalevrijedna odlika žene. Ali, ne i žene muslimanke! Stoga se na muslimanke, u okviru života i življenja unutar manjinskih islamskih zajednica većinski nemuslimanskog naroda, gleda najčešće kao teško diskriminirana bića, koja, reklo bi se, nemaju pravo na ispoljavanje ni vlastitih potreba za upravljanje svojim tijelom.

Ubrzo sam otišla na svoje prvo vjersko predavanje. Došla sam do prostorija u kojima se održavalo predavanje, ali od stida nisam mogla da uđem unutra, već sam sjela na stepenice. Naišla je jedna sestra i ja sam tada htjela da pobjegnem, jer sam je poznavala. Ali pošto nisam mogla pobjeći, ona mi je prišla i rekla mi: “Daj uđi, hladno je tu!” Ona mene tada nije prepoznala ili nije željela pokazati da me poznaje. Rekla mi je: “Ti si nova sestra, dobro nam došla!” Zatim me je zagrlila tako jako, da se još uvijek sjećam tog zagrljaja. Ta sestra je jedna od onih koje sam u srednjoj školi ismijavala zbog hidžaba. Allahu, prva koju sam upoznala i koja me je ovako toplo prigrlila bila je ona!

Draga sestro, sjeti se Dana kada će protiv tebe biti mnogo svjedoka, kada će te udovi i koža osramotiti. Kuda misliš pobjeći i gdje ćeš utočište naći?! Svjedoci od tebe, a protiv tebe! Mjesto na kojem si grijeh počinila svjedočit će protiv tebe, čak i vrijeme u kojem si grijeh počinila bit će svjedok protiv tebe. Prisjeti se sabranog i zapisanog od Meleka pisara koji nisu izostavili ni mali ni veliki grijeh, kada će ti se srce od tuge i jada istopiti, sagorjeti od kajanja i brige. Onda kada će se listovi savijeni razviti, ti si ih zaboravila, ali nije ih zaboravio Onaj koji će račun svesti. Vidjet ćeš sva ta djela kada nastupi Čas kajanja, kada nestanu slasti i ostanu tuga i jad, iščeznu strasti, a ostanu njihove loše posljedice. Prisjeti se Knjige koja će pred tobom biti otvorena, njen teret je za tebe ili protiv tebe. I znaj da su zabilježeni svaka izgovorena riječ, učinjeno svako djelo i svaki tvoj pokret. Zato radi i govori samo ono što će te obradovati na Danu sudnjem, kada sretneš Allaha. Prisjeti se smrti i njenih muka, kabura i njegovih tmina, Vage i njene preciznosti, Sirata i njegove britkosti, skupljanja i njegovih strahota. Kakvo li će tvoje stanje tada biti?! Kakve li će biti tvoje riječi u tim tegobnim trenucima, kada budeš došla noseći grijehe kojima si Allahu prkosila danonoćno, javno i tajno? Kakvog lica ćeš sresti Allaha, kada Njegove naredbe nisi izvršavala, i granice koje je On postavio prelazila? Jesi li odgovor pripremila?

Danas je hidžab borba na Allahovom putu. Džihad! Vallahi, baš je tako. U to sam se uvjerila i osjetila ''na svojoj koži''. Borba sa svojim nefsom... Borba sa okolinom... Borba sa najdražima u porodici...

Bez ičijeg pritiska i utjecaja odlučila sam se na taj korak. Kada sam došla ujutro u školu, dočekalo me je pravo iznenađenje, jer su sve tri djevojke koje su bile pokrivene skinule svoje mahrame... Ostala sam samo ja sa mahramom!!! Malo me je uhvatila panika jer sam se bila oslonila na njih, tj. da neću biti "sama". Dok sam koračala hodnicima, drugi su gledali u čuđenju i pitali su se međusobno: "Ko je ovo?" Nastavnici mi nisu ništa rekli, niti prijatelji koji su bili Amerikanci. Jedine negativne komentare dobila sam od nekoliko Bosanki što su išle sa mnom na čas. Nabacivale su mi da sam se "pobulila" i govorile su mi: "Imaš finu kosu, što si to uradila?" Od tada sam počela da nosim hidžab, i do tada nisam shvaćala koju vrijednost i koju svrhu on ima. Nosila sam se kao da idem na modnu pistu, nosila sam naušnice koje su virile ispod mahrama, a to sve da bih pravila što ljepšim svoj izgled. Kad sad o tome bolje razmislim, moja mahrama je više sličila ''turbanu'' nego normalnom hidžabu koji služi da pokrije ženu. Sve je to nekako počelo naivno i tako trajalo sve dok nisam ponovo osjetila da tako "pokrivena" i dalje izazivam komentare i interes, pa čak i nemuslimana. To je bila "Fashion Year" moga života. Mnogima se svidjelo, jer je bilo "neobično", "lijepo" i "privlačno". Ali kada su momci u džamiji i skupovima počeli da mi prilaze, te da me žene poprijeko gledaju, osjetila sam da taj stil nošenja mahrame nije u redu. Moje pokrivanje nije bilo baš popraćeno sa iskrenom tevbom, sa redovitim namazom i sa puno stida...

Zato, plemenita sestro, cvijetu islama, znaj da oni koji pozivaju u emancipaciju žene, ne žele ništa drugo nego tvoju čast, tvoju čednost... Vukovi u ljudskom liku ne žele ništa drugo do tvoju blizinu... Ništa drugo nego naslađivanje tvojim tijelom... Zato, budi oprezna!!! Ne dozvoli sebi da potpadneš pod ove laži i podvale. Zar tebi, jednoj čednoj muslimanki, priliči da slijediš ove nevjernike, koji nemaju ni vjere, ni morala, ni lijepih običaja! Zar tebi, unuci Hatidže, Aiše, Esme i Fatime, radijallahu te'ala anhunne, priliči da se nevjernici naslađuju tvojim tijelom... Oprez! Oprez! Shvataš li sada koliku brigu islam vodi o ženi?! Koliku joj pažnju posvećuje?! Jesi li čula za ovaj hadis koji prenosi Ebu Hurejre, radijallahu te'ala anhu, u kojem stoji da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Dvije vrste ljudi od stanovnika Vatre nikada nisam vidio: ljudi s kojima su bičevi poput kravljih repova, njima će udarati druge ljude; i odjevene žene koje kao da su neodjevene, koje uvijajući svojim ramenima hodaju poput bludnica, glave su im poput grba horosanskih deva. Neće ući u Džennet niti će osjetiti njegov miris, a doista se miris Dženneta osjeti na tolikoj i tolikoj udaljenosti." (Muslim, 5582)

Hidžabu moj... blagodati moja... sjećam se onog jela koje sam spremala, zagorjelo je, jer sam tada zaboravila u kojem prostoru i vremenu se nalazim. I sjećam se, mili moj plaštu istine, kada mi rekoše da će me smatrati zaostalom na fakultetu. Ali nisu, vjeruj mi, samo su me još više poštovali. Allah me učini sebebom da se mnoge sestre pokriju, a dvije islam primiše... Subhanallahil-azim!!! I sve to vrijeme, mi smo zajedno i dopunjavamo se. Moja zaljubljenost u nauku i tvoja skromnost dok te nosim, učiniše me voljenom i poštovanom. Učini me Allah mudžahidom... Slava Njemu Velikome... Hidžabu moj... spoznajući tvoju vrijednost, shvatih da imaš jednu malecku manu. Moje stidno lice ne pokrivaš. I zato ja zaželjeh... zaželjeh nikab staviti... Allah mi je dao razum, da mogu razmišljati, a slobodnu volju i sudbinu ne mijenja ništa osim dove i dobročinstva roditeljima. Pokrivena tvojom nježnošću, hidžabu moj, dovim tiho da svoje lice pokrijem tražeći Allahovo zadovoljstvo. Nisam ja tobom nezadovoljna, nego je Allah mnogo mudar. Gospodar, Jedan Jedini, koji sudruga nema, daje snagu nejakome i daje Svojim robovima ono što je najbolje za njih. Sada mi govore da neću moći dobiti diplomu i posao. Moje mjesto u Džennetu meni je vrednije od svega dunjalučkog i ja ću se opet strpjeti. Sada znam i sada razumijem smisao kušnje.

Demokratski obrazovane osobe (bez obzira na njihovo zanimanje i vjeroispovijest) zakazale su kad je u pitanju mahrama jer “mahrama krši kodeks kojim se zabranjuje isticanje vjerskih i nacionalnih simbola u pravosudnim (a samim tim i državnim) institucijama“. (Dnevni avaz, rijaset.ba) Slobodno možemo reći da jedna pokrivena muslimanka vrlo teško može da nađe zaposlenje, bez obzira na stručnu spremnost i bez obzira da li će taj posao biti u državnom ili nekom drugom sektoru. Demokrate koji tako zdušno zagovaraju ''ljudska prava'' izgleda nisu savladali onaj dio o ljudskim pravima o vjeroispovijesti, kao i to šta mahrama  predstavlja za jednu muslimanku. “Komad platna“, kako ga nazva jedan Bošnjak (ne znam  da li se ismijavao ili ozbiljno tako tretira hidžab), predstavlja sastavni dio vjere. Mahrama je, poput namaza, obavezna svakoj punoljetnoj muslimanki i kao takvoj farz (stroga obaveza) joj je da prilikom izlaska iz kuće nosi taj ''komad platna'' na glavi.